Vjerujem da u mojoj generaciji, rođenoj potkraj šezdesetih, i nema čovjeka koji nije čuo za Ježurku Ježića. Većina zna da je posrijedi lik iz dječje pjesme "Ježeva kućica", a mnogi i da ju je napisao Branko Ćopić. Bio je genijalan bosanski pisac srpskih korijena, koji se ubio bacivši se s mosta u Beogradu 1984., u šezdeset i devetoj godini života. Bizarno je, u najmanju ruku, kad se jedan starac, ugledan humanist, autor cijele biblioteke izvanrednih proza, odluči za tako spektakularnu smrt.
Ali Ćopić je imao jake argumente: naslutio je, pa tu slutnju i zapisao, da će se Jugoslavija raspasti u krvi. Možda je shvatio da će njegov, uz Nikoletinu Bursaća, partizanskog mitraljesca, najpoznatiji lik, hrabri jež koji više od svega voli svoj dom, u tom kaosu postati ubojica s mnogo krvavijim desetercima na usnama nego što su oni kojima "Ježeva kućica" završava: Po šumi danas, bez staze, puta/ Ježurka Ježić lovi i luta./ Vještak i majstor u poslu svom,/ radi i čuva rođeni dom. A i ti stihovi danas, u retrospektivi, izvitopereno zvuče kao himna šefu paravojnog odreda za etničko čišćenje.
Dom i ognjište bile su ključne riječi ratne propagande devedesetih. Srbi su se borili za svoja vjekovna ognjišta, a Hrvati za dom. Slično, uostalom, kao i u Drugome svjetskom ratu, samo što je ovaj put između njih palo mnogo manje krvi. Danas, kad se sva ta krv osušila, i kad su se gotovo svi smjestili u kakav dom, pa makar i tuđi, u Hrvatskoj se ponovno tiskaju izdanja "Ježeve kućice" za lektiru.
Bilo je nakaradnih pokušaja da se to remek-djelo "prevede" na kakav ispravan hrvatski jezik, no od tog se barbarstva, koliko znam, ipak definitivno odustalo. Što ta pjesma danas znači, sada kad imamo i državu, i demokraciju i kapitalizam? Od koga sada branimo svoj dom, tko je vuk, tko lisica, tko medvjed, a tko divlja svinja, i što danas znače stihovi:
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.
Ovaj ponedjeljak medvjed, svinja, a s njima i vuja, banuše pred zgradu znakovita imena Domina u krugu propale tvornice Dalmacije u Dugom Ratu, u kojoj živi četrnaest, kako je zabilježio tisak, "uglavnom braniteljskih obitelji". Došli su ih izbaciti. Zgradu je u stečaju, u pola cijene ("koliba tvoja prava je baba"), kupio jedan splitski poduzetnik koji se sada, gle čuda, poziva na mudru liju pravnu državu i traži da se ježevi isele ("Budalo ježu, bodljivi soju,/ zar tako cijeniš straćaru svoju?!). Bodljivi soj se međutim odupro vuji policajcu, pa i medvjedu, i divljoj svinji sudskom izvršitelju te je deložacija, na intervenciju još mudrije lije ministrice za branitelje, odgođena za kraj lipnja. Dva ježa branitelja su i privedena, ali i ubrzo puštena.
Javnost ovu dramu promatra s mnogo simpatija za ježeve. Ako ništa, uvijek rado sažaljevamo one kojima je lošije nego nama. Naime, više od osamdeset posto građana Hrvatske živi u vlastitom stanu ili kući, doduše tijesno, ali ipak u svome ("Prost je i skroman, ali je moj,/ tu sam slobodan i gazda svoj"). Njima zvuči nezamislivo da ih netko baci na ulicu. No, ujedno, njima zvuči nezamislivo jadno i to da netko mora biti podstanar. Ako su obitelji iz Dugog Rata, njihovih dvadesetero djece, praktički postali skvoteri, zašto im država ne ponudi u najam jeftine stanove u kakvoj svojoj novogradnji?
