Sve oko Dom Perignona mora biti jedinstveno, luksuzno i nepogrešivo", odgovorila je Sophie Piquet, voditeljica VIP tura u sjedištu Moët et Chandona u Epernayu, kada smo je pitali zašto je veliki dizajner Karl Lagerfeld počeo osmišljavati i producirati kampanje za Dom Perignon.
"Lagerfeld je kreativni perfekcionist koji obožava šampanjac, naš šampanjac, koji je, iako Nijemac, odgojen dijelom i u duhu francuske kulture, i koji je dao golemi doprinos održavanju imidža Dom Perignona, kao jednog od najprestižnijih proizvoda u vinskoj industriji", kaže gospođa Sophie Piquet, tipično filmski šarmantna Francuskinja, koja je prije dolaska u Moët radila u jednoj velikoj kozmetičkoj tvrtki; navodno može identificirati više od tri stotine mirisa u parfemima.
Tako izvježbani osjećaj mirisa sasvim joj sigurno pomaže i u Moëtu, dok sa svojim gostima i klijentima raspravlja o nijansama bouqueta pojedine berbe Perignona.
Lagerfeldov angažman u Perignonu - koji je dosegao vrhunac neodoljivim fotografijama i spotom Eve Herzigove za Perignon Rose iz 1996., koji je pušten na tržište ove godine - jedan je od čitavog niza precizno razrađenih Moëtovih poteza, kako bi se učvrstia i pojačala predodžba o Dom Perignonu kao o ultimativnom simbolu raskoši, kvalitete i ekskluzivnosti.
Doslovno svaki detalj, od mjesta i stila posluživanja ručka tijekom posjeta Moët et Chandonu, pa do režima koji vlada u 28 kilometara dugim Moëtovim podrumima, podržava opravdani mit o Perignonu.
Dom Perignon nastao je dvadesetih godina, kao prvi luxury cuvee (luxury cuvee je posebna, najskuplja kategorija u sklopu tržišta šampanjaca) u suvremenoj šampanjskoj industriji.
Naime, kuća Roederer lansirala je još u devetnaestom stoljeću Cristal, za potrebe ruske carske obitelji, međutim Cristal je nestao s tržišta još u vrijeme Prvog svjetskog rata, da bi se ponovo počeo promovirati kao luksuzni šampanjac tek iza Drugog svjetskog rata.
Danas razmjerno rijetki i vrlo skupi Salon počeo se, također, proizvoditi prije Dom Perignona, ali ne kao luxury cuvee, nego kao kućni šampanjac svojedobno popularnog pariškog restorana Maxim (koji je danas tek drugorazredna turistička atrakcija).
Dom Perignon bio je, dakle, prvi luksuzni šampanjac na tržištu, koji se u vrijeme izlaska na tržište nije smio zvati Dom Perignon. Vlasnik imena Dom Perignon bila je, naime, šampanjska kuća Mercier. Zbog spora oko imena, Perignon iz 1926. (koji se još povremeno pojavljuje na aukcijama) prodavao se pod Moetovim imenom u karakterističkoj, starinskoj Perignonovoj boci.
Prijepor oko branda riješen je krajem dvadesetih godina, kada se Francine Durand Mercier udala za Paula Chandon Moëta.
Od svoje je obitelji za vjenčani dar dobila ime Dom Perignon, koje vinarija Mercier nikada nije koristila. I tako je 1936. godine (s berbom iz 1921., koju se slijedila legendarna 1928.) na tržištu pojavio prvi pravi Dom Perignon.
Dom Perignon jedinstven je među svim luksuznim cuveeima, i po svojoj masovnosti, koja, međutim, nikada nije naštetila ekskluzivnosti vina.
Kada sam gospođu Piquet upitao je li broj proizvedenih buteljki Perignona još uvijek tajna, ona se samo nasmijala i rekla: "Veća tajna nego ikada prije."
Međutim, u stručnoj se literaturi s velikim pouzdanjem barata s brojkom od oko dva i pol milijuna buteljki bijelog Dom Perignona iz pojedine berbe.
