Igrom slučaja doživio sam danas nezamislivu slavu Pavletićeve antologije pod naslovom "Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva - od početaka do danas" iz daleke 1970. I ne znam više koliko ju je prodavao hrvatski grb na naslovnici, a koliko pjesnički sadržaj u Pavletićevu ključu.
Imala je čak četiri izdanja i preživjela Hrvatsko proljeće 1971. Čini mi se - sudjelovala je u njemu. Bilo je ono drugo vrijeme za pjesništvo. Pjesnik je postojao i kao akademik i kao boem, mogao je usporedno ići na natjecanja radničkog amaterskog stvaralašva ili pak na župske crkvene priredbe. U nekakvom idealnom socijalističkom odgoju radne akcije i slet bili su vježba za tijelo, a poezija i slavljenje Titova režima i zdrave omladinske ljubavi vježba duha.
Komunisti su od starih latina radosno preuzeli onu otrcanu: Mens sana in corpore sano. Pripit pjesnik i pjesnik boem bili su razumljivi, dobrodošli gosti po umjetničkim klubovima i krčmama. A osim ideološkog sloja Goranovo je proljeće imalo i - hedonistički. Dakako, više prava na radnička odmarališta ili zdravo tijelo, kako na gori tako na moru, imali su revni članovi Partije. No i oni drugi mogli su dočekati svoj red.
U međuvremenu pojavilo se 15-ak antologija hrvatskog pjesništva, poglavito suvremenog. I poglavito nakon demokratskih promjena i uspostave nezavisne Hrvatske. Kao da je pjesnik umro s pojedinačnom zbirkom pjesama, a na njegovo je mjesto stao antologijski pjesnik s jednom ili više odabranih pjesama. I to iz zbirke koju je malo tko htio izdati, i koju su mediji prešutjeli. Drugim riječima, stihotvorci su antologijski pjesnici ili - ne postoje.
Razmnožile su se, dakle, vrhunske vrijednosti a nestale sve druge iz kojih se te prve u drugim sredinama rađaju. Proces privatizacije preselio se u duhovnu sferu i stvorio još jedan hrvatski paradoks: dadeš kunu a dobivaš ulaznicu za vječnost. S najvećim medijskim odjekom izašli su 2004. Mrkonjićevi "Međaši", i to zbog autorove polemike s pokojnim Slavkom Mihalićem. Naime, Mihalić je kao predsjednik DHK odbio tiskati spomenutu antologiju pa ju je objavio Profil.
I to tako što je Mihalić zabranio tiskanje 12 svojih pjesama u njoj. Nije se, očito, slagao s Mrkonjićevim izborom. Slijedile su Mićanovićeva, "kvorumaška" antologija (Utjeha kaosa), pa Đurđevićeva... No nijednu nije pratio skandal dostojan spomenute dvojice, pa ni polemička žestina koja se ovako izdaleka smije pročitati kao licitiranje s hrvatskom i "hrvatskijom" antologijom.
Akademik Ante Stamać (r. 1939.), koji je bio zastupljeni pjesnik u Pavletića, pojavljuje se zasad na kraju priče sa svojom "Antologijom hrvatskog pjesništva - od davnina pa do naših dana". Autor 33 autorske knjige, koje je svrstao u tri skupine (pjesništvo, znanost o književnosti i esejistiku), objavio je i četiri "skupne knjige" od kojih se "Nova evropska kritika" (s V. Zuppom iz 1968.) i "U ovom strašnom času" (s I. Sanaderom iz 1993.) mogu svrstati u svojevrsne antologije. Međutim, Stamać se tek sada javlja prvom "pravom" pjesničkom antologijom i smjesta se odmjerava s Pavletićevom koja je, za njega, bez premca "glede potpunog prikaza hrvatskog pjesništa".
