Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti - govori Isus u današnjem misnom ulomku Matejeva evanđelja (Mt 11, 28-30).
Otkud mladiću koji se upravo sukobljavao s vlastima i vodećim službenim intelektualcima tolika izravna skrb za malog ugroženog čovjeka koji si ne može pomoći niti se ima kome požaliti? I ne poziva te male ljude na neku uzaludnu pobunu, nego ih želi tješiti uvjerenjem da se veliki Bog za svakog napose izravno brine.
Važno je da svaki čovjek, osobito onaj koji u društvu ne dolazi do riječi, povjeruje da je ipak silno važan - ne bilo kome, nego izravno svemogućem Bogu.
To je stav osobnog ponosa i duhovnog zdravlja za svakoga, posebno za ugrožene i napuštene. Isus proglasuje da nitko nije napušten, da je svaki patnik izravno voljen.
Osjećaj napuštenosti i uzaludnosti može biti, i prečesto jest, poguban. Ljudi u takvu stanju počinju sami sebe prezirati, pa traže izlaz u piću, u drogama, u bezvrijednom preživljavanju - i, na žalost mnogi, u samoubojstvu.
Isus bi htio da se svaki od njih uvjeri o svojoj važnosti. To se ne postiže ni drogama ni nekim vježbama više ili manje otvorenog samozavaravanja - nego sigurnim znanjem da nas izravno, upravo poimenice, voli sam Bog.
Da bi to netko mogao u Božje ime reći nemoćnim ljudima, mora i sam biti i nemoćan i svemoćan.
Mora zapravo biti i čovjek i - koliko god to bilo teško isticati - sam Bog. U svojoj muci, koja je ubrzo uslijedila, pokazat će kako se može biti siguran u nesigurnosti, božanski se ponašati kad i ljudske snage ponestanu.
Iznova se javlja pitanje zašto kao kršćani ne znamo u naše doba tako pomagati mnogima koji su nemoćni sve do samoubojstva.
Zašto, primjerice, najjednostavnija ispovijed i pričest nisu izravni susret s tom nemoćnom svemogućnosti?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....