Usporedbe radi, kompletna proizvodnje kuće Krug manja je od šest stotina tisuća boca, Roedererov Cristal i Bollingerov R.D. ne prelaze stotinjak tisuća po berbi, Salon se puni prosječno tri puta u deset godina, a Laurent Perrierov Grand Cuvee, možda najjeftiniji luxury cuvee, proizvodi se u oko petsto tisuća boca.
Dom Perignon Rosea neusporedivo je manje, i triput je skuplji od vijelog Perignona, a Oenotheque, linija starih berbi koje su dugo odležavale na sedimentu, i koja je promovirana tek prije desetak godina, ne bi smjela sadržavati više od nekoliko desetaka tisuća buteljki.
Na ručku u Trianonu, Napoleonovoj rezidenciji u Epernayu (što ju je za Bonapartea 1807. godine dao izgraditi ondašnji vlasnik Moëta), kušali smo tri aktualne berbe Perignona, oko kojih je, naravno, bio sastavljen menu.
Počeli smo s Dom Perignonom iz 1999., uz koji su konobari u bijelim rukavicama poslužili mus od avokada s kavijarom.
Perignon iz 1999. nije dobio osobito laksave ocjene kada se prije više od godinu dana pojavio na tržištu, ali danas već poprima karakterističnu, svilenkastu teksturu tog velikog šampanjca, njegovu jedinstvenu eleganciju, dok je na nosu zadržao stanoviti element agresivnosti i egzotičnosti, koja dolazi od lako prepoznatljivih nijansi đumbira.
Problem percepcije Perignona iz 1999. jest što je naslijedio jedinstvenu 1996., i neočekivano dobru 1998. Perignon Rose iz 1996., uz koji smo prvo jeli sporo pečeni losos u umaku od citrusa, a zatim piletinu sa kremastim umakom od smrčaka, aposlutno je veličanstveno vino, koje je ujedinilo snagu 1996. (podsjetimo, u toj su berbi izmjereni rekordni šećeri, ali i rekordne kiseline) i profinjenost i nježnost Perignonovih ružičastih šampanjaca. Perignon Rose u Moëtovom se butiku u Epernayu prodaje za 310 eura, što objašnjava njegovu hrvatsku maloprodajnu cijenu od oko 4500 tisuće kuna za buteljku.
Usprkos tako visokoj cijeni, u Hrvatskoj se godišnje prodaje više od tisuću buteljki Rosea.
Naposljetku, Oenotheque iz 1993. serviran je uz pitu od jabuka. Oenotheqoe iz 93. strahovito me iznenadio svojim čistim, jakim okusima i snažnom, fokusiranom kiselinom, koja izvrsno funkcionira u kontrastu s elementima lješnjaka i kave. Naime, berba 1993., kao ni 1992., nisu bile posebno dobre. Redovito punjenje Perignona iz 1993. teško da je na razini Perignonove reputacije.
No, etiketa Oenotheque, koja sadrži vino što je čak trinaest godina ležalo na talogu, pokazuje potencijal te berbe u neusporedivo boljem svjetlu. Šteta je što se uistinu impresivni Oenotheque ne može nabaviti u Hrvatskoj. Dom Perignon proizvodi se isključivo ručno. To znači da se berba obavlja ručno, da se remuage (dnevno pomicanje boca kako bi se talog spustio do grlića boce) i danas obavlja ručno, te da se, u slučaju serije Oenotheque, čak i degoržacija obavlja ručno.
"Proizvodni proces mora u potpunosti podržavati ekskluzivnost proizvoda", ustvrdila je Sophie Piquet, dok nam je pokazivala goleme jeroboame Dom Perignona, koji se u Moëtovom podrumu drže iza rešetaka, jer su čak i unutar masovne produkcije kao što je Perignonova, sasvim rijetki.
S terase samostana u Hautvillersu, gdje je u sedamnaestom stoljeću radio benediktinac Dom Perignon, prvi čovjek koji je komercijalizirao šampanjac, vidi se velik dio šampanjskih vinograda. Dom Perignon proizvodi se od chardonnaya i pinot noira iz pet područja s oznakom grand cru, i samo jednog s oznakom premier cru. Taj je premier cru, naravno, baš Hautvillers, koji zbog tradicionalnih razloga mora biti u mješavini vina za Dom Perignon.
