Godine 1993. zagrebački je HNK bio - kao što je i danas - bogata i privilegirana nacionalna kuća. Te 1993., međutim, na pozornici HNK nisu - kao danas - gostovali Terry Eagleton, Piketty i Pippo Delbono. Postoji ipak nešto što je zajedničko tadašnjem HNK i onom današnjem: i tada i sada u najvećoj je hrvatskoj kazališnoj kući plaću primao Jakov Sedlar.
Te 1993. bivši vaterpolist iz Splita u najvećoj je hrvatskoj kazališnoj kući bio direktor drame. Kao šef drame, Sedlar je te ‘93. godine sam režirao komad koji je trebao biti stup HNK-ova repertoara za nadolazeću sezonu. Riječ je bila o tekstu “Krađa Marijina kipa” emigrantskog pisca iz Chicaga - inače redovnika - Kristijana Hrvoslava Bana. S najjačom glumačkom postavom i u Sedlarovoj režiji HNK će te 1993. postaviti amaterski tanahni komad u kojem uljuđena hrvatska feudalna elita razrješuje detektivski misterij krađe gipsanog kipa iz nekakve crkve. U tom čudnom, klerikalno-šovinističkom whodunnitu ispostavi se na koncu da je kradljivac kipa stanoviti Dopuz, “doseljenik u Hrvatsku” kojeg je sasvim u skladu sa suptilnošću tadašnje ere glumio jedini “doseljenik” u glumačkoj podjeli - musliman Mustafa Nadarević. HNK je taj turobno amaterski tekst postavio s najjačim glumačkim snagama koje su među inim činili velikani domaće scene Nadarević, Vanja Drach, Zvonimir Zoričić i Boris Buzančić. Središnje nacionalno kazalište iste je godine s tim bizarnim igrokazom krenulo u na turneju po tri kontinenta na kojoj su neki od najboljih glumaca koje je Hrvatska ikad imala morali tu bruku izvoditi od Kalifornije do Australije, pred publikom pristojnih arhitekata, liječnika ili profesora hrvatskog podrijetla, od kojih mnogi hrvatsku kazališnu predstavu nisu vidjeli desetljećima.
Zašto ovo pišem? Znate zašto: zato da se sjetimo kako je izgledao HNK godine 1993. Da se sjetimo kako je 1993. izgledala hijerarhija vrijednosti hrvatske kulture.
Svaki put kad netko kod nas spomene “povratak u devedesete” - a ovo čemu trenutno svjedočimo jest povratak u devedesete - meni, barem što se kulture tiče, odmah padne na pamet upravo “Krađa Marijina kipa”. Padnu mi na pamet najbolji hrvatski glumci iz najreprezentativnije hrvatske teatarske institucije koji izvode komad jednog diletanta koji je režirao drugi diletant. Jer, “Krađa Marijina kipa” najbolja je slika kako je u to doba izgledala hrvatska kultura. Njome - suprotno uvriježenim stereotipima - nisu vladali ljuti ustaše. Njome su vladali - antitalenti.
Devedesete su, naravno, što se institucionalne kulture tiče, bile strašno doba. Bilo je to doba bizarnih projekata poput “Sabora na Duvanjskom polju” ili “Hrvata kuće”, groznih filmova poput “Vrijeme za…”, “Cijene života” ili “Kanjona opasnih igara”, grotesknih serija poput “Olujnih tišina”. Bilo je to doba Oltara domovine, era kad su pukovnici u uniformi promovirali zbirke domoljubne poezije, kulturnjački su bjegunci pred mobilizacijom recitirali u uniformama poeziju po “bojištima”, a ceremonijali otvaranja festivala bili skuplji i važniji od samih festivala. Srednjostrujaški je kulturni i medijski prostor bio zagušen sakralizacijom nacije, voštanicama i križnim putevima, pleternim ornamentom i četnicima s redenicima i šubarom. Krivo je - međutim - misliti da su u toj kulturnoj atmosferi prednjačili neki gorljivi vojujući ideolozi, kulturni “šatoraši” iz Savske. Tu kulturu su najviše i najprije stvorili nedaroviti oportunisti. Vladajuća je politika prvo stvorila kontekst visoke ideologiziranosti u kojem se “znalo” što kultura “mora govoriti”, odnosno da je njen posao “prenijeti istinu o Hrvatskoj”. Ljudi s integritetom i kreativnim dostojanstvom potom su se povukli u zabrane privatnosti, emigrirali, ili nastavili kupiti komadiće s ruba. A ako ljudi s integritetom nisu bili spremni plesati valcer s novim nac-realizmom (Srbi za to imaju termin: čet-realizam), našlo se onih koji su bili spremni za ples. To su - dakako - bili oni netalentirani. Oni koji su predugo sjedili na klupi za rezerve, koji u normalnim okolnostima i po normalnim kriterijima ne bi nikad snimili dugometražni film, režirali u HNK, dobili pet minuta u centralnom dnevniku. Oni koji su bili spremni na srozavanje kriterija najednom su dobili priliku. Počelo je ono što ja vidim kao dominantnu karakteristiku kulture devedesetih: to je doba bilo maturalac iz snova za antitalente.
