ZAGREB - Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija u ovom trenutku predsjedava
Neven Jurica. Premda je njegov mandat izuzetno kratkotrajan nekadašnji uposlenik Knjižnica grada Zagreba, eto, upravo riješava planetarna pitanja: od Bosne do Indije, od Međunarodnog suda za ratne zločine do svjetkih energetiskih kriza ...
Čak štoviše, njegova titula zvučnošću sada nadmašuje samog Ivu Sanadera. Sanader je, primjerice, tek premijer sitne Hrvatske, dok je Jurica postao predsjedatelj “vlade” koja, barem teoretski, dirigira svekolikim čovječanstvom. Osim starog frakcijskog pakta u HDZ-u, njih dvojicu veže snažna proamerička orijentacija, kao nasljeđe Franje Tuđmana. Doduše, kod Jurice je ta stvar relativno svježa. Još 1998. bio je žestoki protu-amerikanac, uvrijeđen izvješćem tadašnjim State Departementa o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj.
U međuvremenu preporođen i promijenjen, kao predsjedavajući Vijeća sigurnosti Neven Jurica najavljuje novi anti-teroistički savez svjetskih razmjera, usklađen s omiljenom američkom temom u posljednjim desetljećima. U svemu je pak najvažnija činjenica da Neven Jurica, u svom proameričkom, pa protu-američkom pohodu po zemaljskoj kugli, nema ni sposobnosti, niti ambicija da vanjsko-političkim inicijativama zasjeni Ivu Sanadera.
“Hrvatska pojačava svoju vidljivost na funkciji predsjedavajuće Vijećem”, tako je Neven Jurica objasnio svoju “platformu” koja bi od 1. prosinca trebala trasirati svjetske pravce.
Semantički isprazna, izjava manje svjedoči o Juričinim retoričko-diplomatskom bijegu od izjašnjavanja, dok daleko više iskazuje jednu staru strast prema tisakanim medijima, koja s diplomacijom nema osobite veze. Spojena je samo s njegovim “agitpropovskim” angažmanom i oprezom. Temu hrvatske vidljivosti i nevidljivosti u UN-u otvorio je, naime, američki Inner Citiy, konstatirajući da svjetsku vladu preuzima hrvatski diplomat koji za svoga mandata u UN-u nije prozborio ni riječ. Prema zaljučcima Juričinih kolega, ostrašćeni gutač novina morao je pročitati taj broj Inner Citya. Zato je naglašavanjem buduće “vidljivosti” hrvatske države na svjetkoj sceni Jurica nastojao opravdati vlastitu nezamjećenost u njujorškoj zgradi na East Riveru, po kojoj se mota od siječnja 2008.
Trajni utisak tiska na Juricu, hrvatskog diplomate u stalnom usponu, empirijski dokazuje prizor iz njegovog rodnog Dubrovnika. Naime, u proteklih petnaestak godina, Dubrovčani su uvijek znali kada se Neven Jurica odmara od svojih političkih i ambasadorskih dužnosti. Boraveći kod oca i majke - kojoj su Dubrovčani dali nadimak Kleopatra - Jurica bi gotovo svakoga dana oko podneva zasjeo ispred “Dubravke” na Pilama. Tu bi popio kavu, pojeo sendvič i zagnjurio se u debelu zbirku dnevnika i tjednika. Ostao bi nepokretan dok ne prožvače posljednju stranicu novinske gomile. Za razliku od računa koji su za njim ostali na raznim stranama svijeta, u “Dubravci” bi ceh bio prilično skroman. Diplomat ga je plaćao iz vlastitog džepa. U početku je pušio “ronhil” nataknut na muštiklu. No, pušenja se okanio još za života Franje Tuđmana, koji je na pušačku ovisnost gledao s krajnjim prezirom.
