Ovo je jedan od prvih Dečkovih slobodnih vikenda. Probudila sam se ranom zorom i ulovila ga kako već uz kavu čita novine. Iz mene je provalilo sneno:
“Dragi, kakav ti je danas plan?”
Moj suprug nije djelovao pretjerano iznenađen što sam ustala nekoliko sati ranije (njemu je to ostalo od ranojutarnjih snimanja poput neželjenog tika). No, izraz na njegovu licu mogao bi se opisati kao blago iziritiran jer sam željela “organizirati” dan. Iskreno, iznenađena sam bila i ja. Poželjela sam uloviti riječi u zraku, objesiti se na njih svom težinom i ugurati ih natrag, u ta prokleta pogana usta koja su ih izrekla i progutati jednom zauvijek, čak i po cijenu da si zaista, kao u prijetnji naših baka, zašijem usta koncem. No, kako nismo bili u filmu Tima Burtona, šteta je bila učinjena. Zapanjeno sam gledala u Dečka, koji je nesvjestan moje unutarnje borbe, slegnuo ramenima:
- Ne znam KOJI NAM JE PLAN. SAD JE ŠEST UJUTRO. PIJEM KAVU. TI NISI NORMALNA.
Znam da nisam, ljubavi. To što sam rekla integrirana je verzija moje - gulp - mame. Dok sam si u kupaonici ispirala usta sapunom, prisjećala sam se koliko mi je boli zadalo to mamino “koji vam je plan, djeco”. Jednog dana, mislila sam kao bijesna tinejdžerka, ooo, jednog dana, samo ti čekaj, majčice, neću imati NIKAKAV plan. Samo ću sjediti na kauču, ispijati vječne kave i - umrijeti slobodna!
No, očito jabuka ne pada daleko od stabla. Ili se majka kao izvanzemaljac nekako preko noći uselila u moje tijelo, njezinu postaju u misiji uništenja mog braka? Automatski sam pogledala u trbuh sjećajući se najgore scene iz sage o Alienu. Ništa. Osim što je mekan i podsjeća me na krafne, prilično je benigan. Majka JEST u tebi, nekakav čudan glas, nazovimo ga mojim unutarnjim Indijancem, šapnuo mi je povjerljivo. Ali ne kao izvanzemaljac. Već kao... ti.
Došlo mi je da poput Kylea MacLachlana u posljednjoj epizodi Twin Peaksa razbijem glavom ogledalo. Sve što sam radila proteklih desetak godina bilo je, očito, uzalud. Sav moj trud. Sva moja nastojanja. Ta silna energija utrošena na jedan jedini, ultimativni životni cilj. Nisam uspjela. Ja... sličim... svojoj... mami.
Nikad goreg priznanja na ovom mom jadnom brdu, zaključila sam. Suznih očiju prošla sam pored zbunjenog Dečka koji je pokušao reći nešto poput: “Još si budna? Mislio sam da si se vratila u krevet...” Moj bijesni pogled spriječio je daljnju komunikaciju. Oprez, čovječe, nema ništa opasnije od žene koja u odrazu u ogledalu prepozna vlastitu majku...
Probudila sam Plavku kojoj se još nije piškilo jer je idealan trenutak da se malo prošećemo po Sljemenu. Pas me gledao izbezumljenim očima. Rosa, cvilila je zgroženo?! Pokušavala je spuštenog repa stajati na tri noge i tako pokazati što misli o ranom mrazu na zelenoj Medvednici. Gdje je asfalt, glasi prijevod njezinog nemotiviranog šnjofanja prvih jaglaca. U šumi je bilo hladno kao u mojoj duši.
