U Jutarnjem listu 12. lipnja pročitao sam članak kolege Miće Tatalovića naslovljen: “Je li za izvrsnost u znanosti najbolje potpuno ukinuti financiranje za istraživačke projekte?” Već je u podnaslovu jasno izrečeno autorovo gledište: “Logični zaključak je da bi možda upravo trebalo ukinuti financiranje znanosti kako bi potaknuli razvoj izvrsnosti”. Slijedi točan podatak o tome da se u RH već nekoliko godina ulaže u financiranje znanstvenih istraživanja samo oko 0,75% BDP-a, što je znatno ispod prosjeka EU. Autor s pravom ukazuje na to da ova Vlada (ali i prethodne) ne mari baš puno za ulaganje u znanstvena istraživanja i razvoj/inovacije. Bilo bi dobro da je ovdje autor naveo kako su se do sada raspodjeljivali namijenjeni novci. Prvenstveno zato da kaže kako je do sada prolaznost projekata hrvatskih znanstenika iznosila i više od 80% prijavljenih i da su dodijeljene svote uglavnom bile smiješno malene.
Zatim autor pripisuje u dobro trenutnoj Vladi to da je “...napravila neke konkretne korake prema meritokraciji, ali za sada premale i nedovoljno ambiciozne”. U takve korake uključuje i “Prelazak glavnine financiranja znanstvene djelatnosti s Ministarstva (MZOS) na Hrvatsku zakladu za znanost (HRZZ). Međutim: “Ali kod nas je i taj, za nas novi sustav već doveden u pitanje”. I tu počinje moje neslaganje s autorom. Koji su autoru stvarni pokazatelji da je taj sustav “doveden u pitanje”? Možemo li za čas ovdje stati i razmotriti utemeljenost takvih sudova.
Mislim da moram započeti od toga da nisam predlagao projekte za HRZZ niti sam ikako sudjelovao u njezinu radu. U javnosti se mogao pročitati podatak da je prolaznost prijavljenih projekata oko 35% (do sada više od 80%). Treba reći da je postotak od 35% u skladu s prolaznošću prijavljenih projekata u naprednim zemljama.
I tada u tekstu započinju nabrajanja anegdotalnih priča o pogrešnom radu HRZZ-a. Kažem anegdotalnih jer neke opipljive podatke nisam nigdje našao. Tako se navodi da jedan od znanstvenika kaže: “Interesantno je da projekti najkvalitetnijih biologa... isto nisu prošli”. Takva, podacima nepotkrijepljena konstatacija završava ovakvim zaključkom: “Pretpostavljam da vodstvo HRZZ-a i stalni odbor to ionako nije briga”. “Pretpostavljam...”, hm, a dokazi? Odmah nakon te pretpostavke slijedi: “Zaključujem da je na djelu negativna selekcija”. Dakle, prvo pretpostavka pa odmah jasan zaključak. Nije li to ipak malo prebrzo i upitno argumentirano!?
Tatalović s pravom spominje da će se natječaji HRZZ-a ponavljati te da se mogu ispraviti moguće pogreške učinjene u ovom ciklusu. Prema izjavi jednog kolege, malo je vjerojatno: “... da ne ponove istu stvar na sljedećem natječaju Zaklade”. Dakle, nema niti mogućnosti da se išta s vremenom popravi. A argumenti za tu vidovitost? Tatalović na kraju ima i svoj prijedlog: “Možda je najbolje za sada potpuno ukinuti financiranje znanstvene djelatnosti kroz projekte?”
Navodi i moguće posljedice takve privremene odluke. Jedna je od njih: “Ušteđeni novac se može uložiti u fond koji bi rastao i jednog dana se mogao upotrijebiti za ispostavu nove, bogatije, znanstvene fondacije, čiji bi rad bio transparentan...”.
Ono što bi trebalo napraviti, po mom mišljenju, jest nastojati da se izdvajanja za znanost povećaju na dva načina. Većim izdvajanjem iz proračuna s ciljem dostizanja udjela u naprednim zemljama EU. Uz to, međutim, povećanjem tih izdvajanja i sudjelovanjem gospodarstva, s time da se teži dostizanju približno jednakog proračunskog i gospodarskog udjela. Kako? Poticajnim zakonskim mjerama “prepisanim” iz zakonodavstva naprednih zemalja EU. Dok se to izdvajanje nastoji dovesti što prije i što bliže standardima EU, u hrvatsku znanost uvesti međunarodnu evaluaciju na svim razinama znanstvenoga procesa: od publicistike do izbora novaka, od projekata do nagrada, od izbora/imenovanja vodećih ljudi sustava do stalne kontrole kvalitete sudionika i procesa. To je moj alternativni prijedlog onome kolege Tatalovića.