S radovima Dubravka Škiljana počeo sam se sretati 70-ih, iako nisam ni znao da je riječ o mladom autoru, tek svršenom studentu. U studentskoj obuzetosti inozemnim autoritetima bilo je neobično upoznati pisca, stručnog lingvističkog recenzenta, koji savršeno poznavajući iste te izvore umije prepoznati vrijednosti u vlastitom dvorištu.
U kritici knjige Ranka Bugarskog "Jezik i lingvistika" (časopis Teka, br. 1, 1972.) Škiljan na kraju dodaje "najozbiljniji prigovor". Naime, Bugarski se, "kao što često čine naši lingvisti", vrlo malo obazirao na dostignuća što ih je postigla tadašnja "jugoslavenska lingivistika". Pa su tako, u poglavlju o tipologiji, "ostali nespomenuti značajni Katičićevi doprinosi".
Škiljan se kao lingvist nije dao zanijeti prvim prijevodima De Saussurea, Benvenistea, Hjelmsleva. On je umio i znao prepoznati i vrijednosti starijih, domaćih kolega. Nije imao kompleks velikog svijeta, vjerojatno zato što ga je dobro poznavao. Klasično obrazovan, kao da je poznavajući antiku iz prve ruke poimao od početka vremenske nizove, sinkronijske i dijakronijske.
To je, uostalom, vidljivo iz njegovih ključnih stručnih naslova, koji su nam nekima s odjela klasične filologije i indologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ipak, bili bliži i pitkiji od radova njegovih znanstvenih kolega. Spomenimo samo neke naslove: "Dinamika jezičnih struktura" (1976.); "Govor realnosti i realnost jezika" (1978.); "Osnove semiologije komunikacije" (1979.); "U pozadini znaka" (1985.) i druge.
Već u nizu Škiljanovih djela primjetljivi su njegovi iskoraci iz usko shvaćenih granica struke, odnosno njegove lingvističke znanstvene discipline. Napokon, Škiljan je magistrirao iz - arheologije, pa je te iskorake, kao jedan od najboljih studentata opće lingvistike i klasične filologije, zabilježio u svom obrazovnom razvoju.
Zato se doima naoko logičnim to što su njega itekako zanimala zadiranja politike u jezik, zadiranja koja su se događala u bivšoj državi, kao što se znaju dogoditi i danas. Knjige "Jezična politika" (1988.) ili "Lingvistika svakodnevnice" (1989.) svakako su rijetki, znanstveno utemeljeni pokušaji da se razumije kompleks jezika ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i u Hrvatskoj. Jer se korijeni toga problema u mnogo čemu podudaraju. Ne, nije Škiljan htio biti prorok, bio je i ostaje samo pouzdani analitičar.
Knjiga "Dijalog s antikom" (1992.) svakako baca trajno svjetlo na Škiljanovo zanimanje za klasičnu grčku i rimsku, pa i latinsko-hrvatsku književnost. Bilo u svojstvu prevoditelja, bilo u svojstvu urednika. Naime, Škiljan je jedan od četvorice mušketira-klasičara koji su pokrenuli časopis i biblioteku Latina et Graeca, dakle biblioteku koja je promijenila naše poznavanje antičke književnosti i civilizacije donoseći nam presudne tekstove.
Prijevodi Ksenofonta, Aristofana, Marulića, Seneke, Lučića, Tacita, Apicija, Aristotela i drugih temelja europske civilizacije, po Eliotovu shvaćanju, morali su mijenjati naš odnos prema prošlosti, ali i prema sadašnjosti. Ovaj Škiljanov doprinos, ali ne samo njegov, već baš zajednički hrvatskoj kulturi ostaje još zapostavljen.
Vezan uz svoje sveučilišne obveze, Škiljan je, ipak, dospio sudjelovati u nekim nezaobilaznim kulturološkim pothvatima, kakav je, primjerice, bio prijevod fragmenata "Predsokratovaca" Hermanna Dielsa (1983).
Za taj prijevod nije bilo dovoljno poznavanje klasičnih jezika, pa se Škiljanovo ime našlo u probranu društvu znanstvenika i pisaca. No ne samo u slučaju ovoga prijevoda, nego i u nizu drugih u koje je ugradio svoje znanje i stručnost. Da se ne govori o daru pisca, koji se pritom prešućuje, a nekako se na prethodne darove prirodno nadovezuje.
