James M. Robinson osnivač je i počasni direktor Instituta za stari vijek i kršćanstvo te počasni profesor na Sveučilištu Claremont. Svjetski je poznat po pionirskom radu na Evanđelju izreka Q i kodeksima iz Nag Hammadija, bio je generalni tajnik UNESCO-ova Međunarodnog povjerenstva za kodekse iz Nag Hammadija i glavni urednik Knjižnice Nag Hammadi na engleskom. Živi u Claremontu u Kaliforniji.
U knjizi "Judine tajne" izdavačke kuće V.B.Z. koja izlazi iz tiska sljedeći tjedan, a bit će predstavljena na sajmu knjiga Interliber, autor povijesno razmatra biblijske zapise o Judi i zabilješke o njemu pronađene u starim izvorima izvan Biblije. Također analizira razloge zbog kojih slučaj protiv Jude nije onoliko nedvojben koliko tradicija poučava. Otkriva i dramatičnu priču o nedavnom otkriću koptskoga spisa iz 4. stoljeća, "Evanđelje po Judi Iškariotskome", o njegovoj prodaji koju je obavio jedan bliskoistočni trgovac starinama te o tome kako je završilo u vlasništvu jedne švicarske zaklade.
Potaknut ponovnim pojavljivanjem tog evanđelja, Robinson ističe kako je Juda možda smatrao da igra pozitivnu ulogu u božanskom planu spasenja. Da ga Juda nije izdao, Isus nikad ne bi bio predan Rimljanima, razapet i pokopan te ne bi uskrsnuo od mrtvih. Je li Juda vjerovao da ispunjava Božji plan za rađanje kršćanstva?
1. nastavak
Autor otkriva da su uloženi veliki napori u to da se teološki definira što je to Juda 'izdao' u vezi s Isusom, kao što je možda činjenica da je Isus bio Mesija. No zapisi su po tom pitanju jasni: Juda nije otkrio ništa o tome tko je Isus, što je poučavao ili činio
Evanđelje po Marku podrobno opisuje događaj u getsemanskom vrtu, u kojemu je Juda odigrao središnju ulogu (Evanđelje po Marku 14:43-46):
"I dok je on još govorio, dođe Juda, jedan od Dvanaestorice, i s njime svjetina naoružana mačevima i toljagama koju su poslali glavari svećenički, književnici i starješine. Izdajnik njegov bijaše s njima ugovorio znak: 'Koga poljubim, taj je. Njega držite i odvedite oprezno'. I kako dođe, odmah mu pristupi i reče: 'Rabbi!', pa ga poljubi. Oni digoše ruke na nj i uhvatiše ga."
Što se na ovom mjestu doista događa po pitanju Jude? Nekoliko novijih knjiga o Judi pokazalo je suosjećanje prema Judi, sluteći da ono što je navodno učinio naposljetku i nije toliko zlo. Knjiga Williama Klassena, "Juda: Isusov izdajnik ili prijatelj?", brani tezu da je Juda doista bio više prijatelj nego izdajnik.
Izdaja je bila predaja?
Klassen u svojoj knjizi iznosi tezu prema kojoj Juda nije izdao Isusa, već ga je samo predao nadležnim židovskim vlastima, kako bi procijenile njegove tvrdnje, što je u judaizmu u to vrijeme bilo posve primjeren i razumljiv postupak. Klassen ističe: "Ni jedan stari, klasični grčki spis… ne sadrži konotaciju izdajstva. Svaki leksikon koji navodi drugačije, zapravo teologizira umjesto da nam pomogne otkriti značenje grčkih riječi kroz običaje".
Dakle, grčka riječ koja je u evanđeljima prevedena kao "izdati" (paradidomi) zapravo nema ono suštinski negativno značenje koje mi povezujemo s pojmom izdaja. U standardnom grčko-engleskom rječniku Novoga zavjeta, koji koriste svi stručnjaci, prvo je značenje neutralno - "predati, izručiti, otkriti" koga. No, ista riječ ima i nedvojbeno pozitivno značenje "predati, povjeriti, obavezati", primjerice, predati "milosti Božjoj" (Djela apostolska 14:26; 15:40).
