ZAGREB - Sestra Loveless i sestra Carter odlučnim koracima penju se na zadnji kat zgrade na zagrebačkom Jarunu. Kad stignu na četvrti kat, tamo gdje se kondenziraju svi mirisi u zgradi, ispržene piletine i ispečenih kolača, djevojke u suknjama što im čedno pokrivaju koljena stanu uz rukohvat, zatvore oči i jedva razgovijetno mrmljaju molitvu.
“Dragi nebeski oče, hvala ti na ovom danu, hvala ti na ljudi tu u ovoj zgradi, blagoslovi ih da oni će prihvatiti ovu poruku koju podijelimo, da oni će znati da ovu poruku će im donijeti sreću…”
S Mormonovom knjigom u ruci zvone od vrata do vrata. “Tko je?” “Sestre”, izgovori Loveless s američkim naglaskom. “Tko?”, vrata otvara krupna žena srednjih godina. “Dobar dan. Mi nismo odavde. Služimo tu za svoja crkva… Isus Krist je naš spasitelj, umro je za naše grijehe, mi smo svi djeca Boga… imamo letak o spasenju za vas, možemo li se naći drugi dan i govoriti s vama više o našem proroku?”, krenu sestre uvježbani, Hrvatu, probuđenu iz poslijepodnevnog drijemeža, i zbog njihova naglaska teško razumljivi govor. Lome jezik na palatalu, američki “valjaju” slovo r, treba koncentracija da gospođa shvati što joj to pokušavaju reći…
Smajlić i plačko
“Ja sam u ovoj crkvi dosta veliki vjernik, drugu crkvu ne bi’!”, odgovori žena. “Ako želite, kad je gotovo naša crkva, tu u susjedstvu, možete doći i vidjeti naša kapela. Možemo dobiti vaš broj?”, ne predaju se sestre.
“Ma i onako sam mislila doć’, vidjet’ kako izgleda… Cure bok”. Tako nekako završava najuspješniji misionarski razgovor tog poslijepodneva. Ostala vrata na koja su cure iz Utaha pozvonile uglavnom su im ostala zatvorena. Mnogi čim na pragu ugledaju mlade ljude koji nose pločicu sa svojim imenom te natpis Crkva Isusa Krista Svetaca Posljednjih Dana, promrmljaju “ne, hvala” i brzinom munje zatvaraju. To cure ne dekuražira, one su misionarke, dobro znaju što im je činiti.
Nakon što su obišle sva vrata na katu sestra Carter iz sportske torbe izvlači bilježnicu u kojoj se detaljno vodi statistika zagrebačkih stubišta. Upisuje adresu, kat, broj stana i simbolima opisuje reakcije ljudi. X za “not interested”, NA za “not answered”. “Ako nas puste u stan, nacrtamo smajlića”, objašnjava. “E, a što je ovo”, pitam ugledajući plačka na skici mormonskih kretanja po zagrebačkim kvartovima.
Debela bilježnica
“To znači da osoba koja je otvorila vrata ne vjeruje u Boga.” Kad se poslije godinu i pol dana služenja Kati Loveless (22) vrati kući, vjerojatno će studirati povijest, udati se i imati djecu, debela bilježnica sa shemom njezina misionarstva ostaje u Zagrebu, dobit će je neki drugi misionar koji će nastaviti tamo gdje je Kati stala. “To je bitno, da znamo gdje smo sve bili, kako je koji čovjek reagirao, gdje ima tko zainteresiran, a i da ne bi naši misionari ponovno kucali na ista vrata i gnjavili ljude…”, veselo kaže.