- Nije Vijeće sigurnosti ono što se u Hrvatskoj misli, pa ni uloga Nevena Jrurice nije nešto osobito. Vijeće ne zasjeda stalno, već kada iskrsne kakav problem. Tako ni predsjedavajući nema nikakvih ovlasti. Njime drmaju svjetske sile, kao stalne članice Vijeća. Hrvatska je postala predsjedavatelj unutar istočnoeuropske kvote, mislim, umjesto Češke. Teško da će ostaviti traga na svjetkoj sceni - tumači Ivo Banac, povjesničar, predsjednik HHO-a, stari Juričin zanac i još bolji poznavatelj UN-ovih interijera. Kao američki student, šezdesetih godinam često je pratio sjednice Vijeća sigurnosti, pa se dobro sjeća rasprave o francuskoj interveniciji u Tunisu. “Tunis ‡Maroko-Adis Abeba”, vikali su u to doba pariški “šezdesetosmaši” jurišajući na francusku vojsku i policiju. I Neven Jurica u to je doba studirao, ali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
No, unatoč faktičkoj marginalnosti najnovije pozicije, promocija Nevena Jurice u “predsjednika svijeta” (kako ga naziva jedan domaći obožavatelj) ima svoju predpovijest od dugačkih priprema i mnogo tuđega truda. Navodno, od presudne važnosti bila je ambasadroska misija Ivana Šimonovića, današnjeg ministra pravosuđa.
Kao Juričin prethodnik u UN-u između 1998. i 2002. Šimonović je za svoga mandata marljivo gradio široku mrežu diplomatskih odnosae među manje poznatim državicama, sve do južne hemisfere. Nevažne za hrvatsku ekonomsku, političku i vojnu sudbinu u svjetkim okririma, te Šimonovićeve veze pokazale su snagu kroz zbroj glasova u skupštini UN-a u korist Hrvatske. Zato Neven Jurica nije imao osobitog posla oko vlastitoga uspona do predsjedavajućeg VS UN-a.
Kao i obično, dokazo je lakoću hrvatskog postojanja.
Domaća javnost vjeruje da svoje uspjehe Neven Jurica duguje statusu “barakaša”, odnosno HDZ-ovog prvobirca iz 1989. Bila je to godina u kojoj su zagrebački politički disidenti, uz dozvolu Saveza komunista Hrvatske, krenuli osnivati nekomunističke i protukomunističke stranke. Veća skupina okupila se oko Marka Veselice. Manja skupina podržala je Franju Tuđmana, koji je sebe oduvijek vidio kao lidera barem disidentske fronte. U Tuđmanovoj blizini zatekao se Neven Jurica, nipošto disident i nipošto antikomunist. Kao profesor književnosti, koji je zaposlen u Gradskoj knjižnici u komunističkoj SFRJ imao je ne osobito težak, ugledan i solidan posao: godinama je vodio stalnu tribinu pod nazivom Književni petak. Tribina je jedna od rijetkih pojava koja je preživjela Tuđmanov dolazak na čelo Hrvatske.
- Poznajem Nevena Jurica iz Dubrovnika, gdje smo obojica rođeni. Točnije, mnogo bolje poznajem njegovu majku, vrlo uglednu profesoricu u dubrovačkoj gimnaziji. Ipak, najbolje ga pamtim kao voditelja Književnog petka koji se održavao svakoga tjedna u prostorijama Knjižnice u Savskoj ulici. Tribina je bila intelektualno živahna. Puno se polemiziralo. Neven Jurica bio je njezin voditelj osamdesetih godina - sjeća se Ivo Banac.
Kada se Neven Jurica pridružio Tuđmanovom kružoku, budući hrvatski predsjednik držao je to velikim intelekualnim pojačanjem za HDZ, tada još prilično malobrojan, skroman i mješten u montažnoj baraki nedaleko Juričinog radnog mjesta. Na javnim skupovima Jurica se nije isticao ni ostrašćenim gestama, ni nacionalističkim govorima. Ali je uvijek stajao blizu Tuđmana i gotovo istovjevremenom kretnjom svoju desnicu polagao na srce čim bi se inotnirala hrvatska himna. Za nagradu, tijekom je rata poslan u Australiju. Dobio je zadaću da tamošnje Hrvate nagodovi na što izdašnije priloge u korist domovinske obrane.
