Vlada očito ne pridaje veću pozornost znanosti - financiranje znanstvenih istraživanja stagnira već nekoliko godina i opada kao postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP). Sada smo na oko 0,75 posto BDP-a, dok je EU prosjek iznad dva posto pa čak i afričke zemlje su si postavile cilj od jedan posto još 2007. godine.
Takvo financiranje omogućava političarima da glume kako smo moderna zemlja znanja koja ulaže u znanost, ali nije dostatno - naročito na način na koji se trenutno troši - za ozbiljniji razvoj znanstvenih potencijala u zemlji. Količina novca po projektu je premala i nema dovoljno ozbiljnog praćenja uspjeha i evaluacija koji bi omogućili da se odluke donose racionalno te da samo najbolji i najzaslužniji dobiju financiranje.
Već godinama neki od najboljih znanstvenika govore kako trebamo radikalno promjeniti način na koji se taj novac dodijeljuje kako bismo potaknuli meritokraciju i omogućili najboljim znanstvenicima da imaju dovoljno novaca za najbolje projekte. Da konačno u znanstvenom sektoru potpuno pređemo iz socijalizma u kapitalizam. Kritičari sustava kažu kako veliki broj dobro politički umreženih članova akademske zajednice zapravo iskorištava dostupnost javnih financija za znanost kako bi se “uhljebili”, a ne kako bi provodili kvalitetna istraživanja koja bi bila globalno relevantna ili od javne koristi.
Ova vlada je napokon napravila neke konkretne korake prema meritokraciji, ali za sada premale i nedovoljno ambiciozne. Prelazak glavnine financiranja znanstvene djelatnosti sa Ministarstva znanosti (MZOS) na Hrvatsku zakladu za znanost (HRZZ) je svakako jedan od tih koraka. Naime većina naprednih zemalja upravo tako financira znanost: kroz neovisnu znanstvenu zakladu u kojoj znanstvenici sami odlučuju tko će dobiti novac, prema načelu meritokracije i na bazi recenzija.
Ali kod nas je i taj, za nas novi, sustav već doveden u pitanje. Već su ga, neki kažu, zauzeli interesi koji nisu znanstveni nego neki drugi. Sve to sugerira da prelazak na ovaj sustav financiranja znanosti ne garantira da će izvrsnost slijediti.
U čemu je problem? Neki znanstvenici kažu da im projekti uopće nisu slani na rezencije, drugi su odbijeni u prvom krugu evaluiranja gdje su recenzije radili domaći timovi čija je stručnost i nepristranost moguće upitna, a treći su, pak, dobili odbijenice iako su dobili i po jednu pozitivnu i negativnu recenziju iz inozemstva. Domaći paneli su onda u nekim slučajevima navodno sami odlučili da ti projekti neće dobiti financiranje umjesto da pošalju projekt na treću recenziju.
Evo što kažu neki od znanstvenika koji nisu prošli na natječaju.
"Interesantno je da projekti najkvalitetnijih biologa ... isto nisu prošli," kaže Tomislav Domazet-Lošo. "S druge strane, dobar dio bioloških projekta koji su prošli unutar prirodnih znanosti pripadaju po mom sudu neinventivnim, neprepoznatljivim i u negativnom smislu lokalno dobro umreženim biolozima. Potpuno sam uvjeren da s velike većine tih projekta koji su prošli ništa važno, pa ni prosječno, neće biti objavljeno. Pretpostavljam da vodstvo HRZZ-a i stalni odbor to ionako nije briga."
"Zaključujem da je na djelu negativna selekcija. HRZZ radi upravo suprotno od onoga što su sami deklarirali u svojim ciljevima. Znači podržavaju loše a najbolje odstranjuju."
Antonio Šiber, sa Instituta za Fiziku u Zagrebu piše na svom blogu: "Natječaj Hrvatske zaklade za znanost se, po svemu što ja znam, pretvorio u lakrdiju u kojoj će se sredstva iz državnog proračuna podijeliti prema kriterijima koji nisu kriteriji izvrsnosti i međunarodne prepoznatljivosti u koji se HrZZ zaklinjala. Radi se, prema tome, o pristranom ocjenjivanju i budućem financiranju projekata koji nisu odabrani prema kriterijima kvalitete. "
"Cijeli događaj, u uvjetima iznimno skromnog financiranja, ima značajan potencijal da unazadi najkvalitetniju znanost koja se odvija u hrvatskim okvirima."
Oni koji nisu prošli ovaj put mogu popraviti projekte i prijaviti ih na slijedeći natječaj zaklade. Ali... Ako je sustav zaista već neetičan ili iskorumpiran, kako neki kažu, možemo li zaista očekivati da će biti išta bolji u slijedećem natječaju? Moguće da će neki od najglasnijih kritičara dobiti neki projekt kako bi ih zašutili - ali što je sa ostalima? Novi sustav - iako sliči onima u zapadnim zemljama - nije nikakav napredak ako se isti problemi nedostatka meritokracije i sumnjivih zakulisnih odluka nastave dešavati i odluke donositi na netransparentan način.