Za nekoliko minuta evo nas već na prizemlju. Muškarac u trenirci naslonio se na dovratak. 40 sekundi monologa na američkom hrvatskom i sestre mu već pokazuju Mormonovu knjigu. “Je, kaj bi’ ja s njom? Gledajte, ja vam u niš ne vjerujem, ja sam ateist. Bio sam u Svetoj Zemlji, pročitao puno literature, ali to vam ne hoda sa mnom…”, razgovorljivo će. “Cure, odakle ste vi? Meni kći živi u New Yorku…” “O, New York, i ja bih jednom voljela vidjeti taj grad…”, prošapuće na jarunskom stubištu Kati Loveless, kći agenta za nekretnine i domaćice koji su u gradiću Orem u Utahu odgojili svoje sedmero djece…
Sat i pol za mailove
Svijetom danas hoda oko 50.000 mormonskih misionara. Crkva organizirana kao uspješna korporacija gdje se jasno zna hijerarhija i pomno pazi na financije ništa ne prepušta slučaju. Od svakog neoženjena mormonskog sina kad navrši 19. očekuje se da dvije godine provede kao misionar. Djevojke ne moraju, ali ako žele, dobro su došle. Mladići moraju imati između 19 i 26 godina, djevojke mogu ići tek kad napune 21. Misionari se oslovljavaju prezimenom, ženama ispred stoji “sestra”, a muškarci su, suprotno očekivanoj analogiji, dogurali do - “starješina”. Sestre služe godinu i pol, starješine dvije. Jednom tjedno u sat i pol vremena mogu izmjenjivati e-mailove s obitelji i prijateljima. Za Božić i majčin dan imaju pravo i na jedan telefonski poziv kući. Osim mladih, u misionare, ako žele, odlaze i umirovljeni bračni parovi. Trenutačno u Hrvatskoj ima oko 30 mormonskih misionara. Velika je šansa da će, ako već nisu, kad-tad pokucati i na vaša vrata.
Ćosićevo sveučilište
Njihova crkva u Hrvatskoj broji oko 400 članova. Zajednice postoje u Karlovcu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Zadru i Zagrebu. Prvi je mormonima priključio Krešimir Ćosić, 1971., u vrijeme dok je na njihovu sveučilištu Brigham Young igrao košarku. S istog tog sveučilišta dolaze i mnogi mormonski misionari koji danas rade po Hrvatskoj.
Andrea Carter (21), iako je u Hrvatsku stigla prije samo četiri dana, već pokušava na hrvatskom pravovjerno evangelizirati po Novom Zagrebu. I roditelji su joj u mladosti bili misionari. Majka je radila u Argentini, otac u SAD-u.
“Dva mjeseca sam u sklopu studentske razmjene živjela u Rusiji. Vidjela sam tamo puno ljudi do kojih nije došla riječ Božja i to me natjeralo da još više poželim služiti.”
Popunila je formulare, poslala ih u središnjicu crkve i čekala pismo u kojem javljaju kud joj je poći. Misionar ne bira kamo će ga poslati.
Emotivno prepričava koji je sve brat, stric ili tetka sjedio s njezine lijeve ili desne strane dok je otvarala kuvertu.
“Kad smo vidjeli da piše Hrvatska, počela su pljuštati pitanja… puno moje obitelji nije znalo gdje je to. Izvukli smo kartu svijeta, a u pismu je bila i mala mapa koja je pokazivala gdje je ta zemlja.” Potom je Andrea, kao i svi drugi misionari, nekoliko mjeseci provela u velikom mormonskom centru za obuku, u mjestu Provo, nedaleko od Salt Lake Cityja. “Tamo nas podučavaju evanđelju”. Svaki misionar uči i jezik zemlje u koju odlazi. Obučavaju ga misionari koji su već služili u toj zemlji.
Misionari postaju muškarci
Kati i Andrea zatvaraju bilježnicu, nema više door-to-door misionarstva za taj dan, odlazimo na večeru kod starijeg mormonskog para. 65-godišnjaci, friški umirovljenici, bivši profesor fizike i kemije i tajnica u školi, gospodin i gospođa Thompson u Hrvatsku su stigli u ožujku. Cijeli su život proveli u Oregonu, najdalje putovali do susjednih saveznih država. Hrvatski su prije dolaska učili - telefonom! Njihovo nije da kucaju po tuđim vratima, oni u Zagrebu podučavaju ljude koji već pokazuju interes za mormone, a paze i na mlade misionare koji su daleko od roditelja. Gledam ih kako muku muče koristeći tuđu pećnicu u unajmljenom stanu na Jarunu i pitam se što je ljude koji doma imaju vrt s rajčicama i cijeli život žive u radijusu od nekoliko desetaka kilometara dovelo ovamo.