Pa ipak, Stamać cijeni Pavletića prvenstveno i čini se jedino zbog iscrpnosti koja je stvorila podlogu "za svaki daljnji sličan posao". Ta je podloga bila "preduvjetom i mojoj antologiji". Odmah treba reći da je Stamać (950 stranica) nadmašio Pavletića (778 stranica) opsegom, no i malo čime drugim. Naime, Stamać je zadržao malo pa ništa od Pavletićeva odabira, pa je počupao iz njegove antologijske skupine čak 40-ak pjesnika. Istovremeno je dobrom dijelu zadržanih imena promijenio antologijski sadržaj. Prema tome, sasvim je nejasno isticanje uzora iscrpnosti.
Uostalom, ako Stamać hvali "Hrvatsku mladu liriku" iz 1914. kao "jednu od naših najslavnijih antologija", onda je sasvim jasno da se gubi slovo razlike između generacijskog pregleda ili panorame i antologije u tradicionalnom smislu. Dakle antologije kao odabira najboljeg iz kakvog opsega, za razliku od "antologije" koja razmjerno mehanički iscrtava opseg mogućnosti kakve predmetnute generacije mladića. Druga je pak stvar status koji je Wiesnerova knjiga stekla u povijesti hrvatske književnosti. Ili sve ono što su pojedini od biranih mladića (Andrić, Galović, Ujević) uspjeli učiniti perom nakon tiskanja praktično naraštajnog zbornika.
U predgovoru vlastite antologije Stamać se poziva, među inim, na pravo osobnog izbora, koji je objašnjen i u njegovim teorijskim knjigama i esejima. Pri odabiru bilo mu je važno sačiniti razmjerno vjeran povijesni pregled, izbor djela koja bi za pojedinu epohu bila najznakovitija, a oslanjao se, veli, na povijesnu provjerenost izabranih pjesnika. Istovremeno napominje da je "znatan broj pjesama izabran s obzirom na popularnost pjesama" i da je negdje morao završiti. S tim u vezi je, možda, uvrstio Ivana Viteza Trnskog a izbacio Arsena Dedića. Također s prethodnim u vezi ("provjerenost"), izbacio je stihove Marina Držića koje je Pavletić imao baš kao i Dedića.
Dok se Pavletić suzdržao od bilo kakvih komentara među književno-povijesnim razdobljima, Stamać si je dao truda i ispisao svojevrsni esej u nastavcima. Već po izabranim pjesnicima sasvim je jasno da ga je ponajviše zanimalo pjesništvo domoljubne tematike, dakle aktualne budnice i davorije. Za razliku od onih iz XIX. stoljeća.
"Te su velike (romantičarske) teme prošlostoljetni 'napredni' tumači hrvatskog pjesništva polemički i posprdno znali svoditi na dosta skučenu i jednoliku matricu ljubavi prema 'domovini i dragoj', odnosno, glede vrstovne razdiobe, na 'budnice i davorije'", zapisao je antologičar Stamać u proslovu za podrazdoblje "romantizam". On se, dakle, zalaže za reviziju hrvatske književne povijesti i kritike XX. stoljeća. No, za to mu ovdje nedostaje mjesta i argumenata, što ne podrazumijevaju bespogovorno slaganje.
U teorijskom pogledu najveći se Stamaćev doseg odnosi baš na poeziju XX. stoljeća. On je, naime, uspio u poeziji tzv. jezičnog iskustva otkriti ispostavu Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, ako već ne Jugoslavije. Time je u poetičkom diskursu metajezično iskustvo pretvorio u prokomunističko. Doista, zavidan rezultat koji zaslužuje nekoliko vjerodostojnih citata.
Već u poglavlju "Sumrak čovječanstva" - podnaslov preuzet od Nijemca Pinthusa - Stamać u poetikama moderniteta s početka XX. stoljeća raspoznaje sredstvo tadašnjih "antihrvatskih" pisaca. No antihrvatstvo ne spočitava tobože mnogima prepoznatljivim futuristima već - dadaistima. Ili kako doslovno piše: "Dadaizam se pak očitovao kao dječje tepanje ili prostačko beljenje i buncanje, svakako opasno sredstvo tadašnjih antihrvatskih barbarogenija".
