Još 1974. godine, u prvom sumraku komunizma, György Konrád i Iván Szelényi dovršili su studiju o putu istočnoeuropske inteligencije prema klasnoj vlasti. Njihovi neočekivani zaključci i danas su relevantni. Zapisali su da u poststaljinizmu vladajuća elita dijeli vlast s intelektualnom klasom, upravo kao da je “apsolutna autokracija izrasla u ustavnu monarhiju”. Temelj komunizma, a to je preraspodjela dobara što proizvodi radnička klasa, time nije dovedena u pitanje. Proizvođači su i dalje proizvodili, a njihovi interesi - pravo da se na tržištu rada izbore za bolje nadnice i radne uvjete - i dalje su se kršili.
Lijenčine i zabušanti doživotno su primali iste naknade kao i njihovi okretni i radišni drugovi, a pripadnici društvene elite, koji su se novačili po mjeri intelektualne statusne skupine, održavali su red tako što su objašnjavali zašto je sâm proces raspodjele održiv i pravedan. Dok tržišna društva razdvajaju političku, gospodarsku i kulturnu moć, ideološko-kulturna inteligencija bila je u samom središtu komunizma - jedinstveno netržišne i redistribucijske civilizacije.
Proračun je bio tu da se cucla za sve moguće potrebe, dakako po statusnoj pripadnosti. Netko je dobivao besplatne karte za premijere, a netko i nije. Netko je doživio da mu se rukopisi tiskaju u velikim nakladama, a netko i nije. Problem je bio samo u tomu što se cuclalo više nego što se proizvodilo. Cijeli je sustav puknuo od prenaprezanja i površnosti, bez pravog grobara da ga pokopa.
Mnogo se toga kod nas promijenilo u tranzicijskom razdoblju, ali je redistribucijska kultura naših “kulturnjaka” ostala gotovo netaknuta. Zbog nekog razloga lojalnost kulturne elite i u tranziciji se kupovala proračunskim novcem, ali taj je novac bio sve više namaknut vanjskim zaduživanjem, a i u centru pažnje osviještenih poreznih obveznika. Ako vam je javni dug 285,9 milijardi kuna, što je 85,9 posto BDP-a, onda morate razmisliti kako dokinuti razne proračunske ovisnosti. To znači da se moraju zacrtati drukčiji odnosi prema radu, društvenoj odgovornosti, pa i nacionalnoj kulturi.
Mora se razmisliti o rashodima svakog ministarstva, gdje ulagati i što poticati. Zato je dobro što pripadnici naše redistribucijske kaste ne poznaju novog ministra kulture. To mu samo govori u prilog. Zlatko Hasanbegović je povjesničar, štoviše jedan od naših najboljih povjesničara, što mu daje bolji pregled razvoja ustanova i odnosa u nacionalnoj kulturi. Još je važnije što mu struka, ali bez oportunizma lijepog broja naših povjesničara, daje prednost u uvođenju mjera nužnih za jačanje i razvoj demokratskog društva.
Nasuprot tomu, šačica demonstranata što se u petak okupila pred Saborom, a u ponedjeljak pred Ministarstvom, govori o lošoj savjesti profitera. Što oni znaju o rasponu djelatnosti Ministarstva kulture, pored onih poslova na kojima mogu parazitirati? Zanima li ih što su Milanovićeva Vlada i Milanovićeva stranka učinili sve da se što više zakrabulji povijest komunističke diktature, što su personalni arhivi SKH nestali u nepoznatom pravcu, što su stvorene nove prepreke slobodnom istraživanju hrvatske povijesti i što se materijali SDS-a, koji su se prije deset godina mogli čitati u originalu, danas dostupni samo na par in-house ekrana, i to uz posebnu dozvolu? Možda je to zato što pripadnici Milanovićeve stranke i njihove interesne skupine, kao i medijski apologeti koji im stoje na raspolaganju, doista vjeruju da današnja Hrvatska nije nastala nasuprot Jugoslaviji, nasuprot komunističkoj diktaturi? Možda je to razlog zašto ovu posve jasnu političku činjenicu premazuju katranom ustaštva?
Tako, jednako kao u komunizmu, svaki antikomunizam i otpor jugoslavenstvu postaje “puzajućom rehabilitacijom NDH”. Zato je i Zlatko Hasanbegović pretvoren u karikaturalnog ustašu, dakle fašista, što je sudbina svih onih koji se ogriješe o privilegij povijesne superiornosti koji je u Hrvatskoj predodređen komunistima i njihovu pokretu.