“Od naših pet sinova četvorica su bili misionari. To je velika čast, odu od kuće kao dječaci, a vraćaju se kao muškarci!”, gospođa će.
Ni smrt ih ne rastavlja
Putovanje i dio zdravstvenog osiguranja plaća im Crkva, sve ostale troškove misionari snose sami. Mladi ponešto uštede, nešto im plate roditelji, a umirovljenici računaju na mirovinu. Svaki mormon, što god da radio, 10 posto svojih prihoda cijeli život daje Crkvi. Pada mi na pamet da ih je 13 milijuna diljem svijeta, a to je kao da 1,300.000 daje punu plaću ili kao da gotovo cijela radno aktivna Hrvatska pare dobrovoljno stavlja u istu blagajnu. Uzmemo li da mnogi od njih žive u zemljama razvijenog zapada i zarađuju pristojno te da novac uvijek oplođuje novac - mormonska je kasa izdašna. Pa što radi Crkva sa svim tim parama, pitam prebirući po salati. “Oooo, grade hramove, crkve, izdaju knjige, pomažu misije…”, kaže gospodin.
“Bilo je vremena kad nismo imali novca, ali prvih 10 posto od iznosa koji bismo taj mjesec zaradili uvijek bi išlo za crkvu. Kad damo 10 posto, osjećamo da smo blagoslovljeni, jer ako damo 10 posto Gospodinu, on će nam pomoći da upravljamo s ostalih 90 posto. On je sigurno bolji računovođa od nas”, objašnjava religijski progresivnu financijsku strategiju Laraine Thompson. Crkva članove podučava i kako baratati novcem te kako izbjeći dugove. Gospođa je, kao i većina misionara koji služe u Hrvatskoj, rođena u obitelji koja Crkvi pripada unazad 3-4 generacije. Gospodin je Crkvu prihvatio kad se zaljubio u gospođu. Jer, u mormona nije “dok nas smrt ne rastavi”, oni vjeruju da supružnici ostaju skupa i nakon smrti. Vjenčaju se u hramu u koji mogu nogom stupiti samo mormoni pa je mladima bitno da im budući partner bude mormon.
Krštenje Židova
Kako mormoni vjeruju da obitelji ostaju zajedno i nakon smrti, proučavaju rodoslovlja, a umrle pretke nemormone krste. “Mrtvi ljudi ne mogu sami obaviti krštenje, onda to napravimo mi, tako im dajemo mogućnost da, ako žele, postanu članovima Crkve. Oni to mogu, ali i ne moraju prihvatiti”, objašnjava voditeljica zagrebačkog mormonskog Centra za istraživanje rodoslovlja Lidija Sambunjak. Nekada su mormoni posmrtno krstili i Židove ubijene u holokaustu. Židovska zajednica konačno je uspjela dogovoriti s čelnicima u Salt Lake Cityju da to ne rade. Prema sporazumu, mormoni mogu posmrtno krstiti samo one ubijene Židove s kojima su rodbinski vezani.
Hrvatska misionarka
Crkvu je 1830. osnovao Joseph Smith, mormoni ga drže za proroka. Tvrdio je da je godinama doživljavao Božje objave i da mu je anđeo Moroni ostavio knjige u kojima je uputa za obnovu evanđelja Isusa Krista. Po Smithu, a i mormonima danas, niti jedna denominacija i religija na svijetu ne zna čitavu, punu Božju istinu. Istinu, predvidljivo, jedino znaju - mormoni. Što biva s mormonima kojima dosadi Smithov nauk? Mogu li se ti ljudi jednostavno pokupiti iz crkve, pitam. “Ima takvih. Neki i službeno traže da im se ime izbriše iz crkve. Slobodni su otići, mi nikoga ne prisiljavamo”, kaže Gary Thompson.
