U božićnom ozračju mira, kada su svi bolji nego inače, đavla su za rep povukli novinari: zamijetili su i obznanili da se u Padovi, u robnim kućama, ove godine ne mogu naći figurice za jaslice. Ima nakita za božićna drvca i svega blaga Božjega, ali ovčica, magarčića i kravica, onoga što su naši preci zvali blagom i prije negoli je novac izmišljen - njih ni od korova.
U robnoj kući Rinascente su objasnili: mi smo trgovina, nudimo robu koja se kupuje, a posljednjih godina to se i nije baš kupovalo, pa ove godine niti smo naručili, niti prodajemo. Nema jaslica ni Ikea, ni Oviesse, ni Standa…
Prvi se odazvao dijecezanski tjednik u Padovi, glasilo tamošnje Crkve, zgražajući se nad vremenima. Onda su kuku i motiku digli političari, oni s desnice: Treba bojkotirati Ikeu i sve robne kuće koje ne prodaju figure za božićne jaslice - zahtijevaju postfašisti i berlusconijevci. "Odluka da se u Italiji ne prodaju jaslice, koju su donijele Ikea, Rinascente, Standa, Oviesse, i druge multinacionalne grupe, rezultat je sramne kolonizacije poduzete da se iskorijeni kršćanski identitet", vele Casinijevi demokršćani.
Zakon ponude i potražnje
Po tome bi brkati sovjetski generalissimus Stalin, koji je govorio o "gvozdenom zakonu ponude i potražnje" sada zvučao kao prorok slobodnog tržišta, a Berlusconijevi hiperliberali kao teoretici urote i proroci idejnog obuzdavanja tržišta. Proklet bio izdajica svoje trgovine!
Pogledamo li na ulice i trgove, vidjet ćemo da se kolonizator koji je potisnuo jaslice zove stabalce, poput one divovske smreke koju je Hrvatska svojedobno s ponosom darovala Papi za Trg Svetog Petra.
Iako je prije nekoliko godina pokrenuta domoljubna kampanja da se Talijani odreknu bora, uvezenoga sa sjevera i da prigrle samo jaslice, koje su talijanska tradicija - čini se da bor pobjeđuje i u Italiji. Što ne znači da su jaslice iščezle, osim konfekcijskih, trgovinskih, dok u Napulju još cvatu one zanatske, gdje svake godine dodaju neku aktualnu ličnost: svojedobno lady Dianu, sada Fabija Cannavara, dobitnika "zlatne lopte".
Tradicija jaslica teško da je igdje nazočnija nego u Rimu. Za svaki Božić, pa do Sveta tri kralja, Rim je golema izložba jaslica od kojih mnoge imaju izraziti umjetnički naboj, dok većina klizi sve do pobožnog kiča - ali broja im se ne zna.
Te jaslice - koje Talijani zovu presepe - imaju i svoj muzej kraj drevne crkve Santa Maria del Popolo, gdje se svake godine napose izlažu najbolja suvremena djela. Velikih jaslica, s gomilom likova i ambijenata, ima na otvorenome, a najpoznatije su u Vatikanu, pred Sv. Petrom, pod onim darovanim borom, te na Stubištu Trinitŕ dei Monti, povrh Španjolskog trga. Goleme su, robotizirane i kompjuterizirane jaslice u predvorju središnje rimske željezničke stanice Termini, koje održavaju i plaćaju Državne željeznice. Nema, naravno, crkve u kojoj nema jaslica, a ne manjkaju ni u mnogim drugim javnim zgradama.
Jaslice u defenzivi
Tvrdi se da je autor te tradicije sv. Frane Assiški, koji je sam izradio prve jaslice 1223. u dolini Rietija. Od tada su se jaslice proširile po Italiji pa po cijeloj južnoj i srednjoj Evropi, a osobiti su procvat doživjele poslije Tridentskog koncila, u protureformaciji, kao minijaturni izraz one teatralnosti koji je barok unio u crkve.
Božićno drvo se u ovom obliku, kažu, pojavilo prvi put u srednjem vijeku u Elzasu ili Alsaceu, keltskoj pokrajini pa franačkoj vojvodini koja je bila poprište ukrštanja romanskih (francuskih) i germanskih (njemačkih) utjecaja. U njezinu glavnom gradu Strasbourgu danas je sijelo Evropskog parlamenta. Alzašani su još u srednjem vijeku, u sklopu božićnih skazanja, dizali stablo kao simbol raja zemaljskoga i Adamova pada. Logično je da je za takav simbol drva života odabrana jela, jer je to jedino stablo zeleno ondje u to doba godine. Odatle se tradicija božićnog drva života širila i u Flandriju, i u Njemačku. Prihvatili su je protestanti, koji su odbacivali jaslice kao idolatriju i tipičan katolički običaj. S druge strane, u Parizu je prvi bor navodno dala postaviti u Tuillerijama tek 1835. vojvotkinja Mecklenburška. Nekako u isto doba taj je običaj stigao i u SAD.
