El Grafico, najpopularniji argentinski sportski tjednik, ima sjajne informacije iz Hrvatske. U predvečerje oproštajne utakmice Diega Maradone, El Grafico je prenio kritike na račun Davora Šukera, koje su objavile Sportske novosti. Komentator tog lista je tvrdio da je Šukeru mjesto u Koreji, uz svoje momke, umjesto na Bomboneri. Uvodničar će napisati:
"Hrvatska će odigrati dvije utakmice u Koreji, no njihovog izbornika je u Seulu dočekala loša vijest. Davor Šuker će u subotu, umjesto u Seulu, biti na oproštaju Diega Maradone, na Bomboneri. Hrvatska nogometna javnost silno je znatiželjna - zašto kapetan nije uz svoje momke, već će radije igrati na jednoj revijalnoj utakmici? Goleadoru hrvatske reprezentacije očito je bilo zanimljivije na Bomboneri".
U Hrvatskoj još ne postoji kult nacionalne momčadi, egzistira samo kult vlastitog džepa. Momci, a i nacionalni savez, silno se trude da ugode onima koji ih plaćaju. Tako su s korejske revije izostali Bokšić, Šuker, Šimić, Robert Kovač, Tudor, Stanić i Prosinečki, jer je tjedna ili mjesečna gaža važnija od nacionalnog dresa. U svemu tome nije bezazlena ni servilnost našeg nogometnog saveza, koji ide na ruku klubovima i tako radi reprezentaciji medvjeđu uslugu. I dok je u susjednom Japanu talijanska momčad došla u kompletnom sastavu, Hrvati su se izblamirali, jer su glavne zvijezde bojkotirale turneju. Važnija im je bila tamo neka utakmica protiv Piacenze, nego test u reprezentativnom dresu. U Maradoninoj biografiji "Ja sam Diego", najveći igrač današnjice je o tom problemu govorio vrlo nadahnuto i inspirativno. Kao kad se Hamlet obratio glumcima...
"Uvijek, ali uvijek sam bio najponosniji kad sam igrao za reprezentaciju i ma koliko milijuna dolara platio klub za koji sam tog časa igrao, ništa me nije moglo zaustaviti da igram za selekciju. Taj osjećaj se ne može mjeriti nikakvim novcem, samo nebeskom slavom. Mistika svijetloplave majice se ne smije zagubiti i nedopustivo je da netko otkaže reprezentaciju jer je umoran, ili zato jer su klubovi uložili milijune dolara njegove noge. Danas su brazilski nogometaši preuzeli našu mistiku. Rivaldo nedjeljom igra za Barcelonu, zatim putuje na Tajland i pripremi gol za Brazil. Vraća se i igra protiv Reala, da bi nekoliko dana kasnije igrao za Brazil na Kupu Amerike. Žrtvovao se za brazilski dres i ja ću uvijek viknuti - živio Rivaldo!"
Samo, rijetki su fanatici poput Maradone ili Rivalda, kojima je nacionalni dres bio svetinja. Maradona nastavlja:
"Dirigenti svjetskog nogometa ništa ne znaju o nogometu, njima je najvažniji profit. Njima su važiji sponzori od igrača, oni više misle na Nike, Coca-Colu ili Hyundai, nego na nas. Zaradili su ogromni novac, a igračima su dali tek jedan posto. Eto, jedan Vieri ide iz kluba u klub i vrijedi sve više, a na kraju dobije mrvice. No, sve smo, na žalost, shvatili prekasno, tek kad smo ostarili. Ali ne zato što smo sada pametniji, već smo shvatili da nema tog novca koji može zamijeniti osjećaj da smo predstavljali jedan narod, državu"...
Autobiografski roman Maradona završava:
"Prebacio sam preko leđa 40 godina i ponosan sam na svoje mišljenje. Nikome nisam ništa dužan, osim vlastitoj obitelji. Imam oca i majku, prijatelje, dvije divne kćeri i iznad svega imam poštovanje svojega naroda, kojega ljubim"...
