Bila je večer kada smo uplovili u luku Phnom Penha, glavnog grada Kambodže. Prošlo je tjedan dana od kada smo moj doktor i ja krenuli na ovo putovanje, na naše brzinsko pipanje bila istočne civilizacije, sa svetim ciljem da kasnije istražimo i zapadnu polutku.
Pa da onda zaključimo gdje se ova dva svijeta sudaraju. Lociraj mjesto sudara, izmjeri tragove kočenja, procijeni načinjenu štetu... i što je najvažnije, učini to na gonzo način... pet zemlja u 33 dana putovanja, 20 letova avionom, 10 gradova... malo spavaj, brzo misli... i k vragu, u Jugoistočnoj si Aziji, nemoj treptati ako baš ne moraš... nikada ne znaš što se može dogoditi.
Lonley Planet kaže da su hoteli u ovom gradu bezobrazno jeftini, da je dovoljno otići do distrikta koji se zove Boeng Kak, i tamo pronaći čistu, udobnu sobu po cijeni od sedam ili osam dolara. Lonley Planet gotovo nikada ne laže, pa poslušaš savjete starijih putopisaca, odabereš zgodno svratište i cjenkaš se s recepcionerom. Spustiš cijenu na vrtoglavih šest dolara po noćenju, ostaviš stvari u sobi i baciš se na istraživanje grada.
Ulicama Phnom Penha čovjek može hodati, može unajmiti tuk tuk, ali najbolje prođe ako unajmi taksi. Vozač se bilo kojem putniku, po cijeni od 15 dolara, stavlja na raspolaganje cijela dva ili tri dana. To znači da će vas čovjek voziti do Kraljevske palače, muzeja ili bilo kojeg hrama, objašnjavati vam povijest kulturnih znamenitosti, preporučiti vam najbolji restoran, čekati vas na vrelom suncu dok ne pojedete ručak, a ako imate srca, pozvat ćete ga da sjedne s vama. Kambodžani su veoma ponosan narod, pa morate biti oprezni u takvim prijedlozima. Ali riskirate li, i odigrate li igru kako treba, steći ćete nove prijatelje...
Phnom Penh je spojio najgrandioznije i najbjednije stvari koje čovjek može zamisliti na ovom našem planetu. U središtu grada nalazi se spektakularna Kraljevska palača. Diviš se njezinoj srebrnoj pagodi i 90 kilograma teškom Budi od čista zlata. Onda iziđeš na ulicu, dočekaju te deseci bogalja, bez udova, bez očiju, nekima nedostaje polovica lica... Obiđeš i Nacionalni muzej, pa onda i Phnom Wat, središnju gradsku pagodu.
Diviš se ljepoti arhitekture, vedrom duhu Kambodžana, a onda se odvezeš do Polja smrti, mjesta na kojem je suludi Pol Pot dao ubiti 20.000 ljudi u samo nekoliko dana. Promatraš lubanje izložene u memorijalnom centru i slušaš vodiča koji objašnjava kako je većina žrtava ubijena kundacima i noževima.
Nakon nekog vremena slike u glavi se pomiješaju i više ne znaš što da misliš. Pa se onda mudro zavališ u fotelju terase bara kolonijalnog ugođaja te promatraš šetalište uz rijeku Mekong.
Osjećaš se kao francuski oficir pedesetih godina prošlog stoljeća. Pijuckaš koktele, prelistavaš lokalne novine dok pored tebe stoji naoružani vojnik i čuva te. A tamo preko, s druge strane ulice tužno te promatraju bosonoga djeca. Sjede na pločniku i prose. Pozoveš ih da priđu, pa im podijeliš nekoliko novčanica koje tebi ne znače ništa, a njima znače čitav život.
- U ova sam vam tri dana pokazao sve bitne palače i hramove - rekao nam je Alex, vozač taksija i naš novi prijatelj.
- Vidjeli ste noćni život Walkaboutsa i The Hart of Darknessa, sada vam preostaje da posjetite jedan od massage-ladies salona. Jedini je problem u tome što je danas Dan žena, pa čak i maserke imaju slobodno.
- Nismo ti mi stari u tom filmu - odgovori mu moj doktor.
- A u kojem ste filmu?
