OSIJEK - Alfa i omega rukometne karijere mladoga hrvatskog reprezentativca
Domagoja Duvnjaka je njegov otac Ivan, trener RK Osijeka.
- Ne paše mi baš čuti tu hipotezu kako je moj sin nasljednik Ivana Balića. Njih dvojica se uopće ne mogu komparirati. Ivano je jedno, Domagoj sasvim nešto drugo... Teško je roditi se kao Ivano, teško ga je prekopirati. Uvažavam Balića, vjerujem u talent svog sina, ali mislim da će Domagoju biti puno lakše napredovati ako te usporedbe izostanu - rekao nam je biološki i rukometni otac hrvatskog reprezentativca Domagoja, Ivan Duvnjak.
Često očevi vole kroz vlastitu djecu ostvarivati snove, precijeniti mogućnosti potomstva, uvjeravati druge u talentiranost svojih nasljednika. Takvi su noćna mora trenerima mlađih pogona sportskih kolektiva. Ali ima onih koji su u pravu u svemu što čine, koji dobro predosjete, pravilno i odmjereno usmjeravaju uspjehu... poput Ivana Duvnjaka.
Otac Domagoja Duvnjaka trener je RK Osijeka, muž jedne i otac druge rukometašice, brat rukometaša, stric još dvojici... Definitivni je ‘okidač’ karijere sutrašnjeg nasljednika Ivana Balića, najbolji prijatelj i ‘najgori’ kritičar 20-godišnjega đakovačkog igrača.
- Kako je počelo? Obitelj je sportska, rukometna... Domagoj je kao mali dolazio na moje treninge u Đakovu, sjedio i gledao. Bio je svestran u sportovima, odličan i u nogometu, jednostavno se vidjelo da će zahvaljujući fizičkim predispozicijama, dugačkih ekstremiteta i usklađenosti, biti uspješan. A sve ostalo je stvar mukotrpnog rada i treninga - vratio se Ivan Duvnjak na početak karijere svoga sina, jednog od najperspektivnijih rukomešata današnjice.
- Ali nikada se nije bavio niti jednim drugim sportom ozbiljno. Uvijek je bio samo uz rukomet. To je konačno i plod naše obitelji. Jer, kod kuće se pričalo samo o rukometu. Ima jedna anegdota, kada su nas pitali koji je od Duvnjaka najviše učinio za đakovački rukomet, odgovor je bio - moj mlađi brat Darko. Jer se jedini nije njime bavio.
- Ja nikada nisam bio od onih očeva koji će forsirati taj sport. Sve je bila stvar njegova odabira. Samo sam ustvrdio kako imam sreću da je odabrao rukomet, a gdje sam mogao pomoći, usmjeravati ga, poduprijeti. Kroz ekipu ga čak i nisam nikada trenirao, nego samo ponekad individualno.
• Je li bilo u Domagojevoj karijeri izazova, poput prijelomnica, odustajanja, suza...?
- Koliko znam, ne. Uvjeren sam da je sve zapravo išlo vrlo glatko. Prepoznao sam talent u njemu, vidjeli su ga i brojni drugi njegovi treneri i brzo ubacili u žrvanj. Nije preskakao stepenice, napredovao je trenirajući. Želio je odmah puno raditi, dobio je priliku, sa 16 godina bio je u mladoj reprezentaciji, sa 17 igrao za Đakovo. I drago mi je da je pored svega toga uspio zadržati svoju osobnost normalnog dečka, mladića koji zna popričati i o stvarima koje nisu rukomet, koji stane sa susjedima, priča, počisti snijeg ako treba...
• Uspijeva li se baviti još čime osim rukometom?
- Puno je onih koji ga znaju pitati i tiskati zašto ne upiše fakultet. I ja sam jedan od tih. Ali, znam da je to sada jednostavno nemoguće. S tim programom koji on ima, ne. Probao je nešto na kineziološkom faksu, ali tempo Zagreba i reprezentacije to ne dopušta. Sada ga nastojim na drugi način usmjeriti prema tom razdoblju ‘poslije rukometa’, ali bez forsiranja. Neka radi ono što zna i voli, a za poslije ćemo - poslije.