I dok šest dana u tjednu od 6.30 ujutro do 22.30 čitaju evanđelje, propovijedaju i bave se crkvom, ponedjeljkom misionari imaju slobodan dan. Čiste podstanarske stanove, kupuju hranu, peglaju bijele košulje i - igraju frizbi. Iz nepoznatih razloga svi su u Utahu, domovini mormona, ludi za frizbijem. Kad krenu u misionare, u kofer obavezno uguraju i taj komad plastike. Svijetom ne idu samo mormoni Amerikanci, ovih se dana i Ivana Nemet, 22-godišnja zagrebačka studentica, sprema postati misionarkom. Odgojena kao katolkinja, prije godinu dana krstila se i postala mormonka, a sad je već u Salt Lake City, mormonski Vatikan, poslala ispunjene formulare u kojima kaže da je spremna krenuti širiti vjeru u bilo koji dio svijeta da je pošalju. Cura iz centra Zagreba odrasla je pored mormonske kapele pa je tamo kao djevojčica “navraćala gledati crtiće”. Kad je odrasla, svidjelo joj se “što su mormoni uvijek nasmijani”, molila se da sazna je li njihov nauk istinit, dobila potvrdu i - krstila se. Kao i svi ostali mormoni, danas ni Ivana ne pije kavu, čaj, alkohol, ne puši, a izbjegava i Coca-Colu, jer i unutra ima kofeina. Seks prije braka isto ne dolazi u obzir.
Janson Munford, sin kirurga koji i sam želi postati kirurg, iskreno kaže da je sa 18 imao sumnje u Mormonovu knjigu. “Odlučio sam je pročitati cijelu, svaki dan sam čitao i molio da doznam je li istinita, dok jedan dan u molitvi nisam dobio jak osjećaj da je.”
Dvanaest apostola
Mormoni vjeruju da se Božje objave događaju i danas, crkva u Utahu ima predsjednika, dva predsjednikova savjetnika te 12 apostola. Po jarunskim mormonskim domovima na zidovima uvijek isto - nalijepljena fotografija Isusa Krista, uz njega slika aktualnog predsjednika Crkve, kojeg oni smatraju i prorokom, te fotografija 12 trenutnih apostola.
Zurim u retuširanu fotografiju 12-orice, muškarci u tamnim odijelima, uglancanim cipelama, ispoliranih zuba, poziraju u nekom holu. Izgledaju mi kao predsjednici upravnih odbora 12 kompanija listanih na Wall Streetu. Pri pogledu na duhovno vodstvo, osjećam nelagodu. U taj čas mi misionari priopćavaju da jedan od apostola idući mjesec stiže u Zagreb, blagosloviti novosagrađenu crkvu na Jarunu.
Starješina Munford podučava me da se apostoli i prorok biraju - objavom. Kad umre jedan od apostola, predsjednik crkve se moli i traži objavu od Boga da vidi tko treba doći na to mjesto. Kad umre prorok, sastaju se apostoli s dva savjetnika i biraju novog proroka.
“Kako možeš biti tako siguran da su to ljudi dobrih namjera?”, pitam upirući prstom u fotografiju na zidu. Prekriži nogu preko noge i citira Matejevo evanđelje: “Pisano je ‘Po njihovim djelima ćete ih prepoznati…’”, kaže Munford. “Vjerujete da ste izabrani narod, kakav je to osjećaj biti?”, nastavljam. “Doživljavam to kao ponizni blagoslov, ne mislim bahato: ‘O, izabran sam od Boga’”, objašnjava starješina Ferrin. Dodaje i da je mormonima zabranjena poligamija, to čine “sekte koje su se odcijepile od njihove crkve”.