- Mi pipamo bilo istočne civilizacije, da bismo ga kasnije mogli usporediti sa zapadnom.
- Pa zašto niste odmah rekli - kaže on. - Kambodžu najbolje osjetite ako u njoj pucate iz Kalašnjikova i bacača raketa. Poznajem neke ljude koji...
- Vodi nas tamo - rekli smo.
Momak nas je odvezao na jug Kambodže, tamo negdje prema obalama Tajlandskog zaljeva. Skrenuo je s glavne ceste, pa neko vrijeme vozio kroz džunglu, sve dok nije stigao do ulaza u vojnu bazu. Gurnuo je stražaru nekoliko novčanica na džep, produljio dalje i parkirao kraj zgrade zapovjedništva.
U vojnoj bazi, na pola puta između Phnom Penha i Tajlanda, Hrvoje i doktor pucali su iz bazuke, bacali bombe na banane, što je dio ponude za hrabrije turiste
U glavnom gradu Laosa, Vientianeu, na ulici se nalaze plakati protiv seks-turizma
- Znači vi biste pucali - pitao nas je neki poručnik.
- Pa bi - kaže mu doktor, a onda se okrene prema meni - kao tvoj doktor savjetujem ti da pucaš iz bazuke, dobro je za cirkulaciju.
- Imate li kakvo iskustvo s oružjem - pitao nas je - odakle ste uopće?
- Mi smo plaćenici, hrvatska gerila. Deset godine rata, stari moj... Sutjeska, Neretva, Drvar... pa sve ti je to bilo na CNN-u.
- Znam, nisam glup. Ovdje u kolibi su bombe... one su po trideset dolara svaka. Imam i bacač raketa, on je malo skuplji.
- Daj njega - kažem mu ja.
Pripremio je punjenje pa me upitao: - Hoćeš gađati u kozu ili u drvo?
- Drvo.
- Izvoli, pucaj.
Pogledao sam u nebo. Naoblačilo se prvi put od kada smo došli u Aziju. Niti bog Ra to nije želio gledati. Opalio sam i srušio pola stabla. Onda smo bacali bombe po drvima s kojih su se njihale banane.
- Vrlo otmjen prizor, nema što - pomislim u jednom trenu. - Dva putnika namjernika u suludom gonzo zanosu bacaju bombe po džungli Kambodže. Pitam se, što bi sada na sve ovo rekli ozbiljni, pristojni putopisci... što bi, k vragu, rekla Dvina Meler... čovječe, ovo ne može biti istina... igraj na sigurno, okreni glavu na drugu stranu... pravi se da ovo nisi vidio...
- Hoćete li pucati iz tenka momci? - pitao nas je poručnik kada smo završili. - To vam je dva soma dolara. A za deset tisućica mogu srediti da ubijete kakvog čovjeka.
Šutke smo ga gledali.
- Kao tvoj doktor, savjetujem ti da bježimo odavde. Sjeli smo u taksi i Alex nas je odvezao do aerodroma. Pozdravili smo se s njime i ukrcali se u avion koji vozi za Siem Reap, grad sjevera Kambodže. A tamo su nas dočekale neke sasvim drugačije slike, prizori koji nemaju previše veze s istinskim duhom ove zemlje. Siem Reap, grad izrastao u okolici legendarnog Angkor Wata, grad prepun resorta, namijenjen zapadnim turistima željnim obilaska hramova, ali i komocije. Na aerodromu nas je pokupio Alexov prijatelj, simpatični momak imenom Ra. Preporučio nam je gdje da odsjednemo, pa nam pokazao lokalne znamenitosti.
A ima ih zaista mnogo. Angkor Wat, kmerski je hram davnih dana proglašen jednim od sedam svjetskih čuda. Staneš ispred njega, zineš, uhvatiš se za glavu, jer ne možeš vjerovati što sve ljudske ruke mogu sazidati. Pa se onda lijepo uzvereš uz zidine Angkora, Bayona, i svih ostalih pagoda, od kojih su neke poslužile kao setovi za snimanja Indiane Jonesa i Lare Croft.
- Kao vaš taksist savjetujem vam da se maknete od regije Angkor, koja je prepuna turista - rekao nam je Ra. Preporučujem odlazak u Beng Maleu, napušteni hram usred džungle.