U potrebi da tretira književnost kao zrcalo stvarnosti, u stilu najtužnijih školskih priručnika iz bivšeg režima od kojih smo se potom liječili baš Stamać-Škrebovim "Uvodom u književnost" (1983.), Stamać u popratnim riječima uz svoje odabranike inzistira na političkoj interpretaciji XX. stoljeća. Ako je njemu Nezavisna Država Hrvatska nesretna, "nesretna poglavito zato što se zatekla u okružju kasnije do nogu poraženih 'osovinskih sila'", dakle zbog pripadanja poraženoj strani, onda nju uopće nisu omogućile iste te sile, niti je sama provodila politiku genocida koju svakako ne može poništiti "brutalna osveta prijašnjih zatornika".
Zamjeramo li NDH samo poraz, onda joj praktično opraštamo zločine. I tu nije važno, ako to sastavljač antologije politikantski podmeće, jesu li se koje druge nacije izvukle ili se izvlače s takvim ili sličnim zločinom. Tu su etički argumenti kratki kao sama pamet, to više ako se
pretvore u poetičke i tobože znanstvene. Sve to, naime, ne umanjuje tuđe niti vlastite zločine, naprotiv. Nekažnjeni tuđi zločini ne mogu i ne smiju biti alibi za vlastite.
Jednostavno ne mogu i ne želim vjerovati da se ugledni sveučilišni profesor i znanstvenik, koji nam je otkrivao Friedricha, Huizingu i Hockea među ostalim, služio političkim odnosno politikantskim kriterijem u svome odabiru pjesnika. Niti želim prihvatiti da je vrijeme stalo prije 10-ak godina kada sam pisao o izbacivanju pjesnika partizana ("nevaljalih Hrvata") i Srba iz antologija (povod mi je bila Pejakovićeva "Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva" iz 1997.).
Radije vjerujem da je Stamać izbacio "Pavletićeva" Augusta Cesarca iz svog antologijskog niza zato što mu se ne sviđaju njegove pjesme, barem toliko koliko se meni sviđaju i presudno nedostaju. Napokon, ne mogu umišljati da pokojni Pavletić nije znao za Petra Zrinskog ili Anu Katarinu Zrinski ili da je bio "manji" domoljub od Stamaća zato što njihove stihove nije uvrstio u svoj antologijski izbor. Ne, ne želim reći da nam nije potrebna antologija hrvatskog domoljubnog pjesništva, naprotiv ona nam goruće treba kako bismo se riješili izvankjiževnog kompleksa koji se uživa baviti književnošću.
"Inače, naziv je (druga moderna) znanstveno utemeljena istoznačnica razvodnjenoj i publicistički površnoj označnici 'književnost krugovaša i razlogaša'", zabilježio je Stamać govoreći o pjesništvu "navlastito pedesetih" pa sve "negdje do 1971." dvadesetog stoljeća. Hoću reći, moje su opaske tek publicistički površno zanovijetanje.
Jedino ne znam jesu li krugovaši i razlogaši površni termini samo zato što ih razumije svatko tko je imao predmet književnosti u srednjoj školi, dok je "drugu modernu" već teže shvatiti. Osim u onome dijelu u kojem Stamać učestale i od "komunjara" sjajno plaćene prijevode stranih pjesnika poistovjećuje s novim zaokretom prema Europi i Americi. Malo je teže shvatiti kako se to "Diktator" Josipa Severa iz 1969. uklapa u Stamaćevu razdiobu i ovo podrazdoblje. No s njim i "raspadom jezičnog znaka" Stamać će se tek posredno obračunati u proslovu posljednje dionice svoje antologije pod naslovom "Suvremeno mnogoglasje".