Isus u Americi
Smith im je u nasljeđe ostavio i dogmu da je Isus bio u Americi. “Vjerujemo da je živio u Izraelu, da je činio sve što piše u Bibliji, a nakon uskrsnuća prvo se ukazao u Izraelu, potom u Americi”, ozbiljno će Ferrin. Mormononska vjerska korporacija računa na zakon velikih brojeva. Uspiju li od tisuća pokušaja obratiti jednoga, puno je napravljeno. Sestra Loveless u deset mjeseci misionarskog rada u Varaždinu, Zadru i Zagrebu pronašla je 30 ljudi koji su zainteresirani slušati predavanja. Oni koji se na posljetku odluče i (pre)krstiti, najčešće ostaju čvrsto vezani uz Crkvu… Valja mi reći da su svi misionari s kojima smo pričali iskreno uvjereni da to što čine rade zbog širenja evanđelja, a o korporaciji u Salt Lake Cityju i njezinim strukturama ne razmišljaju previše. Valjda ih, vjernički, doživljavaju samo kao dobrohotan aparat koji pomaže učvrstiti Isusov nauk…
Karmela Devčić
“Dragi nebeski oče, hvala ti na ovom danu, hvala ti na ljudi tu u ovoj zgradi, blagoslovi ih da oni će prihvatiti ovu poruku koju podijelimo, da oni će znati da ovu poruku će im donijeti sreću…”
S Mormonovom knjigom u ruci zvone od vrata do vrata. “Tko je?” “Sestre”, izgovori Loveless s američkim naglaskom. “Tko?”, vrata otvara krupna žena srednjih godina. “Dobar dan. Mi nismo odavde. Služimo tu za svoja crkva… Isus Krist je naš spasitelj, umro je za naše grijehe, mi smo svi djeca Boga… imamo letak o spasenju za vas, možemo li se naći drugi dan i govoriti s vama više o našem proroku?”, krenu sestre uvježbani, Hrvatu, probuđenu iz poslijepodnevnog drijemeža, i zbog njihova naglaska teško razumljivi govor. Lome jezik na palatalu, američki “valjaju” slovo r, treba koncentracija da gospođa shvati što joj to pokušavaju reći…
Smajlić i plačko
“Ja sam u ovoj crkvi dosta veliki vjernik, drugu crkvu ne bi’!”, odgovori žena. “Ako želite, kad je gotovo naša crkva, tu u susjedstvu, možete doći i vidjeti naša kapela. Možemo dobiti vaš broj?”, ne predaju se sestre.
“Ma i onako sam mislila doć’, vidjet’ kako izgleda… Cure bok”. Tako nekako završava najuspješniji misionarski razgovor tog poslijepodneva. Ostala vrata na koja su cure iz Utaha pozvonile uglavnom su im ostala zatvorena. Mnogi čim na pragu ugledaju mlade ljude koji nose pločicu sa svojim imenom te natpis Crkva Isusa Krista Svetaca Posljednjih Dana, promrmljaju “ne, hvala” i brzinom munje zatvaraju. To cure ne dekuražira, one su misionarke, dobro znaju što im je činiti.
Nakon što su obišle sva vrata na katu sestra Carter iz sportske torbe izvlači bilježnicu u kojoj se detaljno vodi statistika zagrebačkih stubišta. Upisuje adresu, kat, broj stana i simbolima opisuje reakcije ljudi. X za “not interested”, NA za “not answered”. “Ako nas puste u stan, nacrtamo smajlića”, objašnjava. “E, a što je ovo”, pitam ugledajući plačka na skici mormonskih kretanja po zagrebačkim kvartovima.
Debela bilježnica
“To znači da osoba koja je otvorila vrata ne vjeruje u Boga.” Kad se poslije godinu i pol dana služenja Kati Loveless (22) vrati kući, vjerojatno će studirati povijest, udati se i imati djecu, debela bilježnica sa shemom njezina misionarstva ostaje u Zagrebu, dobit će je neki drugi misionar koji će nastaviti tamo gdje je Kati stala. “To je bitno, da znamo gdje smo sve bili, kako je koji čovjek reagirao, gdje ima tko zainteresiran, a i da ne bi naši misionari ponovno kucali na ista vrata i gnjavili ljude…”, veselo kaže.