- Koliko je udaljen? - pitamo.
- Manje od sto kilometara.
- Vozi.
Odvezli smo se do pustog hrama, pa se zavlačili kroz kamene blokove razmičući lijane i bježeći od insekata i glodavaca. Na povratku, prolazeći prašnjavim putem koji vodi kroz džunglu, zastali smo u nekom seocu u kojem se održavalo vjenčanje na tradicionalni način. Zaustavili smo se, izišli iz auta i ubacili u svadbenu povorku. Ali mladoženja nas je neprijateljski pogledavao, pa smo ipak odlučili zbrisati prema gradu.
Pala je noć, pa smo odlučili ispitati noćni život Siem Reapa.
- Ra, daj nas odvedi u neki lokalni diskoklub - rekli smo.
- Vi bi lokalno... dobro...
Odvezao nas je u predgrađe, u klub imena Zone One. Prošli smo pored redara na ulazu i zakoračili u oronulu zgradu sličnu negdašnjim domovima omladine. A unutra... ajn cvaj policaj, draj fir brigadir - trešti sa zvučnika. Kambodžani, u disco zanosu, skaču pola metra visoko u zrak. Iznad plesnog podija podignuta su dva kaveza u kojima se njišu animir dame. S time da je svaka zakopčana do grla i pored svake stoji naoružani vojnik koji je čuva... Čudo... Ali kada smo već ovdje... pa mi moramo opipati bilo istočne civilizacije... mi se Aziji moramo uvući u pore, leći u nju... I legli smo.
- Kao tvoj doktor savjetujem ti da odeš do Laosa - rekao mi je nakon dva dana prijatelj. Kakvo je to istraživanje ako u njega ne uključiš Laos... Poslušao sam ga, pa smo sjeli u avion i odvezli se do Vientianea, glavnog grada Laosa, prijateljske, komunističke zemlje. Obišli smo hram Pha That Luang, slavoluk pobjede, muzej narodne revolucije.
- Ovo mi je dosadno - rekao sam doktoru - kao tvoj putopisac savjetujem ti da produžimo do Luang Prabanga, grada na sjeveru Laosa. Čitao sam da čovjek tamo može jahati slonove.
- Odlična ideja - kimne on - ja ću jednoga probati ponijeti kući.
Odletjeli smo do Luang Prabanga, grada koji je zaštitio UNESCO proglasivši ga biserom ljudske baštine. I pronašli smo farmu slonova, zajašili ih pa pregazili rijeku i dobar komad džungle. Navečer smo prošetali Sisavangongom, glavnom ulicom koja se svake večeri pretvara u noćnu tržnicu. Sjeli smo u restoran, naručili klopu, pa se zapričali s dvojicom Londončana.
- Dečki, što vi radite ovdje? - pitali su nas.
- Mi pipamo bilo Azije. Kasnije idemo prema Americi, pa ćemo usporediti kako se ove dvije civilizacije sudaraju. Možda čak i lociramo mjesto sudara.
- I što ste do sada napipali?
Izvadio sam blok pa počeo čitati zapise: - Da vidimo... proputovali smo čitav jug Vijetnama, obale Južnog kineskog mora, Mui ne, Saigon, deltu Mekonga, Chao Doc... obišli smo sve hramove i barove tamo, plaže, pješčane dine, ribarska sela... veslali smo čamcima niz deltu rijeke, jeli žabe i jegulje... pa smo sjeli na gliser i odjurili do Kambodže, tumarali hramovima i džunglom, bacali bombe, pucali iz bazuka, upadali na seoske svadbe... onda smo potegli do Laosa, najprije do Vientianea, pa eto sada i do Lunag Prabanga u kojem smo jahali slonove... Napipali smo da ovdje žive divni ljudi, skromni, uglavnom siromašni, ali vrijedni i dragi. Napipali smo bezbrižnost, život od danas do sutra, skromnost i ležernost. A ovaj moj doktor je čak jednom napipao i moje bilo, kada sam pao ispod šanka, pa je on provjeravao jesam li još živ.
Šutke su nas gledali.
- Vi momci mora da putujete već pola godine - pitali su nas.
- Greška. Ovo nam je trinaesti dan putovanja.
Još su zurili u nas kada smo odlazili iz restorana.
