Kako je rudareva kći ostvarila svoje snove

Bila jednom rudareva kći po imenu Susan Boyle. U školi je imala teškoća pri učenju jer je pri teškom porodu, zbog pomanjkanja kisika, zadobila oštećenje mozga. Okrutna i zločesta djeca pogrdno su je zvali “Susan Simple” (maloumna Susan). Osim što je jedva završila školu, Susan je bila onako, baš obična. Malo je pjevala u crkvenom zboru, a voljela je zapjevati i u karaokama u lokalnom pubu. Izuzev šest mjeseci koje je provela na ispomoći u kuhinji jednog koledža, cijeli je život bila nezaposlena. Živjela je povučeno i mirno, gotovo 48 godina, bez muža i djece, sa staricom majkom o kojoj se brinula do smrti. Malo prije nego što je umrla, majka Bridget ju je nagovorila da se prijavi na jedan od onih talent-šou programa kakve posljednjih desetak godina ima gotovo svaka TV kuća u svijetu. Kako bi ispunila želju pokojne majke, Susan Boyle iz škotskoga gradića Blackburna u ljeto 2008. prijavila se na Britain’s Got Talent. U početku su je šikanirali jer je žiriju i okrutnim organizatorima tog talent-šoua išlo na živce što je skromna Susan onako, baš obična.

A onda se sve promijenilo i uskoro je Susan, zahvaljujući kristalno čistom glasu i svojoj jednostavnoj pojavi, postala zvijezda YouTubea, Facebooka i Twittera, a potom i naslovnih stranica tabloida.

Majčina želja

Postala je miljenica milijuna običnih ljudi koji su opsesivno gledali njezine nastupe na Britain’s Got Talent, čitali tekstove o njoj i navijali za nju jer je bila jedna od njih, običnih ljudi i jer je lijepo pjevala pjesme poput “I Dreamed A Dream” i “Cry Me A River”. Ipak, u finalu nije pobijedila. Iduće jutro završila je u bolnici, razočarana i psihički iscrpljena.

No, kao u svakoj bajci, obrat će se dogoditi taman kad pomislimo da je sve propalo. Susan Boyle, zbog nastupa u Britain’s Got Talent i medijske strke koja se oko nje stvorila, iako nije pobijedila, ipak je snimila CD album “I Dreamed A Dream” koji će idućeg tjedna, vrlo vjerojatno, osvojiti vrhove top-lista najprodavanijih albuma u Britaniji i mnogim drugim zemljama svijeta.

Susan Boyle možda nije pobijedila u talent-šou programu za koji se prijavila, ali ostvarila je svoje snove i ispunila majčinu želju. Snimila je album s pjesmama koje voli. Postala je pjevačica. Postala je zvijezda. “Ovaj album posvećujem svojoj voljenoj majci kojoj sam obećala da ću postati netko”, izjavila je nedavno.

Trebamo li imati nešto protiv ove moderne bajke? Naravno da ne. Čak i ako je ulogu princa u toj bajci odigrao jedan televizijski talent-šou, kome ne bi bilo drago da netko tako običan i jednostavan poput Susan ne ostvari svoje snove? Možda samo zlim i okrutnim ljudima. S druge strane, ipak se moramo zapitati bi li Susan uspjela da nije bilo televizije i njezina utjecaja na milijune ljudi. Odgovor je jasan - ne bi! Zašto? Jer je Susan tako prokleto obična.

Kad se sa snimkama gotovo navlas istih pjesama koje je pjevala u talent-šou naivno javljala diskografskim kućama, naravno da nitko nije ni trznuo. OK, ona ima lijep glas, ali to i njezina običnost, bez pomoći televizijskog talent-šoua, gotovo da su bezvrijedni. Kad se na miru, bez medijske fertutme, presluša njezin album “I Dreamed A Dream”, osim zadovoljstva što se u životu posrećilo nekome kome to nije bilo suđeno, malo toga ostaje za upamtiti.

U redu, njezin glas je čist i miran poput alpskog jezera. Bojom podsjeća na Madonnu, a rasponom na Sarah Brigtman. No, ušuškana u lijeno raspisane arnažmane i kilave orkestracije saharinskih gudača, klavira i akustične gitare, Susan Boyle tako je prokleto obična da se teško oteti konačnom dojmu kako su njezine izvedbe “I Dreamed A Dream”, “Cry Me A River”, “Amazing Grace”, “Silent Night”, pa čak i Madonnine “You’ll See” i “Wild Horses” Stonesa, bezgranično dosadne, apaurinski uspavljujuće i blijede do neprepoznatljivosti. Spram Susan čak i Celine Dion zvuči uzbudljivo i avanturistički.

Korektno, bez strasti

Nitko ne bi trebao biti nesretan što će Susan Boyle prodajom albuma i koncertnih ulaznica, ako bog da, zaraditi milijune funti i riješiti životne probleme. Možda napokon nađe i princa svog života.

No, budimo realni, njezine verzije predobro poznatih pjesama nitko ne bi objavio da se nije prijavila na Britain’s Got Talent i očarala Britance time što je obična, skromna i jednostavna. Jednostavno, poput većine finalista talent-šoua, ugrabila je svojih 15 minuta slave, no ona i njezin nastupni album paradigma su svega što se najčešće od finalista talent-šoua dobije kad se ugase reflektori u TV studiju. Ovaj put to je naramak obrada predobro poznatih standarda kroz koje Susan prolazi kao kad pjeva korale i božićne napjeve u crkvi. Uredno, čisto i tehnički korektno, ali bez strasti, drame i pečata osobnosti. Naravno da je zbog toga ne treba razapinjati, ali ako vam je do easy listening glazbe, mnogo ćete više dobiti od sjajnog osrednjeg albuma Barbre Streisand “Love Is The Answer” ili kompilacije starih hitova još u doba II. svjetskog rata popularne britanske pjevačice Vere Lynn koja je nedavno na britanskoj top-listi pregazila i Beatlese, nego od Susanina “I Dreamed A Dream”. Ipak je njezin CD samo na brzinu sklepani glazbeni nastavak talent-šoua za domaćice koje su zavoljele Susan zbog njezine običnosti.