Nakon što sam prije deset dana napisao članak o grozomornim kritikama koje su o početku najnovije američke turneje Ive Pogorelića objavili i New York Times i Washington Post, obratio sam se organizatoru turneje, najuglednijoj američkoj umjetničkoj agenciji Columbia Artists.
U njoj svaki umjetnik s njihove prestižne liste ima osobnog menadžera. O tome kako kod njih kotira Ivo Pogorelić najbolje govori činjenica da je njegov osobni agent sam direktor i vlasnik agencije Ronald Wilford. Pet minuta nakon što sam ispunio obrazac za upite i pisma na internetskoj stranici agencije i poslao ga gospodinu Wilfordu, nazvao sam naznačeni telefonski broj njegova ureda na Broadwayu u New Yorku. I odmah se uvjerio u nevjerojatnu efikasnost. Ljubazna tajnica rekla mi je da upravo čita moj dopis, da je gospodin Wilford na žalost na sastanku, ali da će mi se u najkraćem mogućem roku javiti. Moja pitanja su bila jednostavna: mogu li dobiti ulaznicu za posljednji koncert turneje i hoće li mi maestro Pogorelić, ako dođem, dati intervju.
Rovarenje lobija
Gospodin Wilford mi se nije javio, jer za to nije bilo potrebe. Umjesto njega, iste večeri nazvao me osobno Ivo Pogorelić. Osim što mi je rekao da dođem i da će mi dati intervju, izrekao je u telefonsku slušalicu i niz nimalo lijepih opaski i o dvojim spomenutim najuglednijim američkim novinama, o tome kako protiv njega već godinama po New Yorku rovare raznorazni lobiji, te kako ga je osobito ogorčilo to što ga je kritičar Washington Posta usporedio s Davidom Helfgottom, junakom slavnog filma Shine. Nije ljut zbog sebe, rekao je, nego zbog bezobzirnosti prema još uvijek živom i nesretnom Helfgottu, mentalno teško oboljelom čovjeku koji je ni kriv ni dužan u spomenutoj kritici uspoređen s vodećim pijanistom današnjice. "A to sam ja", bio je rezolutan Pogorelić. Spomenuo je i kako zbog toga razmišlja čak i o sudskoj tužbi protiv velikih novina. Nadalje, žalio se na užasnu klimu zbog koje je zaradio tešku prehladu, a i na srozan standard čak i najboljih američkih hotela u sobi jednog od kojih je našao - žohare. Ali, naš slavni umjetnik pričao mi je s oduševljenjem i o koncertima na koje je tih dana otišao u Chicagu. Bio je prepun hvale za dirigenta Marisa Jansonsa i njegov nastup sa Simfonijskim orkestrom Bavarskog radija iz Münchena, ali i za Gwendolyn Brown, mladu američku altisticu koju je na koncertu orkestra Chicago Sinfonietta čuo kako pjeva ulomak iz kantate Aleksandar Nevski Sergeja Prokofjeva. Odmah je odlučio da će je angažirati za svoju sljedeću američku turneju 2008. godine.
