Petnaest mjeseci nakon albuma "The Ultimate Adventure", na kojemu simultano koristi rječnik akustičnog i električnog jazza, klavirist Chick Corea jasno je dao do znanja da to Grammyjem nagrađeno izdanje nipošto ne znači njegovu, kako bi naziv sugerirao, konačnu glazbenu avanturu.
Poznat kao vođa brojnih sastava, Corea se tijekom 45-godišnje karijere često upuštao i u vrlo zahtjevne, ali podjednako dojmljive duete s komplementarnim umjetničkim dušama poput vibrafonista Garyja Burtinyja, kolege klavirista Herbieja Hancocka (kojega je 1968. zamijenio u grupi Milesa Davisa) i pjevača Bobbyja McFerrina, no samo su ga dobri poznavatelji opusa njegova novoga partnera, virtuoza bendža Bele Flecka, mogli zamisliti oči u oči s glazbenikom čiji korijeni sežu u sasvim drukčije glazbeno područje - bluegrass.
Uz grupu Flacktones protagonist tzv. blu bop fuzije tradicionalne američke gorštačke glazbe i jazza, on se još 70-ih oduševio Coreinim jazz-rock kvartetom Return To Forever, prvi su put surađivali dva desetljeća kasnije na Fleckovu solo albumu "Tales From the Acoustic Planet", a zajedničkoj studijskoj ploči "The Enchantment" iz svibnja 2007. prethodila je obostrana želja da se bolje upoznaju serijom koncertnih nastupa. Na prvoj večeri Avantgarde Zagreb jazz festivala 2. studenoga debitirat će i pred hrvatskom publikom.
• Što vas je oduševilo kad ste prvi put čuli kako Bela Fleck i Flecktones brišu granice između bluegrassa i jazza?
- Zaprepastio me kompletan njihov pristup glazbi, sasvim nov i svjež zvuk u koji nisam mogao povjerovati. Poštujući tradiciju, Bela kao da je ponovno izmislio bendžo i učinio ga zapanjujuće virtuoznim instrumentom. I bendžo i klavir imaju prepoznatljiv identitet, ali Belin ih pristup zbližava; note koje on svira nekako mi zvuče "klaviristički". Kad sam mu predložio da snimimo album, prevagnuli su njegova strast za glazbom i iskrena ljubav prema instrumentu, a ne široki raspon njegovih glazbenih interesa. Premda… i to je dio Belina bića, zato mi je teško odrediti čime me najviše fascinirao.
• Jeste li prije poznanstva s Belom Fleckom, a naročito prije odluke da s njim surađujete na albumu "The Enchantment", išta znali o bluegrassu?
- Da budem iskren, o tom žanru i njegovoj povijesti nisam znao gotovo ništa, ali Bela je veliki stručnjak i od njega sam naučio mnoštvo zanimljivih podataka. Primjerice, nisam imao pojma da su bendžo i za bluegrass toliko karakterističan dvočetvrtinski ritam, afričkog porijekla. Bela me uputio u evoluciju i suvremene oblike bluegrassa na dovoljno zanimljiv način, potkrijepljen uvjerljivim umjetničkim argumentima, da postanem veliki ljubitelj te glazbe. Kad smo snimali njegovu bluegrass skaldbu "Mountain" pokazao mi je kako se svira na bendžu i natjerao me da to ponovim na klaviru. Tako sam zavolio i bluegrass i country.
• Zanimljivo, jer mnogi jazz glazbenici pokazuju izražene predrasude prema tim vrstama američke glazbe…
- Upravo smo o tome raspravljali tijekom snimanja albuma "The Enchantment". Često se dogodi da kreativno sazrijevate sa stanovitim predrasudama. Ja sam, primjerice, odrastao s potpuno pogrešnim, odbojnim stavom prema glasu opernih pjevača, možda zato što moji roditelji nisu voljeli operu ili zato što nikad nisam odlazio na operne predstave…
U svakom slučaju, mrzio sam operu i tek sam se nedavno počeo zanimati za tu glazbu. Slično je i s glazbom za bendžo. "Što slušaš, bluegrass? Ma daj, pa jasno ti je da to ništa ne vrijedi! Radije slušaj Coltranea!" Evo primjera predrasude! Ali, kad bendžo dođe u ruke umjetnika poput Bele, otvara se sasvim nova perspektiva tog instrumenta.