Ipak, nisam divlja, slobodna, spontana i neopterećena rokerica bez predrasuda, u što sam se zaklinjala u uzavrelim noćima, kroz adolescentske suze mržnje prema mami. “Koji je plan”, mrljala sam ironično sebi u bradu plašeći planinare. Pa što je, dovraga, slijedeće? Uskoro ću u nedjelju navečer kuhati za slijedeći tjedan? Odbacit ću visoke pete, kupiti one REABOK tenisice po sto kuna na trešnjevačkom placu («kaj, pa dobre su za šetnju pasa!ľ), ošišati zauvijek kosu da mi NE SMETA DOK RADIM (i rađam), ofarbati svoje prirodno svijetle pramenove u smeđe da se ne izdvajam iz mase i kvocati gospodinu suprugu po defaultu, posebno u vrijeme Sporta u Dnevniku?!
Ruka mi je odletjela prema jučer obrijanom tjemenu. Što je me zapravo toliko muči kod ljubljene, jedine mame da sam čak cijelu knjigu posvetila njezinim krivim predodžbama? Što sam se tako usrdno trudila - ne postati?
Ovo je zapravo vječna tema o (polu)patološkom odnosu majka - kći koji je neizbježan kao i proljeće, kako je Plavka bolno shvatila to jutro na Sljemenu. Ili kako romantično pjeva Tom Waits: ne možeš to zaustaviti. Ni proljeće, a bogme ni ljubavomržnju koju majke i kćeri u pravilnim razmacima osjete jedna prema drugoj, kakvu god da formu prema van imao njihov odnos.
Moja je mama stara škola. Nije ni pokušavala biti prijateljica. Nikada nije nosila moju odjeću, nikada nije slušala istu glazbu. Nije jednom pobjedonosno ustvrdila: “Prijateljice su za tulume, mame su za odgoj!” Ja sam tada bila uvjerena da sam se rodila u pogrešnoj familiji - sve u mojem karakteru govorilo je da više trebam prijateljicu nego odgojiteljicu. Bila sam poslušna, mirna, odlična i odgovorna, nikad nisam kasnila, muljala o dečkima ili ostala trudna, u mom se dahu nije mogao osjetiti loše skriven alkohol ili joint. Sanjala sam tada o mami s kojom bih pušila na terasi i neobavezno brbljala o seksu i modi.
A onda, negdje usput u životu, upoznala sam jedan takav par i shvatila: O MOJ BOŽE, ONA OTKRIVA MAMI TAJNE SVOG KLITORISA?! PRIJE BIH IZVRŠILA HARAKIRI NEGO PRIZNALA DA SAM SPOSOBNA DOŽIVJETI ORGAZAM!
Bila sam joj već tada sličnija no što sam znala. Jednako stroga, jednako kruta, jednako sklona dodijeliti određene uloge ljudima u svom životu.
A uloga mame - pa nije ona, koliko god ja sanjarila o tome, uloga razularene žene na balkonu s marihuanom u ustima... ona je ta koja jutro nakon kasnog izlaska upada u sobu (iako dobro zna da sam tek zaspala) i histerično vuče poplun s porukom: “Samo kurve i narkomani spavaju iza deset!”.
U tom od samog starta polukanibalističkom odnosu - ja rastem crpeći hranu iz tvog tijela, ukopčana sam u tvoju krvotok, na tvoje živce, zlo ti je od mog postojanja u tvojoj utrobi, no te ti mučnine istodobno izazivaju osjećaj vrhunske sreće - sistem hranjenja majčinom utrobom nikada, očito, ne prestaje. Jesam li se rodila takva, s jasnim setom pravila u glavi ili mi ih je majka usadila? I ako jest, kada? U jednoj od nesanih noći, dok je čuvala trudnoću koja joj je prijetila životom? Ili nakon toga, kada sam joj, razdirana kolikama, zarila po stoti put dječje noktiće u meso (i danas ima ožiljke)? Ili kasnije, kada je prepoznala sebe u mojim gestama, ili, još gore, u mojim željama, snovima, lebdenju iznad tla?
Zašto me vezivala? Iz ljubomore, da ja ne odletim onako kako je ona htjela, a nije? Ili iz straha da se, ako me pusti, neću sretno prizemljiti, što ona ipak jest?