Za nekoliko minuta evo nas već na prizemlju. Muškarac u trenirci naslonio se na dovratak. 40 sekundi monologa na američkom hrvatskom i sestre mu već pokazuju Mormonovu knjigu. “Je, kaj bi’ ja s njom? Gledajte, ja vam u niš ne vjerujem, ja sam ateist. Bio sam u Svetoj Zemlji, pročitao puno literature, ali to vam ne hoda sa mnom…”, razgovorljivo će. “Cure, odakle ste vi? Meni kći živi u New Yorku…” “O, New York, i ja bih jednom voljela vidjeti taj grad…”, prošapuće na jarunskom stubištu Kati Loveless, kći agenta za nekretnine i domaćice koji su u gradiću Orem u Utahu odgojili svoje sedmero djece…
Sat i pol za mailove
Svijetom danas hoda oko 50.000 mormonskih misionara. Crkva organizirana kao uspješna korporacija gdje se jasno zna hijerarhija i pomno pazi na financije ništa ne prepušta slučaju. Od svakog neoženjena mormonskog sina kad navrši 19. očekuje se da dvije godine provede kao misionar. Djevojke ne moraju, ali ako žele, dobro su došle. Mladići moraju imati između 19 i 26 godina, djevojke mogu ići tek kad napune 21. Misionari se oslovljavaju prezimenom, ženama ispred stoji “sestra”, a muškarci su, suprotno očekivanoj analogiji, dogurali do - “starješina”. Sestre služe godinu i pol, starješine dvije. Jednom tjedno u sat i pol vremena mogu izmjenjivati e-mailove s obitelji i prijateljima. Za Božić i majčin dan imaju pravo i na jedan telefonski poziv kući. Osim mladih, u misionare, ako žele, odlaze i umirovljeni bračni parovi. Trenutačno u Hrvatskoj ima oko 30 mormonskih misionara. Velika je šansa da će, ako već nisu, kad-tad pokucati i na vaša vrata.
Ćosićevo sveučilište
Njihova crkva u Hrvatskoj broji oko 400 članova. Zajednice postoje u Karlovcu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu, Zadru i Zagrebu. Prvi je mormonima priključio Krešimir Ćosić, 1971., u vrijeme dok je na njihovu sveučilištu Brigham Young igrao košarku. S istog tog sveučilišta dolaze i mnogi mormonski misionari koji danas rade po Hrvatskoj.
Andrea Carter (21), iako je u Hrvatsku stigla prije samo četiri dana, već pokušava na hrvatskom pravovjerno evangelizirati po Novom Zagrebu. I roditelji su joj u mladosti bili misionari. Majka je radila u Argentini, otac u SAD-u.
“Dva mjeseca sam u sklopu studentske razmjene živjela u Rusiji. Vidjela sam tamo puno ljudi do kojih nije došla riječ Božja i to me natjeralo da još više poželim služiti.”
Popunila je formulare, poslala ih u središnjicu crkve i čekala pismo u kojem javljaju kud joj je poći. Misionar ne bira kamo će ga poslati.
Emotivno prepričava koji je sve brat, stric ili tetka sjedio s njezine lijeve ili desne strane dok je otvarala kuvertu.
“Kad smo vidjeli da piše Hrvatska, počela su pljuštati pitanja… puno moje obitelji nije znalo gdje je to. Izvukli smo kartu svijeta, a u pismu je bila i mala mapa koja je pokazivala gdje je ta zemlja.” Potom je Andrea, kao i svi drugi misionari, nekoliko mjeseci provela u velikom mormonskom centru za obuku, u mjestu Provo, nedaleko od Salt Lake Cityja. “Tamo nas podučavaju evanđelju”. Svaki misionar uči i jezik zemlje u koju odlazi. Obučavaju ga misionari koji su već služili u toj zemlji.
Misionari postaju muškarci
Kati i Andrea zatvaraju bilježnicu, nema više door-to-door misionarstva za taj dan, odlazimo na večeru kod starijeg mormonskog para. 65-godišnjaci, friški umirovljenici, bivši profesor fizike i kemije i tajnica u školi, gospodin i gospođa Thompson u Hrvatsku su stigli u ožujku. Cijeli su život proveli u Oregonu, najdalje putovali do susjednih saveznih država. Hrvatski su prije dolaska učili - telefonom! Njihovo nije da kucaju po tuđim vratima, oni u Zagrebu podučavaju ljude koji već pokazuju interes za mormone, a paze i na mlade misionare koji su daleko od roditelja. Gledam ih kako muku muče koristeći tuđu pećnicu u unajmljenom stanu na Jarunu i pitam se što je ljude koji doma imaju vrt s rajčicama i cijeli život žive u radijusu od nekoliko desetaka kilometara dovelo ovamo.
“Od naših pet sinova četvorica su bili misionari. To je velika čast, odu od kuće kao dječaci, a vraćaju se kao muškarci!”, gospođa će.