- Kao tvoj doktor, moram te razočarati - rekao mi je prijatelj kada smo se probudili ujutro.
- Pa što je sad? - pitam ga ja.
- Zvali su me iz bolnice, hitno se moram vratiti nazad.
- Dobro - kažem mu ja - hajdemo do Bangkoka, pa nazad za Europu, ionako imam dovoljno bilježaka, mislim da smo solidno opipali bilo istočne civilizacije.
Sjeli smo u avion i odletjeli u Bangkok. A tamo... tamo nas je dočekao surovi okus povratka na Zapad. Gomila debelih 60-godišnjih Europejaca šeće Sukhumwit Roadom ruku pod ruku s tajlandskim djevojčicama.
- Gadi mi se ovaj white trash - rekao mi je doktor. Sretno ti bilo na Zapadu, stari.
Odvezli smo se do aerodroma, u taksiju bez klime, po temperaturi od 42 stupnja. Srca su nam bila puna radosti kada smo pronašli dva slobodna barska stolca u aerodromskom bircuzu.
- Imamo još sat vremena do polijetanja - rekao mi je - kao tvoj doktor savjetujem ti da popiješ još četiri mohita, dobro je za probavu. Ja idem do duty freea, pa se vidimo u avionu. Ostavio me samog u bircu, a ja sam još jednom prelistao svoj blok.
- Curo, brzo još jedan mohito - rekao sam konobarici. Slegnula je ramenima i natočila. Pored mene prođu dva ostarjela Europejca grleći tajlandske cure.
- Bog vam se smilovao, vi bijelo smeće - viknuo sam prema njima. Mrko su me pogledali, ali nisu rekli ništa. Nagnuo sam mojito, popravio šešir, nabio naočale na nos, zagrizao cigaršpic i namignuo konobarici. Krenuo sam prema avionu, a ljudi su se razmicali promatrajući me u nedoumici. Kreatura u havajskoj košulji, s golemim šeširom na glavi i velikim crvenim retro naočalama na nosu. Ništa zato. Ja letim za Ameriku. Oni u Miamiju me vole. Ja sam samo gonzo putopisac sa zapisima o pipanju bila. Čudnovata reinkarnacija Huntera S. Thompsona. Čovjek u pokretu. Taman toliko pomaknut u glavu, da bude potpuno samouvjeren...
Hrvoje Šalković
Pa da onda zaključimo gdje se ova dva svijeta sudaraju. Lociraj mjesto sudara, izmjeri tragove kočenja, procijeni načinjenu štetu... i što je najvažnije, učini to na gonzo način... pet zemlja u 33 dana putovanja, 20 letova avionom, 10 gradova... malo spavaj, brzo misli... i k vragu, u Jugoistočnoj si Aziji, nemoj treptati ako baš ne moraš... nikada ne znaš što se može dogoditi.
Lonley Planet kaže da su hoteli u ovom gradu bezobrazno jeftini, da je dovoljno otići do distrikta koji se zove Boeng Kak, i tamo pronaći čistu, udobnu sobu po cijeni od sedam ili osam dolara. Lonley Planet gotovo nikada ne laže, pa poslušaš savjete starijih putopisaca, odabereš zgodno svratište i cjenkaš se s recepcionerom. Spustiš cijenu na vrtoglavih šest dolara po noćenju, ostaviš stvari u sobi i baciš se na istraživanje grada.
Ulicama Phnom Penha čovjek može hodati, može unajmiti tuk tuk, ali najbolje prođe ako unajmi taksi. Vozač se bilo kojem putniku, po cijeni od 15 dolara, stavlja na raspolaganje cijela dva ili tri dana. To znači da će vas čovjek voziti do Kraljevske palače, muzeja ili bilo kojeg hrama, objašnjavati vam povijest kulturnih znamenitosti, preporučiti vam najbolji restoran, čekati vas na vrelom suncu dok ne pojedete ručak, a ako imate srca, pozvat ćete ga da sjedne s vama. Kambodžani su veoma ponosan narod, pa morate biti oprezni u takvim prijedlozima. Ali riskirate li, i odigrate li igru kako treba, steći ćete nove prijatelje...