Upravo je taj posljednji dar Dubravko Škiljan potpuno izrazio u svojoj knjizi "Mappa mundi", odnosno "Karta svijeta". Zahvaljujući žiriju Jutarnjeg lista, koji ju je uvrstio među pet najboljih publicističkih knjiga prošle godine, upoznao sam profesora Škiljana i napravio s njim intervju. Dijelio sam oduševljenje žirija za to jedinstveno djelo koje predstavlja čitanje karata svijeta kroz nekoliko stoljeća, otkako postoje.
Za djelo u kojem ljepota pripovijedanja i provokativnost teme - predodžba svijeta o sebi samom - teku kao da u njegovu temelju nema znanosti. A njoj je Škiljan dodao ljubav prema gotovo dječačkoj strasti koju je predstavio kao trajnu igru svih i svakoga od nas.
Tako su se oni njegovi povremeni iskoraci iz struke pretvorili, na žalost, u spisateljski finale koji nam ostavlja. Sada nam samo preostaje iščekivati njegovu sljedeću knjigu - "Deset pjesnika, deset pjesama" - koju je najavio njegov izdavač Antibarbarus.
Dubravko Škiljan rođen je 31. listopada 1949. g. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Na Filozof-skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1972. opću lingvistiku te latinski i grčki jezik s književnostima.
Magisterij i doktorat
Magistrirao je 1974. g. iz područja arheologije (s te-mom: "Grčki jezik spomenika kasnoantičke Salone"), a 1976. g. obranio je doktorat (tema: "Lingvistika i dijalektika").
Šef Katedre za opću lingvistiku
Od 1972. g. radio je kao profesor latinskog i grčkog u osnovnoj školi, a od 1974. g. u Klasičnoj gimnaziji. Od 1977. g. je stalno zaposlen, najprije kao asistent, a zatim kao docent (od 1977.), izvanredni profesor (1981.) i redovni profesor (1986., reizabran 1992.), na Odsjeku za opću lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U tom je razdoblju bio šef Katedre za opću lingvistiku, a nakon njihova osnivanja, i šef Katedre za primijenjenu lingvistiku i Katedre za semiologiju.
Ljubljansko razdoblje
Od 1996. do 2003. bio je profesor lingvistike i semiologije na Fakultetu za postdiplom-ske humanističke studije u Ljubljani, gdje je 1998. osnovao postdiplomski i doktorski studij Lingvistika govora i teorija društvene komunikacije. Neki drže da su to bile godine njegove znanstvene nepoželjnosti po vladajućoj politici. Potom je radio kao redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
250 znanstvenih radova i 36 knjiga
Od 1972. g. do danas objavio je oko 250 radova iz područja opće i teorijske lingvistike, povijesti lingvistike, semiologije, primijenjenje lingvistike i klasične filologije (od toga 36 u obliku knjiga ili samostalnih monografija).
Rad u inozemstvu
Osim redovite nastavne djelatnosti na dodiplomskim i postdiplomskim studijima, držao je predavanja i u Pragu (CEU), Parizu (Sorbona), Trstu (Scuola superiore per traduttori e interpreti), Sarajevu i Novom Sadu. Bio je mentor većem broju doktoranata i magistranata u Zagrebu i u Ljubljani.
Još neka djela
Još neka važnija djela: "Kraj lingvistike?", Zagreb, 1991; "Dionizije Tračanin, gramatičko umijeće", Zagreb, 1995; "Govor nacije", Zagreb, 2002.
Proteklog ožujka Škiljan je došao na dodjelu nagrada JL-a zajedno sa svojim izdavačem i urednikom Albertom Goldsteinom, koji nas je napustio prije koji mjesec. Razgovarali smo o 'Mappi mundi' i o našem intervjuu.
Baš zbog književne, pripovjedne ljepote ove knjige postavio sam mu i jedno pitanje u vezi s precima. Naime, profesor Škiljan bio je praunuk velike Ivane Brlić Mažuranić, pa tako i potomak građanina -bana Ivana Mažuranića. Zamolio me da preskočim ovo pitanje, ove činjenice. Učinio sam to, pa se sada ispričavam Njegovoj sjeni što to spominjem.
No njegovo me držanje na domjenku JL-a itekako prisjetilo roda Mažuranića iz Novog Vinodolskog, uspravnog i ravnog, dostojanstvenog. U nevremenu u kojem su mnogi lažirali svoju 'plemenitost', 'plavokrvnost' Dubravko Škiljan, zbiljski plemić duha, radije je preskočio tu činjenicu.