Sjajna dvorana
Ukratko, dobio sam poziv koji se ne može odbiti i nekoliko dana kasnije našao se u Los Angelesu. Otamo sam se s američkim prijateljem u utorak poslijepodne, kroz strahovitu prometnu gužvu najvećeg američkoga grada na Pacifiku, uputio u grad Costa Mesu u "županiji" Orange County. Tamo je ovog ljeta završena gradnja koncertne dvorane koja svojom veličinom i atraktivnošću i smionošću svog dizajna konkurira i također novom losanđeleskom Disney Hallu. Dvorana nosi ime Henryja Segerstroma i njegove pokojne supruge Renée. Taj milijarder, osim što je darovao zemlju na kojoj je dvorana izgrađena, pokraj "stare" koja još uvijek izgleda jednako fantastično, dao je i 40 milijuna dolara inicijalnog kapitala za gradnju i za zakladu od koje će se dvorana izdržavati i od koje će se najvećim dijelom financirati programi koji se u njoj održavaju. Gala otvorenje, na kojem je jedna od zvijezda bio i Placido Domingo, održano je 15. rujna ove godine. Prvi veliki spektakl na početku sezone bilo je basnoslovno skupo gostovanje (prvo u Americi) fantastične glazbeno-scenske produkcije Wagnerova Ringa Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga pod ravnanjem Valerija Gergijeva. Pogorelićev ovotjedni nastup bio je prvi pijanistički recital u velebnoj dvorani s dvije tisuće mjesta. Njena glavna odlika je savršena akustika, odnosno savršena tišina koja u njoj vlada i u kojoj se čuje svaki šušanj i šapat bilo s pozornice ili iz gledališta. Naime, u gradnji su primijenjene isključivo najnovije tehnologije zbog kojih je čitav pogon apsolutno bešuman. (Koliko tako nešto vrijedi bit će jasno svim posjetiteljima našeg Lisinskog koji nikada nisu čuli apsolutnu tišinu zbog šuma koji proizvode i klimatizacija i ozvučenje - kada se koristi, a o "probijanju" zvukova iz Male dvorane u Veliku da i ne govorimo.)
Uvod u luksuznoj programskoj brošuri Pogorelićeva koncerta napisao je osobno Dean Corey, izvršni direktor Filharmonijskog društva Orange Countyja, institucije koja je glavni stanar nove dvorane i organizator mnogih koncerata, pa i ovog. Iz teksta se jasno naslućuje kako su tamo bili itekako svjesni dijelom lošeg publiciteta, u prvom redu iz pera kritičara, koji je pratio dotadašnji tijek Pogorelićeve turneje. "I tako smo ponovo ovdje, spremni za neočekivano." Tim je riječima gospodin Corey pripremao publiku za umjetnički doživljaj najvjerojatnije drastično različit od svega što su ranije čuli. Bio je to svojevrsni apel publici da sve svoje predrasude, zamisli i ranija iskustva s glazbom koja će se te večeri svirati, ostavi pred vratima dvorane i prepusti se Pogorelićevim "čudno divnim izvedbama". Kao što je i običaj, u samoj brošuri i ostalim popratnim promotivnim materijalima, umjetnik večeri bio je predstavljen i s odabranim citatima nekih ranijih kritika. Ali ne o ovoj turneji. Ipak, podsjetilo se na pisanje upravo New York Timesa koji je Pogorelića već nakon njegova debija u Carnegie Hallu 1981. promptno nazvao "glazbeničkom figurom koja se može usporediti s Horowitzem, Paderewskim i Rahmanjinovim". Također iz New York Timesa odabran je i ovaj citat: "Pogorelić svaku notu svira točno, s takvim osjećajem, s takvom izražajnošću. On je čitav orkestar!" Kao i u slučaju nekih prethodnih koncerata, Pogorelićev koncert je najavljivan kao nešto uvijek nepredvidivo, pa samim tim i uzbudljivo.
Još uvijek nenadmašan
Ogromna dvorana nije bila krcata, no s obzirom na radni dan u tjednu i lokaciju koncerta razlog tome vjerojatno nisu loše kritike nekih od prethodnih koncerata, s kojih su do mene ipak došli i sasvim drugačiji glasovi o oduševljenoj publici, za razliku od kritičara spremnih na potpuno nova glazbena iskustva kakva Pogorelić redovito pruža. A takvom se pokazala i publika u mondenoj Costa Mesi. U svakom slučaju više od tisuću ljudi na kraju koncerta spremno je ustalo na noge aplaudirajući i izvikujući ovacije našem pijanistu. Niti sam pozvan, niti imam namjeru "braniti" Pogorelića od kritičara uglednih američkih novina. Uostalom, ne mogu ni znati koliko su se Pogorelićeve interpretacije te večeri razlikovale od onih koje je ponudio publici, primjerice, u krcatoj dvorani njujorškog Muzeja Metropolitan. No, u svakom slučaju, ono što sam čuo vlastitim ušima i doživio čitavim tijelom, kroz koje Pogorelićev pijanizam šalje trnce i valove silne energije, ne ostavlja ni najmanjeg razloga nekakvoj zabrinutosti za njegovu pijanističku formu. Činjenica da svira iz nota potpuno je nevažna. Pogorelić ne bi bio prvi veliki solist koji je jednostavno poželio imati društvo na pozornici, pa bio to i okretač nota u koje ionako rijetko kada pogleda.