Ista riječ često znači i "predati, proslijediti, prenijeti, pripovijedati, poučavati" usmenu ili pismenu predaju. Najpoznatija nam je u liturgiji Gospodnje večere: "Ja sam, uistinu, primio od Gospodina ono što sam vam i predao…" (Prva poslanica Korinćanima 11:23), te u Pavlovoj najavi nabrajanja ukazanja: "Predao sam vam najprije ono što sam primio" (Prva Korinćanima 15:3). Sukladno dvostrukom značenju glagola, imenica znači izručivanje i predavanje i u smislu uhićenja i u smislu transmisije tradicije. Iz uporabe glagola očito je da je Juda Isusa izručio. Etimološko značenje te grčke riječi je neutralno predati, koju stoga koristim u nastavku. No, pitanje je što je to predavanje zapravo značilo.
Izričit izraz izdajnik u cijelom je Novom zavjetu upotrijebljen samo jednom, kad ga Luka navodi kao posljednjega od Dvanaestorice (Evanđelje po Luki 6:16): "Juda Iškariotski koji postade izdajnik". Je li to Lukina pogreška?
Kako je Juda umro?
Veliki su napori uloženi u nastojanje da se precizno teološki definira što je to Juda "izdao" u vezi s Isusom, kao što je možda činjenica da je Isus bio Mesija. No, zapisi su po tom pitanju jasni: Juda nije otkrio ništa o tome tko je Isus, što je poučavao ili činio. Juda je jednostavno otkrio gdje se Isus nalazi. Klassenova najvažnija tvrdnja jest da Judino izručivanje Isusa nadležnim židovskim vlastima ne mora nužno biti neprijateljska "izdaja", već prije uobičajen postupak u židovskom svijetu toga vremena. Dok Evanđelje po Marku o Judinoj sudbini ne govori ništa više od Isusovog navješćivanja zle sudbine onome tko ga izda (Evanđelje po Marku 14:21), Matej prilično podrobno opisuje Judino kajanje i samoubojstvo (Evanđelje po Mateju 27:3-10): "Tada se njegov izdajnik Juda, vidjevši da je Isus osuđen, pokaja te vrati trideset srebrnika velikim svećenicima i starješinama: 'Sagriješih', reče, 'jer izdadoh nevinu krv'. 'Što se to nas tiče?', odgovore mu. 'To je tvoja stvar.' Tada baci srebrnike u hram te se povuče, ode i objesi se. Glavari svećenički uzeše srebrnike i rekoše: 'Ne smiju se staviti u hramsku blagajnu, jer su krvarina'. Stoga, nakon vijećanja, kupe za njih lončarevu njivu za groblje strancima. Zato se ona njiva zove do dana današnjega Krvna njiva. Tako se ispuni riječ proroka Jeremije: 'Uzeše trideset srebrnika, cijenu za procijenjenoga, koga procijeniše sinovi Izraelovi, te ih dadoše za lončarevu njivu, kako mi naredi Gospodin'."
Luka također piše da je Juda počinio samoubojstvo, ali se njegovo izvješće u određenoj mjeri udaljava od Matejevog (Djela apostolska 1:15-19): "U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom ‡ bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba ‡ reče: "Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi, koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to jest 'Krvna njiva'."
Doima se da te dvije priče o Judinu samoubojstvu potvrđuju činjenicu da je doista počinio samoubojstvo, iako su njihove pojedinosti uzajamno isključive. Prema Mateju se objesio, a u Djelima apostolskim pada na lice i puca popola. Oba izvješća (na različite načine) povezuju samoubojstvo s mjestom zvanim "Krvna njiva", kupljenom za trideset srebrnjaka, ali je u jednom slučaju kupuju židovske vlasti vraćenim novcem (Evanđelje po Mateju 27:5-7), a u drugom je slučaju sâm Juda kupuje dobivenim novcem, kako bi se ondje ubio (Djela apostolska 1:18). Budući da se pojedinosti uzajamno isključuju, ne može se reći da je jedan prepisao od drugoga.
