Kako bi novine izgledale da je Fabre glavni šef

Rijetka i poučna praksa velikih (uglavnom europskih) dnevnih novina, da ugoste umjetničke urednike koji jednokratno patentiraju drugačiji pogled na prijelom, dizajn i smisao tog stabilnog dnevnog žanra; ponovila se prošli tjedan u Belgiji.  Flamanski nacionalni dnevnik De Staandard u vlasništvu je medijske grupe Corelio, s tiražom od prosječnih 90 tisuća primjeraka i poviješću koja počinje 1915., a najviše se pamti po čvrstoj demokršćanskoj opciji koja je posljednjih godina, uz nit kaotične belgijske unutarnjopolitičke situacije, posve splasnula u “politički neutralan dnevnik”.



Jan Fabre, kultni europski multimedijski umjetnik, izuzetno cijenjen u domovini, dobio je ponudu da umjetnički uredi “drugi dio” novine. Odmahnuo je glavom i ultimativno zatražio uredništvo čitave novine, jer “inače ne razumije koncept”. Kad Fabre radi, to je ozbiljno. Mjesecima unaprijed održavao je redakcijske sastanke, novinarima je podijelio zadatke (i odmilja ih zvao “robovima”) na jednu jedinu provodnu temu novine: “ljepota u Belgiji”. Zvuči patetično ili komično, ali je iznova ozbiljno.



Fabre je, naravno, posve “srušio” raspored i postulate prijeloma. De Standaard su novine formata Jutarnjeg, u boji, uobičajenog rasporeda rubrika, urednog i trendovskog, “blago stišanog” prijeloma koji sugerira građansku ozbiljnost, ne i konzervativnost, pristupa.



Fabroev De Staanard, kao prvo, uopće ne sadrži rubriku unutarnje politike, nego počinje “Kulturom i medijima”, gdje umjetnici i kulturni stručnjaci govore i pišu o njihovom shvaćanju lijepoga i ružnoga u Belgiji, kroz prizmu konkretnih javnih problema. Razmatra se, primjerice, jasna ideja o konačnom kulturnom paktu Flandrije i Valonije, ponovno govori o (krivo shvaćenom) naslijeđu Jacquesa Brela. Poseban je fokus na obrazovanju predškolske i školske djece, José Manuel Barosso i bivši belgijski premijer Jean-Luc Dehaene u intervujima objašnjavaju što je njima lijepo/ružno u Belgiji.



U rubrici ekonomije, najprije razgovor s menadžerima o ulaganju u kulturu i umjetnost, zatim uobičajeni tekstovi na pet stranica o pulsu svjetske i domaće burze. Dvije su stranice prosvećene “kritici i mišljenjima” domaćeg političkog analitičara i čitatelja. Sport: osim stranica kratkih i vrlo preglednih vijesti (nogomet, tenis) tematskom okviru “ljepote Belgije” dodana su dva razgovora.





Bivši nogometaš Jan Mulder govori o umjetnosti u nogometu i kultnim figurama ( Johan Cruijff), a sportski novinar Jan Wauters o ljepoti u sportu. Nema crne kronike, tek nekoliko osmrtnica, između kojih i ona lažna, Jana Fabrea, koji se u nekoliko stihova cinički odnosi prema svom radu (“plagijator, diletant, ovisnik o ljepoti” itd.) Broj reklama je minimalan, a novine završavaju uobičajeno: tablom stripa, vremenskom prognozom, križaljkom i televizijskim programom.



Podlistak “Pisma” posvećen je književnicima i umjetnicima koji esejiziraju o lijepome u Belgiji. I sad najvažnije Fabreovo pravilo: autori količinom (kvalitetom?) teksta određuju prijelom stranice tako da, inače omražene bjeline ili “prekrcane” stranice, nisu rijetkost. Drugo pravilo: tekst je samo na lijevoj strani novine.



Treće, Fabre je na svaku stranicu teksta unio finu dizajnersku diverziju u formi nekoliko crveno obojanih redaka, koji zajedno čitani tvore njegove misli o ljepoti. Fabre je sve tekstove i fotografije sam birao, naručivao i sve “opremio” za tisak. Svaka druga stranica na desnoj(!) strani novina sastoji se od jedne, crno bijele fotografije fotografa De Standaarda.



Fabre je fotografije naručio, ili od ponuđenog opusa novinskih fotografa izabrao najbolje. A zašto foto na desnoj strani novine? “Vizualna smo bića, a premalo razmišljamo što doista prikazuje neka slika. Čitatelj neka najprije pogleda fotografiju i razmisli, a tek onda čita tekst na lijevoj strani”, objašnjava Fabre. Njegov novinski proizvod nekome izgleda kao dekadentna vježba, drugima pak daje misliti.



Branimira Lazarin