Izdajnik

Izdajnik je, u pravu, otpadnik od nekoga suverenog vladara ili od države, koji prelazi na stranu neprijatelja. Izvan prava, ali u kolektivnom imaginariju, izdajnikom se smatra pripadnik organizacije koji odaje njezine tajne ili na ini način djeluje protiv interesa te organizacije (koja može biti religijska, idejna, nacionalna, oslobodilačka, kriminalna itd.). Kolokvijalno se izdajnikom naziva svatko tko prestane podržavati „našu stvar“.

Izdaja se smatra infamnom akcijom.

Ona ipak ne podliježe apsolutnim kriterijima, ovisno i o tome tko smatra nekoga izdajnikom, a i o motivu čina koji se smatra izdajom.

Isusov učenik Juda Iškariotski vjerojatno je smatrao da je Isus izdao stvar židovske revolucije, pa ga je identificirao progoniteljima i tako u kršćanskom imaginariju stekao status izdajnika nad izdajnicima. Lovre, đakon Siksta II, nije htio Valerijanovim istražiteljima odati gdje je blagajna (u kojoj je navodno bio i kalež s Posljednje večere), pa je pržen na gradelama te je mučitelju rekao: „Pečen sam, okreni me i jedi!“ Za rimsku vlast bio je izdajnik, za Crkvu mučenik i svetac.

Istu osobu jedna strana može dakle tretirati kao izdajnika, a druga kao heroja (Mazepa, Jelačić, Battisti, Perešin – samo su neki od mnogobrojnih primjera; Daviču je uništena autobiografska knjiga „Po zanimanju izdajnik“).

Optužba za izdaju može objektivno biti priznanje, ako je iznosi infamna osoba, odnosno zbog infamnih razloga.