Rehabilitirani učenici
Nikoga u povijesti ne prati tako zao glas kao Judu Iškariotskoga. Dovoljno je nekome reći "Judo!", spomenuti "trideset srebrnjaka" ili "Judin poljubac" da biste ga uvrijedili bez ulaženja u pojedinosti. Čak i ljudi koji nisu pročitali evanđelja znaju što time želite reći! Možda je Judi Iškariotskome potrebno vratiti ugled! Naposljetku, evanđelisti su Dvanaestoricu prikazali kao prilično neuke po pitanju Isusove misije, ali su postali ugledna imena kojima se pripisuju Evanđelja po Mateju i Ivanu; Petar je navodno prekorio Isusa kad je ovaj predvidio svoju muku, ali je Petar, na glasu kao sotona, došao na glas kao "stijena"; Isusa je obitelj pokušala sputati na početku njegova djelovanja, ali je danas dogma da je Marija uzdignuta na nebo, gdje ju se može zazvati: "Zdravo, Marijo, majko Božja", moleći krunicu. Dakle, svi su sumnjivi likovi priče postali sveci - osim Jude Iškariotskoga! Nije li došlo njegovo vrijeme?
Zanimljivu i stručnu knjigu menonitskog teologa Williama Klassena koristio sam s mnogo poštovanja. Kao što sam već spomenuo, Klassen uvjerljivo tvrdi da izrazi izdati, izdaja i izdajnik jednostavno nisu odgovarajući prijevodi grčkoga izraza. Taj izraz znači predati, izručiti, otkriti.
Takav neutralan prijevod opravdava i sama priča. Isus je Dvanaestorici mnogo puta vrlo jasno rekao da mora poći u Jeruzalem kako bi umro, a Petra je ukorio zbog neprihvaćanja te činjenice: proriču je hebrejski spisi pa je to Božja volja, koju Isus mora ispuniti. Juda ima nezamjenjivu ulogu u tome božanskom planu i toga je zacijelo svjestan. Hebrejski spisi proriču čak i njega (Evanđelje po Ivanu 13:18): "Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže" (Psalmi 41:10). On samo čini ono što mu je Isus naredio (Evanđelje po Ivanu 13:27): "Što misliš činiti, čini brzo!". Što je u tome toliko loše?
Ljubi svog neprijatelja
Velik dio toga, dakako, nisu povijesne činjenice, već Markova teologija, što se katkad previđa u nastojanju da se Judu oslobodi odgovornosti. Čak mu i Marko, koji Judi daje njegovo mjesto u planu spasenja, navješćuje zlu sudbinu (Evanđelje po Marku 14:21). No, s druge strane, očito je Markovo negativno prikazivanje glupe Dvanaestorice, Petra (odnosno, sotone) i svete obitelji, koji se stide lošega dojma koji Isus ostavlja kao fanatik pa ga žele odvesti kući kako bi ga držali podalje od javnosti (iako njegova majka na Veliki petak ipak ostaje s njim do mučnoga kraja, a njegov brat Jakov pojavljuje se kao vođa jeruzalemske Crkve). Ali, kršćanstvo je svima njima vratilo ugled, pa je pomalo nedosljedno ostaviti Judu Iškariotskoga na zlu glasu!
Najbolji način da Judi damo bolje mjesto u svojim umovima i srcima možda je prisjećanje na ono što je sâm Isus govorio o opraštanju. Ne samo da postoji izjava o onima koji mu oduzimaju život: "Oprosti im jer ne znaju što čine" (koju je prvi kršćanski mučenik Stjepan ponovio dok su ga kamenovali, Djela apostolska 7:60). I ne samo da je jednome od zločinaca, koji će biti razapeti zajedno s njim, rekao (Evanđelje po Luki 23:43): "Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju!".