Saša Ceci piše nedavno na svom blogu, Blesimetar: "Ja ne vidim koji mehanizam bi ljude koji su ovaj put nekažnjeno porušili neke nedvojbeno kvalitetne ljude i njihove projekte te, po svemu sudeći, promovirali neke nedvojbeno nedovoljno kvalitetne ljude i projekte potaknuo da ne ponove istu stvar na sljedećem natječaju Zaklade (čak i ako to budu neki sasvim drugi ljudi)."
A i neki od znanstvenika koji brane način provođenja ovog natječaja se slažu da nije realno očekivati vrhunski rad objavljen u časopisima kao što su Nature ili Science s projektom čiji je maksimalni budžet 250.000 kuna godišnje.
"Kao i u ostatku većine Europe, ostatak novca za svoj Nature ili Science ćete morati potražiti drugdje, a ne samo u redovitim projektima nacionalne zaklade," piše tako jedan znanstvenik na Connect:Portalu. "Preporučam Horizon 2020."
Ako je tomu tako, postavlja se pitanje: zašto uopće financirati istraživanja u Hrvatskoj ako će te financije biti premale, pogodovati nekima na temelju veza, a ne na načelu izvrsnosti i track-recorda?
Izvanredna vremena zahtijevaju izvanredne mjere
Možda je najbolje za sada potpuno ukinuti financiranje znanstvene djelatnosti kroz projekte? Oni najbolji će se snaći na prestižnim Europskim projektima - projektima kojih svi želimo što više jer s njima potežemo lovu iz vana i umrežujemo se sa najboljima u svijetu - ostali će otići iz sistema, što će eventualno pogodovati razvoju ekonomije kroz privatni sektor koji će odjednom dobiti stotine visokokvalificiranih stručnjaka na biranje.
Ušteđeni novac se može uložiti u fond koji bi rastao i jednog dana se mogao upotrijebiti za ispostavu nove, bogatije, znanstvene fondacije, čiji bi rad bio transparentan, a odluke se donosile isključivo na temelju izvrsnosti projekata i kvalitetnih međunarodnih recenzija.
To je, čini mi se, najbrži i najekonomičniji način postizanja znanstvene izvrsnosti u Hrvatskoj - po kratkom postupku.
Nakon nekoliko godina takvog sustava, možemo početi razmišljati o ponovnom financiranju istraživanja, ali sa znanstvenicima koji su dokazano dovoljno kvalitetni da se natječu - i pobjeđuju - isključivo na kompetitivnom, stranom tržištu financiranja istraživanja, i koji mogu obrazovati kvalitetnu novu generaciju znanstvenika.
Takvo financiranje omogućava političarima da glume kako smo moderna zemlja znanja koja ulaže u znanost, ali nije dostatno - naročito na način na koji se trenutno troši - za ozbiljniji razvoj znanstvenih potencijala u zemlji. Količina novca po projektu je premala i nema dovoljno ozbiljnog praćenja uspjeha i evaluacija koji bi omogućili da se odluke donose racionalno te da samo najbolji i najzaslužniji dobiju financiranje.
Već godinama neki od najboljih znanstvenika govore kako trebamo radikalno promjeniti način na koji se taj novac dodijeljuje kako bismo potaknuli meritokraciju i omogućili najboljim znanstvenicima da imaju dovoljno novaca za najbolje projekte. Da konačno u znanstvenom sektoru potpuno pređemo iz socijalizma u kapitalizam. Kritičari sustava kažu kako veliki broj dobro politički umreženih članova akademske zajednice zapravo iskorištava dostupnost javnih financija za znanost kako bi se “uhljebili”, a ne kako bi provodili kvalitetna istraživanja koja bi bila globalno relevantna ili od javne koristi.
Ova vlada je napokon napravila neke konkretne korake prema meritokraciji, ali za sada premale i nedovoljno ambiciozne. Prelazak glavnine financiranja znanstvene djelatnosti sa Ministarstva znanosti (MZOS) na Hrvatsku zakladu za znanost (HRZZ) je svakako jedan od tih koraka. Naime većina naprednih zemalja upravo tako financira znanost: kroz neovisnu znanstvenu zakladu u kojoj znanstvenici sami odlučuju tko će dobiti novac, prema načelu meritokracije i na bazi recenzija.
Ali kod nas je i taj, za nas novi, sustav već doveden u pitanje. Već su ga, neki kažu, zauzeli interesi koji nisu znanstveni nego neki drugi. Sve to sugerira da prelazak na ovaj sustav financiranja znanosti ne garantira da će izvrsnost slijediti.
U čemu je problem? Neki znanstvenici kažu da im projekti uopće nisu slani na rezencije, drugi su odbijeni u prvom krugu evaluiranja gdje su recenzije radili domaći timovi čija je stručnost i nepristranost moguće upitna, a treći su, pak, dobili odbijenice iako su dobili i po jednu pozitivnu i negativnu recenziju iz inozemstva. Domaći paneli su onda u nekim slučajevima navodno sami odlučili da ti projekti neće dobiti financiranje umjesto da pošalju projekt na treću recenziju.
