- Svirali ste, čujemo, nedavno pred princom Charlesom - počinjemo razgovor kao tekst s fusnotom, bez ikakvog reda. - Da, baš prekjučer. Svirao sam i na gorim mjestima. Znate što mislim o prinčevima i njihovim obiteljima: ništa. Sviraš negdje jer si za to rođen, a ovom smo prilikom moj prijatelj Sting i ja svirali pred kraljevskom obitelji jer je bila promocija CD-a.
Eto, upoznaš se sasvim kurtuozno i veseliš se što je muzika došla do još nekoga -objašnjava mirno Edin Karamazov sjedeći u uredu Aquarius Recordsa, hrvatskog distributera njegovih izdanja. Riječ je najprije o velikom uspjehu posljednje ploče Stinga i Karamazova "Songs from the Labyrinth" s glazbom elizabetanskog skladatelja Johna Dowlanda koja je na svjetskom tržištu prodana u pola mlijuna primjeraka.
- S glazbom Johna Dowlanda živim jako dugo, po njegovoj sam pjesmi 'Come Heavy Sleap' nazvao svoj samostalni CD na lutnji. Ali čudno je to što sam oduvijek, ne poznavajući Stinga osobno, a slušajući Dowlanda, uvijek imao u uhu Stingov glas -priča Karamazov.
U knjižici zajedničkog CD-a Sting detaljno objašnjava etape "sudbinskog" susreta s Karamazovom koje kreću od trenutka kad su Sting i supruga Trudie čuli negdje izuzetan trio nepoznatih glazbenika i pozvali ih da ima ukrase privatnu zabavu; zatim se začudili kad je Karamazov bespogovorno odbio gažu jer ti muzičari "nisu ničiji majmunčići"; e da bi Sting čuo CD Karamazova i zadivljen ga pozvao u svoj glazbeni studio u Frankfurtu. U Frankfurtu počinje njihovo intenzivno glazbeno prijateljstvo.
- Sting mi je predložio da pokušamo zajedno raditi nešto, bilo što. Rekao sam: pokušajmo raditi na muzici Dowlanda. Donio sam partiture i počeo ga učiti notu po notu, frazu po frazu - tumači Karamazov. I koliko je trajao taj proces?
- Dobro ste rekli, bio je to baš proces: nismo tek sjeli da odsviramo stvar i snimimo neki CD u studiju, nego smo radili mjesecima. Boravio sam kod Stinga, na njegovim imanjima u Engleskoj i Italiji, nekada po mjesec dana u kontinuitetu, svirajući po deset sati dnevno. Radili smo na CD-u predano i vrlo ozbiljno. Obojica smo predani radnici, Sting je, kratko rečeno, vrlo ozbiljan i skroman čovjek - muzičar u pravom smislu - priča naš sugovornik.
Uz studijsku verziju, na Stingovu imanju su snimili još jednu, po mišljenju Karamazova bolju verziju istog CD-a u crkvi.
- Prirodna akustika je mnogo bolja, ali je Sting ipak gazda i ja vjerujem njegovu instinktu. Uza sve, on je emocionalno vezan uz staru englesku glazbu. Duboko sam uvjeren, ili to osjećam, da Sting vuče korijene iz istog tog glazbenog kazana kao i John Dowland, Benjamin Britten, Henry Purcell, John Lennon ili tko zna tko još - kaže Karamazov, koji radije govori o uspjehu glazbe nego CD izdanja na tržištu.
- Istina, promijenila mi se financijska slika, ali sam najprije ponosan na to da se Dowland sluša, i to na lutnji. Ne biste vjerovali koliko ljudi uopće nije čulo za lutnju: na američkoj televiziji spikeri nisu znali izgovoriti tu riječ…
Ideja je bila da pjesme zvuče kao da su sada napisane, pa da te "pop-pjesme iz 16. stoljeća" zvuče jednako svježe i danas. Karamazov je, međutim, znalcima najprije poznat kao muzičar koji uspijeva "staroj" glazbi udahnuti kvalitetu suvremenosti na svojim instrumentima.
- Sviram lutnju, gitaru i električnu gitaru - ne mogu reći da sam samo lutnjist ili gitarist. U životu mi se stvari događaju po sebi, ne tražim ih, nemam nikakvih želja. Tako je i s glazbom, gdje pokušavam osjetiti koji je repertoar najbolji za moje instumente. Tako Bacha i Mozarta dobro čujem na lutnji i na električnoj gitari, Dowlanda samo na lutnji, ali 'genijalci u sredini' poput Beethovena, Schumanna, Brahmsa, na žicama ne zvuče dobro.