Željko Ivanjek
U kritici knjige Ranka Bugarskog "Jezik i lingvistika" (časopis Teka, br. 1, 1972.) Škiljan na kraju dodaje "najozbiljniji prigovor". Naime, Bugarski se, "kao što često čine naši lingvisti", vrlo malo obazirao na dostignuća što ih je postigla tadašnja "jugoslavenska lingivistika". Pa su tako, u poglavlju o tipologiji, "ostali nespomenuti značajni Katičićevi doprinosi".
Škiljan se kao lingvist nije dao zanijeti prvim prijevodima De Saussurea, Benvenistea, Hjelmsleva. On je umio i znao prepoznati i vrijednosti starijih, domaćih kolega. Nije imao kompleks velikog svijeta, vjerojatno zato što ga je dobro poznavao. Klasično obrazovan, kao da je poznavajući antiku iz prve ruke poimao od početka vremenske nizove, sinkronijske i dijakronijske.
To je, uostalom, vidljivo iz njegovih ključnih stručnih naslova, koji su nam nekima s odjela klasične filologije i indologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ipak, bili bliži i pitkiji od radova njegovih znanstvenih kolega. Spomenimo samo neke naslove: "Dinamika jezičnih struktura" (1976.); "Govor realnosti i realnost jezika" (1978.); "Osnove semiologije komunikacije" (1979.); "U pozadini znaka" (1985.) i druge.
Već u nizu Škiljanovih djela primjetljivi su njegovi iskoraci iz usko shvaćenih granica struke, odnosno njegove lingvističke znanstvene discipline. Napokon, Škiljan je magistrirao iz - arheologije, pa je te iskorake, kao jedan od najboljih studentata opće lingvistike i klasične filologije, zabilježio u svom obrazovnom razvoju.
Zato se doima naoko logičnim to što su njega itekako zanimala zadiranja politike u jezik, zadiranja koja su se događala u bivšoj državi, kao što se znaju dogoditi i danas. Knjige "Jezična politika" (1988.) ili "Lingvistika svakodnevnice" (1989.) svakako su rijetki, znanstveno utemeljeni pokušaji da se razumije kompleks jezika ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i u Hrvatskoj. Jer se korijeni toga problema u mnogo čemu podudaraju. Ne, nije Škiljan htio biti prorok, bio je i ostaje samo pouzdani analitičar.
Knjiga "Dijalog s antikom" (1992.) svakako baca trajno svjetlo na Škiljanovo zanimanje za klasičnu grčku i rimsku, pa i latinsko-hrvatsku književnost. Bilo u svojstvu prevoditelja, bilo u svojstvu urednika. Naime, Škiljan je jedan od četvorice mušketira-klasičara koji su pokrenuli časopis i biblioteku Latina et Graeca, dakle biblioteku koja je promijenila naše poznavanje antičke književnosti i civilizacije donoseći nam presudne tekstove.
Prijevodi Ksenofonta, Aristofana, Marulića, Seneke, Lučića, Tacita, Apicija, Aristotela i drugih temelja europske civilizacije, po Eliotovu shvaćanju, morali su mijenjati naš odnos prema prošlosti, ali i prema sadašnjosti. Ovaj Škiljanov doprinos, ali ne samo njegov, već baš zajednički hrvatskoj kulturi ostaje još zapostavljen.
Vezan uz svoje sveučilišne obveze, Škiljan je, ipak, dospio sudjelovati u nekim nezaobilaznim kulturološkim pothvatima, kakav je, primjerice, bio prijevod fragmenata "Predsokratovaca" Hermanna Dielsa (1983).
Za taj prijevod nije bilo dovoljno poznavanje klasičnih jezika, pa se Škiljanovo ime našlo u probranu društvu znanstvenika i pisaca. No ne samo u slučaju ovoga prijevoda, nego i u nizu drugih u koje je ugradio svoje znanje i stručnost. Da se ne govori o daru pisca, koji se pritom prešućuje, a nekako se na prethodne darove prirodno nadovezuje.
Upravo je taj posljednji dar Dubravko Škiljan potpuno izrazio u svojoj knjizi "Mappa mundi", odnosno "Karta svijeta". Zahvaljujući žiriju Jutarnjeg lista, koji ju je uvrstio među pet najboljih publicističkih knjiga prošle godine, upoznao sam profesora Škiljana i napravio s njim intervju. Dijelio sam oduševljenje žirija za to jedinstveno djelo koje predstavlja čitanje karata svijeta kroz nekoliko stoljeća, otkako postoje.