Prije nego će postati predsjednik udruge hrvatskih lobista Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, znao je spomenuti tu kratku australsku epizodu tvrdeći da se Jurica iskazao kao priličan spletkar. Suprotno Tuđmanovoj politici nacionalnog pomirenja između ustaša i partizana, prvi hrvatski ambasador u Camberri ostao je zapamćen, kako je nekoć govorio Granić, kao sijač ideološih i političkih svađa u hrvatskoj dijaspori. Jedna HDZ-ova aktivistica u Australiji javno ga je optužila za lopovluk. U uzavreloj atmosferi strančarenja, optužba je zasigurno bila pretjerana. Ostala je tek činjenica da je Jurica, gdjegod boravio na račun države, za sobom ostavljao neobjašnjivo visoke troškove vlastitog, vrlo ležernog održavanja: u Camberri - 370.000 dolara, na Novom Zelandu -4.000 dolara, kasnije u SAD_u samo za jednu večeru - 17.500 dolara... “Tuđman ga je iz Australije povukao u Hrvatsku prije kraja mandata, jer se jako zamijerio tamošnjim Hrvatima”, govorio je Granić prije nekoliko godina.
U australskim medijima pak zapamćen je po tvrdnji, koja je prilično diskvalificirala hrvatske napore u dokazivanju vlastite nevinosti u tadašnjim balkanakim ratovima. Na pitanje o hrvatskim konclogorima u BiH 1993. australskom novinaru uzvratio je ovako: “nije u njima tako loše, a Mate Boban je obećao da će uvijeti postati još i bolji”.
Sve u svemu, Jurica je nakon Australije “degradiran” u hrvatskog ambasadora u Sofiji. Potom je instaliran za glasnogovornika HDZ-ove vlade kojom je predsjedavao Zlatko Mateša. Strast prema novinama dosegla je klimaks. Optuživši 1997. Feral Tribune da je pornografski tjednik, inicirao je prekršajni postupak pred splitskim sudom.
“U to doba objavili smo na naslovnici Tomislava Mečepa, koji se upravo isčlanio iz HDZ-a. Bila je to foto-montaža: Merčep kao dječačić koji piški. Naslov je glasio „Kako se Merčep ispišao iz HDZ-a. Neven Jurica, koji je podnio tužbu ustvrdio je da je naša naslovnica bestidna, skaredna i da izaziva osjećaj gađenja. Sve to ponovio je u svojoj presudi splitski sudac koji nam je udijelio 40.000 kuna kazne”, svjedoći Viktor Ivančić, tadašnji glavni urednik splitkog tjednika koji je, zbog financijskih razloga, nedavno prestao postojati.
Budući da je Feral bio tek jedan u nizu Juričnih PR-pomašaja, Mateša ga je ekspeditirao u Norvešku, računajući da je to mala zemlja u kojoj Jurica ne može osobito škoditi. Tu ga je dočekala smjena vlasti i koalicijska vlada Ivice Račana.
- Jurica je, dakako, povučen iz Norveške. Razgovaro sam s njim. Molio me da ga ostavim u Ministarstvu unutarnjih poslova na nekoliko mjeseci, dok ne riješi pitanje radnoga mjesta. Spominjao je da će ispitati ima li šanse da se vrati u Gradske knjižnice grada Zagreba - pripovijeda danas Tonino Picula, SDP-ovac koji je između 2000. i HDZ-ovog povratka na vlast obavljao dužnost ministra vanjskih poslova. Pokazat će se da Neven Jurica nikada nije napustio miniostarstvo vanjskih poslova, nevidljiv poput birokratskog miša, sve do Sanaderove unutar-stranačke pobjede nad HDZ-ovom desnicom. Kako će kasnije svjedočiti Krešimir Alerić, priključivši se Sanaderom frakcijom, Jurica je revitalizirao staru spretnost u intrigama i korištenju diplomatskoga kapitala. Iz Australije je doveo uvećanu kvotu HDZ-ovih delagata, iz Norveške je dopremio čak petoricu Hrvata, valjda jedinih koji u njoj žive. Svi su oni glasali za kandidata, od kojeg je Jurica očekivao da postane šef stranke i premijer Hrvatske, s razlogom vjerujući u svoj povratak u bijeli svijet.
Baš tako se i dogodilo.