Jer morat će se na koncu iseliti otamo gdje su sad. E pa zato što mudra lija i sve mudre lije dosad nisu sagradile po našim urbanim centrima ni jedan takav stan koji se jeftino ili barem po umjerenoj cijeni mogu iznajmiti primjerice deložiranim braniteljima, studentima, samcima, ili jednostavno obiteljima koje ne žele ulagati u nekretnine.
Biti u nas podstanar isto je što i biti na cesti. Ili si jež ili si budala ("Zbog toga samo, lude vas troje/ čestite kuće nemate svoje"). U Hrvatskoj se grade tisuće stanova prilično dvojbene kvalitete, od "socijalnih" do "tržišnih", koji se svi nude za individualnu kupnju. Tisuće mladih parova podižu nepovoljne kredite da bi otplaćivali s polovicom svoje plaće, do kraja radnog vijeka, nekakav svoj prilično skučen dom. Taj uteg oko vrata nosi cijela jedna generacija, koja možda prestaje biti mobilna, koja nerado ulazi u rizike, koja kalkulira i možda će izbjegavati svaku promjenu, novost, napredak. Dobar dio našeg vanjskog i unutarnjeg duga zahvaljujemo upravo ježevoj kućici koju skupo otplaćujemo državi i stranim bankama. Jedini koji osim njih imaju koristi su tzv. izvođači radova, a koje građani obično kolokvijalno nazivaju građevinskom mafijom.
Zašto nesretne obitelji iz Dugog Rata ne bi bili podstanari? Što je u tome toliko tragično? To što se u nas normalan kapitalizam, ni privatni ni državni, slabo razvija: tko će vam danas iznajmiti stan legalno? Gotovo nitko. U Zagrebu se gradi tek prva stambena zgrada koju investor kani iznajmljivati, uz propisan ugovor i poštenu cijenu.
U mnogo bogatijim europskim državama nego što je naša srednja klasa u većim gradovima živi u unajmljenim stanovima, u Zürichu, Parizu ili Beču, svejedno. To možda nije idealno, ali nimalo ne izaziva u ljudi egzstencijalni nemir kakav u nas izaziva pomisao na takvo podstanarstvo. Ježurka Ježić, duboko u to vjerujemo, svoj topli dom ne može unajmiti, može ga i mora jedino krvavo steći.
Tomislav Čadež
Ali Ćopić je imao jake argumente: naslutio je, pa tu slutnju i zapisao, da će se Jugoslavija raspasti u krvi. Možda je shvatio da će njegov, uz Nikoletinu Bursaća, partizanskog mitraljesca, najpoznatiji lik, hrabri jež koji više od svega voli svoj dom, u tom kaosu postati ubojica s mnogo krvavijim desetercima na usnama nego što su oni kojima "Ježeva kućica" završava: Po šumi danas, bez staze, puta/ Ježurka Ježić lovi i luta./ Vještak i majstor u poslu svom,/ radi i čuva rođeni dom. A i ti stihovi danas, u retrospektivi, izvitopereno zvuče kao himna šefu paravojnog odreda za etničko čišćenje.
Dom i ognjište bile su ključne riječi ratne propagande devedesetih. Srbi su se borili za svoja vjekovna ognjišta, a Hrvati za dom. Slično, uostalom, kao i u Drugome svjetskom ratu, samo što je ovaj put između njih palo mnogo manje krvi. Danas, kad se sva ta krv osušila, i kad su se gotovo svi smjestili u kakav dom, pa makar i tuđi, u Hrvatskoj se ponovno tiskaju izdanja "Ježeve kućice" za lektiru.
Bilo je nakaradnih pokušaja da se to remek-djelo "prevede" na kakav ispravan hrvatski jezik, no od tog se barbarstva, koliko znam, ipak definitivno odustalo. Što ta pjesma danas znači, sada kad imamo i državu, i demokraciju i kapitalizam? Od koga sada branimo svoj dom, tko je vuk, tko lisica, tko medvjed, a tko divlja svinja, i što danas znače stihovi:
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.