Za djelo u kojem ljepota pripovijedanja i provokativnost teme - predodžba svijeta o sebi samom - teku kao da u njegovu temelju nema znanosti. A njoj je Škiljan dodao ljubav prema gotovo dječačkoj strasti koju je predstavio kao trajnu igru svih i svakoga od nas.
Tako su se oni njegovi povremeni iskoraci iz struke pretvorili, na žalost, u spisateljski finale koji nam ostavlja. Sada nam samo preostaje iščekivati njegovu sljedeću knjigu - "Deset pjesnika, deset pjesama" - koju je najavio njegov izdavač Antibarbarus.
Dubravko Škiljan rođen je 31. listopada 1949. g. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Na Filozof-skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1972. opću lingvistiku te latinski i grčki jezik s književnostima.
Magisterij i doktorat
Magistrirao je 1974. g. iz područja arheologije (s te-mom: "Grčki jezik spomenika kasnoantičke Salone"), a 1976. g. obranio je doktorat (tema: "Lingvistika i dijalektika").
Šef Katedre za opću lingvistiku
Od 1972. g. radio je kao profesor latinskog i grčkog u osnovnoj školi, a od 1974. g. u Klasičnoj gimnaziji. Od 1977. g. je stalno zaposlen, najprije kao asistent, a zatim kao docent (od 1977.), izvanredni profesor (1981.) i redovni profesor (1986., reizabran 1992.), na Odsjeku za opću lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U tom je razdoblju bio šef Katedre za opću lingvistiku, a nakon njihova osnivanja, i šef Katedre za primijenjenu lingvistiku i Katedre za semiologiju.
Ljubljansko razdoblje
Od 1996. do 2003. bio je profesor lingvistike i semiologije na Fakultetu za postdiplom-ske humanističke studije u Ljubljani, gdje je 1998. osnovao postdiplomski i doktorski studij Lingvistika govora i teorija društvene komunikacije. Neki drže da su to bile godine njegove znanstvene nepoželjnosti po vladajućoj politici. Potom je radio kao redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
250 znanstvenih radova i 36 knjiga
Od 1972. g. do danas objavio je oko 250 radova iz područja opće i teorijske lingvistike, povijesti lingvistike, semiologije, primijenjenje lingvistike i klasične filologije (od toga 36 u obliku knjiga ili samostalnih monografija).
Rad u inozemstvu
Osim redovite nastavne djelatnosti na dodiplomskim i postdiplomskim studijima, držao je predavanja i u Pragu (CEU), Parizu (Sorbona), Trstu (Scuola superiore per traduttori e interpreti), Sarajevu i Novom Sadu. Bio je mentor većem broju doktoranata i magistranata u Zagrebu i u Ljubljani.
Još neka djela
Još neka važnija djela: "Kraj lingvistike?", Zagreb, 1991; "Dionizije Tračanin, gramatičko umijeće", Zagreb, 1995; "Govor nacije", Zagreb, 2002.
Znanstveni i stručni životopisZagrebački đak |
Proteklog ožujka Škiljan je došao na dodjelu nagrada JL-a zajedno sa svojim izdavačem i urednikom Albertom Goldsteinom, koji nas je napustio prije koji mjesec. Razgovarali smo o 'Mappi mundi' i o našem intervjuu.
Baš zbog književne, pripovjedne ljepote ove knjige postavio sam mu i jedno pitanje u vezi s precima. Naime, profesor Škiljan bio je praunuk velike Ivane Brlić Mažuranić, pa tako i potomak građanina -bana Ivana Mažuranića. Zamolio me da preskočim ovo pitanje, ove činjenice. Učinio sam to, pa se sada ispričavam Njegovoj sjeni što to spominjem.
No njegovo me držanje na domjenku JL-a itekako prisjetilo roda Mažuranića iz Novog Vinodolskog, uspravnog i ravnog, dostojanstvenog. U nevremenu u kojem su mnogi lažirali svoju 'plemenitost', 'plavokrvnost' Dubravko Škiljan, zbiljski plemić duha, radije je preskočio tu činjenicu.
Nikada nije isticao da je potomak slavnih Mažuranića
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....