Zapravo, nije sasvim jasno zašto je antologičar izbacio razlogaša Maroevića iz svoga kruga, ako to nije zato što se nije htio petljati s tzv. pitanjašima, offovcima i kvorumašima. U ime kontinuiteta koji zagovara. U svakom slučaju njegova je "Antologija hrvatskog pjesništva" razlogaška već i zato što je "drugoj moderni" posvetio 220 stranica a suvremenicima - 63 stranice. Prema Stamaću, i ukratko, u Hrvatskoj se prestala pisati dobra poezija. I to zato što je većina suvremenika, površno rečeno, čak i nehotično ako već ne hotice, bila prokomunistički ili ljevičarski orijentirana.
"Novouspostavljena hrvatska država stavila je u pitanje sve nekadašnje psihološke, sociološke, narodnosne, kulturološke, civilizacijske itd. pretpostavke književnom komuniciranju", konstatirao je Stamać i stavio pod sitnozor suvremeno mnogoglasje. "Teorija književnosti znatno je unazadila hrvatsko pjesništvo našega doba", veli Stamać i naglašava da su akademski kritičari visokoučenim apologijama "išli na ruku pjesništvu bez
značenja" zanemarujući pjesništvo koje je bilo "opsjednuto" značenjem. "Išlo se time na ruku i raspadajućem komunističkom sustavu: posve je prirodno da mu jasna značenja silazne povijesti, odnosno zarobljena individualog uma, nisu bila baš mila", zaključio je antologičar i pjesnik Stamać.
Tek je sada posve razvidno zašto Stamać daje i opsegom prednost razdoblju 1950.-1971., odnosno zašto u suvremenom mnogoglasju "stradavaju" oni najzastupljeniji u drugim izborima i antologijama (Rogić Nehajev, Maković, Maleš, Žagar, Čegec) a dobro prolaze oni najsličniji prethodnom razdoblju (Paljetak, Štambuk, Rešicki). Odavde je razumljivo, također, da je u Hrvatskoj tradicija još uvijek najomiljenija kakvoća a da individualni talent treba skupo plaćati ovako ili onako.
Zbog svega toga meni je bliža spomenuta Pavletićeva antologija, a u liniji popularnosti kakvu zagovara i Stamać ona Ivana Slamniga (Antologija hrvatske poezije od Kačića Miošića do Matoša, 1974). Daleko od toga da u Stamaćevoj antologiji nema lijepih stihova, ili da sastavljač nije smjelo pretisnuo čitave poeme ili pjesničke cikluse (Jama, Narcis, Intimna izložba s Raba), pa se već i zbog toga radi o književnom događaju i svetkovini stiha. Neslaganje s ovakim izborom uključeno je već unaprijed u sastavljačevu inzistiranju na osobnosti i osobitosti svačijeg izbora.
- Zanimljivo je vidjeti koja su pjesnička imena izgubila antologijsku vrijednost u proteklih 37 godina, koliko je prošlo od Pavletićeve do Stamaćeve antologije. Riječ je, dakle, o pjesnicima koje je Stamać izostavio. Navodim ih abecednim redom:
Alfirević Frano, Anđelinović Danko, Balota Mate, Batušić Slavko, Cesarec August, Cettineo Ante, Čerina Vladimir, Dedić Arsen, Delorko Olinko, Držić Marin, Đurđević Stijepo, Feldman Miroslav, Franičević Marin, Franičević-Pločar Jure, Gervais Drago, Gleđević Antun, Ivančan Dubravko, Ivanišević Ivan, Juriša Stanko, Kušan Vladislav, Ljubić Pere, (Mađer Miroslav i Slavko postali su jedno ime), Majdak Zvonimir, Majer Vjekoslav, Merković Lazar, Milković Zvonko, Pavić Nikola, Pavlović Vladimir, Peić Matko, Perković Luka, Polić Nikola, Popović Vladimir, Reinhofer F. Vladimir, Stamać Ante (sastavljač se izostavio), Stanojević Branko, Šimić Stanislav, Škurla Dubravko, Šnajder Đuro, Šolc Oto, Špoljar Krsto, Vitez Grigor, Vlaisavljević Vlado, Vrkljan Irena.