Ovaj ponedjeljak medvjed, svinja, a s njima i vuja, banuše pred zgradu znakovita imena Domina u krugu propale tvornice Dalmacije u Dugom Ratu, u kojoj živi četrnaest, kako je zabilježio tisak, "uglavnom braniteljskih obitelji". Došli su ih izbaciti. Zgradu je u stečaju, u pola cijene ("koliba tvoja prava je baba"), kupio jedan splitski poduzetnik koji se sada, gle čuda, poziva na mudru liju pravnu državu i traži da se ježevi isele ("Budalo ježu, bodljivi soju,/ zar tako cijeniš straćaru svoju?!). Bodljivi soj se međutim odupro vuji policajcu, pa i medvjedu, i divljoj svinji sudskom izvršitelju te je deložacija, na intervenciju još mudrije lije ministrice za branitelje, odgođena za kraj lipnja. Dva ježa branitelja su i privedena, ali i ubrzo puštena.
Javnost ovu dramu promatra s mnogo simpatija za ježeve. Ako ništa, uvijek rado sažaljevamo one kojima je lošije nego nama. Naime, više od osamdeset posto građana Hrvatske živi u vlastitom stanu ili kući, doduše tijesno, ali ipak u svome ("Prost je i skroman, ali je moj,/ tu sam slobodan i gazda svoj"). Njima zvuči nezamislivo da ih netko baci na ulicu. No, ujedno, njima zvuči nezamislivo jadno i to da netko mora biti podstanar. Ako su obitelji iz Dugog Rata, njihovih dvadesetero djece, praktički postali skvoteri, zašto im država ne ponudi u najam jeftine stanove u kakvoj svojoj novogradnji?
| Biti podstanar kod nas je isto što i biti na cesti. Tko će vam iznajmiti stan legalno? |
Biti u nas podstanar isto je što i biti na cesti. Ili si jež ili si budala ("Zbog toga samo, lude vas troje/ čestite kuće nemate svoje"). U Hrvatskoj se grade tisuće stanova prilično dvojbene kvalitete, od "socijalnih" do "tržišnih", koji se svi nude za individualnu kupnju. Tisuće mladih parova podižu nepovoljne kredite da bi otplaćivali s polovicom svoje plaće, do kraja radnog vijeka, nekakav svoj prilično skučen dom. Taj uteg oko vrata nosi cijela jedna generacija, koja možda prestaje biti mobilna, koja nerado ulazi u rizike, koja kalkulira i možda će izbjegavati svaku promjenu, novost, napredak. Dobar dio našeg vanjskog i unutarnjeg duga zahvaljujemo upravo ježevoj kućici koju skupo otplaćujemo državi i stranim bankama. Jedini koji osim njih imaju koristi su tzv. izvođači radova, a koje građani obično kolokvijalno nazivaju građevinskom mafijom.
Zašto nesretne obitelji iz Dugog Rata ne bi bili podstanari? Što je u tome toliko tragično? To što se u nas normalan kapitalizam, ni privatni ni državni, slabo razvija: tko će vam danas iznajmiti stan legalno? Gotovo nitko. U Zagrebu se gradi tek prva stambena zgrada koju investor kani iznajmljivati, uz propisan ugovor i poštenu cijenu.
U mnogo bogatijim europskim državama nego što je naša srednja klasa u većim gradovima živi u unajmljenim stanovima, u Zürichu, Parizu ili Beču, svejedno. To možda nije idealno, ali nimalo ne izaziva u ljudi egzstencijalni nemir kakav u nas izaziva pomisao na takvo podstanarstvo. Ježurka Ježić, duboko u to vjerujemo, svoj topli dom ne može unajmiti, može ga i mora jedino krvavo steći.
Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....