| Phnom Penh je spojio najgrandioznije i najbjednije stvari koje čovjek može zamisliti. U središtu grada nalazi se Kraljevska palača, čudo kmerske arhitekture. Onda iziđeš na ulicu, dočekaju te deseci bogalja. Osjećaš se kao francuski oficir 50-ih. Pijuckaš koktele, listaš novine dok pored tebe stoji naoružani vojnik |
Diviš se ljepoti arhitekture, vedrom duhu Kambodžana, a onda se odvezeš do Polja smrti, mjesta na kojem je suludi Pol Pot dao ubiti 20.000 ljudi u samo nekoliko dana. Promatraš lubanje izložene u memorijalnom centru i slušaš vodiča koji objašnjava kako je većina žrtava ubijena kundacima i noževima.
Nakon nekog vremena slike u glavi se pomiješaju i više ne znaš što da misliš. Pa se onda mudro zavališ u fotelju terase bara kolonijalnog ugođaja te promatraš šetalište uz rijeku Mekong.
Osjećaš se kao francuski oficir pedesetih godina prošlog stoljeća. Pijuckaš koktele, prelistavaš lokalne novine dok pored tebe stoji naoružani vojnik i čuva te. A tamo preko, s druge strane ulice tužno te promatraju bosonoga djeca. Sjede na pločniku i prose. Pozoveš ih da priđu, pa im podijeliš nekoliko novčanica koje tebi ne znače ništa, a njima znače čitav život.
- U ova sam vam tri dana pokazao sve bitne palače i hramove - rekao nam je Alex, vozač taksija i naš novi prijatelj.
- Vidjeli ste noćni život Walkaboutsa i The Hart of Darknessa, sada vam preostaje da posjetite jedan od massage-ladies salona. Jedini je problem u tome što je danas Dan žena, pa čak i maserke imaju slobodno.
- Nismo ti mi stari u tom filmu - odgovori mu moj doktor.
- A u kojem ste filmu?
- Mi pipamo bilo istočne civilizacije, da bismo ga kasnije mogli usporediti sa zapadnom.
- Pa zašto niste odmah rekli - kaže on. - Kambodžu najbolje osjetite ako u njoj pucate iz Kalašnjikova i bacača raketa. Poznajem neke ljude koji...
- Vodi nas tamo - rekli smo.
Momak nas je odvezao na jug Kambodže, tamo negdje prema obalama Tajlandskog zaljeva. Skrenuo je s glavne ceste, pa neko vrijeme vozio kroz džunglu, sve dok nije stigao do ulaza u vojnu bazu. Gurnuo je stražaru nekoliko novčanica na džep, produljio dalje i parkirao kraj zgrade zapovjedništva.
U vojnoj bazi, na pola puta između Phnom Penha i Tajlanda, Hrvoje i doktor pucali su iz bazuke, bacali bombe na banane, što je dio ponude za hrabrije turiste
U glavnom gradu Laosa, Vientianeu, na ulici se nalaze plakati protiv seks-turizma
 |
 |
- Znači vi biste pucali - pitao nas je neki poručnik.
- Pa bi - kaže mu doktor, a onda se okrene prema meni - kao tvoj doktor savjetujem ti da pucaš iz bazuke, dobro je za cirkulaciju.
- Imate li kakvo iskustvo s oružjem - pitao nas je - odakle ste uopće?
- Mi smo plaćenici, hrvatska gerila. Deset godine rata, stari moj... Sutjeska, Neretva, Drvar... pa sve ti je to bilo na CNN-u.
- Znam, nisam glup. Ovdje u kolibi su bombe... one su po trideset dolara svaka. Imam i bacač raketa, on je malo skuplji.
- Daj njega - kažem mu ja.
Pripremio je punjenje pa me upitao: - Hoćeš gađati u kozu ili u drvo?
- Drvo.
- Izvoli, pucaj.
Pogledao sam u nebo. Naoblačilo se prvi put od kada smo došli u Aziju. Niti bog Ra to nije želio gledati. Opalio sam i srušio pola stabla. Onda smo bacali bombe po drvima s kojih su se njihale banane.
- Vrlo otmjen prizor, nema što - pomislim u jednom trenu. - Dva putnika namjernika u suludom gonzo zanosu bacaju bombe po džungli Kambodže. Pitam se, što bi sada na sve ovo rekli ozbiljni, pristojni putopisci... što bi, k vragu, rekla Dvina Meler... čovječe, ovo ne može biti istina... igraj na sigurno, okreni glavu na drugu stranu... pravi se da ovo nisi vidio...