Evo što kažu neki od znanstvenika koji nisu prošli na natječaju.
"Interesantno je da projekti najkvalitetnijih biologa ... isto nisu prošli," kaže Tomislav Domazet-Lošo. "S druge strane, dobar dio bioloških projekta koji su prošli unutar prirodnih znanosti pripadaju po mom sudu neinventivnim, neprepoznatljivim i u negativnom smislu lokalno dobro umreženim biolozima. Potpuno sam uvjeren da s velike većine tih projekta koji su prošli ništa važno, pa ni prosječno, neće biti objavljeno. Pretpostavljam da vodstvo HRZZ-a i stalni odbor to ionako nije briga."
"Zaključujem da je na djelu negativna selekcija. HRZZ radi upravo suprotno od onoga što su sami deklarirali u svojim ciljevima. Znači podržavaju loše a najbolje odstranjuju."
Antonio Šiber, sa Instituta za Fiziku u Zagrebu piše na svom blogu: "Natječaj Hrvatske zaklade za znanost se, po svemu što ja znam, pretvorio u lakrdiju u kojoj će se sredstva iz državnog proračuna podijeliti prema kriterijima koji nisu kriteriji izvrsnosti i međunarodne prepoznatljivosti u koji se HrZZ zaklinjala. Radi se, prema tome, o pristranom ocjenjivanju i budućem financiranju projekata koji nisu odabrani prema kriterijima kvalitete. "
"Cijeli događaj, u uvjetima iznimno skromnog financiranja, ima značajan potencijal da unazadi najkvalitetniju znanost koja se odvija u hrvatskim okvirima."
Oni koji nisu prošli ovaj put mogu popraviti projekte i prijaviti ih na slijedeći natječaj zaklade. Ali... Ako je sustav zaista već neetičan ili iskorumpiran, kako neki kažu, možemo li zaista očekivati da će biti išta bolji u slijedećem natječaju? Moguće da će neki od najglasnijih kritičara dobiti neki projekt kako bi ih zašutili - ali što je sa ostalima? Novi sustav - iako sliči onima u zapadnim zemljama - nije nikakav napredak ako se isti problemi nedostatka meritokracije i sumnjivih zakulisnih odluka nastave dešavati i odluke donositi na netransparentan način.
Saša Ceci piše nedavno na svom blogu, Blesimetar: "Ja ne vidim koji mehanizam bi ljude koji su ovaj put nekažnjeno porušili neke nedvojbeno kvalitetne ljude i njihove projekte te, po svemu sudeći, promovirali neke nedvojbeno nedovoljno kvalitetne ljude i projekte potaknuo da ne ponove istu stvar na sljedećem natječaju Zaklade (čak i ako to budu neki sasvim drugi ljudi)."
A i neki od znanstvenika koji brane način provođenja ovog natječaja se slažu da nije realno očekivati vrhunski rad objavljen u časopisima kao što su Nature ili Science s projektom čiji je maksimalni budžet 250.000 kuna godišnje.
"Kao i u ostatku većine Europe, ostatak novca za svoj Nature ili Science ćete morati potražiti drugdje, a ne samo u redovitim projektima nacionalne zaklade," piše tako jedan znanstvenik na Connect:Portalu. "Preporučam Horizon 2020."
Ako je tomu tako, postavlja se pitanje: zašto uopće financirati istraživanja u Hrvatskoj ako će te financije biti premale, pogodovati nekima na temelju veza, a ne na načelu izvrsnosti i track-recorda?
Izvanredna vremena zahtijevaju izvanredne mjere
Možda je najbolje za sada potpuno ukinuti financiranje znanstvene djelatnosti kroz projekte? Oni najbolji će se snaći na prestižnim Europskim projektima - projektima kojih svi želimo što više jer s njima potežemo lovu iz vana i umrežujemo se sa najboljima u svijetu - ostali će otići iz sistema, što će eventualno pogodovati razvoju ekonomije kroz privatni sektor koji će odjednom dobiti stotine visokokvalificiranih stručnjaka na biranje.
Ušteđeni novac se može uložiti u fond koji bi rastao i jednog dana se mogao upotrijebiti za ispostavu nove, bogatije, znanstvene fondacije, čiji bi rad bio transparentan, a odluke se donosile isključivo na temelju izvrsnosti projekata i kvalitetnih međunarodnih recenzija.
To je, čini mi se, najbrži i najekonomičniji način postizanja znanstvene izvrsnosti u Hrvatskoj - po kratkom postupku.
Nakon nekoliko godina takvog sustava, možemo početi razmišljati o ponovnom financiranju istraživanja, ali sa znanstvenicima koji su dokazano dovoljno kvalitetni da se natječu - i pobjeđuju - isključivo na kompetitivnom, stranom tržištu financiranja istraživanja, i koji mogu obrazovati kvalitetnu novu generaciju znanstvenika.