U prvom dijelu svirao je Chopina. Naravno, uobičajeno sporije od ostalih pijanista, ali nipošto ekstremno usporeno. Već prva melodija Nokturna u E-duru (op. 62, br. 2) zaogrnula je auditorij pamučnom mekoćom i nježnošću, a tako je zvučao i Nokturno u Es-duru (op. 55, br. 2). Slijedila je Treća sonata u h-molu. Pogorelić i dalje svaku notu uzima u ruke s maksimalnom pažnjom, vrhunskom koncentracijom i savršenom kontrolom. Rezultat su i opet bile boje kakve sasvim sigurno nijedan drugi živući pijanist ne može izvući iz klavira. Kao skalpelom izrezane zvučale su istaknute note glavnih melodijskih linija, pri čemu do punog izražaja dolazi i silno bogatstvo unutarnjih glasova, uz biserno prosipanje s nevjerojatnom lakoćom artikuliranih filigranskih pasaža i ukrasa koji su tim moćniji što su jedva čujni.
Beskonačna pretapanja
Pogorelić i Miljenka Stanić koja je posljednjih nekoliko godina njegova pratilja na svim putovanjima
Program je vrlo logičnim slijedom, koji kronološki jasno pokazuje razvoj pijanizma i preplitanje međusobnih utjecaja velikih skladatelja pijanista, u drugom dijelu nastavljen Četvrtom sonatom u Fis-duru Aleksandra Skrjabina. Ako je netko bio "čudak", vizionar i eksperimentator tog glazbala, bio je to Skrjabin. Njegova glazba jednostavno izaziva na daljnje eksperimentiranje s beskonačnim pretapanjima do tada nečuvenih harmonija. Tu je u prvom stavku najviše do izražaja došlo Pogorelićevo slobodno poimanje vremenskog protoka glazbe kako bi do punog izražaja došli pojedinačni tonovi i akcenti, dok je drugi stavak na trenutke zvučao poput smionog "freejazz" improviziranja i poigravanja s brzim ritmovima. Naposljetku, Rahmanjinovljeva glasovita Druga sonata u b-molu oblikovana je kao velebna katedrala s tornjevima punim zvona svih veličina i boja koja bruje, tiho pjevuše, ali i tutnje i grme. Zadnji odzvuk Pogorelić je prekinuo tako da je ustao i smjesta spustio sve poklopce velikog klavira. Nije bilo dodatka, ali je Pogorelić četvrti put na poklon izašao s mikrofonom, zahvalio publici i pozvao je na koncerte svoje sljedeće američke turneje kojom će 2008. obilježiti 30. godišnjicu svojih prvih nastupa u Americi, koje je imao na turneji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i kojima je već i tada, prije nego što se proslavio 1980. u Varšavi, zaslužio prve sjajne epitete New York Timesa.
U redu ispred garderobe nakon koncerta pozdravio sam se s Brankom Šömen, sada kulturnim atašeom našeg konzulata u LA-u, ali i s Dubravkom Zubović, nekada popularnom beogradskom pjevačicom koja već dugo živi u Kaliforniji, baš kao i Željko Marasović, nekada popularni zagrebački orguljaš i dugogodišnji Pogorelićev prijatelj. Mene je Pogorelić u garderobi dočekao s pitanjem: "No, onda, jeste li došli ovamo zbog koncerta ili zbog intervjua?"