Puno ih je bilo. Većinu je pojeo zaborav. Tek će se bizarna zlopamtila danas sjetiti filmskih pokušaja Oje Kodar i Željka Senečića, patriotskih igrokaza Gorana Pavletića, serija Daniela Marušića, scenarija Hrvoja Hitreca, kazališnih spektakala Lea Katunarića ili poezije pukovnika Tolja. Ruzmarin, snjegovi i šaš prekrili su sve te lokalne aktiviste Matice hrvatske, preuzetne pjesnike u lister odijelima na duplo kopčanje, sve te članove “usmene sekcije” DHK, glumačke bardove koji drhturavim glasom recitiraju budnice. Zaborav je tako - zasluženo - prekrio i Jakova Sedlara. Ostao je čovjek uhljebljen, pobrinula se za njega njegova država, no filmove će u sljedećim godinama raditi u nekim čudnim off-produkcijama, prikazujući ih sporadično po lokalnim smotrama. Kad bi se koji put i pojavio novi Sedlarov uradak, nanovo bismo se prisjetili kakav je diletant to bio. Vidjeli bismo nanovo te vrutke loše glume, ta kriva raskadriranja, filmove koji ratuju s osnovom režijske gramatike i u kojima vrli splitski vaterpolist herojski dokida 100 godina “tričavih” režijskih normi kao što su rampa ili plan-kontraplan. Sjetili bismo se tako tog Eda Wooda hrvatskog filma, čovjeka koji je sve sam stvorio: samog sebe i svoj vlastiti svemir u kojem je čak i on mogao nešto režirati. Sa sažalnim podsmijehom sjećali smo se vremena kad je taj svemir bio i “naš” svemir, vremena kad je Ed Wood bio nekakva šarža u HNK, te režirao Nadarevića i Dracha.
Istina. Slatko smo se smijali. Samo nam je smijeh prisjeo. Jer, ta su se vremena vratila, baš kao zombiji u lošem hororu. Antitalenti ponovo plešu svoj maturalac.
Tako se ovog tjedna i Jakov Sedlar u velikom stilu vratio u hrvatski kulturni mainstream. U Zagrebu i Splitu predstavio je svoj dokumentarac “Jasenovac - istina” u kojem (koliko čujem, nije mi se dalo provjeravati) spominje nešto i mene. Po onom što se da čitati, riječ je o još jednom od onih uradaka iz kužine “Glasa Koncila” u kojima se veli da je Jasenovac bio izviđački logor, a da su tamo zapravo klati počeli partizani. No, u cijeloj toj priči najmanji je problem Sedlarova kuhinjska dokumentarna manufaktura, kao što mislim nisu središnji problem ni njegove pseudopovijesne nacističke mudrolije. Problem je što je to djelo supkulturnog revizionizma najednom postalo događaj kroz koji se legitimira hrvatska društvena, kulturna i politička elita. Problem je što Sedlarov film u Splitu prikazuje nadbiskupsko sjemenište, ustanova koja promiče vjeru u kojoj obred počinje time da se kajete za svoj (ne: srpski) grijeh. Problem je što se zagrebačka premijera Sedlarova filma pretvorila u nušićevski “komi fo” događaj na kojem se nacrtao tout le Zagreb uključujući - ako nisam krivo brojao - barem četvero ministara, jednu doministricu i lavovski dio tzv. konzervativne javnosti. Ta divna svita uključivala je čak i ministra kulture koji nije inače sklon obilaziti otvaranja i premijere, no ovaj se put pridružio režiseru Jakovu na iscrpnom premijernom fotosessionu. Nova hrvatska kulturna politika dobila je izgleda svog cavallo di battaglia. Zašto niste iznenađeni što je to isti onaj koji je to bio i ‘93? I - zašto niste iznenađeni što je taj novi pomazanik - apsolutni diletant?
