Čovjek koji misli kako je glagoljica nastala iz grčkog zacijelo ne bi znao da je Baudelaire među razglašenim pravima svoga vremena brojao i jedno koje je nazvao zaboravljenim, a to je pravo na samokontradikciju. Na to se pravo Zoran Milanović nije mogao pozvati i zato što mu je važnije zadovoljiti onu vrstu dosljednosti koja je na cijeni među hrvatskim medijskim gnjavatorima - dosljednost na opasnom putu preko planine, makar to značilo da ćete, ako oslabite poput Brechtova Jasagera, biti bačeni u provaliju. Ne pomaže ni pozivanje na politički chiaroscuro. U zemlji gdje možete biti samo “za” ili samo “protiv”, Lasićev Krleža sa svojom “ograničenom afirmacijom”, odnosno “ograničenom negacijom”, nije politički ideal. Priznati da se situacija mijenja, pa onda reći “da, ali” ili “ne, ali”, nije model za oponašanje.
Kako mijenjati takvo stanje? Naš neobjavljeni građanski rat, koji u nedostatku katarze nakon pada komunizma tinja nejednakim intenzitetom već duže vrijeme, neće se moći tako lako arhivirati. Zato on i mora biti zaobiđen putem kakve-takve “ograničene afirmacije”, u prvom redu pluralizacijom društva. Demokratski sustav postavlja pravila igre i on kod nas još nema otvorenih protivnika, zahvaljujući u prvom redu EU i NATO vezivu. Čak i mijazma subverzije još igra, kolikogod prljavo, unutar široko zacrtanih demokratskih pravila. Ipak, životni sokovi demokracije nisu u pravilima, čak ni u vrijednostima, koliko u samopouzdanju. Nažalost, u ovom trenutku, Hrvatska sumnja u sebe i svoju budućnost. Prostor sumnje je uvećan posljedicama dugih razdoblja neslobode i nesmiljenom stranačkom borbom. Zato nova Vlada mora djelovati vrlo maštovito kako bi pokazala što se može postići kad se uklone sve zapreke slobodnom djelovanju pojedinaca, udruženjâ i cijelog naroda.
Učinci mnoštva zapreka posebno su očiti u gospodarstvu. Kad kontradiktorni propisi i preklapanje raznih razina administracije onemogućavaju svaki pomak, rješenja će se potražiti zaobilaženjem zapreka, ponajprije putem korupcije. Nasuprot tomu, nova Vlada zapreke mora otkloniti uspostavom jednostavnih, lako provedivih propisa, uz minimalni nadzor unutar redizajnirane administracije. Ako se neće ukidati postojeće razine lokalne samouprave, one će morati djelovati mnogo racionalnije. Umnožavanjem kontrolnih mehanizama ili uvođenjem novih ne postiže se ništa osim paralize. Sve su ovo, međutim, drugostepene posljedice prevelikog angažmana države u gospodarstvu i društvu općenito. Promicanje nedržavnih rješenja, za razliku od etatističkog eksperimentiranja, mora biti prva i ogledna reforma u svim Vladinim gospodarskim djelatnostima. Sve ovo govori u prilog tržišnim rješenjima, a o njima ni HDZ ni Most nisu odveć rječiti. Ako stranke vladajućeg dogovora dragovoljno ne prihvate tržišna rješenja, ona će im ionako biti nametnuta, možda kao posljedica vrlo izglednog skretanja oporbenog SDP-a u etatističku demagogiju. Uklanjanje zapreka razvoju gospodarstva u mnogočemu ovisi i o uklanjanju zapreka društvenom razvoju. HDZ je svoju najnoviju transformaciju počeo Karamarkovim naglaskom na dekomunizaciji hrvatskog društva. Taj pomak možda nije predstavljen na najuvjerljiviji način, a sasvim sigurno još nije integriran u našu krnju demokratsku kulturu, ali on je preduvjet za pobjedu kritičke misli u društvenom životu, znanosti i kulturi. On je ujedno uvod u posljednji čin naše još nedovršene demokratske revolucije.
Dokle god u Hrvatskoj ima javnih djelatnika koji na totalitarna rješenja iz povijesti XX. stoljeća gledaju pozitivno, kao na avanturu neviđena zamaha, postoje razlozi za zabrinutost. Privlačnost i sirenski zov diktatura nikada neće posve nestati, ali moraju se ukloniti svi poticaji i promotori tih strasti, onako kako se dotrajale stvari odlažu u zabravljenu škrinju, u neki mračni podrum na periferiji. To pretpostavlja provedbu demokratske pedagogije i nesmetanu slobodu istraživanja po svjetski priznatim pravilima, ali i medijsku odgovornost koju savjesni urednici moraju nadgledati, posebno kad je riječ o medijima što su financirani od države ili javnosti. Ovo pravilo vrijedi za svaku društvenu investiciju - u školstvu, znanosti, kulturi. Pišite, objavljujte, snimajte, postavljajte što god hoćete, ali kad to radite javnim novcem, morate se suočiti s javnim interesom i javnim mnijenjem.