U prvom redu zbog koncerta, rekao sam, zahvalivši mu na još jednoj predivnoj glazbenoj gozbi i čestitajući na uspješnom koncertu. Ispričavši se umorom i prehladom, maestro je zakazao sastanak sljedećeg jutra u luksuznom hotelu Loewes u Santa Monici, na samoj obali Pacifika.
Raspoložena zvijezda
Pogoreliću ne smeta što ga je jedan kritičar usporedio s Davidom Helfgottom. Ljut je zbog bezobzirnosti kritičara prema još uvijek živom i nesretnom Helfgottu, mentalno teško bolesnom čovjeku. Ni kriv ni dužan uspoređen je s vodećim pijanistom današnjice. 'A to sam ja', izgovara bez zadrške Ivo Pogorelić
Prema dogovoru, tamo sam došao sa Željkom Marasovićem, a znajući da smo Pogorelićevi gosti concierge hotela nam je pristupio s takvom pažnjom i ljubaznošću kao da smo mi zvijezde. Uz otvoren račun u baru i s pogledom na beskonačnu pješčanu plažu, oceanske valove i palme, sat vremena kasnije dočekali smo maestra. Pridružile su nam se i kineska pijanistica s Tajvana Gwhyneth Chen, i gospođa Miljenka Stanić, posljednjih nekoliko godina Pogorelićeva pratilja na svim putovanjima. I tada je počeo pravi show dobro raspoložene zvijezde, umjetnika koji nakon koncerta apsolutnu umjetničku ozbiljnost svuče skupa s frakom, a s najekstravagantnijom mogućom odjećom navuče žovijalnost zaigranog, hiperaktivnog, vrlo nestašnog, a često i razmaženog djeteta koje apsolutno vlada svakim prostorom u kojem se nalazi. Fotografiranje nije dolazilo u obzir osim s bizarnim naočalama iz sve veće Pogorelićeve kolekcije tih predmeta koje kupi gdje god stigne. S najviše je oduševljenja pričao o planovima za turneju na proljeće 2008. i proslavu svoje "američke obljetnice". Planira koncert s Čikaškim simfonijskim orkestrom na kojem bi, pod ravnanjem tri različita najperspektivnija mlada američka dirigenta - koji će tek biti odabrani - svirati koncerte Prokofjeva, Rahmanjinova ili Chopina (kojeg je za CD snimio upravo s tim slavnim orkestrom pod ravnanjem Claudija Abbada) te Franckove Simfonijske varijacije koje svirao na četrdeset koncerata one prve američke turneje s Dubrovčanima, koju je, zamijenivši ga, na Floridi dovršio Vladimir Krpan. Kako zbog toga namjerava puno vremena provesti u Americi, u Chicagu je već unajmio stan na 18 mjeseci, a za to poslijepodne, premda je posvuda vladala silna gužva jer je sutradan bio Dan zahvalnosti (Thanksgiving), planirao je svakako obići i nekoliko trgovina automobilima.
Đavolski sjaj
Činilo mi se da mu je mnogo veći problem od izbora repertoara bio da li da kupi Fantoma, Bentleyja ili Maybacha. A s obzirom na to da će na jesen 2008. navršiti i pedeset godina, pitao sam ga gdje će i kako proslaviti taj okrugli rođendan. "Svirat ću na taj dan koncert u Beogradu! Ne samo da sam se tamo rodio, nego sam tamo sa 11 godina održao i svoj prvi koncert." S obzirom na to da ga iz Beograda, u koji nije otišao već skoro dvadeset godina, već dugo pozivaju, pitao sam Pogorelića znaju li već tamo za taj njegov plan? Upravo s đavolskim sjajem u očima i širokim osmijehom, u čijem kutu uvijek čuči smišljena ironija, odgovorio je: "Ne. Saznat će to iz Jutarnjeg lista!"
