Dok smo se vozili prema zagrebačkoj zračnoj luci, Ivo Caput, nakladnik i direktor izdavačke kuće Celeber, i ja bili smo posebno uzbuđeni jer - išli smo dočekati Juliana Barnesa, jednog od najznačajnijih suvremenih engleskih pisaca čije knjige Celeber sustavno objavljuje.
Eto, mali izdavač dovodi književnog velikana! Povod je bio Profilov Sajam knjiga na kojem Barnes nastupa kao najznačajniji sudionik. Ja sam, pak, imao svoj osobni motiv - Barnesa poznajem već godinama, često sam bio gost u njegovu domu i napokon sam dočekao trenutak da mu uzvratim dobrodošlicom.
Barnes je u Zagreb došao u pratnji svoje supruge Pat Kavanagh koja je istodobno i njegova agentica. Prisjećam se afere koja se zbila prije mnogo godina kad je Martin Amis nakon dvadeset dvije godine iznenada prekinuo suradnju s Pat i prešao drugoj agenciji.
Tada je, nažalost, došlo i do nemile polemike između njega i Juliana Barnesa koja je završila razlazom te dvojice nekadašnjih prijatelja. Pat Kavanagh je temperamenta osoba, a kao agentica veoma je cijenjena (među njezinim klijentima je i škotska književnica Jackie Kay, koju također objavljuje Celeber).
Barnes je zapravo bio na proputovanju - išao je u Atenu, ali je unatoč nespretnim avionskim vezama odlučio doći u Zagreb. Stigao je oko ponoći - Julian Barnes, oličenje načelne slike o Englezima, visok, plavokos, oštra nosa, a kad govori pridržava se usvojenog "pravila" o nepokretnoj gornjoj usni. Pa ipak, unatoč možda krutosti koju ta stegnuta usna daje mnogim britanskim intelektiualcima, Barnes je veoma neposredan, topao, duhovit, i
uvijek susretljiv.
Kad sam ga prije nekoliko godina pozivao da dođe na FAK, ispričao se što zbog obaveza nije mogao putovati, ali je pristao na poseban pokus - streamingom smo uspostavili vezu, a on se od svog doma na Tuffnel Parku u sjevernom Londonu zaputio autom skroz do Richmonda, jugozapadnog dijela šireg Londona. Ta je vožnja trajala po sat i pol u svakom smjeru - sve zbog petnaestak minuta izravnog razgovora.
Na konferenciji za tisak u BP Clubu Barnes je govorio o svojoj frankofiliji i ljubavi prema francuskoj književnosti. Kao izuzetno upućen frankofil, pridružio se nedavno akciji spašavanja jedne kuće na Camdenu u sjevernom Londonu kojoj prijeti rušenje. A u pitanju je kuća u kojoj su neko vrijeme sedamdesetih godina 19. stoljeća stanovali Paul Verlaine i Arthur Rimbaud. (Toj su se akciji pridružili mnogi pisci, a među najpoznatijima su Bob Dylan i Patti Smith koja će, kako me Barnes obavijestio, ovih dana doći u London te dati i konkretniji doprinos.) Francuski su se pjesnici svađali i tukli, a kad je jednom Verlaine raspalio Rimbauda netom kupljenom ribom preko lica, stvar je pukla - bijeg u Bruxelles, pjesnički metak u pjesničko tijelo…
Barnes je nekadašnji sportaš, a danas potrebu za fizičkim aktivnostima zadovoljava hodanjem. On je "walker", hodač kao i Sir Jack iz njegova romana "Engleska, Engleska"), što je u UK sve popularniji sport. Nije "walking artist" kao na primjer likovnjak Richard Lang koji na svojim hodačkim putovanjima ostavlja trag, najčešće postavljanjem kamenih krugova. Pitam ga meditira li za takvih šetnji. "Ne, šetanjem se uspostavlja potpuno drukčiji odnos prema krajoliku nego kad se čovjek vozi biciklom, a kamoli autom. Hodanjem se dodiruju povijest i sadašnjost".
•'Flaubertova papiga'
•'Engleska, Engleska'
•'Pretresanje'
•Ljubav, itd.'
•'Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja'
•'Stol od četrunovine'
'Flaubertovu papigu' objavila je nakladnička kuća znanje, a sve ostale knjige Celeber
|
BARNES NA HRVATSKOM
|
Britanski veleposlanik u Hrvatskoj, John Ramsden, poziva Barnesa i njegovu suprugu, te Ivu Caputa i mene na ručak. Hja, razgovor formalan, tu i tamo se i ja ubacujem, ali nikako se ne mogu nametnuti. Svejedno, kad se počelo govoriti o Rijeci, pridodajem podatke o Rappalskom ugovoru, veleposlanik spominje d'Annunzija, a ja iskoristim progodu da im spomenem Borisa Perića koji upravo piše roman o d'Annunzijevu boravku u Rijeci. Perić tvrdi da d'Annunzio nije bio fašist nego anarhist. Naravno, prilično pomaknut: prisiljavao je građane da se svakodnevno okupljaju i slušaju ga kako čita svoje pjesme. "O, pa onda je ipak fašist!", domeće Barnes i smije se. I baš ga hoću pitati za brata koji živi u Francuskoj, a izraziti je anarhist, no veleposlanikova supruga počne davati informacije o tome gdje se što može kupiti.
