Nekako mi se čini da sam u ranoj mladosti bio previše nepovjerljiv i da mi je svaki autoritet bio odbojan, a da bi me neka osoba fascinirala, obuzela i sudbonosno utjecala na moj život.
To ima veze s raznim činjenicama, psihijatri bi tu, vjerujem, pronašli dosta zanimljivih stvari, no ne sjećam se da sam se ikada klanjao ikome i ičemu. Tarzan, Jovanče iz Pionirske trilogije Branka Ćopića, Rey Carson, Winnetou, stariji brat mojeg školskog prijatelja Smiljana Palića čije sam ime, evo, zaboravio, svi su oni ostavljali određeni utisak na mene u djetinjstvu, ali nikada toliki da bih poželio uskočiti u njihovu kožu. Ili da bih išao popravljati i prepravljati vlastitu kožu.
Nisam se uvijek dobro osjećao u svojoj koži, samo glupanima je vlastita koža uvijek komforna, no instinkt mi je kazivao da tu ne pomažu nikakvi recepti, nikakva tuđa iskustva i primjeri, da naprosto treba stisnuti zube, progurati kroz tu stvar i nastaviti dalje.
Slično je bilo i u onim godinama kad nama upravljaju podivljali hormoni. Ni tada nisam imao nekog heroja, nekoga tko bi mi pokazivao put onaj zamršeni labirint što ga tvore osjećaji, okolina i problemi s kojima se susrećemo. Uostalom, potencijalnih heroja u to doba baš i nije bilo na bacanje. Tadašnji mediji nisu bili sveprisutni i utjecajni kao danas, pa na tom teritoriju niste ni mogli pronaći neke velike face.
Od osoba koje sam viđao na televiziji, malo je njih bilo karizmatično. Nisam se baš mogao identificirati s tipovima iz 4M, Arsenom Dedićem ili Mišom Kovačem. Ili s onima iz serije "Bonanza". Također, tada nisam imao vlastiti gramofon, niti love za magazine tipa Džuboks ili Bravo, pa sam tako ostao netaknut životima muzičkih zvijezda.
No, uopće ne želim ovdje reći da sam bio neki kul mladić, uravnotežen, siguran u se, superioran i tako dalje. Upravo suprotno, bio sam nesiguran, zbunjen, frustriran...
Plus što sam igrom slučaja od jedanaeste godine ostao bez pune roditeljske zaštite, tako da sam morao hodati okolo širom otvorenih očiju. Nisam, naime, imao tu pogodnost da me u kritičnim situacijama vodi neka pouzdana, dobronamjerna ruka, kad si i možete dopustiti da se malo opustite, već sam kroza sve prolazio uglavnom sam, učio na vlastitim pogreškama, promašajima i porazima. Hoću reći da uzore najčešće proizvodi dokolica, nekakav višak vremena i energije, a ne gola potreba.
A u tom periodu, velim, svoje sam vrijeme i svu svoju energiju trošio na stvarni život. Bio sam do nosa uronjen u nj. Podjednako su me oduševljavali kolači u slastičarnici na Glavnoj ulici u Dubravi, tuškanačka šuma u jesen (bio sam je opisao u nekoliko romantičnih soneta kojih sam se kasnije riješio zbog srama), ili gužva ispred disko-terase u Varšavskoj u ljetnom sumraku, s curama i frajerima koji su se tu slijevali iz svih dijelova grada.
Ovaj život, osim što nas svakodnevno bombardira raznim stvarima, postavlja pred nas i niz zagonetki i problema, a pritom ne nudi odgovore i objašnjenja. Razni ljudi te odgovore i objašnjenja traže na najrazličitijim mogućim mjestima, u crkvi, kafićima, na stadionima, u raznim sektama, klubovima, udruženjima, društvima i tako dalje. Ja sam ih, više onako instinktivno, tražio u literaturi.
Čitao sam sve i svašta, sve što se moglo posuditi u knjižnici, pronaći kod susjeda i prijatelja, od Karla Maya, E. R. Burroughsa i Zanea Greya, do Čehova i Ujevića. Međutim, u njima nisam pronalazio odgovore, nikakvo objašnjenje za stvari koje me okružuju i koje mi se događaju. Knjige su mi tada pružale samo užitak čitanja. Zato sam, pretpostavljam, počeo pisati.