Uvažavajući antologičarsku slobodu čini mi se da su najviše "stradali" dijalektalni pjesnici, posebice čakavci, koji su se nekoć učili u školi. Ne znam kako je danas.
Željko Ivanjek
Imala je čak četiri izdanja i preživjela Hrvatsko proljeće 1971. Čini mi se - sudjelovala je u njemu. Bilo je ono drugo vrijeme za pjesništvo. Pjesnik je postojao i kao akademik i kao boem, mogao je usporedno ići na natjecanja radničkog amaterskog stvaralašva ili pak na župske crkvene priredbe. U nekakvom idealnom socijalističkom odgoju radne akcije i slet bili su vježba za tijelo, a poezija i slavljenje Titova režima i zdrave omladinske ljubavi vježba duha.
Komunisti su od starih latina radosno preuzeli onu otrcanu: Mens sana in corpore sano. Pripit pjesnik i pjesnik boem bili su razumljivi, dobrodošli gosti po umjetničkim klubovima i krčmama. A osim ideološkog sloja Goranovo je proljeće imalo i - hedonistički. Dakako, više prava na radnička odmarališta ili zdravo tijelo, kako na gori tako na moru, imali su revni članovi Partije. No i oni drugi mogli su dočekati svoj red.
U međuvremenu pojavilo se 15-ak antologija hrvatskog pjesništva, poglavito suvremenog. I poglavito nakon demokratskih promjena i uspostave nezavisne Hrvatske. Kao da je pjesnik umro s pojedinačnom zbirkom pjesama, a na njegovo je mjesto stao antologijski pjesnik s jednom ili više odabranih pjesama. I to iz zbirke koju je malo tko htio izdati, i koju su mediji prešutjeli. Drugim riječima, stihotvorci su antologijski pjesnici ili - ne postoje.
Razmnožile su se, dakle, vrhunske vrijednosti a nestale sve druge iz kojih se te prve u drugim sredinama rađaju. Proces privatizacije preselio se u duhovnu sferu i stvorio još jedan hrvatski paradoks: dadeš kunu a dobivaš ulaznicu za vječnost. S najvećim medijskim odjekom izašli su 2004. Mrkonjićevi "Međaši", i to zbog autorove polemike s pokojnim Slavkom Mihalićem. Naime, Mihalić je kao predsjednik DHK odbio tiskati spomenutu antologiju pa ju je objavio Profil.
| U teorijskom pogledu najveći Stamaćev doseg odnosi se na poeziju 20. stoljeća. On je u poeziji otkrio ispostavu Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske
|
Akademik Ante Stamać (r. 1939.), koji je bio zastupljeni pjesnik u Pavletića, pojavljuje se zasad na kraju priče sa svojom "Antologijom hrvatskog pjesništva - od davnina pa do naših dana". Autor 33 autorske knjige, koje je svrstao u tri skupine (pjesništvo, znanost o književnosti i esejistiku), objavio je i četiri "skupne knjige" od kojih se "Nova evropska kritika" (s V. Zuppom iz 1968.) i "U ovom strašnom času" (s I. Sanaderom iz 1993.) mogu svrstati u svojevrsne antologije. Međutim, Stamać se tek sada javlja prvom "pravom" pjesničkom antologijom i smjesta se odmjerava s Pavletićevom koja je, za njega, bez premca "glede potpunog prikaza hrvatskog pjesništa".
Pa ipak, Stamać cijeni Pavletića prvenstveno i čini se jedino zbog iscrpnosti koja je stvorila podlogu "za svaki daljnji sličan posao". Ta je podloga bila "preduvjetom i mojoj antologiji". Odmah treba reći da je Stamać (950 stranica) nadmašio Pavletića (778 stranica) opsegom, no i malo čime drugim. Naime, Stamać je zadržao malo pa ništa od Pavletićeva odabira, pa je počupao iz njegove antologijske skupine čak 40-ak pjesnika. Istovremeno je dobrom dijelu zadržanih imena promijenio antologijski sadržaj. Prema tome, sasvim je nejasno isticanje uzora iscrpnosti.