Bor je, tvrdi se, prihvatljiviji i nekršćanima (nisu ga odbacili ni ateisti). Nakiti za nj proizvode se industrijski, sve jeftinije, osobito u Aziji, koja baš i ne vrvi kršćanima, ali ima jeftine radne snage. I tako su se jaslice našle u defenzivi i u svojoj domovini.
Inoslav Bešker
U robnoj kući Rinascente su objasnili: mi smo trgovina, nudimo robu koja se kupuje, a posljednjih godina to se i nije baš kupovalo, pa ove godine niti smo naručili, niti prodajemo. Nema jaslica ni Ikea, ni Oviesse, ni Standa…
Prvi se odazvao dijecezanski tjednik u Padovi, glasilo tamošnje Crkve, zgražajući se nad vremenima. Onda su kuku i motiku digli političari, oni s desnice: Treba bojkotirati Ikeu i sve robne kuće koje ne prodaju figure za božićne jaslice - zahtijevaju postfašisti i berlusconijevci. "Odluka da se u Italiji ne prodaju jaslice, koju su donijele Ikea, Rinascente, Standa, Oviesse, i druge multinacionalne grupe, rezultat je sramne kolonizacije poduzete da se iskorijeni kršćanski identitet", vele Casinijevi demokršćani.
Zakon ponude i potražnje
Po tome bi brkati sovjetski generalissimus Stalin, koji je govorio o "gvozdenom zakonu ponude i potražnje" sada zvučao kao prorok slobodnog tržišta, a Berlusconijevi hiperliberali kao teoretici urote i proroci idejnog obuzdavanja tržišta. Proklet bio izdajica svoje trgovine!
Pogledamo li na ulice i trgove, vidjet ćemo da se kolonizator koji je potisnuo jaslice zove stabalce, poput one divovske smreke koju je Hrvatska svojedobno s ponosom darovala Papi za Trg Svetog Petra.
Iako je prije nekoliko godina pokrenuta domoljubna kampanja da se Talijani odreknu bora, uvezenoga sa sjevera i da prigrle samo jaslice, koje su talijanska tradicija - čini se da bor pobjeđuje i u Italiji. Što ne znači da su jaslice iščezle, osim konfekcijskih, trgovinskih, dok u Napulju još cvatu one zanatske, gdje svake godine dodaju neku aktualnu ličnost: svojedobno lady Dianu, sada Fabija Cannavara, dobitnika "zlatne lopte".
Tradicija jaslica teško da je igdje nazočnija nego u Rimu. Za svaki Božić, pa do Sveta tri kralja, Rim je golema izložba jaslica od kojih mnoge imaju izraziti umjetnički naboj, dok većina klizi sve do pobožnog kiča - ali broja im se ne zna.
Te jaslice - koje Talijani zovu presepe - imaju i svoj muzej kraj drevne crkve Santa Maria del Popolo, gdje se svake godine napose izlažu najbolja suvremena djela. Velikih jaslica, s gomilom likova i ambijenata, ima na otvorenome, a najpoznatije su u Vatikanu, pred Sv. Petrom, pod onim darovanim borom, te na Stubištu Trinitŕ dei Monti, povrh Španjolskog trga. Goleme su, robotizirane i kompjuterizirane jaslice u predvorju središnje rimske željezničke stanice Termini, koje održavaju i plaćaju Državne željeznice. Nema, naravno, crkve u kojoj nema jaslica, a ne manjkaju ni u mnogim drugim javnim zgradama.
Jaslice u defenzivi
Tvrdi se da je autor te tradicije sv. Frane Assiški, koji je sam izradio prve jaslice 1223. u dolini Rietija. Od tada su se jaslice proširile po Italiji pa po cijeloj južnoj i srednjoj Evropi, a osobiti su procvat doživjele poslije Tridentskog koncila, u protureformaciji, kao minijaturni izraz one teatralnosti koji je barok unio u crkve.
Božićno drvo se u ovom obliku, kažu, pojavilo prvi put u srednjem vijeku u Elzasu ili Alsaceu, keltskoj pokrajini pa franačkoj vojvodini koja je bila poprište ukrštanja romanskih (francuskih) i germanskih (njemačkih) utjecaja. U njezinu glavnom gradu Strasbourgu danas je sijelo Evropskog parlamenta. Alzašani su još u srednjem vijeku, u sklopu božićnih skazanja, dizali stablo kao simbol raja zemaljskoga i Adamova pada. Logično je da je za takav simbol drva života odabrana jela, jer je to jedino stablo zeleno ondje u to doba godine. Odatle se tradicija božićnog drva života širila i u Flandriju, i u Njemačku. Prihvatili su je protestanti, koji su odbacivali jaslice kao idolatriju i tipičan katolički običaj. S druge strane, u Parizu je prvi bor navodno dala postaviti u Tuillerijama tek 1835. vojvotkinja Mecklenburška. Nekako u isto doba taj je običaj stigao i u SAD.
Bor je, tvrdi se, prihvatljiviji i nekršćanima (nisu ga odbacili ni ateisti). Nakiti za nj proizvode se industrijski, sve jeftinije, osobito u Aziji, koja baš i ne vrvi kršćanima, ali ima jeftine radne snage. I tako su se jaslice našle u defenzivi i u svojoj domovini.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....