Da bih pronašao odgovore na pitanja koja su me mučila, da bih si objasnio život koji me okružuje. Pišem otkako znadem za sebe. To je kod mene refleks koji me drži na površini, gola potreba.
Tek sam kao dvadesetogodišnjak postao sposoban osjetiti divljnje prema nekoj osobi ili djelu. Ukoliko me pamćenje ne vara, prvi sam put to osjetio 1978., čitajući roman "Pseudo" Emilea Ajara, to jest Romaina Garryja. Bio je to moj prvi susret s književnim djelom koje je rušilo one dosadne, ustaljene obrasce koje je postavio Aristotel, taj ubojica imaginacije. "Pseudo" je bio sazdan od jasnih, jednostavnih, ludih rečenica i svaka mi je od njih otvarala oči i draškala ostala osjetila - hvatala me nesvjestica od tog romana.
Kasnije se to ponovilo s Millerovom "Rakovom obratnicom", s Genetovom "Gospom od Cvijeća", s poezijom Charlesa Bukowskog.
Danas znadem da je trik bio u godinama i iskustvu. Da s petnaest ili osamnaest godina nisam mogao razumjeti što mi govore pročitane knjige. Da su prošlost i sadašnjost pune ljudi i djela dostojnih divljenja i poštovanja, koji nas mogu mnogočemu podučiti. Konačno, da su divljenje i poštovanje povezani s punim razumijevanjem, a ne s očajničkom potragom za vlastitim identitetom i sigurnim mjestom na ovom svijetu.
S tim u vezi, ne mogu imenovati JEDNU osobu koja me je formirala, sudbonosno utjecala na mene. U tom smislu ja sam kolektivno djelo, patchwork, Frankenstein. A stvar se i dalje razvija, kako godine prolaze sve bolje i bolje. Kako nisam od onih koji se zakopčavaju u vlastitu kožu i glavu, i dalje otkrivam ljude i djela od kojih se može ponešto naučiti. Ovih dana, recimo, opčinjava me jednostavnost Ernesta Sabata, nevjerojatna količina mudrosti koju je sažeo u nevelikoj knjizi eseja "Otpor".
Edo Popović
To ima veze s raznim činjenicama, psihijatri bi tu, vjerujem, pronašli dosta zanimljivih stvari, no ne sjećam se da sam se ikada klanjao ikome i ičemu. Tarzan, Jovanče iz Pionirske trilogije Branka Ćopića, Rey Carson, Winnetou, stariji brat mojeg školskog prijatelja Smiljana Palića čije sam ime, evo, zaboravio, svi su oni ostavljali određeni utisak na mene u djetinjstvu, ali nikada toliki da bih poželio uskočiti u njihovu kožu. Ili da bih išao popravljati i prepravljati vlastitu kožu.
Nisam se uvijek dobro osjećao u svojoj koži, samo glupanima je vlastita koža uvijek komforna, no instinkt mi je kazivao da tu ne pomažu nikakvi recepti, nikakva tuđa iskustva i primjeri, da naprosto treba stisnuti zube, progurati kroz tu stvar i nastaviti dalje.
Slično je bilo i u onim godinama kad nama upravljaju podivljali hormoni. Ni tada nisam imao nekog heroja, nekoga tko bi mi pokazivao put onaj zamršeni labirint što ga tvore osjećaji, okolina i problemi s kojima se susrećemo. Uostalom, potencijalnih heroja u to doba baš i nije bilo na bacanje. Tadašnji mediji nisu bili sveprisutni i utjecajni kao danas, pa na tom teritoriju niste ni mogli pronaći neke velike face.
Od osoba koje sam viđao na televiziji, malo je njih bilo karizmatično. Nisam se baš mogao identificirati s tipovima iz 4M, Arsenom Dedićem ili Mišom Kovačem. Ili s onima iz serije "Bonanza". Također, tada nisam imao vlastiti gramofon, niti love za magazine tipa Džuboks ili Bravo, pa sam tako ostao netaknut životima muzičkih zvijezda.
No, uopće ne želim ovdje reći da sam bio neki kul mladić, uravnotežen, siguran u se, superioran i tako dalje. Upravo suprotno, bio sam nesiguran, zbunjen, frustriran...