Dio samostana u Hautvillersu, mjestu u čijoj se glavnoj ulici nalazi dvadesetak šampanjerija, danas je pretvoren u kušaonicu za Dom Perignon. Piti Perignon u prostorima gdje je živio sam Dom Perignon, dodatno pojačava dojam o posebnosti tog šampanjca.
No, osim što je nesumnjivo najjači brand na tržištu luksuznih šampanjaca, Dom Perignon je uistinu i vrhunsko vino, čije se najbolje berbe po kvaliteti mogu uspoređivati s vintage Krugom, R.D. Bollingerom, Salonom ili malo poznatim, ali iznimno cijenjenim Philipponnatovim Clos de Goisses.
Danas kada su potrošačima dostupni mnogo originalniji šampanjci malih vinarija i kada su neki Moëtovi konkurenti drastično digli razinu kvalitete, u Moëtu čine mnogošto kako bi podignuli ugled svoga glavnog proizvoda. Prije pet ili šest godina Moët je na tržište plasirao tri monocru šampanjca (dakle šampanjca iz po jednog vinograda), no od tog se programa odustalo.
Neuspješnim se pokazala i linija Premier Cru koja je abortirana pretprošle godine. Poslije ta dva promašaja Moët je s jedne strane razradio strategiju dugoročnog unapređenja non vintage Brut Imperiala, koji bi s godinama trebao postati tvrđi i bogatiji, a s druge je strane, s berbom 2000., ušao u bitku s vrhunskim vintage šampanjcima, ali uz pola cijene.
Naime, Moët et Chandon Grand Vintage 2000. definitivno je jedan od najboljih šampanjaca koji se trenutačno uopće mogu kupiti, a stoji između 35 i 40 eura, što nije osobito skupo ni za hrvatske kriterije. Tom Stevenson, vodeći britanski šampanjski pisac, smatra da Moët iz 2000., egzotično vino s jakim aromama citrusa i manga, predstavlja kvalitativnu revoluciju unutar Moëta. Grand Vintage iz 2000. uskoro će se pojaviti u Hrvatskoj.
Davor Butković
"Lagerfeld je kreativni perfekcionist koji obožava šampanjac, naš šampanjac, koji je, iako Nijemac, odgojen dijelom i u duhu francuske kulture, i koji je dao golemi doprinos održavanju imidža Dom Perignona, kao jednog od najprestižnijih proizvoda u vinskoj industriji", kaže gospođa Sophie Piquet, tipično filmski šarmantna Francuskinja, koja je prije dolaska u Moët radila u jednoj velikoj kozmetičkoj tvrtki; navodno može identificirati više od tri stotine mirisa u parfemima.
Tako izvježbani osjećaj mirisa sasvim joj sigurno pomaže i u Moëtu, dok sa svojim gostima i klijentima raspravlja o nijansama bouqueta pojedine berbe Perignona.
Lagerfeldov angažman u Perignonu - koji je dosegao vrhunac neodoljivim fotografijama i spotom Eve Herzigove za Perignon Rose iz 1996., koji je pušten na tržište ove godine - jedan je od čitavog niza precizno razrađenih Moëtovih poteza, kako bi se učvrstia i pojačala predodžba o Dom Perignonu kao o ultimativnom simbolu raskoši, kvalitete i ekskluzivnosti.
Doslovno svaki detalj, od mjesta i stila posluživanja ručka tijekom posjeta Moët et Chandonu, pa do režima koji vlada u 28 kilometara dugim Moëtovim podrumima, podržava opravdani mit o Perignonu.
Dom Perignon nastao je dvadesetih godina, kao prvi luxury cuvee (luxury cuvee je posebna, najskuplja kategorija u sklopu tržišta šampanjaca) u suvremenoj šampanjskoj industriji.
Naime, kuća Roederer lansirala je još u devetnaestom stoljeću Cristal, za potrebe ruske carske obitelji, međutim Cristal je nestao s tržišta još u vrijeme Prvog svjetskog rata, da bi se ponovo počeo promovirati kao luksuzni šampanjac tek iza Drugog svjetskog rata.
Danas razmjerno rijetki i vrlo skupi Salon počeo se, također, proizvoditi prije Dom Perignona, ali ne kao luxury cuvee, nego kao kućni šampanjac svojedobno popularnog pariškog restorana Maxim (koji je danas tek drugorazredna turistička atrakcija).