Dakle, trebamo li oprostiti Judi? Ljubiti svojega neprijatelja? Mislim da nastojanja da se dokaže kako je njegov postupak bio ispravan u danim okolnostima nisu bila uspješna. Ali, mislim i da ga možemo prestati shvaćati kao glavnoga krivca te prema njemu zauzeti pravedniji stav s više opraštanja.
James McConkey Robinson
U knjizi "Judine tajne" izdavačke kuće V.B.Z. koja izlazi iz tiska sljedeći tjedan, a bit će predstavljena na sajmu knjiga Interliber, autor povijesno razmatra biblijske zapise o Judi i zabilješke o njemu pronađene u starim izvorima izvan Biblije. Također analizira razloge zbog kojih slučaj protiv Jude nije onoliko nedvojben koliko tradicija poučava. Otkriva i dramatičnu priču o nedavnom otkriću koptskoga spisa iz 4. stoljeća, "Evanđelje po Judi Iškariotskome", o njegovoj prodaji koju je obavio jedan bliskoistočni trgovac starinama te o tome kako je završilo u vlasništvu jedne švicarske zaklade.
Potaknut ponovnim pojavljivanjem tog evanđelja, Robinson ističe kako je Juda možda smatrao da igra pozitivnu ulogu u božanskom planu spasenja. Da ga Juda nije izdao, Isus nikad ne bi bio predan Rimljanima, razapet i pokopan te ne bi uskrsnuo od mrtvih. Je li Juda vjerovao da ispunjava Božji plan za rađanje kršćanstva?
1. nastavak
Autor otkriva da su uloženi veliki napori u to da se teološki definira što je to Juda 'izdao' u vezi s Isusom, kao što je možda činjenica da je Isus bio Mesija. No zapisi su po tom pitanju jasni: Juda nije otkrio ništa o tome tko je Isus, što je poučavao ili činio
Evanđelje po Marku podrobno opisuje događaj u getsemanskom vrtu, u kojemu je Juda odigrao središnju ulogu (Evanđelje po Marku 14:43-46):
"I dok je on još govorio, dođe Juda, jedan od Dvanaestorice, i s njime svjetina naoružana mačevima i toljagama koju su poslali glavari svećenički, književnici i starješine. Izdajnik njegov bijaše s njima ugovorio znak: 'Koga poljubim, taj je. Njega držite i odvedite oprezno'. I kako dođe, odmah mu pristupi i reče: 'Rabbi!', pa ga poljubi. Oni digoše ruke na nj i uhvatiše ga."
Što se na ovom mjestu doista događa po pitanju Jude? Nekoliko novijih knjiga o Judi pokazalo je suosjećanje prema Judi, sluteći da ono što je navodno učinio naposljetku i nije toliko zlo. Knjiga Williama Klassena, "Juda: Isusov izdajnik ili prijatelj?", brani tezu da je Juda doista bio više prijatelj nego izdajnik.
Izdaja je bila predaja?
Klassen u svojoj knjizi iznosi tezu prema kojoj Juda nije izdao Isusa, već ga je samo predao nadležnim židovskim vlastima, kako bi procijenile njegove tvrdnje, što je u judaizmu u to vrijeme bilo posve primjeren i razumljiv postupak. Klassen ističe: "Ni jedan stari, klasični grčki spis… ne sadrži konotaciju izdajstva. Svaki leksikon koji navodi drugačije, zapravo teologizira umjesto da nam pomogne otkriti značenje grčkih riječi kroz običaje".
Dakle, grčka riječ koja je u evanđeljima prevedena kao "izdati" (paradidomi) zapravo nema ono suštinski negativno značenje koje mi povezujemo s pojmom izdaja. U standardnom grčko-engleskom rječniku Novoga zavjeta, koji koriste svi stručnjaci, prvo je značenje neutralno - "predati, izručiti, otkriti" koga. No, ista riječ ima i nedvojbeno pozitivno značenje "predati, povjeriti, obavezati", primjerice, predati "milosti Božjoj" (Djela apostolska 14:26; 15:40).