Ni smrt ih ne rastavlja
Putovanje i dio zdravstvenog osiguranja plaća im Crkva, sve ostale troškove misionari snose sami. Mladi ponešto uštede, nešto im plate roditelji, a umirovljenici računaju na mirovinu. Svaki mormon, što god da radio, 10 posto svojih prihoda cijeli život daje Crkvi. Pada mi na pamet da ih je 13 milijuna diljem svijeta, a to je kao da 1,300.000 daje punu plaću ili kao da gotovo cijela radno aktivna Hrvatska pare dobrovoljno stavlja u istu blagajnu. Uzmemo li da mnogi od njih žive u zemljama razvijenog zapada i zarađuju pristojno te da novac uvijek oplođuje novac - mormonska je kasa izdašna. Pa što radi Crkva sa svim tim parama, pitam prebirući po salati. “Oooo, grade hramove, crkve, izdaju knjige, pomažu misije…”, kaže gospodin.
“Bilo je vremena kad nismo imali novca, ali prvih 10 posto od iznosa koji bismo taj mjesec zaradili uvijek bi išlo za crkvu. Kad damo 10 posto, osjećamo da smo blagoslovljeni, jer ako damo 10 posto Gospodinu, on će nam pomoći da upravljamo s ostalih 90 posto. On je sigurno bolji računovođa od nas”, objašnjava religijski progresivnu financijsku strategiju Laraine Thompson. Crkva članove podučava i kako baratati novcem te kako izbjeći dugove. Gospođa je, kao i većina misionara koji služe u Hrvatskoj, rođena u obitelji koja Crkvi pripada unazad 3-4 generacije. Gospodin je Crkvu prihvatio kad se zaljubio u gospođu. Jer, u mormona nije “dok nas smrt ne rastavi”, oni vjeruju da supružnici ostaju skupa i nakon smrti. Vjenčaju se u hramu u koji mogu nogom stupiti samo mormoni pa je mladima bitno da im budući partner bude mormon.
Krštenje Židova
Kako mormoni vjeruju da obitelji ostaju zajedno i nakon smrti, proučavaju rodoslovlja, a umrle pretke nemormone krste. “Mrtvi ljudi ne mogu sami obaviti krštenje, onda to napravimo mi, tako im dajemo mogućnost da, ako žele, postanu članovima Crkve. Oni to mogu, ali i ne moraju prihvatiti”, objašnjava voditeljica zagrebačkog mormonskog Centra za istraživanje rodoslovlja Lidija Sambunjak. Nekada su mormoni posmrtno krstili i Židove ubijene u holokaustu. Židovska zajednica konačno je uspjela dogovoriti s čelnicima u Salt Lake Cityju da to ne rade. Prema sporazumu, mormoni mogu posmrtno krstiti samo one ubijene Židove s kojima su rodbinski vezani.
Hrvatska misionarka
Crkvu je 1830. osnovao Joseph Smith, mormoni ga drže za proroka. Tvrdio je da je godinama doživljavao Božje objave i da mu je anđeo Moroni ostavio knjige u kojima je uputa za obnovu evanđelja Isusa Krista. Po Smithu, a i mormonima danas, niti jedna denominacija i religija na svijetu ne zna čitavu, punu Božju istinu. Istinu, predvidljivo, jedino znaju - mormoni. Što biva s mormonima kojima dosadi Smithov nauk? Mogu li se ti ljudi jednostavno pokupiti iz crkve, pitam. “Ima takvih. Neki i službeno traže da im se ime izbriše iz crkve. Slobodni su otići, mi nikoga ne prisiljavamo”, kaže Gary Thompson.