Negdje u svim tim turbulencijama našeg odnosa, odzvanjalo je: “Možeš otići koliko god daleko želiš, no ja ću te čekati u ogledalu...” Sa svojim prosudbama, sa svojim osudama i s onim najslađim - svojim odobravanjem.
Uz puno porođajnih muka, drugi put, moja je majka prije desetak godina vlastoručno odrezala, kao na New Age porodima, (imaginarnu) pupčanu vrpcu i povukla se u stranu puštajući da se odselim i proživim sve što sam si zamislila. A onda me pobjedonosno dočekala na planiranju vjenčanja za koje sam se nekad zaklela da ga neće biti (samo da ne budem poput nje), s ghandijevskim osmijehom i kanapeima za goste.
Zahvaljujući vremenskoj udaljenosti, nije mi smetao njezin zvonki glas u frizerskom salonu za vrijeme uljepšavanja (rugala se sova sjenici, rekao bi Dečko), njezina panična kontrola situacije (zapravo mi je laknulo jer je dio tereta pao s mojih na njezina leđa), njezino nerazumijevanje meni jako bitnih vanjskih faktora, njezino pretjerano razumijevanje meni još bitnijih unutarnjih faktora. Jedan rengenski pogled dovoljan je vještici koja je prvi put postala majkom prije 29 godina, točno u ponoć. Iako je možda sve vrijeme lagala, što u želji da zaštiti mene, što da zaštiti sebe, kad se podvuče crta, ispada da me sve vrijeme - voljela.
Ponekad, pomislih gledajući u svoju hrabru kujicu od četiri kile kako se pokušava popeti na vrh susjedne padine, udaljenost čini čuda za ljubav. “Plavka, idemo!”, strogo sam je dozvala. Malena je bez pogovora ispljunula vrapca koji je glumio smrt u njezinim ustima (i potom odlepršao).
- Prvi put vidim tako poslušnog Jack Russell Terijera bez lajne! - dobacio mi je uspuhani gospodin s onim štapovima za hodanje. Nasmijala sam se ponosno.
Da, da, i goropadnica se može ukrotiti, rekla sam mu mudro, samo treba puno stege i discipline. Kao i ranije to jutro, riječi su me izdale. Razočarano sam gledala za štapovima i gospodinom. Htjela sam viknuti u daljinu: “Ma ona se takva rodila!”, “Jednostavno, imam sreće” ili “Nitko joj ništa ne brani!”, ali ispala bih luđa nego što jesam.
Pogledala sam Plavku. “Ajde, briši!”, prošaptala sam. Gledala me razbuđeno, ne shvaćajući. Tu naredbu nije svladala. “Ajde, odi! Akcija! Tulum! Sloboda!” I dalje je nepomično mahala repom, kao da gleda u ogroman svinjski but.
“Plavka...”, očajno sam zaustila, “ajde, puštam te da trčiš, skačeš, kakaš gdje hoćeš, čak i da ugrizeš neko dijete, uloviš nekog jadnog kosa, pojedeš otrov za štakore, pokupiš krpelj, cviliš, laješ na poštara... što god želiš! Hajde! Nemamo cijeli dan za tvoje iživljavanje!” No, ona je samo mirno sjela kraj mene. Kunem se da sam joj čula misli: Ok, ako je gazdarica izgubila kompas, neću i ja. Čekat ću strpljivo dok se ne vrati na pravi put.
Došle smo kući na vrijeme za moje rođendansko putovanje. Dečko me upitao: “Želiš li još malo odspavati?”.
- Ne dolazi u obzir. Pa, sad je deset i deset! Samo kurve i narkomani spavaju nakon deset - rekla sam mu veselo i namignula. Podigao je obrvu i poljubio me. - Ljubavi..., mazno sam odlučila provjeriti - sličim li jako mojoj mami?
- Sve dok nisi kao tata - odgovorio je - u sigurnoj smo zoni.
Plavka se zato vrijeme igrala s plastičnim piletom divljajući bjesomučno poput pravog terijera - u okvirima dozvoljenog teritorija.