Uostalom, ako Stamać hvali "Hrvatsku mladu liriku" iz 1914. kao "jednu od naših najslavnijih antologija", onda je sasvim jasno da se gubi slovo razlike između generacijskog pregleda ili panorame i antologije u tradicionalnom smislu. Dakle antologije kao odabira najboljeg iz kakvog opsega, za razliku od "antologije" koja razmjerno mehanički iscrtava opseg mogućnosti kakve predmetnute generacije mladića. Druga je pak stvar status koji je Wiesnerova knjiga stekla u povijesti hrvatske književnosti. Ili sve ono što su pojedini od biranih mladića (Andrić, Galović, Ujević) uspjeli učiniti perom nakon tiskanja praktično naraštajnog zbornika.
U predgovoru vlastite antologije Stamać se poziva, među inim, na pravo osobnog izbora, koji je objašnjen i u njegovim teorijskim knjigama i esejima. Pri odabiru bilo mu je važno sačiniti razmjerno vjeran povijesni pregled, izbor djela koja bi za pojedinu epohu bila najznakovitija, a oslanjao se, veli, na povijesnu provjerenost izabranih pjesnika. Istovremeno napominje da je "znatan broj pjesama izabran s obzirom na popularnost pjesama" i da je negdje morao završiti. S tim u vezi je, možda, uvrstio Ivana Viteza Trnskog a izbacio Arsena Dedića. Također s prethodnim u vezi ("provjerenost"), izbacio je stihove Marina Držića koje je Pavletić imao baš kao i Dedića.
Dok se Pavletić suzdržao od bilo kakvih komentara među književno-povijesnim razdobljima, Stamać si je dao truda i ispisao svojevrsni esej u nastavcima. Već po izabranim pjesnicima sasvim je jasno da ga je ponajviše zanimalo pjesništvo domoljubne tematike, dakle aktualne budnice i davorije. Za razliku od onih iz XIX. stoljeća.
"Te su velike (romantičarske) teme prošlostoljetni 'napredni' tumači hrvatskog pjesništva polemički i posprdno znali svoditi na dosta skučenu i jednoliku matricu ljubavi prema 'domovini i dragoj', odnosno, glede vrstovne razdiobe, na 'budnice i davorije'", zapisao je antologičar Stamać u proslovu za podrazdoblje "romantizam". On se, dakle, zalaže za reviziju hrvatske književne povijesti i kritike XX. stoljeća. No, za to mu ovdje nedostaje mjesta i argumenata, što ne podrazumijevaju bespogovorno slaganje.
U teorijskom pogledu najveći se Stamaćev doseg odnosi baš na poeziju XX. stoljeća. On je, naime, uspio u poeziji tzv. jezičnog iskustva otkriti ispostavu Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, ako već ne Jugoslavije. Time je u poetičkom diskursu metajezično iskustvo pretvorio u prokomunističko. Doista, zavidan rezultat koji zaslužuje nekoliko vjerodostojnih citata.
Već u poglavlju "Sumrak čovječanstva" - podnaslov preuzet od Nijemca Pinthusa - Stamać u poetikama moderniteta s početka XX. stoljeća raspoznaje sredstvo tadašnjih "antihrvatskih" pisaca. No antihrvatstvo ne spočitava tobože mnogima prepoznatljivim futuristima već - dadaistima. Ili kako doslovno piše: "Dadaizam se pak očitovao kao dječje tepanje ili prostačko beljenje i buncanje, svakako opasno sredstvo tadašnjih antihrvatskih barbarogenija".