Tajvanska pijanistica Gwhyneth Chen 1993. godine osvojila je glavnu nagradu na prvom i do sada jedinom takvom Pogorelićevu pijanističkom natjecanju održanom u Pasadeni. Kao i stotine drugih pijanista, privukla ju je nagrada od čak sto tisuća dolara za pobjednika, ali i prilika da izbliza vidi Pogorelića, svoju pijanističku ikonu. Pogorelić i danas tvrdi da je njena snimka Drugog koncerta S. Rahmanjinova, koju je poslala s prijavom, najbolja snimljena izvedba toga djela koju je ikada čuo.
No, mnogo veća nagrada od novca, priča G. Chen, njoj je bila godina rada koja je slijedila u Londonu s Pogorelićevom profesoricom i suprugom Alisom Kezeradze. - Nisam ni znala da postoje tako visoki kriteriji, takvo strastveno predanje glazbi kakvo je imala Alisa. Nažalost, sve to prekinula je njena bolest i prerana smrt 1996. godine - ispričala mi je pijanistica koju Pogorelić i dalje iznimno cijeni, štoviše, planira s njom 2010. zajedničku turneju pod radnim naslovom "Dva klavira".
Iz Los Angelesa Branimir Pofuk
U njoj svaki umjetnik s njihove prestižne liste ima osobnog menadžera. O tome kako kod njih kotira Ivo Pogorelić najbolje govori činjenica da je njegov osobni agent sam direktor i vlasnik agencije Ronald Wilford. Pet minuta nakon što sam ispunio obrazac za upite i pisma na internetskoj stranici agencije i poslao ga gospodinu Wilfordu, nazvao sam naznačeni telefonski broj njegova ureda na Broadwayu u New Yorku. I odmah se uvjerio u nevjerojatnu efikasnost. Ljubazna tajnica rekla mi je da upravo čita moj dopis, da je gospodin Wilford na žalost na sastanku, ali da će mi se u najkraćem mogućem roku javiti. Moja pitanja su bila jednostavna: mogu li dobiti ulaznicu za posljednji koncert turneje i hoće li mi maestro Pogorelić, ako dođem, dati intervju.
Rovarenje lobija
Gospodin Wilford mi se nije javio, jer za to nije bilo potrebe. Umjesto njega, iste večeri nazvao me osobno Ivo Pogorelić. Osim što mi je rekao da dođem i da će mi dati intervju, izrekao je u telefonsku slušalicu i niz nimalo lijepih opaski i o dvojim spomenutim najuglednijim američkim novinama, o tome kako protiv njega već godinama po New Yorku rovare raznorazni lobiji, te kako ga je osobito ogorčilo to što ga je kritičar Washington Posta usporedio s Davidom Helfgottom, junakom slavnog filma Shine. Nije ljut zbog sebe, rekao je, nego zbog bezobzirnosti prema još uvijek živom i nesretnom Helfgottu, mentalno teško oboljelom čovjeku koji je ni kriv ni dužan u spomenutoj kritici uspoređen s vodećim pijanistom današnjice. "A to sam ja", bio je rezolutan Pogorelić. Spomenuo je i kako zbog toga razmišlja čak i o sudskoj tužbi protiv velikih novina. Nadalje, žalio se na užasnu klimu zbog koje je zaradio tešku prehladu, a i na srozan standard čak i najboljih američkih hotela u sobi jednog od kojih je našao - žohare. Ali, naš slavni umjetnik pričao mi je s oduševljenjem i o koncertima na koje je tih dana otišao u Chicagu. Bio je prepun hvale za dirigenta Marisa Jansonsa i njegov nastup sa Simfonijskim orkestrom Bavarskog radija iz Münchena, ali i za Gwendolyn Brown, mladu američku altisticu koju je na koncertu orkestra Chicago Sinfonietta čuo kako pjeva ulomak iz kantate Aleksandar Nevski Sergeja Prokofjeva. Odmah je odlučio da će je angažirati za svoju sljedeću američku turneju 2008. godine.