• Kakav je sada vaš rukometni odnos? Stoji li ona priča da mu se niste htjeli javiti prije dolaska u Osijek, da ne bi bilo dodatnog pritiska?
- To su gluposti. Gdje bih stigao kada ne bih išao na njegove utakmice. On ima svoju glavu. Pričamo nakon utakmice, ukažem mu na ono što nije valjalo, iako i on puno prije zna istrčati sa zaključkom da ovo ili ono nije bilo dobro. Gledam ga, skoro uvijek.
• Je li vam žao što ga nikada niste trenirali, što nije bio u Osijeku?
- Nije. Svi su treneri dosad znali s njim postupati kako valja. Dali su mu slobodu i samopouzdanje. Možda ne bi ni bio ovakav igrač kakav je danas da sam ga ja trenirao.
• Napokon, slažete li se da vam sin sa 20 godina postaje zvijezda?
- Ne sviđa mi se taj termin. Meni je važno kada on dođe kući za Božić. Meni je važno kada ode do katedrale. To što je normalan. Skloni smo čim netko nešto radi dobro od njega praviti zvijezdu, a ja mu uvijek kažem - Domagoje, kad god ti u novinama izađe slika, ti odradi još jedan trening. I odlično je dok god on kad ode na odmor samostalno trenira, umjesto da traži neku drugu zabavu. On voli rukomet - zaključio je tata Duvnjak.
Alen Srčnik/EPEHA
- Ne paše mi baš čuti tu hipotezu kako je moj sin nasljednik Ivana Balića. Njih dvojica se uopće ne mogu komparirati. Ivano je jedno, Domagoj sasvim nešto drugo... Teško je roditi se kao Ivano, teško ga je prekopirati. Uvažavam Balića, vjerujem u talent svog sina, ali mislim da će Domagoju biti puno lakše napredovati ako te usporedbe izostanu - rekao nam je biološki i rukometni otac hrvatskog reprezentativca Domagoja, Ivan Duvnjak.
Često očevi vole kroz vlastitu djecu ostvarivati snove, precijeniti mogućnosti potomstva, uvjeravati druge u talentiranost svojih nasljednika. Takvi su noćna mora trenerima mlađih pogona sportskih kolektiva. Ali ima onih koji su u pravu u svemu što čine, koji dobro predosjete, pravilno i odmjereno usmjeravaju uspjehu... poput Ivana Duvnjaka.
Otac Domagoja Duvnjaka trener je RK Osijeka, muž jedne i otac druge rukometašice, brat rukometaša, stric još dvojici... Definitivni je ‘okidač’ karijere sutrašnjeg nasljednika Ivana Balića, najbolji prijatelj i ‘najgori’ kritičar 20-godišnjega đakovačkog igrača.
- Kako je počelo? Obitelj je sportska, rukometna... Domagoj je kao mali dolazio na moje treninge u Đakovu, sjedio i gledao. Bio je svestran u sportovima, odličan i u nogometu, jednostavno se vidjelo da će zahvaljujući fizičkim predispozicijama, dugačkih ekstremiteta i usklađenosti, biti uspješan. A sve ostalo je stvar mukotrpnog rada i treninga - vratio se Ivan Duvnjak na početak karijere svoga sina, jednog od najperspektivnijih rukomešata današnjice.
- Ali nikada se nije bavio niti jednim drugim sportom ozbiljno. Uvijek je bio samo uz rukomet. To je konačno i plod naše obitelji. Jer, kod kuće se pričalo samo o rukometu. Ima jedna anegdota, kada su nas pitali koji je od Duvnjaka najviše učinio za đakovački rukomet, odgovor je bio - moj mlađi brat Darko. Jer se jedini nije njime bavio.