Od 2004. kada je poslan u Ameriku, predsjednik države Stipe Mesić nekoliko je puta inicirao afere s Nevenom Juricom. Ipak je napredovao, pa hrvatska javnost, već prilično otupjela da je Neven Jurica, uz sve ostalo, funkcionira kao neka vrsta šifre. Kadgod se Mesić nasljuti na Sanadera, on napadne njegovog vjernog diplomatu na američkom kontinentu.
Jasna Babić
Čak štoviše, njegova titula zvučnošću sada nadmašuje samog Ivu Sanadera. Sanader je, primjerice, tek premijer sitne Hrvatske, dok je Jurica postao predsjedatelj “vlade” koja, barem teoretski, dirigira svekolikim čovječanstvom. Osim starog frakcijskog pakta u HDZ-u, njih dvojicu veže snažna proamerička orijentacija, kao nasljeđe Franje Tuđmana. Doduše, kod Jurice je ta stvar relativno svježa. Još 1998. bio je žestoki protu-amerikanac, uvrijeđen izvješćem tadašnjim State Departementa o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj.
U međuvremenu preporođen i promijenjen, kao predsjedavajući Vijeća sigurnosti Neven Jurica najavljuje novi anti-teroistički savez svjetskih razmjera, usklađen s omiljenom američkom temom u posljednjim desetljećima. U svemu je pak najvažnija činjenica da Neven Jurica, u svom proameričkom, pa protu-američkom pohodu po zemaljskoj kugli, nema ni sposobnosti, niti ambicija da vanjsko-političkim inicijativama zasjeni Ivu Sanadera.
 |
 |
Semantički isprazna, izjava manje svjedoči o Juričinim retoričko-diplomatskom bijegu od izjašnjavanja, dok daleko više iskazuje jednu staru strast prema tisakanim medijima, koja s diplomacijom nema osobite veze. Spojena je samo s njegovim “agitpropovskim” angažmanom i oprezom. Temu hrvatske vidljivosti i nevidljivosti u UN-u otvorio je, naime, američki Inner Citiy, konstatirajući da svjetsku vladu preuzima hrvatski diplomat koji za svoga mandata u UN-u nije prozborio ni riječ. Prema zaljučcima Juričinih kolega, ostrašćeni gutač novina morao je pročitati taj broj Inner Citya. Zato je naglašavanjem buduće “vidljivosti” hrvatske države na svjetkoj sceni Jurica nastojao opravdati vlastitu nezamjećenost u njujorškoj zgradi na East Riveru, po kojoj se mota od siječnja 2008.
Trajni utisak tiska na Juricu, hrvatskog diplomate u stalnom usponu, empirijski dokazuje prizor iz njegovog rodnog Dubrovnika. Naime, u proteklih petnaestak godina, Dubrovčani su uvijek znali kada se Neven Jurica odmara od svojih političkih i ambasadorskih dužnosti. Boraveći kod oca i majke - kojoj su Dubrovčani dali nadimak Kleopatra - Jurica bi gotovo svakoga dana oko podneva zasjeo ispred “Dubravke” na Pilama. Tu bi popio kavu, pojeo sendvič i zagnjurio se u debelu zbirku dnevnika i tjednika. Ostao bi nepokretan dok ne prožvače posljednju stranicu novinske gomile. Za razliku od računa koji su za njim ostali na raznim stranama svijeta, u “Dubravci” bi ceh bio prilično skroman. Diplomat ga je plaćao iz vlastitog džepa. U početku je pušio “ronhil” nataknut na muštiklu. No, pušenja se okanio još za života Franje Tuđmana, koji je na pušačku ovisnost gledao s krajnjim prezirom.