Lutnja ima prebogat originalan reperoar, ali ja živim danas - moj su svijet i Sting i Bach i Mozart, andaluzijske, kubanske pjesme, sve što čujem svaki dan - kaže Karamazov koji je doslovno godine i godine proveo skupljajući notni materijel po knjižnicama New Yorka, Münchena, Pariza, Basela, Ženeve, Frankfurta kao "miš, tovareći sve na sebe, čekajući da iz mora same isplivaju neke stvari". Gdje mu je onda baza, gdje sada stanuje?
- Bolno je to, jer sam na putu čitav život: htio bih sa suprugom dulje živjeti u Zagrebu, malom gradu s mjerom svega. Otkad sam uzeo gitaru u ruke, obilazim učitelje ili jednostavno idem za muzikom. Beskućnik si, trubadur, čergar, kako god to nazvali, ali muzika je prije svega - polako će Karamazov. Rodom iz Zenice, u Zagrebu je dovršio srednju muzičku školu i zatim studirao gitaru, lutnju, dirigiranje, dok se nije skrasio.
- Iz Zagreba sam zbrisao jer sam bio loš student, a profesori s Akademije meni loši. Kad mi je kipar Ivan Lesjak, čiji sam atelje tada često posjećivao, rekao jednom 'čuj, mali, jesi spreman da skočiš u vatru sa svojom gitarom', počeo sam misliti. Nisam znao, nego samo osjetio, ali danas sam siguran da glazbene institucije skroz krivo uče glazbu: većina današnjih muzičara je neupotrebljiva - rezolutno će Karamazov.
- Veliki muzičar Jordi Savall, s kojim sam imao sreće svirati svoj 'prvi gig', nije mi za prvi nastup dao nikakve note, nego me samo upoznao s njegovim ansamblom i rekao mi da sviram što mogu. Većina današnjih muzičara su replike industrije, a ploče snimaju samo pobjednici nekakvih natjecanja, odlični đaci s ocjenom 10. Daleko je to od umjetnosti kako je shvaćam, od Bacha nadalje... - što onda Karamazov misli o Pogoreliću, koji sigurno nije đak kakvog bi poželjela svaka muzička škola?
- Znam Pogorelića s ploča kao fantastičnog umjetnika. Ali on je prošlost, bio je vijest 80-ih , a sad su ga zgazili ti pobjednici natjecanja, klinci kojima se brzo zaboravi ime - kaže Karamazov u atmosferi opuštenog čavrljanja o ozbiljnim stvarima, spremajući se opet za put, jer za diskografsku kuću Decca snima pet CD-a s različitim ansamblima i suradnicima s repertoarom, tipično edinovski, "starog plus novog". Koncert u Zagrebu s domaćim gudaćim triom je tek u travnju: Karamazov je obećao da neće "iskrsnuti nešto drugo".
Branimira Lazarin
Eto, upoznaš se sasvim kurtuozno i veseliš se što je muzika došla do još nekoga -objašnjava mirno Edin Karamazov sjedeći u uredu Aquarius Recordsa, hrvatskog distributera njegovih izdanja. Riječ je najprije o velikom uspjehu posljednje ploče Stinga i Karamazova "Songs from the Labyrinth" s glazbom elizabetanskog skladatelja Johna Dowlanda koja je na svjetskom tržištu prodana u pola mlijuna primjeraka.
- S glazbom Johna Dowlanda živim jako dugo, po njegovoj sam pjesmi 'Come Heavy Sleap' nazvao svoj samostalni CD na lutnji. Ali čudno je to što sam oduvijek, ne poznavajući Stinga osobno, a slušajući Dowlanda, uvijek imao u uhu Stingov glas -priča Karamazov.
U knjižici zajedničkog CD-a Sting detaljno objašnjava etape "sudbinskog" susreta s Karamazovom koje kreću od trenutka kad su Sting i supruga Trudie čuli negdje izuzetan trio nepoznatih glazbenika i pozvali ih da ima ukrase privatnu zabavu; zatim se začudili kad je Karamazov bespogovorno odbio gažu jer ti muzičari "nisu ničiji majmunčići"; e da bi Sting čuo CD Karamazova i zadivljen ga pozvao u svoj glazbeni studio u Frankfurtu. U Frankfurtu počinje njihovo intenzivno glazbeno prijateljstvo.
- Sting mi je predložio da pokušamo zajedno raditi nešto, bilo što. Rekao sam: pokušajmo raditi na muzici Dowlanda. Donio sam partiture i počeo ga učiti notu po notu, frazu po frazu - tumači Karamazov. I koliko je trajao taj proces?
- Dobro ste rekli, bio je to baš proces: nismo tek sjeli da odsviramo stvar i snimimo neki CD u studiju, nego smo radili mjesecima. Boravio sam kod Stinga, na njegovim imanjima u Engleskoj i Italiji, nekada po mjesec dana u kontinuitetu, svirajući po deset sati dnevno. Radili smo na CD-u predano i vrlo ozbiljno. Obojica smo predani radnici, Sting je, kratko rečeno, vrlo ozbiljan i skroman čovjek - muzičar u pravom smislu - priča naš sugovornik.