Sjajna dvorana
|
|
Uvod u luksuznoj programskoj brošuri Pogorelićeva koncerta napisao je osobno Dean Corey, izvršni direktor Filharmonijskog društva Orange Countyja, institucije koja je glavni stanar nove dvorane i organizator mnogih koncerata, pa i ovog. Iz teksta se jasno naslućuje kako su tamo bili itekako svjesni dijelom lošeg publiciteta, u prvom redu iz pera kritičara, koji je pratio dotadašnji tijek Pogorelićeve turneje. "I tako smo ponovo ovdje, spremni za neočekivano." Tim je riječima gospodin Corey pripremao publiku za umjetnički doživljaj najvjerojatnije drastično različit od svega što su ranije čuli. Bio je to svojevrsni apel publici da sve svoje predrasude, zamisli i ranija iskustva s glazbom koja će se te večeri svirati, ostavi pred vratima dvorane i prepusti se Pogorelićevim "čudno divnim izvedbama". Kao što je i običaj, u samoj brošuri i ostalim popratnim promotivnim materijalima, umjetnik večeri bio je predstavljen i s odabranim citatima nekih ranijih kritika. Ali ne o ovoj turneji. Ipak, podsjetilo se na pisanje upravo New York Timesa koji je Pogorelića već nakon njegova debija u Carnegie Hallu 1981. promptno nazvao "glazbeničkom figurom koja se može usporediti s Horowitzem, Paderewskim i Rahmanjinovim". Također iz New York Timesa odabran je i ovaj citat: "Pogorelić svaku notu svira točno, s takvim osjećajem, s takvom izražajnošću. On je čitav orkestar!" Kao i u slučaju nekih prethodnih koncerata, Pogorelićev koncert je najavljivan kao nešto uvijek nepredvidivo, pa samim tim i uzbudljivo.
Još uvijek nenadmašan
Ogromna dvorana nije bila krcata, no s obzirom na radni dan u tjednu i lokaciju koncerta razlog tome vjerojatno nisu loše kritike nekih od prethodnih koncerata, s kojih su do mene ipak došli i sasvim drugačiji glasovi o oduševljenoj publici, za razliku od kritičara spremnih na potpuno nova glazbena iskustva kakva Pogorelić redovito pruža. A takvom se pokazala i publika u mondenoj Costa Mesi. U svakom slučaju više od tisuću ljudi na kraju koncerta spremno je ustalo na noge aplaudirajući i izvikujući ovacije našem pijanistu. Niti sam pozvan, niti imam namjeru "braniti" Pogorelića od kritičara uglednih američkih novina. Uostalom, ne mogu ni znati koliko su se Pogorelićeve interpretacije te večeri razlikovale od onih koje je ponudio publici, primjerice, u krcatoj dvorani njujorškog Muzeja Metropolitan. No, u svakom slučaju, ono što sam čuo vlastitim ušima i doživio čitavim tijelom, kroz koje Pogorelićev pijanizam šalje trnce i valove silne energije, ne ostavlja ni najmanjeg razloga nekakvoj zabrinutosti za njegovu pijanističku formu. Činjenica da svira iz nota potpuno je nevažna. Pogorelić ne bi bio prvi veliki solist koji je jednostavno poželio imati društvo na pozornici, pa bio to i okretač nota u koje ionako rijetko kada pogleda.
U prvom dijelu svirao je Chopina. Naravno, uobičajeno sporije od ostalih pijanista, ali nipošto ekstremno usporeno. Već prva melodija Nokturna u E-duru (op. 62, br. 2) zaogrnula je auditorij pamučnom mekoćom i nježnošću, a tako je zvučao i Nokturno u Es-duru (op. 55, br. 2). Slijedila je Treća sonata u h-molu. Pogorelić i dalje svaku notu uzima u ruke s maksimalnom pažnjom, vrhunskom koncentracijom i savršenom kontrolom. Rezultat su i opet bile boje kakve sasvim sigurno nijedan drugi živući pijanist ne može izvući iz klavira. Kao skalpelom izrezane zvučale su istaknute note glavnih melodijskih linija, pri čemu do punog izražaja dolazi i silno bogatstvo unutarnjih glasova, uz biserno prosipanje s nevjerojatnom lakoćom artikuliranih filigranskih pasaža i ukrasa koji su tim moćniji što su jedva čujni.