Ista riječ često znači i "predati, proslijediti, prenijeti, pripovijedati, poučavati" usmenu ili pismenu predaju. Najpoznatija nam je u liturgiji Gospodnje večere: "Ja sam, uistinu, primio od Gospodina ono što sam vam i predao…" (Prva poslanica Korinćanima 11:23), te u Pavlovoj najavi nabrajanja ukazanja: "Predao sam vam najprije ono što sam primio" (Prva Korinćanima 15:3). Sukladno dvostrukom značenju glagola, imenica znači izručivanje i predavanje i u smislu uhićenja i u smislu transmisije tradicije. Iz uporabe glagola očito je da je Juda Isusa izručio. Etimološko značenje te grčke riječi je neutralno predati, koju stoga koristim u nastavku. No, pitanje je što je to predavanje zapravo značilo.
Izričit izraz izdajnik u cijelom je Novom zavjetu upotrijebljen samo jednom, kad ga Luka navodi kao posljednjega od Dvanaestorice (Evanđelje po Luki 6:16): "Juda Iškariotski koji postade izdajnik". Je li to Lukina pogreška?
Kako je Juda umro?
Veliki su napori uloženi u nastojanje da se precizno teološki definira što je to Juda "izdao" u vezi s Isusom, kao što je možda činjenica da je Isus bio Mesija. No, zapisi su po tom pitanju jasni: Juda nije otkrio ništa o tome tko je Isus, što je poučavao ili činio. Juda je jednostavno otkrio gdje se Isus nalazi. Klassenova najvažnija tvrdnja jest da Judino izručivanje Isusa nadležnim židovskim vlastima ne mora nužno biti neprijateljska "izdaja", već prije uobičajen postupak u židovskom svijetu toga vremena. Dok Evanđelje po Marku o Judinoj sudbini ne govori ništa više od Isusovog navješćivanja zle sudbine onome tko ga izda (Evanđelje po Marku 14:21), Matej prilično podrobno opisuje Judino kajanje i samoubojstvo (Evanđelje po Mateju 27:3-10): "Tada se njegov izdajnik Juda, vidjevši da je Isus osuđen, pokaja te vrati trideset srebrnika velikim svećenicima i starješinama: 'Sagriješih', reče, 'jer izdadoh nevinu krv'. 'Što se to nas tiče?', odgovore mu. 'To je tvoja stvar.' Tada baci srebrnike u hram te se povuče, ode i objesi se. Glavari svećenički uzeše srebrnike i rekoše: 'Ne smiju se staviti u hramsku blagajnu, jer su krvarina'. Stoga, nakon vijećanja, kupe za njih lončarevu njivu za groblje strancima. Zato se ona njiva zove do dana današnjega Krvna njiva. Tako se ispuni riječ proroka Jeremije: 'Uzeše trideset srebrnika, cijenu za procijenjenoga, koga procijeniše sinovi Izraelovi, te ih dadoše za lončarevu njivu, kako mi naredi Gospodin'."
Luka također piše da je Juda počinio samoubojstvo, ali se njegovo izvješće u određenoj mjeri udaljava od Matejevog (Djela apostolska 1:15-19): "U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom ‡ bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba ‡ reče: "Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi, koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to jest 'Krvna njiva'."
Doima se da te dvije priče o Judinu samoubojstvu potvrđuju činjenicu da je doista počinio samoubojstvo, iako su njihove pojedinosti uzajamno isključive. Prema Mateju se objesio, a u Djelima apostolskim pada na lice i puca popola. Oba izvješća (na različite načine) povezuju samoubojstvo s mjestom zvanim "Krvna njiva", kupljenom za trideset srebrnjaka, ali je u jednom slučaju kupuju židovske vlasti vraćenim novcem (Evanđelje po Mateju 27:5-7), a u drugom je slučaju sâm Juda kupuje dobivenim novcem, kako bi se ondje ubio (Djela apostolska 1:18). Budući da se pojedinosti uzajamno isključuju, ne može se reći da je jedan prepisao od drugoga.