Nova Vlada mora zacrtati i novu vanjsku i obrambenu politiku. Važniji dio tih politika određen je našim članstvom u EU i obvezama u NATO-savezu. To još ne znači da nema prostora za jasne nacionalne inicijative. Prethodna je Vlada bila predmet kritike zbog tobože pretjeranog angažmana u “regionu”. Takva kritika baš i nije precizna. Hrvatska ne može izbjeći svoju odgovornost u balkanskoj regiji, ali se ona ne može ostvariti zadovoljavanjem Dačića ili Vučića, odnosno pukim reagiranjem na njihove inicijative. Opozicija novu Vladu već denuncira kao “nacionalističku” ( Vesna Pusić: “pretpostavljam da će Vučićeva vlada lakše surađivati s jednom nacionalističkom Vladom”, Jutarnji list, 14. siječnja) što je hendikep svake vlade u kojoj sudjeluje HDZ. Upravo je zato važno da nova Vlada ne podlegne pritiscima i tako postane još uslužnija prema Beogradu, posebno kad je riječ o greškama EU. Evo jednog primjera: na Kosovu danas bijesni žilavi otpor opozicije prema nametanju Zajednice srpskih općina (ZSO) sa strane EU, što je kosovska Vlada pod pritiskom prihvatila.
Ovaj projekt, ne bitno drukčiji od propalog Plana Z-4 (1994.) ili entitetâ ugrađenih u Dayton, uzdignut je na razinu načela sa strane pojedinih EU diplomacija, koje i nisu baš dio “regiona”. Tako je slovački ministar vanjskih poslova Miroslav Lajčák, koji se u prethodnoj funkciji visokog predstavnika u Sarajevu i nije baš proslavio, u Beogradu prije nekoliko dana grmio kako opstrukcija kosovske opozicije “pokazuje stepen zrelosti ili nezrelosti tih snaga” (Politika, 19. siječnja). Hrvatska ne smije slijediti Lajčáka i njemu slične u ovakvoj politici.
Europa nije na dobitku kad ograničava suverenost malih država. Nitko ne želi tutorstvo. Saveznici da, štićenici ne! Što se obrane tiče, moramo imati u vidu da nam je u novim svjetskim podjelama regionalna konkurencija svrstana uz Rusiju. Takvo stanje određuje našu strategiju ne samo na Balkanu, nego i u srednjoj Europi, posebno u povezivanju sa zemljama istovjetne ili komplementarne tradicije od Jadrana do Baltika.
Uzbuđenje što prati uspostavu svake nove vlade nestat će vrlo brzo, gotovo za tren oka. Niti znamo niti možemo pretpostaviti kako će ova Vlada funkcionirati. Jedno je sigurno: ako ne bude rezultata do lipnja, svaki je izgled da će se politička kriza obnoviti. Dok Vlada izgrađuje svoju mrežu odlučivanja i odgovornosti, bilo bi važno da Sabor pronađe način kako da postane relevantan, u čemu naš Sabor nije imao uspjeha još od obnove višestranačja. Ujedno valja upozoriti da nakon pada Josipovića i Milanovića predstoji ne samo rekonstrukcija socijaldemokracije, nego i drugih političkih opcija. Ako se HDZ odluči za demokršćansku profilaciju (za što se zalažu pojedini stranački prvaci), ukazat će se potreba za nacionalnom strankom liberalnog usmjerenja. Ostaje još jedno otvoreno pitanje o kojemu će ovisiti kvaliteta hrvatske demokracije: ustanove poput Ustavnog suda i HNB-a ne smiju postati predmet stranačkog nadmetanja te moraju ostati autonomne.
U trenutku novih burzovnih poremećaja i znakova da je kinesko gospodarstvo pri kraju tridesetogodišnjeg rasta, kad niska cijena nafte ugrožava stabilnost najvećih izvoznikâ, a EU slabi pod udarcima izbjegličke krize, hrvatska politika mora biti odgovorna, a cijelo društvo jačati hrvatsku stabilnost. Upravljati državnom lađom uvijek je velik izazov. Posebno u olujnim vremenima.