- Hoćete li pucati iz tenka momci? - pitao nas je poručnik kada smo završili. - To vam je dva soma dolara. A za deset tisućica mogu srediti da ubijete kakvog čovjeka.
Šutke smo ga gledali.
- Kao tvoj doktor, savjetujem ti da bježimo odavde. Sjeli smo u taksi i Alex nas je odvezao do aerodroma. Pozdravili smo se s njime i ukrcali se u avion koji vozi za Siem Reap, grad sjevera Kambodže. A tamo su nas dočekale neke sasvim drugačije slike, prizori koji nemaju previše veze s istinskim duhom ove zemlje. Siem Reap, grad izrastao u okolici legendarnog Angkor Wata, grad prepun resorta, namijenjen zapadnim turistima željnim obilaska hramova, ali i komocije. Na aerodromu nas je pokupio Alexov prijatelj, simpatični momak imenom Ra. Preporučio nam je gdje da odsjednemo, pa nam pokazao lokalne znamenitosti.
A ima ih zaista mnogo. Angkor Wat, kmerski je hram davnih dana proglašen jednim od sedam svjetskih čuda. Staneš ispred njega, zineš, uhvatiš se za glavu, jer ne možeš vjerovati što sve ljudske ruke mogu sazidati. Pa se onda lijepo uzvereš uz zidine Angkora, Bayona, i svih ostalih pagoda, od kojih su neke poslužile kao setovi za snimanja Indiane Jonesa i Lare Croft.
- Kao vaš taksist savjetujem vam da se maknete od regije Angkor, koja je prepuna turista - rekao nam je Ra. Preporučujem odlazak u Beng Maleu, napušteni hram usred džungle.
- Koliko je udaljen? - pitamo.
- Manje od sto kilometara.
- Vozi.
Odvezli smo se do pustog hrama, pa se zavlačili kroz kamene blokove razmičući lijane i bježeći od insekata i glodavaca. Na povratku, prolazeći prašnjavim putem koji vodi kroz džunglu, zastali smo u nekom seocu u kojem se održavalo vjenčanje na tradicionalni način. Zaustavili smo se, izišli iz auta i ubacili u svadbenu povorku. Ali mladoženja nas je neprijateljski pogledavao, pa smo ipak odlučili zbrisati prema gradu.
Pala je noć, pa smo odlučili ispitati noćni život Siem Reapa.
- Ra, daj nas odvedi u neki lokalni diskoklub - rekli smo.
- Vi bi lokalno... dobro...
Odvezao nas je u predgrađe, u klub imena Zone One. Prošli smo pored redara na ulazu i zakoračili u oronulu zgradu sličnu negdašnjim domovima omladine. A unutra... ajn cvaj policaj, draj fir brigadir - trešti sa zvučnika. Kambodžani, u disco zanosu, skaču pola metra visoko u zrak. Iznad plesnog podija podignuta su dva kaveza u kojima se njišu animir dame. S time da je svaka zakopčana do grla i pored svake stoji naoružani vojnik koji je čuva... Čudo... Ali kada smo već ovdje... pa mi moramo opipati bilo istočne civilizacije... mi se Aziji moramo uvući u pore, leći u nju... I legli smo.
- Kao tvoj doktor savjetujem ti da odeš do Laosa - rekao mi je nakon dva dana prijatelj. Kakvo je to istraživanje ako u njega ne uključiš Laos... Poslušao sam ga, pa smo sjeli u avion i odvezli se do Vientianea, glavnog grada Laosa, prijateljske, komunističke zemlje. Obišli smo hram Pha That Luang, slavoluk pobjede, muzej narodne revolucije.
- Ovo mi je dosadno - rekao sam doktoru - kao tvoj putopisac savjetujem ti da produžimo do Luang Prabanga, grada na sjeveru Laosa. Čitao sam da čovjek tamo može jahati slonove.
- Odlična ideja - kimne on - ja ću jednoga probati ponijeti kući.