Rehabilitirani učenici
Nikoga u povijesti ne prati tako zao glas kao Judu Iškariotskoga. Dovoljno je nekome reći "Judo!", spomenuti "trideset srebrnjaka" ili "Judin poljubac" da biste ga uvrijedili bez ulaženja u pojedinosti. Čak i ljudi koji nisu pročitali evanđelja znaju što time želite reći! Možda je Judi Iškariotskome potrebno vratiti ugled! Naposljetku, evanđelisti su Dvanaestoricu prikazali kao prilično neuke po pitanju Isusove misije, ali su postali ugledna imena kojima se pripisuju Evanđelja po Mateju i Ivanu; Petar je navodno prekorio Isusa kad je ovaj predvidio svoju muku, ali je Petar, na glasu kao sotona, došao na glas kao "stijena"; Isusa je obitelj pokušala sputati na početku njegova djelovanja, ali je danas dogma da je Marija uzdignuta na nebo, gdje ju se može zazvati: "Zdravo, Marijo, majko Božja", moleći krunicu. Dakle, svi su sumnjivi likovi priče postali sveci - osim Jude Iškariotskoga! Nije li došlo njegovo vrijeme?
Zanimljivu i stručnu knjigu menonitskog teologa Williama Klassena koristio sam s mnogo poštovanja. Kao što sam već spomenuo, Klassen uvjerljivo tvrdi da izrazi izdati, izdaja i izdajnik jednostavno nisu odgovarajući prijevodi grčkoga izraza. Taj izraz znači predati, izručiti, otkriti.
Takav neutralan prijevod opravdava i sama priča. Isus je Dvanaestorici mnogo puta vrlo jasno rekao da mora poći u Jeruzalem kako bi umro, a Petra je ukorio zbog neprihvaćanja te činjenice: proriču je hebrejski spisi pa je to Božja volja, koju Isus mora ispuniti. Juda ima nezamjenjivu ulogu u tome božanskom planu i toga je zacijelo svjestan. Hebrejski spisi proriču čak i njega (Evanđelje po Ivanu 13:18): "Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže" (Psalmi 41:10). On samo čini ono što mu je Isus naredio (Evanđelje po Ivanu 13:27): "Što misliš činiti, čini brzo!". Što je u tome toliko loše?
Ljubi svog neprijatelja
Velik dio toga, dakako, nisu povijesne činjenice, već Markova teologija, što se katkad previđa u nastojanju da se Judu oslobodi odgovornosti. Čak mu i Marko, koji Judi daje njegovo mjesto u planu spasenja, navješćuje zlu sudbinu (Evanđelje po Marku 14:21). No, s druge strane, očito je Markovo negativno prikazivanje glupe Dvanaestorice, Petra (odnosno, sotone) i svete obitelji, koji se stide lošega dojma koji Isus ostavlja kao fanatik pa ga žele odvesti kući kako bi ga držali podalje od javnosti (iako njegova majka na Veliki petak ipak ostaje s njim do mučnoga kraja, a njegov brat Jakov pojavljuje se kao vođa jeruzalemske Crkve). Ali, kršćanstvo je svima njima vratilo ugled, pa je pomalo nedosljedno ostaviti Judu Iškariotskoga na zlu glasu!
Najbolji način da Judi damo bolje mjesto u svojim umovima i srcima možda je prisjećanje na ono što je sâm Isus govorio o opraštanju. Ne samo da postoji izjava o onima koji mu oduzimaju život: "Oprosti im jer ne znaju što čine" (koju je prvi kršćanski mučenik Stjepan ponovio dok su ga kamenovali, Djela apostolska 7:60). I ne samo da je jednome od zločinaca, koji će biti razapeti zajedno s njim, rekao (Evanđelje po Luki 23:43): "Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju!".
Dakle, trebamo li oprostiti Judi? Ljubiti svojega neprijatelja? Mislim da nastojanja da se dokaže kako je njegov postupak bio ispravan u danim okolnostima nisu bila uspješna. Ali, mislim i da ga možemo prestati shvaćati kao glavnoga krivca te prema njemu zauzeti pravedniji stav s više opraštanja.
James McConkey Robinson
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....