- Nije Vijeće sigurnosti ono što se u Hrvatskoj misli, pa ni uloga Nevena Jrurice nije nešto osobito. Vijeće ne zasjeda stalno, već kada iskrsne kakav problem. Tako ni predsjedavajući nema nikakvih ovlasti. Njime drmaju svjetske sile, kao stalne članice Vijeća. Hrvatska je postala predsjedavatelj unutar istočnoeuropske kvote, mislim, umjesto Češke. Teško da će ostaviti traga na svjetkoj sceni - tumači Ivo Banac, povjesničar, predsjednik HHO-a, stari Juričin zanac i još bolji poznavatelj UN-ovih interijera. Kao američki student, šezdesetih godinam često je pratio sjednice Vijeća sigurnosti, pa se dobro sjeća rasprave o francuskoj interveniciji u Tunisu. “Tunis ‡Maroko-Adis Abeba”, vikali su u to doba pariški “šezdesetosmaši” jurišajući na francusku vojsku i policiju. I Neven Jurica u to je doba studirao, ali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
No, unatoč faktičkoj marginalnosti najnovije pozicije, promocija Nevena Jurice u “predsjednika svijeta” (kako ga naziva jedan domaći obožavatelj) ima svoju predpovijest od dugačkih priprema i mnogo tuđega truda. Navodno, od presudne važnosti bila je ambasadroska misija Ivana Šimonovića, današnjeg ministra pravosuđa.
Kao Juričin prethodnik u UN-u između 1998. i 2002. Šimonović je za svoga mandata marljivo gradio široku mrežu diplomatskih odnosae među manje poznatim državicama, sve do južne hemisfere. Nevažne za hrvatsku ekonomsku, političku i vojnu sudbinu u svjetkim okririma, te Šimonovićeve veze pokazale su snagu kroz zbroj glasova u skupštini UN-a u korist Hrvatske. Zato Neven Jurica nije imao osobitog posla oko vlastitoga uspona do predsjedavajućeg VS UN-a.
Kao i obično, dokazo je lakoću hrvatskog postojanja.
Domaća javnost vjeruje da svoje uspjehe Neven Jurica duguje statusu “barakaša”, odnosno HDZ-ovog prvobirca iz 1989. Bila je to godina u kojoj su zagrebački politički disidenti, uz dozvolu Saveza komunista Hrvatske, krenuli osnivati nekomunističke i protukomunističke stranke. Veća skupina okupila se oko Marka Veselice. Manja skupina podržala je Franju Tuđmana, koji je sebe oduvijek vidio kao lidera barem disidentske fronte. U Tuđmanovoj blizini zatekao se Neven Jurica, nipošto disident i nipošto antikomunist. Kao profesor književnosti, koji je zaposlen u Gradskoj knjižnici u komunističkoj SFRJ imao je ne osobito težak, ugledan i solidan posao: godinama je vodio stalnu tribinu pod nazivom Književni petak. Tribina je jedna od rijetkih pojava koja je preživjela Tuđmanov dolazak na čelo Hrvatske.
- Poznajem Nevena Jurica iz Dubrovnika, gdje smo obojica rođeni. Točnije, mnogo bolje poznajem njegovu majku, vrlo uglednu profesoricu u dubrovačkoj gimnaziji. Ipak, najbolje ga pamtim kao voditelja Književnog petka koji se održavao svakoga tjedna u prostorijama Knjižnice u Savskoj ulici. Tribina je bila intelektualno živahna. Puno se polemiziralo. Neven Jurica bio je njezin voditelj osamdesetih godina - sjeća se Ivo Banac.
Kada se Neven Jurica pridružio Tuđmanovom kružoku, budući hrvatski predsjednik držao je to velikim intelekualnim pojačanjem za HDZ, tada još prilično malobrojan, skroman i mješten u montažnoj baraki nedaleko Juričinog radnog mjesta. Na javnim skupovima Jurica se nije isticao ni ostrašćenim gestama, ni nacionalističkim govorima. Ali je uvijek stajao blizu Tuđmana i gotovo istovjevremenom kretnjom svoju desnicu polagao na srce čim bi se inotnirala hrvatska himna. Za nagradu, tijekom je rata poslan u Australiju. Dobio je zadaću da tamošnje Hrvate nagodovi na što izdašnije priloge u korist domovinske obrane.