Odletjeli smo do Luang Prabanga, grada koji je zaštitio UNESCO proglasivši ga biserom ljudske baštine. I pronašli smo farmu slonova, zajašili ih pa pregazili rijeku i dobar komad džungle. Navečer smo prošetali Sisavangongom, glavnom ulicom koja se svake večeri pretvara u noćnu tržnicu. Sjeli smo u restoran, naručili klopu, pa se zapričali s dvojicom Londončana.
- Dečki, što vi radite ovdje? - pitali su nas.
- Mi pipamo bilo Azije. Kasnije idemo prema Americi, pa ćemo usporediti kako se ove dvije civilizacije sudaraju. Možda čak i lociramo mjesto sudara.
- I što ste do sada napipali?
Izvadio sam blok pa počeo čitati zapise: - Da vidimo... proputovali smo čitav jug Vijetnama, obale Južnog kineskog mora, Mui ne, Saigon, deltu Mekonga, Chao Doc... obišli smo sve hramove i barove tamo, plaže, pješčane dine, ribarska sela... veslali smo čamcima niz deltu rijeke, jeli žabe i jegulje... pa smo sjeli na gliser i odjurili do Kambodže, tumarali hramovima i džunglom, bacali bombe, pucali iz bazuka, upadali na seoske svadbe... onda smo potegli do Laosa, najprije do Vientianea, pa eto sada i do Lunag Prabanga u kojem smo jahali slonove... Napipali smo da ovdje žive divni ljudi, skromni, uglavnom siromašni, ali vrijedni i dragi. Napipali smo bezbrižnost, život od danas do sutra, skromnost i ležernost. A ovaj moj doktor je čak jednom napipao i moje bilo, kada sam pao ispod šanka, pa je on provjeravao jesam li još živ.
Šutke su nas gledali.
- Vi momci mora da putujete već pola godine - pitali su nas.
- Greška. Ovo nam je trinaesti dan putovanja.
Još su zurili u nas kada smo odlazili iz restorana.
- Kao tvoj doktor, moram te razočarati - rekao mi je prijatelj kada smo se probudili ujutro.
- Pa što je sad? - pitam ga ja.
- Zvali su me iz bolnice, hitno se moram vratiti nazad.
- Dobro - kažem mu ja - hajdemo do Bangkoka, pa nazad za Europu, ionako imam dovoljno bilježaka, mislim da smo solidno opipali bilo istočne civilizacije.
Sjeli smo u avion i odletjeli u Bangkok. A tamo... tamo nas je dočekao surovi okus povratka na Zapad. Gomila debelih 60-godišnjih Europejaca šeće Sukhumwit Roadom ruku pod ruku s tajlandskim djevojčicama.
- Gadi mi se ovaj white trash - rekao mi je doktor. Sretno ti bilo na Zapadu, stari.
Odvezli smo se do aerodroma, u taksiju bez klime, po temperaturi od 42 stupnja. Srca su nam bila puna radosti kada smo pronašli dva slobodna barska stolca u aerodromskom bircuzu.
- Imamo još sat vremena do polijetanja - rekao mi je - kao tvoj doktor savjetujem ti da popiješ još četiri mohita, dobro je za probavu. Ja idem do duty freea, pa se vidimo u avionu. Ostavio me samog u bircu, a ja sam još jednom prelistao svoj blok.
- Curo, brzo još jedan mohito - rekao sam konobarici. Slegnula je ramenima i natočila. Pored mene prođu dva ostarjela Europejca grleći tajlandske cure.
- Bog vam se smilovao, vi bijelo smeće - viknuo sam prema njima. Mrko su me pogledali, ali nisu rekli ništa. Nagnuo sam mojito, popravio šešir, nabio naočale na nos, zagrizao cigaršpic i namignuo konobarici. Krenuo sam prema avionu, a ljudi su se razmicali promatrajući me u nedoumici. Kreatura u havajskoj košulji, s golemim šeširom na glavi i velikim crvenim retro naočalama na nosu. Ništa zato. Ja letim za Ameriku. Oni u Miamiju me vole. Ja sam samo gonzo putopisac sa zapisima o pipanju bila. Čudnovata reinkarnacija Huntera S. Thompsona. Čovjek u pokretu. Taman toliko pomaknut u glavu, da bude potpuno samouvjeren...
Hrvoje Šalković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....