Tako je govorio vječiti buntovnik, nogometaš koji i dan danas tvrdi da je većina utakmica manipulirana (u Francuskoj 1998. godine se znalo da u finalu moraju igrati Francuska - Brazil i zato su Nizozemska i Hrvatska grubo izbačene). S rijetko viđenim entuzijazmom je igrao za Argentinu, a jednako zdušno se borio za prava igrača. Juan Roman Riquelme je najbolji igrač argentinske lige, nogometaš kojega je Maradona označio vlastitim nasljednikom, no, izbornik ga rijetko zove pod nacionalnu zastavu. Sedam dana sam pratio s kojim su se entuzijazmom mediji borili da izbornik Bielsa pozove tog čudesnog nogometaša u tabor nacionalne momčadi. A kod nas je igračima svejedno hoće li igrati za Hrvatsku ili ne. Za tu "privilegiju" bore se još samo neafirmirani igrači Hrvatske lige, koji u reprezentaciji vide odskočnu dasku do dolarskog angažmana. Oni koji su već "puni kao tanker", rado će eskivirati poziv u nacionalnu momčad, ukoliko to od njih traže poslodavci. A vlasnicima klubova je reprezentacija oduvijek trn u peti, jer, njihove skupo plaćene zvijezde nerijetko se vraćaju s otečenim zglobovima, rastrganim ligamentima i raznoraznim ozljedama. Sjetite se samo Alena Bokšića, taj nesretni nogometaš se s reprezentativnih utakmica uglavnom vraćao na - nosilima.
Možda će se netko nasmijati ako kažem da bi Maradona trebao biti putokaz, "putokaz" zbog njegovih drugih sklonosti nije najsretnije odabran. Međutim, naboj s kojim je igrao za "repku" u Meksiku '86, zatim '90. i naročito na SP u SAD, gdje su ga surovo likvidirali, teško je shvatiti. Nikad nije odbio Argentinu, za razliku od tolikih mediokriteta, koji se skrivaju iza sitnih bezopasnih ozljeda ili gazdinog kalkuliranja. Davor Šuker je napokon našao klub, više ga neće proganjati noćne more hoće li karijeru nastaviti u Japanu, Koreji, Njemačkoj ili Dinamu. Kao svjetski nogometni autoritet (još je vlasnik Zlatne kopačke), upravo bi on trebao biti kopča između svlačionice i kancelarije. Naravno, i njegovom kalkuliranju je došao kraj, samo mu ozbiljno bavljenje nogometom može učvrstiti lidersku poziciju u momčadi.
Ne sumnjamo da će ga Nijemci solidno kondicijski istesati, međutim, hoće li trener "zehcigera" trpjeti i njegov golgeterski post. Minhenskim "lavovima" treba rezultat, oni trebaju gotovog Šukera i zato se bojim da će opet grijati klupu. Nesumnjivo, najbolja Šukerova opcija bila je Dinamo, međutim, Dinamo ne može ni približno platiti kao München 1860. No, to je mač s dvije oštrice. Šuker je potreban hrvatskom nogometu, ponajviše Mirku Joziću. Gledao sam ga na Bomboneri kako se lukavo namješta na poziciju i s kakvom je lakoćom poslao loptu u rašlje. A mjesecima nije pipnuo loptu, jedini dodir s nogometom bilo je sudjelovanje na Kupu Ožujskog piva, na kojemu je bio - sudac!?
Nećemo sad razglabati koliko su izgubili Jozić i Šuker, ubrzo će se podvući crta. No, Šuker bi trebao biti naš Maradona, autoritet koji će reći: - Nacionalna momčad je svetinja, ona je iznad svega! On ne smije biti samo pregovarač o premijama s Vlatkom Markovićem, Šuker nije inkasator već centarfor i kapetan, prije svega na terenu, a tek onda za stolom. On je jedan od rijetkih "vatrenih" koji još tinjaju, zbog njegovih šest golova na Mundialu i danas navijači "režu žile". Može li on ponoviti Maradonine riječi: "Uvijek nam je najveći ponos igrati za Hrvatsku!".
