VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Ključne činjenice zločina u Dvoru na Uni koji je bio masovno ubojstvo, jedan film i hrvatski povratak u totalitarizam

Tomislav Krišto/CROPIX

Kad je u siječnju ove godine povjesničar Zlatko Hasanbegović imenovan za ministra kulture, to je imenovanje - kako se otrcano kaže - “uzbudilo duhove”. Krenule su peticije i protupeticije, raskolilo se društvo dramskih umjetnika, zahuktali su fejs-okršaji, a listanje po arhivskim svescima fašističkih fanzina postalo je opća nacionalna zabava. O novom ministru svatko je tada imao mišljenje, pa su u toj buci poneka prošla ispod radara.

Jedno od takvih mišljenja bilo je i ono udruženja Hrvatskih novinara i publicista (HNIP), skupine konzervativnih novinara koja je tih dana objavila izjavu u kojoj “u potpunosti podržava” imenovanje novog ministra. Predsjednik tog novinskog udruženja Siniša Kovačić vjerojatno se baš tim udvorničkim tekstom i kvalificirao za novog ve-dea javnog RTV-a. No više od samog Kovačića i njegovog zidanja karijere laskom, zanimljiv je bio sam tekst koji je tih dana HNIP sročio.

“U malim kulturama kao što je hrvatska”, pisali su hnipovci, “svi kulturni i medijski djelatnici se vrlo dobro osobno poznaju i imaju privatne odnose, pa je tim teže biti objektivan pri donošenju odluka… U tom smislu vjerujemo da će g. Hasanbegoviću biti jednostavnije donositi odluke neopterećen osobnim poznanstvima i ranijim zajedničkim radom s kolegama. Također, smatramo da je za raščlambu i rješavanje brojnih problema dobro što će biti razmotreni okom korisnika, a ne proizvođača. Naime… upravo se na tome području posljednjih petnaestak godina dogodio nelogičan i prema poreznim obveznicima krajnje nekorektan obrat: umjetnost se je mahom zatvorila u avangardno-elitistički rezervat za malobrojnu publiku istomišljenika te promovira ružnoću i destrukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra. Treba reći da takva zastranjenja od klasičnih kulturnih paradigmi, nisu hrvatska posebnost: radi se o trendu vidljivom u svim zapadnim društvima.”

Riječ je o tekstu koji vrijedi sadržajno analizirati, i to ne samo zato što je njegov formalni potpisnik preuzeo najvažniju kulturnu ustanovu u Hrvatskoj - HRT. Krene li čovjek od repa, prvo će uočiti da autori HNIP-ova teksta vide današnje stanje kulture kao “zastranjenje”, a to zastranjenje nije hrvatska specifičnost, nego je riječ o “trendu vidljivom u svim zapadnim društvima”. Čita li se cjelina teksta, shvaća se da ga je pisao konzervativni eurospektik, čovjek koji ima problem sa Zapadom i EU jer ih doživljava kao gnijezdo gnjecave dekadencije i slabljenja narodnog bića. Opći svjetonazorni okvir ovog manifesta je - ukratko - zapadofobna papazjanija kakvu bi bez krzmanja potpisali i aktivisti srpskih Dveri.

Drugi i najšokantniji dio pisma je onaj koji tematizira suvremenu umjetnost. Činjenica da HNIP-ovi autori sa smrknutom zabrinutošću govore o “avangardno-elitističkom rezervatu”, te o umjetnosti koja “promovira ružnoću i destrukciju” nauštrb “istine, ljepote i dobra” doista priziva duh 1933. i fašističkih slogana o “enartete kunst” (izopačenoj umjetnosti), ili pak traktata socrealističkih kritičara nastalih od 1945. do 1948. Posljednji “avangardni elitist” kojeg se optuživalo za “dekadenciju i trulež” u Hrvatskoj bio je - treba se prisjetiti - Petar Šegedin, kojeg su unatoč partizanskim zaslugama tako častili kad je poslije rata objavio “Osamljenike” i “Djecu božju”. Posljednji put kad se u zapadnoj Europi baratalo ovakvim “umjetničko-kritičkim” rječnikom, Hitler je spaljivao knjige.

Ali, mene ovdje najviše zanima treći dio HNIP-ova panegirika vlastodršcu. U svom pismo hnipovci, naime, hvale činjenicu da novi ministar nije kulturnjak, i to zato što nije upleten u klijentističke mreže. Riječ je o interesantnom paradigmatskom obratu koji baca sasvim novo svjetlo na fetiš-riječ hrvatskih medija, a to je “struka”.

“Struka” je riječ koja je dosad u hrvatskom političkom diskursu važila za nadideološku svetu kravu. “Riječ treba dati struci”, “prepustimo povijest povjesničarima”, “stručna vlada” - samo su neke od fraza koje su u hrvatskom društvu ponavljane do samorazumljivosti, pri čemu se ponekad zaboravljalo da (istina) struka ne živi u zrakopraznom prostoru, te da ona ima svoje klasne ili klijentističke interese. Sad međutim imamo puni obrat. Struka se kao takva proglašava sumnjivom. Ako si “dio struke”, ti si samim tim nesumnjivo dio kvarne, klijentističke močvare, pa si samim tim diskvalificiran za provođenje “rezolutnih rezova”. Otprilike onako kao što je Robert Pauletić idealan za doministra turizma jer o tome ne zna ništa pa će “stvari sagledati iz novog kuta”, tako bi i budući provoditelji “rezolutnih rezova” trebali biti što nestručniji, jer samo to jamči da će kulturu (baš kao izvanpansionsku ponudu Tajlanda u posezoni) sagledavati “okom korisnika”. Pojednostavljeno: ako si struka, to te diskvalificira.