Znam da Julian i njegova supruga vjerojatno nisu zainteresirani, a i nemaju vremena ni za kakav shopping, ali povlačim se - možda je bolje da za početak dobiju malo površnije informacije. Kasnije mi se Barnes nekako ispričava što sam morao slušati predavanje o vlastitoj zemlji. Smijem se sam za sebe - na netom održanoj konferenciji za tisak Barnes je komentirao činjenicu da je Commedie Francaise skinula Handkeovu predstavu zato što je Handke podržavao Miloševića. Komentirao je da pisci očito krivo misle da imaju punu literarnu slobodu i dodao da kao pisci moramo shvatiti da je država naš neprijatelj, a ne prijatelj. (Više neću dobivati pozive na formalne ručkove, zar ne?)
Sutradan smo u zračnoj luci, kadli - eto problema. Radi se o tome da nije bilo izravne linije Zagreb-Atena, pa su se organizatori snašli tako da Barnes prvo ode u Milano, pa tek potom u Grčku. Ali, ne lezi vraže. Iz nepoznatih razloga, Barnes nije dobio kartu za drugi dio putovanja. Tu nastane telefonada, nedjelja je, nigdje nikoga nema, ali onda uskače Ivica Prtenjača, hitro se odlazi u Profil, vadi se karta iz zaključane neke ladice, šalju se fakso
vi koji ne stižu, nema ni čovjeka na motoru koji treba kartu fizički donijeti, a vrijeme prolazi.
Gledam Barnesa i Pat Kavanagh - djeluju smireno, na tipičan engleski način ne pokazuju osjećaje, ali znam da im u glavi tutnji - ne smiju zakasniti! Caput i ja trčimo od šaltera do šaltera. U Al Italiji vjeruju na lijepu riječ, puštaju da putnici prođu carinsku kontrolu i bez karte. Oni odlaze, mi ostajemo kao jamci da će karta doista i stići. Julian i Pat su možda već u Milanu - putnici koji su bili brži od svoje karte. Tako nekako i vidim samog Juliana Barnesa - on piše a za njime već, siguran sam, leti Nobelova nagrada.
Rekapituliram - bardovi iz Društva književnika, klasici iz Društva pisaca, veličanstveni autori iz hrvatskog P.E.N.-a aktivno su pratili Barnesove nastupe i odazvali su se u velikom broju od sve skupa troje!
Zašto smo šutjeli o Bookeru?
Nisam htio Barnesa ništa pitati u vezi s Bookerovom nagradom jer sam bio uvjeren da bi se naljutio. I s pravom - triput je bio u užem izboru - 1984. za "Flaubertovu papigu", 1998. za roman "Engleska, Engleska" te prošle godine za knjgu "Arthur & George". Ipak, pitali su ga novinari, a on je bio kratak - "nagrade su bingo za šminkere!"
Coelho književnih sladokusaca
Sjajna večer na Profilovu sajmu. Više od dvjesto ljudi! Ono što je Paolo Coelho za masu, to je Barnes za književne sladokusce. Svi smo nekako posebno raspoloženi, mnogo je studenata, mladih ljudi koji kasnije, postavljajući pitanja, pokazuju odličnu upućenost i, što je meni najvažnije, razvijen književni ukus. Jest, ranije je bila i Lana Bjondić, kažu s još više ljudi u publici…
U općoj ispremiješanosti i takva se knjiga nametnula, što je dokaz da medijska plastična kiururgija dobrim liftingom i književnu rugobu može pretvoriti u Miss… književnog sajma. Barnesa predstavljamo Tatjana Jukić, Tomislav Brlek i ja, a on silno duhovit i razgovoran suvereno pripovijeda o svom pisanju, ali odgovara i na pitanja o gastronomiji (autor je, uostalom, knjige Pedant in the Kitchen) i o nogometu.
Obećava da će kroz nekoliko godina, opet nakon desetogodišnjeg razdoblja, napisati treću knjigu u nizu "Pretresanje" i Ljubav itd." u kojoj će pratiti svoje junake. "Najvjerojatnije će ih u novoj knjizi sve poženiti za druge partnere".
Borivoj Radaković
Komentari (0)