Dražen Vrdoljak
Poznat kao vođa brojnih sastava, Corea se tijekom 45-godišnje karijere često upuštao i u vrlo zahtjevne, ali podjednako dojmljive duete s komplementarnim umjetničkim dušama poput vibrafonista Garyja Burtinyja, kolege klavirista Herbieja Hancocka (kojega je 1968. zamijenio u grupi Milesa Davisa) i pjevača Bobbyja McFerrina, no samo su ga dobri poznavatelji opusa njegova novoga partnera, virtuoza bendža Bele Flecka, mogli zamisliti oči u oči s glazbenikom čiji korijeni sežu u sasvim drukčije glazbeno područje - bluegrass.
Uz grupu Flacktones protagonist tzv. blu bop fuzije tradicionalne američke gorštačke glazbe i jazza, on se još 70-ih oduševio Coreinim jazz-rock kvartetom Return To Forever, prvi su put surađivali dva desetljeća kasnije na Fleckovu solo albumu "Tales From the Acoustic Planet", a zajedničkoj studijskoj ploči "The Enchantment" iz svibnja 2007. prethodila je obostrana želja da se bolje upoznaju serijom koncertnih nastupa. Na prvoj večeri Avantgarde Zagreb jazz festivala 2. studenoga debitirat će i pred hrvatskom publikom.
• Što vas je oduševilo kad ste prvi put čuli kako Bela Fleck i Flecktones brišu granice između bluegrassa i jazza?
- Zaprepastio me kompletan njihov pristup glazbi, sasvim nov i svjež zvuk u koji nisam mogao povjerovati. Poštujući tradiciju, Bela kao da je ponovno izmislio bendžo i učinio ga zapanjujuće virtuoznim instrumentom. I bendžo i klavir imaju prepoznatljiv identitet, ali Belin ih pristup zbližava; note koje on svira nekako mi zvuče "klaviristički". Kad sam mu predložio da snimimo album, prevagnuli su njegova strast za glazbom i iskrena ljubav prema instrumentu, a ne široki raspon njegovih glazbenih interesa. Premda… i to je dio Belina bića, zato mi je teško odrediti čime me najviše fascinirao.
• Jeste li prije poznanstva s Belom Fleckom, a naročito prije odluke da s njim surađujete na albumu "The Enchantment", išta znali o bluegrassu?
- Da budem iskren, o tom žanru i njegovoj povijesti nisam znao gotovo ništa, ali Bela je veliki stručnjak i od njega sam naučio mnoštvo zanimljivih podataka. Primjerice, nisam imao pojma da su bendžo i za bluegrass toliko karakterističan dvočetvrtinski ritam, afričkog porijekla. Bela me uputio u evoluciju i suvremene oblike bluegrassa na dovoljno zanimljiv način, potkrijepljen uvjerljivim umjetničkim argumentima, da postanem veliki ljubitelj te glazbe. Kad smo snimali njegovu bluegrass skaldbu "Mountain" pokazao mi je kako se svira na bendžu i natjerao me da to ponovim na klaviru. Tako sam zavolio i bluegrass i country.
• Zanimljivo, jer mnogi jazz glazbenici pokazuju izražene predrasude prema tim vrstama američke glazbe…
- Upravo smo o tome raspravljali tijekom snimanja albuma "The Enchantment". Često se dogodi da kreativno sazrijevate sa stanovitim predrasudama. Ja sam, primjerice, odrastao s potpuno pogrešnim, odbojnim stavom prema glasu opernih pjevača, možda zato što moji roditelji nisu voljeli operu ili zato što nikad nisam odlazio na operne predstave…
U svakom slučaju, mrzio sam operu i tek sam se nedavno počeo zanimati za tu glazbu. Slično je i s glazbom za bendžo. "Što slušaš, bluegrass? Ma daj, pa jasno ti je da to ništa ne vrijedi! Radije slušaj Coltranea!" Evo primjera predrasude! Ali, kad bendžo dođe u ruke umjetnika poput Bele, otvara se sasvim nova perspektiva tog instrumenta.
Dražen Vrdoljak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....