Dom Perignon bio je, dakle, prvi luksuzni šampanjac na tržištu, koji se u vrijeme izlaska na tržište nije smio zvati Dom Perignon. Vlasnik imena Dom Perignon bila je, naime, šampanjska kuća Mercier. Zbog spora oko imena, Perignon iz 1926. (koji se još povremeno pojavljuje na aukcijama) prodavao se pod Moetovim imenom u karakterističkoj, starinskoj Perignonovoj boci.
Prijepor oko branda riješen je krajem dvadesetih godina, kada se Francine Durand Mercier udala za Paula Chandon Moëta.
Od svoje je obitelji za vjenčani dar dobila ime Dom Perignon, koje vinarija Mercier nikada nije koristila. I tako je 1936. godine (s berbom iz 1921., koju se slijedila legendarna 1928.) na tržištu pojavio prvi pravi Dom Perignon.
Dom Perignon jedinstven je među svim luksuznim cuveeima, i po svojoj masovnosti, koja, međutim, nikada nije naštetila ekskluzivnosti vina.
Kada sam gospođu Piquet upitao je li broj proizvedenih buteljki Perignona još uvijek tajna, ona se samo nasmijala i rekla: "Veća tajna nego ikada prije."
Međutim, u stručnoj se literaturi s velikim pouzdanjem barata s brojkom od oko dva i pol milijuna buteljki bijelog Dom Perignona iz pojedine berbe.
Usporedbe radi, kompletna proizvodnje kuće Krug manja je od šest stotina tisuća boca, Roedererov Cristal i Bollingerov R.D. ne prelaze stotinjak tisuća po berbi, Salon se puni prosječno tri puta u deset godina, a Laurent Perrierov Grand Cuvee, možda najjeftiniji luxury cuvee, proizvodi se u oko petsto tisuća boca.
Dom Perignon Rosea neusporedivo je manje, i triput je skuplji od vijelog Perignona, a Oenotheque, linija starih berbi koje su dugo odležavale na sedimentu, i koja je promovirana tek prije desetak godina, ne bi smjela sadržavati više od nekoliko desetaka tisuća buteljki.
Na ručku u Trianonu, Napoleonovoj rezidenciji u Epernayu (što ju je za Bonapartea 1807. godine dao izgraditi ondašnji vlasnik Moëta), kušali smo tri aktualne berbe Perignona, oko kojih je, naravno, bio sastavljen menu.
Počeli smo s Dom Perignonom iz 1999., uz koji su konobari u bijelim rukavicama poslužili mus od avokada s kavijarom.
Perignon iz 1999. nije dobio osobito laksave ocjene kada se prije više od godinu dana pojavio na tržištu, ali danas već poprima karakterističnu, svilenkastu teksturu tog velikog šampanjca, njegovu jedinstvenu eleganciju, dok je na nosu zadržao stanoviti element agresivnosti i egzotičnosti, koja dolazi od lako prepoznatljivih nijansi đumbira.
Problem percepcije Perignona iz 1999. jest što je naslijedio jedinstvenu 1996., i neočekivano dobru 1998. Perignon Rose iz 1996., uz koji smo prvo jeli sporo pečeni losos u umaku od citrusa, a zatim piletinu sa kremastim umakom od smrčaka, aposlutno je veličanstveno vino, koje je ujedinilo snagu 1996. (podsjetimo, u toj su berbi izmjereni rekordni šećeri, ali i rekordne kiseline) i profinjenost i nježnost Perignonovih ružičastih šampanjaca. Perignon Rose u Moëtovom se butiku u Epernayu prodaje za 310 eura, što objašnjava njegovu hrvatsku maloprodajnu cijenu od oko 4500 tisuće kuna za buteljku.
Usprkos tako visokoj cijeni, u Hrvatskoj se godišnje prodaje više od tisuću buteljki Rosea.
Naposljetku, Oenotheque iz 1993. serviran je uz pitu od jabuka. Oenotheqoe iz 93. strahovito me iznenadio svojim čistim, jakim okusima i snažnom, fokusiranom kiselinom, koja izvrsno funkcionira u kontrastu s elementima lješnjaka i kave. Naime, berba 1993., kao ni 1992., nisu bile posebno dobre. Redovito punjenje Perignona iz 1993. teško da je na razini Perignonove reputacije.