- Ja nikada nisam bio od onih očeva koji će forsirati taj sport. Sve je bila stvar njegova odabira. Samo sam ustvrdio kako imam sreću da je odabrao rukomet, a gdje sam mogao pomoći, usmjeravati ga, poduprijeti. Kroz ekipu ga čak i nisam nikada trenirao, nego samo ponekad individualno.
• Je li bilo u Domagojevoj karijeri izazova, poput prijelomnica, odustajanja, suza...?
- Koliko znam, ne. Uvjeren sam da je sve zapravo išlo vrlo glatko. Prepoznao sam talent u njemu, vidjeli su ga i brojni drugi njegovi treneri i brzo ubacili u žrvanj. Nije preskakao stepenice, napredovao je trenirajući. Želio je odmah puno raditi, dobio je priliku, sa 16 godina bio je u mladoj reprezentaciji, sa 17 igrao za Đakovo. I drago mi je da je pored svega toga uspio zadržati svoju osobnost normalnog dečka, mladića koji zna popričati i o stvarima koje nisu rukomet, koji stane sa susjedima, priča, počisti snijeg ako treba...
• Uspijeva li se baviti još čime osim rukometom?
- Puno je onih koji ga znaju pitati i tiskati zašto ne upiše fakultet. I ja sam jedan od tih. Ali, znam da je to sada jednostavno nemoguće. S tim programom koji on ima, ne. Probao je nešto na kineziološkom faksu, ali tempo Zagreba i reprezentacije to ne dopušta. Sada ga nastojim na drugi način usmjeriti prema tom razdoblju ‘poslije rukometa’, ali bez forsiranja. Neka radi ono što zna i voli, a za poslije ćemo - poslije.
• Kakav je sada vaš rukometni odnos? Stoji li ona priča da mu se niste htjeli javiti prije dolaska u Osijek, da ne bi bilo dodatnog pritiska?
- To su gluposti. Gdje bih stigao kada ne bih išao na njegove utakmice. On ima svoju glavu. Pričamo nakon utakmice, ukažem mu na ono što nije valjalo, iako i on puno prije zna istrčati sa zaključkom da ovo ili ono nije bilo dobro. Gledam ga, skoro uvijek.
• Je li vam žao što ga nikada niste trenirali, što nije bio u Osijeku?
- Nije. Svi su treneri dosad znali s njim postupati kako valja. Dali su mu slobodu i samopouzdanje. Možda ne bi ni bio ovakav igrač kakav je danas da sam ga ja trenirao.
• Napokon, slažete li se da vam sin sa 20 godina postaje zvijezda?
- Ne sviđa mi se taj termin. Meni je važno kada on dođe kući za Božić. Meni je važno kada ode do katedrale. To što je normalan. Skloni smo čim netko nešto radi dobro od njega praviti zvijezdu, a ja mu uvijek kažem - Domagoje, kad god ti u novinama izađe slika, ti odradi još jedan trening. I odlično je dok god on kad ode na odmor samostalno trenira, umjesto da traži neku drugu zabavu. On voli rukomet - zaključio je tata Duvnjak.
Ugovor još 2,5 godine- Domagoj u Zagrebu ima ugovor na još dvije i pol godine. I nitko ne razmišlja o njegovu odlasku u inozemstvo. Zagreb je odlično organiziran klub. Bilo bi dobro da dođe još koji takav u Hrvatskoj, radi jače konkurencije. A odlazak!? Kada i ako - kaže otac. |
'Želim samo dobru igru'- Nisam od onih koji će reći da Hrvatska mora osvojiti zlato na SP-u. Poslije prve i najvažnije utakmice puno će toga biti jasno. Očekujem i želim da dođemo među prve 4 ekipe. Medalja bi bila fenomenalna, a zlato kruna sjajne generacije. Ne bi im stavljao nikakav imperativ. Želim samo dobru igru - zaključuje otac Domagoja Duvnjaka. |
Alen Srčnik/EPEHA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....