Tomislav Židak
"Hrvatska će odigrati dvije utakmice u Koreji, no njihovog izbornika je u Seulu dočekala loša vijest. Davor Šuker će u subotu, umjesto u Seulu, biti na oproštaju Diega Maradone, na Bomboneri. Hrvatska nogometna javnost silno je znatiželjna - zašto kapetan nije uz svoje momke, već će radije igrati na jednoj revijalnoj utakmici? Goleadoru hrvatske reprezentacije očito je bilo zanimljivije na Bomboneri".
U Hrvatskoj još ne postoji kult nacionalne momčadi, egzistira samo kult vlastitog džepa. Momci, a i nacionalni savez, silno se trude da ugode onima koji ih plaćaju. Tako su s korejske revije izostali Bokšić, Šuker, Šimić, Robert Kovač, Tudor, Stanić i Prosinečki, jer je tjedna ili mjesečna gaža važnija od nacionalnog dresa. U svemu tome nije bezazlena ni servilnost našeg nogometnog saveza, koji ide na ruku klubovima i tako radi reprezentaciji medvjeđu uslugu. I dok je u susjednom Japanu talijanska momčad došla u kompletnom sastavu, Hrvati su se izblamirali, jer su glavne zvijezde bojkotirale turneju. Važnija im je bila tamo neka utakmica protiv Piacenze, nego test u reprezentativnom dresu. U Maradoninoj biografiji "Ja sam Diego", najveći igrač današnjice je o tom problemu govorio vrlo nadahnuto i inspirativno. Kao kad se Hamlet obratio glumcima...
"Uvijek, ali uvijek sam bio najponosniji kad sam igrao za reprezentaciju i ma koliko milijuna dolara platio klub za koji sam tog časa igrao, ništa me nije moglo zaustaviti da igram za selekciju. Taj osjećaj se ne može mjeriti nikakvim novcem, samo nebeskom slavom. Mistika svijetloplave majice se ne smije zagubiti i nedopustivo je da netko otkaže reprezentaciju jer je umoran, ili zato jer su klubovi uložili milijune dolara njegove noge. Danas su brazilski nogometaši preuzeli našu mistiku. Rivaldo nedjeljom igra za Barcelonu, zatim putuje na Tajland i pripremi gol za Brazil. Vraća se i igra protiv Reala, da bi nekoliko dana kasnije igrao za Brazil na Kupu Amerike. Žrtvovao se za brazilski dres i ja ću uvijek viknuti - živio Rivaldo!"
Samo, rijetki su fanatici poput Maradone ili Rivalda, kojima je nacionalni dres bio svetinja. Maradona nastavlja:
"Dirigenti svjetskog nogometa ništa ne znaju o nogometu, njima je najvažniji profit. Njima su važiji sponzori od igrača, oni više misle na Nike, Coca-Colu ili Hyundai, nego na nas. Zaradili su ogromni novac, a igračima su dali tek jedan posto. Eto, jedan Vieri ide iz kluba u klub i vrijedi sve više, a na kraju dobije mrvice. No, sve smo, na žalost, shvatili prekasno, tek kad smo ostarili. Ali ne zato što smo sada pametniji, već smo shvatili da nema tog novca koji može zamijeniti osjećaj da smo predstavljali jedan narod, državu"...
Autobiografski roman Maradona završava:
"Prebacio sam preko leđa 40 godina i ponosan sam na svoje mišljenje. Nikome nisam ništa dužan, osim vlastitoj obitelji. Imam oca i majku, prijatelje, dvije divne kćeri i iznad svega imam poštovanje svojega naroda, kojega ljubim"...