U potrebi da tretira književnost kao zrcalo stvarnosti, u stilu najtužnijih školskih priručnika iz bivšeg režima od kojih smo se potom liječili baš Stamać-Škrebovim "Uvodom u književnost" (1983.), Stamać u popratnim riječima uz svoje odabranike inzistira na političkoj interpretaciji XX. stoljeća. Ako je njemu Nezavisna Država Hrvatska nesretna, "nesretna poglavito zato što se zatekla u okružju kasnije do nogu poraženih 'osovinskih sila'", dakle zbog pripadanja poraženoj strani, onda nju uopće nisu omogućile iste te sile, niti je sama provodila politiku genocida koju svakako ne može poništiti "brutalna osveta prijašnjih zatornika".
Zamjeramo li NDH samo poraz, onda joj praktično opraštamo zločine. I tu nije važno, ako to sastavljač antologije politikantski podmeće, jesu li se koje druge nacije izvukle ili se izvlače s takvim ili sličnim zločinom. Tu su etički argumenti kratki kao sama pamet, to više ako se
pretvore u poetičke i tobože znanstvene. Sve to, naime, ne umanjuje tuđe niti vlastite zločine, naprotiv. Nekažnjeni tuđi zločini ne mogu i ne smiju biti alibi za vlastite.
Jednostavno ne mogu i ne želim vjerovati da se ugledni sveučilišni profesor i znanstvenik, koji nam je otkrivao Friedricha, Huizingu i Hockea među ostalim, služio političkim odnosno politikantskim kriterijem u svome odabiru pjesnika. Niti želim prihvatiti da je vrijeme stalo prije 10-ak godina kada sam pisao o izbacivanju pjesnika partizana ("nevaljalih Hrvata") i Srba iz antologija (povod mi je bila Pejakovićeva "Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva" iz 1997.).
Radije vjerujem da je Stamać izbacio "Pavletićeva" Augusta Cesarca iz svog antologijskog niza zato što mu se ne sviđaju njegove pjesme, barem toliko koliko se meni sviđaju i presudno nedostaju. Napokon, ne mogu umišljati da pokojni Pavletić nije znao za Petra Zrinskog ili Anu Katarinu Zrinski ili da je bio "manji" domoljub od Stamaća zato što njihove stihove nije uvrstio u svoj antologijski izbor. Ne, ne želim reći da nam nije potrebna antologija hrvatskog domoljubnog pjesništva, naprotiv ona nam goruće treba kako bismo se riješili izvankjiževnog kompleksa koji se uživa baviti književnošću.
"Inače, naziv je (druga moderna) znanstveno utemeljena istoznačnica razvodnjenoj i publicistički površnoj označnici 'književnost krugovaša i razlogaša'", zabilježio je Stamać govoreći o pjesništvu "navlastito pedesetih" pa sve "negdje do 1971." dvadesetog stoljeća. Hoću reći, moje su opaske tek publicistički površno zanovijetanje.
Jedino ne znam jesu li krugovaši i razlogaši površni termini samo zato što ih razumije svatko tko je imao predmet književnosti u srednjoj školi, dok je "drugu modernu" već teže shvatiti. Osim u onome dijelu u kojem Stamać učestale i od "komunjara" sjajno plaćene prijevode stranih pjesnika poistovjećuje s novim zaokretom prema Europi i Americi. Malo je teže shvatiti kako se to "Diktator" Josipa Severa iz 1969. uklapa u Stamaćevu razdiobu i ovo podrazdoblje. No s njim i "raspadom jezičnog znaka" Stamać će se tek posredno obračunati u proslovu posljednje dionice svoje antologije pod naslovom "Suvremeno mnogoglasje".
Zapravo, nije sasvim jasno zašto je antologičar izbacio razlogaša Maroevića iz svoga kruga, ako to nije zato što se nije htio petljati s tzv. pitanjašima, offovcima i kvorumašima. U ime kontinuiteta koji zagovara. U svakom slučaju njegova je "Antologija hrvatskog pjesništva" razlogaška već i zato što je "drugoj moderni" posvetio 220 stranica a suvremenicima - 63 stranice. Prema Stamaću, i ukratko, u Hrvatskoj se prestala pisati dobra poezija. I to zato što je većina suvremenika, površno rečeno, čak i nehotično ako već ne hotice, bila prokomunistički ili ljevičarski orijentirana.