Tekst HNIP-ove laude još se pred mjesec mogao shvaćati kao neobrazovano mandrljanje priučenih pripravnika za konzervativce. Nevolja je u tome što se u šest proteklih tjedana on pretvorio u manifest nove kulturne politike. Jer, u tjednima koji su za nama, nova garnitura u ministarstvu kulture najveći je trud uložila upravo u demontažu tijela i institucije strukovne autonomije. Razmjerno očekivano, na red je neizbježno morala doći i ustanova koja je paradigmatski obrazac strukovne samoregulacije u Hrvatskoj, a to je Hrvatski audiovizualni centar. A upravo je to kontekst u kojem treba shvatiti novu pseudoaferu oko danskog dokumentarca “15 minuta - masakr u Dvoru”, filma zbog kojeg braniteljske udruge traže smjenu Hrvoja Hribara, a činjenica da je taj film Hrvatska uopće koproducirala poteže se kao vrući dokaz da hrvatsku filmsku struku treba razvlastiti.

Upravo zato potrebno je pobrojati ključne činjenice te priče. U Dvoru na Uni dakle dogodilo se masovno ubojstvo. Do danas se ne zna tko ga je počinio: možda jesu vojnici HV-a, možda nisu. To ubojstvo propust je danskih vojnika, njihova mala verzija nizozemske bruke u Srebrenici.

Danska filmska ekipa o toj temi je odlučila snimiti film. To je film na važnu i legitimnu temu. Snima se u Hrvatskoj, bavi hrvatskim građanima, novci produkcije trošili su se u Hrvatskoj. Dakle, prilično je samorazumljivo da ga Hrvatska koproducira.

Danski autor isporučio je film u kojem se veli da su za to što se dogodilo u Dvoru krivi Hrvati.

Film do danas u Hrvatskoj nije javno prikazan. Jako ga je malo ljudi vidjelo, nisam ga vidio ni ja. Svi koji su ga vidjeli, uključujući vodstvo HAVC-a, te tijelo koje ga je odobrilo (u kojem, ironično, sjedi jedan od istaknutijih konzervativaca hrvatske kulture, Zrinko Ogresta) drže da je film politički neizbalansiran i sporan. Pošto nemaju razloga lagati, može im se vjerovati.

Film je prvi put javno prikazan pred sedam mjeseci. Sada, nakon sedam mjeseci, braniteljske udruge traže da zbog njega padnu glave.

U međuvremenu, film se “dovršava” i “popravlja”, pri čemu nije jasno je li taj “popravni” samonikla odluka danskih autora, nešto što je HAVC od njih tražio, ili pak posljedica političkog pritiska.

Kako god bilo, ova je afera na površinu iznijela neke “samorazumljive” ideje koje su same po sebi kudikamo opasnije nego što bi mogao biti ijedan dokumentarac.

Prva od njih je ideja da braniteljski pretorijanci smjenjuju ili imenuju šefove kulturnih ustanova i kroje repertoar. Takvo hnipovsko “okretanje korisniku”, naime, posljednji smo put imali 1988. kad je dalmatinski Subnor neuspješno pokušao spriječiti snimanje “Života sa stricem”. Scenarist tog filma, Mate Matišić, danas je najplodniji hrvatski scenarist, i upravo se iz Berlina vratio s nagradom.

Druga je zamisao ta da bi autor ili producent filma trebao “popraviti” svoj film ako se on ne sviđa nekoj zamišljenoj većini općinstva. Riječ je o groznoj zamisli, s kojom hrvatska kultura također ima dugu povijest iskustva. HAVC-u i Hribaru stoga treba zamjeriti što se uopće igraju s tim predvorjem (auto)cenzure, umjesto da su stali na stranu autora, makar taj i fulao.

Treća i najgora samorazumljiva pretpostavka je pak ta da se u hrvatskoj kulturi novcem hrvatskih poreznih obveznika ne bi trebalo financirati djelo koje o Hrvatskoj govori išta loše. Riječ je o doista zastrašujućoj tezi koja nas doista vraća u 1957. (naime, već 1967. se o kulturi u SFRJ nije tako mislilo). Pritom se treba sjetiti da u ovom trenutku u hrvatskim kinima igra nagrađeni hrvatski film koji su napravili scenarist “Života sa stricem” Matišić, te autor spotova za kampanju HDZ-a 90-ih Zrinko Ogresta. Treba se sjetiti da se u tom filmu govori o srpskom ratnom zločincu, te da je taj film - sufinancirala Srbija!

Tijekom 2000-ih, i u Hrvatskoj i u Srbiji načinjen je niz ključnih filmova koji su obama društvima otvorili oči za vlastiti ratni smrad. Bi li se Tadić i Vučić ikad našli u Potočarima da nije bilo “Škorpiona - ratnog dnevnika” Lazara Stojanovića? Pamtite li “Loru - svjedočanstva” i “Paviljon 21” u produkciji Factuma? Bilo je to vrijeme kad se podrazumijevalo da se u Hrvatskoj snimaju filmovi o hrvatskom sranju koje plaćaju Hrvati, a u Srbiji o srpskom sranju koje plaćaju Srbi. Petnaestak godina kasnije, došli smo do društvenog ozračja u kojem se to formalno smatra izdajom, a takva “ružnoća i destrukcija” proskribira u ime “korisnika”.

Za takvo društveno ozračje postoji naziv, a taj naziv naši konzervativci inače jako vole. To se zove totalitarizam. S crnom kapom na splitskoj Rivi, ili bez nje, nebitno.

Izdvajamo