Uz studijsku verziju, na Stingovu imanju su snimili još jednu, po mišljenju Karamazova bolju verziju istog CD-a u crkvi.
- Prirodna akustika je mnogo bolja, ali je Sting ipak gazda i ja vjerujem njegovu instinktu. Uza sve, on je emocionalno vezan uz staru englesku glazbu. Duboko sam uvjeren, ili to osjećam, da Sting vuče korijene iz istog tog glazbenog kazana kao i John Dowland, Benjamin Britten, Henry Purcell, John Lennon ili tko zna tko još - kaže Karamazov, koji radije govori o uspjehu glazbe nego CD izdanja na tržištu.
- Istina, promijenila mi se financijska slika, ali sam najprije ponosan na to da se Dowland sluša, i to na lutnji. Ne biste vjerovali koliko ljudi uopće nije čulo za lutnju: na američkoj televiziji spikeri nisu znali izgovoriti tu riječ…
Ideja je bila da pjesme zvuče kao da su sada napisane, pa da te "pop-pjesme iz 16. stoljeća" zvuče jednako svježe i danas. Karamazov je, međutim, znalcima najprije poznat kao muzičar koji uspijeva "staroj" glazbi udahnuti kvalitetu suvremenosti na svojim instrumentima.
- Sviram lutnju, gitaru i električnu gitaru - ne mogu reći da sam samo lutnjist ili gitarist. U životu mi se stvari događaju po sebi, ne tražim ih, nemam nikakvih želja. Tako je i s glazbom, gdje pokušavam osjetiti koji je repertoar najbolji za moje instumente. Tako Bacha i Mozarta dobro čujem na lutnji i na električnoj gitari, Dowlanda samo na lutnji, ali 'genijalci u sredini' poput Beethovena, Schumanna, Brahmsa, na žicama ne zvuče dobro.
Lutnja ima prebogat originalan reperoar, ali ja živim danas - moj su svijet i Sting i Bach i Mozart, andaluzijske, kubanske pjesme, sve što čujem svaki dan - kaže Karamazov koji je doslovno godine i godine proveo skupljajući notni materijel po knjižnicama New Yorka, Münchena, Pariza, Basela, Ženeve, Frankfurta kao "miš, tovareći sve na sebe, čekajući da iz mora same isplivaju neke stvari". Gdje mu je onda baza, gdje sada stanuje?
- Bolno je to, jer sam na putu čitav život: htio bih sa suprugom dulje živjeti u Zagrebu, malom gradu s mjerom svega. Otkad sam uzeo gitaru u ruke, obilazim učitelje ili jednostavno idem za muzikom. Beskućnik si, trubadur, čergar, kako god to nazvali, ali muzika je prije svega - polako će Karamazov. Rodom iz Zenice, u Zagrebu je dovršio srednju muzičku školu i zatim studirao gitaru, lutnju, dirigiranje, dok se nije skrasio.
- Iz Zagreba sam zbrisao jer sam bio loš student, a profesori s Akademije meni loši. Kad mi je kipar Ivan Lesjak, čiji sam atelje tada često posjećivao, rekao jednom 'čuj, mali, jesi spreman da skočiš u vatru sa svojom gitarom', počeo sam misliti. Nisam znao, nego samo osjetio, ali danas sam siguran da glazbene institucije skroz krivo uče glazbu: većina današnjih muzičara je neupotrebljiva - rezolutno će Karamazov.
- Veliki muzičar Jordi Savall, s kojim sam imao sreće svirati svoj 'prvi gig', nije mi za prvi nastup dao nikakve note, nego me samo upoznao s njegovim ansamblom i rekao mi da sviram što mogu. Većina današnjih muzičara su replike industrije, a ploče snimaju samo pobjednici nekakvih natjecanja, odlični đaci s ocjenom 10. Daleko je to od umjetnosti kako je shvaćam, od Bacha nadalje... - što onda Karamazov misli o Pogoreliću, koji sigurno nije đak kakvog bi poželjela svaka muzička škola?
- Znam Pogorelića s ploča kao fantastičnog umjetnika. Ali on je prošlost, bio je vijest 80-ih , a sad su ga zgazili ti pobjednici natjecanja, klinci kojima se brzo zaboravi ime - kaže Karamazov u atmosferi opuštenog čavrljanja o ozbiljnim stvarima, spremajući se opet za put, jer za diskografsku kuću Decca snima pet CD-a s različitim ansamblima i suradnicima s repertoarom, tipično edinovski, "starog plus novog". Koncert u Zagrebu s domaćim gudaćim triom je tek u travnju: Karamazov je obećao da neće "iskrsnuti nešto drugo".
Branimira Lazarin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....