Beskonačna pretapanja
Pogorelić i Miljenka Stanić koja je posljednjih nekoliko godina njegova pratilja na svim putovanjima
|
U redu ispred garderobe nakon koncerta pozdravio sam se s Brankom Šömen, sada kulturnim atašeom našeg konzulata u LA-u, ali i s Dubravkom Zubović, nekada popularnom beogradskom pjevačicom koja već dugo živi u Kaliforniji, baš kao i Željko Marasović, nekada popularni zagrebački orguljaš i dugogodišnji Pogorelićev prijatelj. Mene je Pogorelić u garderobi dočekao s pitanjem: "No, onda, jeste li došli ovamo zbog koncerta ili zbog intervjua?"
U prvom redu zbog koncerta, rekao sam, zahvalivši mu na još jednoj predivnoj glazbenoj gozbi i čestitajući na uspješnom koncertu. Ispričavši se umorom i prehladom, maestro je zakazao sastanak sljedećeg jutra u luksuznom hotelu Loewes u Santa Monici, na samoj obali Pacifika.
Raspoložena zvijezda
Pogoreliću ne smeta što ga je jedan kritičar usporedio s Davidom Helfgottom. Ljut je zbog bezobzirnosti kritičara prema još uvijek živom i nesretnom Helfgottu, mentalno teško bolesnom čovjeku. Ni kriv ni dužan uspoređen je s vodećim pijanistom današnjice. 'A to sam ja', izgovara bez zadrške Ivo Pogorelić
|
Đavolski sjaj
Činilo mi se da mu je mnogo veći problem od izbora repertoara bio da li da kupi Fantoma, Bentleyja ili Maybacha. A s obzirom na to da će na jesen 2008. navršiti i pedeset godina, pitao sam ga gdje će i kako proslaviti taj okrugli rođendan. "Svirat ću na taj dan koncert u Beogradu! Ne samo da sam se tamo rodio, nego sam tamo sa 11 godina održao i svoj prvi koncert." S obzirom na to da ga iz Beograda, u koji nije otišao već skoro dvadeset godina, već dugo pozivaju, pitao sam Pogorelića znaju li već tamo za taj njegov plan? Upravo s đavolskim sjajem u očima i širokim osmijehom, u čijem kutu uvijek čuči smišljena ironija, odgovorio je: "Ne. Saznat će to iz Jutarnjeg lista!"
Tajvanska pijanistica Gwhyneth Chen 1993. godine osvojila je glavnu nagradu na prvom i do sada jedinom takvom Pogorelićevu pijanističkom natjecanju održanom u Pasadeni. Kao i stotine drugih pijanista, privukla ju je nagrada od čak sto tisuća dolara za pobjednika, ali i prilika da izbliza vidi Pogorelića, svoju pijanističku ikonu. Pogorelić i danas tvrdi da je njena snimka Drugog koncerta S. Rahmanjinova, koju je poslala s prijavom, najbolja snimljena izvedba toga djela koju je ikada čuo.
No, mnogo veća nagrada od novca, priča G. Chen, njoj je bila godina rada koja je slijedila u Londonu s Pogorelićevom profesoricom i suprugom Alisom Kezeradze. - Nisam ni znala da postoje tako visoki kriteriji, takvo strastveno predanje glazbi kakvo je imala Alisa. Nažalost, sve to prekinula je njena bolest i prerana smrt 1996. godine - ispričala mi je pijanistica koju Pogorelić i dalje iznimno cijeni, štoviše, planira s njom 2010. zajedničku turneju pod radnim naslovom "Dva klavira".
Pogorelićeva miljenica
|
Iz Los Angelesa Branimir Pofuk
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....