"Novouspostavljena hrvatska država stavila je u pitanje sve nekadašnje psihološke, sociološke, narodnosne, kulturološke, civilizacijske itd. pretpostavke književnom komuniciranju", konstatirao je Stamać i stavio pod sitnozor suvremeno mnogoglasje. "Teorija književnosti znatno je unazadila hrvatsko pjesništvo našega doba", veli Stamać i naglašava da su akademski kritičari visokoučenim apologijama "išli na ruku pjesništvu bez
značenja" zanemarujući pjesništvo koje je bilo "opsjednuto" značenjem. "Išlo se time na ruku i raspadajućem komunističkom sustavu: posve je prirodno da mu jasna značenja silazne povijesti, odnosno zarobljena individualog uma, nisu bila baš mila", zaključio je antologičar i pjesnik Stamać.
Tek je sada posve razvidno zašto Stamać daje i opsegom prednost razdoblju 1950.-1971., odnosno zašto u suvremenom mnogoglasju "stradavaju" oni najzastupljeniji u drugim izborima i antologijama (Rogić Nehajev, Maković, Maleš, Žagar, Čegec) a dobro prolaze oni najsličniji prethodnom razdoblju (Paljetak, Štambuk, Rešicki). Odavde je razumljivo, također, da je u Hrvatskoj tradicija još uvijek najomiljenija kakvoća a da individualni talent treba skupo plaćati ovako ili onako.
Zbog svega toga meni je bliža spomenuta Pavletićeva antologija, a u liniji popularnosti kakvu zagovara i Stamać ona Ivana Slamniga (Antologija hrvatske poezije od Kačića Miošića do Matoša, 1974). Daleko od toga da u Stamaćevoj antologiji nema lijepih stihova, ili da sastavljač nije smjelo pretisnuo čitave poeme ili pjesničke cikluse (Jama, Narcis, Intimna izložba s Raba), pa se već i zbog toga radi o književnom događaju i svetkovini stiha. Neslaganje s ovakim izborom uključeno je već unaprijed u sastavljačevu inzistiranju na osobnosti i osobitosti svačijeg izbora.
- Zanimljivo je vidjeti koja su pjesnička imena izgubila antologijsku vrijednost u proteklih 37 godina, koliko je prošlo od Pavletićeve do Stamaćeve antologije. Riječ je, dakle, o pjesnicima koje je Stamać izostavio. Navodim ih abecednim redom:
Alfirević Frano, Anđelinović Danko, Balota Mate, Batušić Slavko, Cesarec August, Cettineo Ante, Čerina Vladimir, Dedić Arsen, Delorko Olinko, Držić Marin, Đurđević Stijepo, Feldman Miroslav, Franičević Marin, Franičević-Pločar Jure, Gervais Drago, Gleđević Antun, Ivančan Dubravko, Ivanišević Ivan, Juriša Stanko, Kušan Vladislav, Ljubić Pere, (Mađer Miroslav i Slavko postali su jedno ime), Majdak Zvonimir, Majer Vjekoslav, Merković Lazar, Milković Zvonko, Pavić Nikola, Pavlović Vladimir, Peić Matko, Perković Luka, Polić Nikola, Popović Vladimir, Reinhofer F. Vladimir, Stamać Ante (sastavljač se izostavio), Stanojević Branko, Šimić Stanislav, Škurla Dubravko, Šnajder Đuro, Šolc Oto, Špoljar Krsto, Vitez Grigor, Vlaisavljević Vlado, Vrkljan Irena.
Uvažavajući antologičarsku slobodu čini mi se da su najviše "stradali" dijalektalni pjesnici, posebice čakavci, koji su se nekoć učili u školi. Ne znam kako je danas.
|
Izostali Cesarec, Peić, Vitez, Dedić...
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....