Samo mjesec dana prije Sedlara u istoj dvorani kina Europa premijeru je imao jedan drugi film, kojem je autor također zapaženi hrvatski konzervativni intelektualac. Film se zvao “S one strane”, a režiser mu je bio Zrinko Ogresta, čovjek koji već četvrt stoljeća u Hrvatskoj radi ono što bi trebalo biti oličenje konzervatvne, kanonizirane visoke kulture. Ogresta je u životu snimio dosta filmova - neki su bili izvrsni, neki dobri, neki manje - no čak i filmove koji su mu bili manje dobri radio je s ozbiljnošću i savjesnošću, s konzervativnim uvjerenjem da radi vječnu i važnu stvar oko koje nema zezanja. Zrinko Ogresta je, naime, konzervativac - i politički i svjetonazorski. Devedesetih je radio spotove za Tuđmana. Tijekom velikog dijela svog opusa snimao filmove o naciji i njenoj sudbini, onakve kakve od Wajde do Lungina ili Sokurova rade istočnoeuropski modernistički nacionalni klasici. Iako su mi mnogi njegovi filmovi dragi, bio sam i ostao svjestan da smo u mnogo čemu dva svijeta, da su njegovi pogledi na Tuđmana ili nacionalnu sudbinu ili kulturne autoritete potpuno drukčiji nego moji. U normalnim okolnostima i s iole normalnom desnicom, Ogresta bi trebao i mogao biti jedna od kulturnih perjanica nacionalno-konzervativne kulturne paradigme, onako kako je to u Poljskoj (bio, više nije), recimo, Wajda. Iskreno, hrvatska konzervativna kultura takvih perjanica i nema nešto baš mnogo, a uz Ogrestu bi mi na um pali tek poneki: možda Dulčić, Šop, Martinac ili Petrasov Marović. Bilo koja uljuđena konzervativna politika imala bi sve razloge svijeta da se legitimira kroz takvog “straight” klasika. Ali, tog ožujka na premijeri “S one strane” nije bilo gužve uvaženih političkih uzvanika. Nije se tamo nacrtalo pola Vlade, niti all stars konzervativnih medija i politike. Nije se - uzgred rečeno - pojavio ni ministar kulture, koji je Ogresti poslao zamjenicu. Ali, isti se ministar mjesec dana kasnije fotografirao na premijeri “Jasenovca - istine” s jednim antitalentiranim fušerom. Ako vam dotad nije bilo jasno, sada valjda jest: hrvatskoj konzervativnoj politici Ogresta ne treba. Što će im on kad imaju Sedlara.
Ta mala potankost, ta finesa protokola u dobroj nam mjeri otkriva kakav je karakter neokonzervativne kulturne revolucije kroz koju u ovom trenutku Hrvatska prolazi. Mnogi će reći da je ovo čemu sad svjedočimo “ideološki sukob”, no ja čak nisam siguran da je to točno. Jer, kad bi to bilo točno, onda bi ozbiljni i plemeniti konzervativci s ozbiljnim i plemenitim liberalima bili na oprečnim stranama - a to sada nije slučaj. Naime, u ovom se trenutku ozbiljna, savjesna i kriterijima zadojena kultura nalazi manje-više ista na jednoj strani. I to ne zato što se svjetonazorno slaže, jer se niti slaže, niti treba slagati. Ona se nalazi na istoj strani zato da spriječi kolaps kriterija. Zato da spriječi novu invaziju zombija. Zombija kao što je Jakov Sedlar.
Jer, premijera Sedlarova filma uz nazočnost pola Vlade i konzervativne medijske elite nije bila samo startni pištolj za novu rundu filofašističkog agitpropa. Ona je bila i nešto drugo. Ona je očito bila početak nove kulturne paradigme, koja je ideološki i esetski istovjetna onoj devedesetih. Toj novoj kulturnoj paradigmi najveći su neprijatelj profesionalna autonomija, struka, kriteriji, meritokracija. Ta nova paradigma stoga je - baš kao i devedesetih - perfektno igralište za diletante.
Nakon što su petnaeastak godina kupili frustracije i zapomagali na nepravdu, umjetnički hitleri iz našeg sokaka konačno su dočekali svoj trenutak. Dosta je bilo “izvrsnosti”, “međunarodne relevantnosti” i “umjetničke inovativnosti”. Dosta nam je tih kriterija “iz trule Europe” koje su nam poput virusa uvalili soroševci. Sad je opet stigao trenutak da se i film, i TV, i kazalište otvore onima koji su bili “nepravedno zanemareni” samo zbog tričave “sitnice” što su bili - antitalenti. Startni pištolj je opalio, diletanti ponovo jašu. Osvojili su TV, osvajaju HAVC, osvojit će na koncu i HNK. Ponovo je došao taj trenutak kad - nakon svake revolucije - svatko može biti sve. Počinje novi medeni mjesec za diletante i fušere. Sedlar i Hitrec opet su netko.