I dok šest dana u tjednu od 6.30 ujutro do 22.30 čitaju evanđelje, propovijedaju i bave se crkvom, ponedjeljkom misionari imaju slobodan dan. Čiste podstanarske stanove, kupuju hranu, peglaju bijele košulje i - igraju frizbi. Iz nepoznatih razloga svi su u Utahu, domovini mormona, ludi za frizbijem. Kad krenu u misionare, u kofer obavezno uguraju i taj komad plastike. Svijetom ne idu samo mormoni Amerikanci, ovih se dana i Ivana Nemet, 22-godišnja zagrebačka studentica, sprema postati misionarkom. Odgojena kao katolkinja, prije godinu dana krstila se i postala mormonka, a sad je već u Salt Lake City, mormonski Vatikan, poslala ispunjene formulare u kojima kaže da je spremna krenuti širiti vjeru u bilo koji dio svijeta da je pošalju. Cura iz centra Zagreba odrasla je pored mormonske kapele pa je tamo kao djevojčica “navraćala gledati crtiće”. Kad je odrasla, svidjelo joj se “što su mormoni uvijek nasmijani”, molila se da sazna je li njihov nauk istinit, dobila potvrdu i - krstila se. Kao i svi ostali mormoni, danas ni Ivana ne pije kavu, čaj, alkohol, ne puši, a izbjegava i Coca-Colu, jer i unutra ima kofeina. Seks prije braka isto ne dolazi u obzir.
Janson Munford, sin kirurga koji i sam želi postati kirurg, iskreno kaže da je sa 18 imao sumnje u Mormonovu knjigu. “Odlučio sam je pročitati cijelu, svaki dan sam čitao i molio da doznam je li istinita, dok jedan dan u molitvi nisam dobio jak osjećaj da je.”
Dvanaest apostola
Mormoni vjeruju da se Božje objave događaju i danas, crkva u Utahu ima predsjednika, dva predsjednikova savjetnika te 12 apostola. Po jarunskim mormonskim domovima na zidovima uvijek isto - nalijepljena fotografija Isusa Krista, uz njega slika aktualnog predsjednika Crkve, kojeg oni smatraju i prorokom, te fotografija 12 trenutnih apostola.
Zurim u retuširanu fotografiju 12-orice, muškarci u tamnim odijelima, uglancanim cipelama, ispoliranih zuba, poziraju u nekom holu. Izgledaju mi kao predsjednici upravnih odbora 12 kompanija listanih na Wall Streetu. Pri pogledu na duhovno vodstvo, osjećam nelagodu. U taj čas mi misionari priopćavaju da jedan od apostola idući mjesec stiže u Zagreb, blagosloviti novosagrađenu crkvu na Jarunu.
Starješina Munford podučava me da se apostoli i prorok biraju - objavom. Kad umre jedan od apostola, predsjednik crkve se moli i traži objavu od Boga da vidi tko treba doći na to mjesto. Kad umre prorok, sastaju se apostoli s dva savjetnika i biraju novog proroka.
“Kako možeš biti tako siguran da su to ljudi dobrih namjera?”, pitam upirući prstom u fotografiju na zidu. Prekriži nogu preko noge i citira Matejevo evanđelje: “Pisano je ‘Po njihovim djelima ćete ih prepoznati…’”, kaže Munford. “Vjerujete da ste izabrani narod, kakav je to osjećaj biti?”, nastavljam. “Doživljavam to kao ponizni blagoslov, ne mislim bahato: ‘O, izabran sam od Boga’”, objašnjava starješina Ferrin. Dodaje i da je mormonima zabranjena poligamija, to čine “sekte koje su se odcijepile od njihove crkve”.
Isus u Americi
Smith im je u nasljeđe ostavio i dogmu da je Isus bio u Americi. “Vjerujemo da je živio u Izraelu, da je činio sve što piše u Bibliji, a nakon uskrsnuća prvo se ukazao u Izraelu, potom u Americi”, ozbiljno će Ferrin. Mormononska vjerska korporacija računa na zakon velikih brojeva. Uspiju li od tisuća pokušaja obratiti jednoga, puno je napravljeno. Sestra Loveless u deset mjeseci misionarskog rada u Varaždinu, Zadru i Zagrebu pronašla je 30 ljudi koji su zainteresirani slušati predavanja. Oni koji se na posljetku odluče i (pre)krstiti, najčešće ostaju čvrsto vezani uz Crkvu… Valja mi reći da su svi misionari s kojima smo pričali iskreno uvjereni da to što čine rade zbog širenja evanđelja, a o korporaciji u Salt Lake Cityju i njezinim strukturama ne razmišljaju previše. Valjda ih, vjernički, doživljavaju samo kao dobrohotan aparat koji pomaže učvrstiti Isusov nauk…
Karmela Devčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....