Tako je govorio vječiti buntovnik, nogometaš koji i dan danas tvrdi da je većina utakmica manipulirana (u Francuskoj 1998. godine se znalo da u finalu moraju igrati Francuska - Brazil i zato su Nizozemska i Hrvatska grubo izbačene). S rijetko viđenim entuzijazmom je igrao za Argentinu, a jednako zdušno se borio za prava igrača. Juan Roman Riquelme je najbolji igrač argentinske lige, nogometaš kojega je Maradona označio vlastitim nasljednikom, no, izbornik ga rijetko zove pod nacionalnu zastavu. Sedam dana sam pratio s kojim su se entuzijazmom mediji borili da izbornik Bielsa pozove tog čudesnog nogometaša u tabor nacionalne momčadi. A kod nas je igračima svejedno hoće li igrati za Hrvatsku ili ne. Za tu "privilegiju" bore se još samo neafirmirani igrači Hrvatske lige, koji u reprezentaciji vide odskočnu dasku do dolarskog angažmana. Oni koji su već "puni kao tanker", rado će eskivirati poziv u nacionalnu momčad, ukoliko to od njih traže poslodavci. A vlasnicima klubova je reprezentacija oduvijek trn u peti, jer, njihove skupo plaćene zvijezde nerijetko se vraćaju s otečenim zglobovima, rastrganim ligamentima i raznoraznim ozljedama. Sjetite se samo Alena Bokšića, taj nesretni nogometaš se s reprezentativnih utakmica uglavnom vraćao na - nosilima.
Možda će se netko nasmijati ako kažem da bi Maradona trebao biti putokaz, "putokaz" zbog njegovih drugih sklonosti nije najsretnije odabran. Međutim, naboj s kojim je igrao za "repku" u Meksiku '86, zatim '90. i naročito na SP u SAD, gdje su ga surovo likvidirali, teško je shvatiti. Nikad nije odbio Argentinu, za razliku od tolikih mediokriteta, koji se skrivaju iza sitnih bezopasnih ozljeda ili gazdinog kalkuliranja. Davor Šuker je napokon našao klub, više ga neće proganjati noćne more hoće li karijeru nastaviti u Japanu, Koreji, Njemačkoj ili Dinamu. Kao svjetski nogometni autoritet (još je vlasnik Zlatne kopačke), upravo bi on trebao biti kopča između svlačionice i kancelarije. Naravno, i njegovom kalkuliranju je došao kraj, samo mu ozbiljno bavljenje nogometom može učvrstiti lidersku poziciju u momčadi.
Ne sumnjamo da će ga Nijemci solidno kondicijski istesati, međutim, hoće li trener "zehcigera" trpjeti i njegov golgeterski post. Minhenskim "lavovima" treba rezultat, oni trebaju gotovog Šukera i zato se bojim da će opet grijati klupu. Nesumnjivo, najbolja Šukerova opcija bila je Dinamo, međutim, Dinamo ne može ni približno platiti kao München 1860. No, to je mač s dvije oštrice. Šuker je potreban hrvatskom nogometu, ponajviše Mirku Joziću. Gledao sam ga na Bomboneri kako se lukavo namješta na poziciju i s kakvom je lakoćom poslao loptu u rašlje. A mjesecima nije pipnuo loptu, jedini dodir s nogometom bilo je sudjelovanje na Kupu Ožujskog piva, na kojemu je bio - sudac!?
Nećemo sad razglabati koliko su izgubili Jozić i Šuker, ubrzo će se podvući crta. No, Šuker bi trebao biti naš Maradona, autoritet koji će reći: - Nacionalna momčad je svetinja, ona je iznad svega! On ne smije biti samo pregovarač o premijama s Vlatkom Markovićem, Šuker nije inkasator već centarfor i kapetan, prije svega na terenu, a tek onda za stolom. On je jedan od rijetkih "vatrenih" koji još tinjaju, zbog njegovih šest golova na Mundialu i danas navijači "režu žile". Može li on ponoviti Maradonine riječi: "Uvijek nam je najveći ponos igrati za Hrvatsku!".
Tomislav Židak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....