A o kakvom je antifašizmu riječ? Kad se prošlog petka Ingrid Antičević-Marinović među prvima navalila na program još jednog neznanca, Tihomira Oreškovića, koji sasvim sigurno nikad nije bio ni u Titovim pionirima, plitak ju je mozak odveo u zanimljivu ideološku diverziju: “Kako ćete građanima objasniti ministra kulture, čovjeka koji kaže ‘antifašizam je floskula’. Što bi rekao vaš poslodavac, izraelska židovska tvrtka, da mu predlažete na rukovodeće mjesto takvog gospodina? Zar niste mogli odoljeti simbolici ove piramide koja nije obična piramida... kojoj samo fali oko, simbol masona i iluminata? Ja vas pitam je li vi u tranformaciji Hrvatske zagovarate novi svjetski poredak?” Plela je saborska zastupnica još mnogo toga, sve u cilju oponiranja “najcrnjoj ideologiji”, te do kraja odala sve tajne našeg naprednog pokreta. Ovakav “antifašizam”, pun antisemitskih primisli i masonskih zavjera, doista nije ništa nego floskula, dakle šuplja fraza koja želi uljepšati komunističku pretencioznost.
Čemu tvrditi da Ustav Republike Hrvatske ne spominje “antifašizam” niti da je “antifašizam temelj RH” kad su drugovi odlučili biti slijepi pored zdravih očiju? Ustav, naime, doista spominje ZAVNOH među “slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima” što izražavaju “tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda”. ZAVNOH je, dakle, dokaz kontinuiteta državnosti (dodao bih, koliko god krnjeg, jer inače inicijator, a to je Komunistička partija, to vijeće ne bi nazvao “zemaljskim” nego “državnim”). Pored ZAVNOH-a postoji niz drugih događaja i dokaza, među njima izbor Habsburgovaca 1527. godine i Pragmatička sankcija iz 1712. Zar onda i ove činjenice ne bismo morali spominjati u istom dahu među temeljima hrvatske države?
Predrasuda, naravno, ne poznaje ni činjenice, ni argumente. Profiteri su stvorili moralnu paniku i uvjerili mnoge inače razumne ljude da im prijeti opasnost od Zlatka Hasanbegovića, čije je ministarstvo, u režiji Antifa Zagreb, preimenovano u Ministarstvo nastave/narodne prosvjete, naravno NDH. (Jedan drugi genijalac preko Facebooka pita hoće li se ubuduće sve predstave Ljetnih igara igrati na Daksi). Teško da bi se i Aleksandar Vulin sjetio takvih niskosti.
Hasanbegović, tvrdi se u peticiji HDP-a, “nema iskustva u upravljanju kulturnim institucijama” (to potpisuje i bivša ministrica, koja, hélas, takvog iskustva ima napretek) “te kulturu, kao što je razvidno iz brojnih njegovih izjava, ne poima kao autonomni i kreativni prostor”.
Naravno, iz Hasanbegovićevih izjava, koje se ne navode, ništa slično nije razvidno. Razvidno je samo da je kad krene linč najteže misliti vlastitom glavom, mnogo lakše lijepiti etikete i da je u ovom trenutku relevantan dio hrvatske kulture (barem ovaj potpisničko-prosvjednički) spao na vrlo niske grane. Da bezobrazluk bude veći, jedan od profiterskih portala (forum.tm), koji “financijski podupire Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Agencija za elektroničke medije” (ona ista agencija koja je ovog tjedna nakratko zatvorila programe televizije Z1) provocira naslovom “U Hrvatskoj je svanula duga, mračna noć”. Histerija možda i nije sasvim nekorisna. Tako smo od Tvrtka Jakovine saznali da se, za razliku od njega samoga, povjesničara “globalne, svjetske povijesti i Hladnoga rata”, Hasanbegović “bavi s nekoliko postotaka Hrvatske, dakle islamskom zajednicom u ograničenom razdoblju... za vrijeme Drugog svjetskog rata” (tportal.hr, 22. siječnja). Napraviti četiri činjenične pogreške u dvije rečenice, to ni Jakovina sebi ne bi smio dopustiti. Nekad se čitalo, a tek onda komentiralo. No, to očito vrijedi samo za minorne povjesničare, koji se bave s nekoliko postotaka Hrvatske i 0,01 površine globusa.