Prije nego će postati predsjednik udruge hrvatskih lobista Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, znao je spomenuti tu kratku australsku epizodu tvrdeći da se Jurica iskazao kao priličan spletkar. Suprotno Tuđmanovoj politici nacionalnog pomirenja između ustaša i partizana, prvi hrvatski ambasador u Camberri ostao je zapamćen, kako je nekoć govorio Granić, kao sijač ideološih i političkih svađa u hrvatskoj dijaspori. Jedna HDZ-ova aktivistica u Australiji javno ga je optužila za lopovluk. U uzavreloj atmosferi strančarenja, optužba je zasigurno bila pretjerana. Ostala je tek činjenica da je Jurica, gdjegod boravio na račun države, za sobom ostavljao neobjašnjivo visoke troškove vlastitog, vrlo ležernog održavanja: u Camberri - 370.000 dolara, na Novom Zelandu -4.000 dolara, kasnije u SAD_u samo za jednu večeru - 17.500 dolara... “Tuđman ga je iz Australije povukao u Hrvatsku prije kraja mandata, jer se jako zamijerio tamošnjim Hrvatima”, govorio je Granić prije nekoliko godina.
U australskim medijima pak zapamćen je po tvrdnji, koja je prilično diskvalificirala hrvatske napore u dokazivanju vlastite nevinosti u tadašnjim balkanakim ratovima. Na pitanje o hrvatskim konclogorima u BiH 1993. australskom novinaru uzvratio je ovako: “nije u njima tako loše, a Mate Boban je obećao da će uvijeti postati još i bolji”.
Sve u svemu, Jurica je nakon Australije “degradiran” u hrvatskog ambasadora u Sofiji. Potom je instaliran za glasnogovornika HDZ-ove vlade kojom je predsjedavao Zlatko Mateša. Strast prema novinama dosegla je klimaks. Optuživši 1997. Feral Tribune da je pornografski tjednik, inicirao je prekršajni postupak pred splitskim sudom.
“U to doba objavili smo na naslovnici Tomislava Mečepa, koji se upravo isčlanio iz HDZ-a. Bila je to foto-montaža: Merčep kao dječačić koji piški. Naslov je glasio „Kako se Merčep ispišao iz HDZ-a. Neven Jurica, koji je podnio tužbu ustvrdio je da je naša naslovnica bestidna, skaredna i da izaziva osjećaj gađenja. Sve to ponovio je u svojoj presudi splitski sudac koji nam je udijelio 40.000 kuna kazne”, svjedoći Viktor Ivančić, tadašnji glavni urednik splitkog tjednika koji je, zbog financijskih razloga, nedavno prestao postojati.
Budući da je Feral bio tek jedan u nizu Juričnih PR-pomašaja, Mateša ga je ekspeditirao u Norvešku, računajući da je to mala zemlja u kojoj Jurica ne može osobito škoditi. Tu ga je dočekala smjena vlasti i koalicijska vlada Ivice Račana.
- Jurica je, dakako, povučen iz Norveške. Razgovaro sam s njim. Molio me da ga ostavim u Ministarstvu unutarnjih poslova na nekoliko mjeseci, dok ne riješi pitanje radnoga mjesta. Spominjao je da će ispitati ima li šanse da se vrati u Gradske knjižnice grada Zagreba - pripovijeda danas Tonino Picula, SDP-ovac koji je između 2000. i HDZ-ovog povratka na vlast obavljao dužnost ministra vanjskih poslova. Pokazat će se da Neven Jurica nikada nije napustio miniostarstvo vanjskih poslova, nevidljiv poput birokratskog miša, sve do Sanaderove unutar-stranačke pobjede nad HDZ-ovom desnicom. Kako će kasnije svjedočiti Krešimir Alerić, priključivši se Sanaderom frakcijom, Jurica je revitalizirao staru spretnost u intrigama i korištenju diplomatskoga kapitala. Iz Australije je doveo uvećanu kvotu HDZ-ovih delagata, iz Norveške je dopremio čak petoricu Hrvata, valjda jedinih koji u njoj žive. Svi su oni glasali za kandidata, od kojeg je Jurica očekivao da postane šef stranke i premijer Hrvatske, s razlogom vjerujući u svoj povratak u bijeli svijet.
Baš tako se i dogodilo.
Od 2004. kada je poslan u Ameriku, predsjednik države Stipe Mesić nekoliko je puta inicirao afere s Nevenom Juricom. Ipak je napredovao, pa hrvatska javnost, već prilično otupjela da je Neven Jurica, uz sve ostalo, funkcionira kao neka vrsta šifre. Kadgod se Mesić nasljuti na Sanadera, on napadne njegovog vjernog diplomatu na američkom kontinentu.
Jasna Babić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....