Plus što sam igrom slučaja od jedanaeste godine ostao bez pune roditeljske zaštite, tako da sam morao hodati okolo širom otvorenih očiju. Nisam, naime, imao tu pogodnost da me u kritičnim situacijama vodi neka pouzdana, dobronamjerna ruka, kad si i možete dopustiti da se malo opustite, već sam kroza sve prolazio uglavnom sam, učio na vlastitim pogreškama, promašajima i porazima. Hoću reći da uzore najčešće proizvodi dokolica, nekakav višak vremena i energije, a ne gola potreba.
A u tom periodu, velim, svoje sam vrijeme i svu svoju energiju trošio na stvarni život. Bio sam do nosa uronjen u nj. Podjednako su me oduševljavali kolači u slastičarnici na Glavnoj ulici u Dubravi, tuškanačka šuma u jesen (bio sam je opisao u nekoliko romantičnih soneta kojih sam se kasnije riješio zbog srama), ili gužva ispred disko-terase u Varšavskoj u ljetnom sumraku, s curama i frajerima koji su se tu slijevali iz svih dijelova grada.
Ovaj život, osim što nas svakodnevno bombardira raznim stvarima, postavlja pred nas i niz zagonetki i problema, a pritom ne nudi odgovore i objašnjenja. Razni ljudi te odgovore i objašnjenja traže na najrazličitijim mogućim mjestima, u crkvi, kafićima, na stadionima, u raznim sektama, klubovima, udruženjima, društvima i tako dalje. Ja sam ih, više onako instinktivno, tražio u literaturi.
Čitao sam sve i svašta, sve što se moglo posuditi u knjižnici, pronaći kod susjeda i prijatelja, od Karla Maya, E. R. Burroughsa i Zanea Greya, do Čehova i Ujevića. Međutim, u njima nisam pronalazio odgovore, nikakvo objašnjenje za stvari koje me okružuju i koje mi se događaju. Knjige su mi tada pružale samo užitak čitanja. Zato sam, pretpostavljam, počeo pisati.
Da bih pronašao odgovore na pitanja koja su me mučila, da bih si objasnio život koji me okružuje. Pišem otkako znadem za sebe. To je kod mene refleks koji me drži na površini, gola potreba.
Tek sam kao dvadesetogodišnjak postao sposoban osjetiti divljnje prema nekoj osobi ili djelu. Ukoliko me pamćenje ne vara, prvi sam put to osjetio 1978., čitajući roman "Pseudo" Emilea Ajara, to jest Romaina Garryja. Bio je to moj prvi susret s književnim djelom koje je rušilo one dosadne, ustaljene obrasce koje je postavio Aristotel, taj ubojica imaginacije. "Pseudo" je bio sazdan od jasnih, jednostavnih, ludih rečenica i svaka mi je od njih otvarala oči i draškala ostala osjetila - hvatala me nesvjestica od tog romana.
Kasnije se to ponovilo s Millerovom "Rakovom obratnicom", s Genetovom "Gospom od Cvijeća", s poezijom Charlesa Bukowskog.
Danas znadem da je trik bio u godinama i iskustvu. Da s petnaest ili osamnaest godina nisam mogao razumjeti što mi govore pročitane knjige. Da su prošlost i sadašnjost pune ljudi i djela dostojnih divljenja i poštovanja, koji nas mogu mnogočemu podučiti. Konačno, da su divljenje i poštovanje povezani s punim razumijevanjem, a ne s očajničkom potragom za vlastitim identitetom i sigurnim mjestom na ovom svijetu.
S tim u vezi, ne mogu imenovati JEDNU osobu koja me je formirala, sudbonosno utjecala na mene. U tom smislu ja sam kolektivno djelo, patchwork, Frankenstein. A stvar se i dalje razvija, kako godine prolaze sve bolje i bolje. Kako nisam od onih koji se zakopčavaju u vlastitu kožu i glavu, i dalje otkrivam ljude i djela od kojih se može ponešto naučiti. Ovih dana, recimo, opčinjava me jednostavnost Ernesta Sabata, nevjerojatna količina mudrosti koju je sažeo u nevelikoj knjizi eseja "Otpor".
Edo Popović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....