No, etiketa Oenotheque, koja sadrži vino što je čak trinaest godina ležalo na talogu, pokazuje potencijal te berbe u neusporedivo boljem svjetlu. Šteta je što se uistinu impresivni Oenotheque ne može nabaviti u Hrvatskoj. Dom Perignon proizvodi se isključivo ručno. To znači da se berba obavlja ručno, da se remuage (dnevno pomicanje boca kako bi se talog spustio do grlića boce) i danas obavlja ručno, te da se, u slučaju serije Oenotheque, čak i degoržacija obavlja ručno.
"Proizvodni proces mora u potpunosti podržavati ekskluzivnost proizvoda", ustvrdila je Sophie Piquet, dok nam je pokazivala goleme jeroboame Dom Perignona, koji se u Moëtovom podrumu drže iza rešetaka, jer su čak i unutar masovne produkcije kao što je Perignonova, sasvim rijetki.
S terase samostana u Hautvillersu, gdje je u sedamnaestom stoljeću radio benediktinac Dom Perignon, prvi čovjek koji je komercijalizirao šampanjac, vidi se velik dio šampanjskih vinograda. Dom Perignon proizvodi se od chardonnaya i pinot noira iz pet područja s oznakom grand cru, i samo jednog s oznakom premier cru. Taj je premier cru, naravno, baš Hautvillers, koji zbog tradicionalnih razloga mora biti u mješavini vina za Dom Perignon.
Dio samostana u Hautvillersu, mjestu u čijoj se glavnoj ulici nalazi dvadesetak šampanjerija, danas je pretvoren u kušaonicu za Dom Perignon. Piti Perignon u prostorima gdje je živio sam Dom Perignon, dodatno pojačava dojam o posebnosti tog šampanjca.
No, osim što je nesumnjivo najjači brand na tržištu luksuznih šampanjaca, Dom Perignon je uistinu i vrhunsko vino, čije se najbolje berbe po kvaliteti mogu uspoređivati s vintage Krugom, R.D. Bollingerom, Salonom ili malo poznatim, ali iznimno cijenjenim Philipponnatovim Clos de Goisses.
Danas kada su potrošačima dostupni mnogo originalniji šampanjci malih vinarija i kada su neki Moëtovi konkurenti drastično digli razinu kvalitete, u Moëtu čine mnogošto kako bi podignuli ugled svoga glavnog proizvoda. Prije pet ili šest godina Moët je na tržište plasirao tri monocru šampanjca (dakle šampanjca iz po jednog vinograda), no od tog se programa odustalo.
Neuspješnim se pokazala i linija Premier Cru koja je abortirana pretprošle godine. Poslije ta dva promašaja Moët je s jedne strane razradio strategiju dugoročnog unapređenja non vintage Brut Imperiala, koji bi s godinama trebao postati tvrđi i bogatiji, a s druge je strane, s berbom 2000., ušao u bitku s vrhunskim vintage šampanjcima, ali uz pola cijene.
Naime, Moët et Chandon Grand Vintage 2000. definitivno je jedan od najboljih šampanjaca koji se trenutačno uopće mogu kupiti, a stoji između 35 i 40 eura, što nije osobito skupo ni za hrvatske kriterije. Tom Stevenson, vodeći britanski šampanjski pisac, smatra da Moët iz 2000., egzotično vino s jakim aromama citrusa i manga, predstavlja kvalitativnu revoluciju unutar Moëta. Grand Vintage iz 2000. uskoro će se pojaviti u Hrvatskoj.
Grand Vintage iz 2000. mogao bi najaviti preporod Moeta"That's my baby!", rekao mi je ponosno Benoit Gouez, glavni šef proizvodnje Moët et Chandona, šampanjca koji je s nevjerojatnih 24 milijuna boca godišnje uvjerljivo najprodavaniji na svijetu, ali koji, za razliku od Perignona, ima sve veće probleme s imidžem i kvalitetom. Naime, bazični Moëtov Brut Imperial mekan je i ne osobito specifičan šampanjac, dizajniran za masovni okus od prije dvadesetak godina kada su tržište šampanjaca pokrivale gotovo isključivo velike vinarije. |
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....