Karaševo: Zaboravljeni od svih, bez vjere u budućnost

 Ulaskom Rumunjske u Europsku Uniju život se za sedam tisuća Hrvata u selima na sjeverozapadu zemlje neće nimalo promijeniti. I dalje će do njih rijetki gosti iz Bukurešta, poput ekipe Jutarnjeg lista koja ih je posjetila nakon novogodišnjih blagdana, stizati neosvijetljenim makadamskim cestama prepunim pasjih lešina, a rijetkima koji rade u rumunjskim gradovima plaće će i dalje biti nedostatne za osnovne potrebe.



Hrvati u rumunjskoj županiji Karaš-Severin, nekoliko desetaka kilometara od Temišvara i nedaleko od granice sa Srbijom, žive već od 14. stoljeća, prema povijesnim izvorima. Došli su tu u potrazi za boljim životom, ni ne sluteći da će nekoliko stoljeća kasnije taj život postati golo preživljavanje.

Iako za razliku od ostatka nerazvijene Rumunjske (izvan velikih gradova) imaju asfaltiranu cestu, električnu energiju i uređene kuće, ništa od toga ne bi postigli da već desetljećima svoj novac krvavo ne zarađuju kao građevinari diljem susjednih zemalja, Austrije, Srbije i Hrvatske, ali i dalekih Kanade i SAD-a. Malobrojni su se imali prilike obrazovati, ali su neimaštinu Rumunjske ipak nadvladali. U rijetkim danima praznika, kada se u sela oko Karaševa vrate svi radno sposobni, atmosfera zajedništva vidljiva je na svakom koraku. Pogotovo u crkvama koje su okosnica života Hrvata u Karaš-Severinskoj regiji i za čiju obnovu uvijek sami prikupljaju novac.



- Svima je ovdje siromaštvo najveći problem. Ljudi nemaju novca, ali zato imaju silnu vjeru u Boga. Trude se preživjeti, a nedjeljom i blagdanima odmore svoju dušu na misi - priča nam vlč. Đuređ Katić, župnik župe Uznesenja Marijinog, jedne od najstarijih crkvi u ovoj regiji smještenoj u Karaševu, središnjem selu hrvatske zajednice u Rumunjskoj, koje smo prvo obišli u našem posjetu Karaš-Severinskoj županiji.



U Karaševu živi 2600 Hrvata. Lijepim seocem dominira velika crkva iz 1726., a u predvečerje kada stižemo, čarolija je još i veća zbog stotine božićnih svjetala gotovo u svakom prozoru i na ulicama. Velika je to razlika od stotine kilometara mračnih i blatnih cesta uz koje se nižu derutne straćare bez struje i vode, bez gotovo ijedne ploče. Sve su to, sami će reći, teškim radom postigli kroz godine. Ali, sada im prijeti izumiranje jer se zbog slabog nataliteta broj žitelja ovog kraja iz godine u godinu sve više smanjuje. Ipak, unatoč višestoljetnom životu među Rumunjima, ovdašnji Hrvati uspjeli su očuvati svoj nacionalni identitet, jezik i običaje iz domovine. Doduše, jezik kojim pričaju iskrivljen je, arhaični hrvatski otprije 400 godina, ali se književni hrvatski uči u dvjema dvojezičnim školama na ovom području, po knjigama koje iz Hrvatske šalje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.



Sve su ploče u općini na rumunjskom i hrvatskom, a sve obavijesti samo na hrvatskom jeziku, kao i mise u crkvama koje su sagrađene u svakom od sedam hrvatskih sela. Iako nisu zaboravili domovinu, sve više dobivaju dojam da je domovina zaboravila njih. Posjetio ih je svojedobno i predsjednik Stjepan Mesić, a povremeno ih obiđu i putujuća kazališta, ali kao da nitko ne mari kako žive.



- Nema radnih mjesta. Hrvatska se ne brine za nas. Hrvatska poduzeća mogla bi ovdje otvoriti svoja predstavništva u kojima bi se ljudi mogli zaposliti i zarađivati za život, ali ona to radije čine u Moldaviji i drugim zemljama gdje je radna snaga još jeftinija. Umjesto da ovoj regiji daju život - priča nam Petar Dobra, župnik u selima Klokotić i Vodnik. Petar Hacegan, profesor hrvatskog jezika i književnosti u Karaševskoj dvojezičnoj osnovnoj školi koja broji 200 učenika, kaže da bi sve dao da u Karaševo stiže više knjiga i časopisa na hrvatskom.

- Da nam je barem imati neki klub u kojem bi se mogli informirati i čitati na hrvatskom. Iako se i sada gledaju hrvatski televizijski programi, a novine čitamo preko Interneta, to nije dovoljno. Mjesna knjižnica broji samo stotinjak knjiga na hrvatskom. A mladi se sve više okreću srpskom televizijskom programu i turbofolk glazbi - otkriva nam Hacegan, naš vodič kroz hrvatska sela Karaš-Severina. 



I doista, lijepim i okićenim selima Vodnik, Ravnik, Jabalče, Klokotić, Lupak i Karaševo, uz hrvatsku šahovnicu i hrvatskim školama, iz automobila i gostionica trešte istočnjački ritmovi glazbe s nedaleke srpske granice. U jednoj od gostionica susrećemo 17-godišnjeg Marijana Zlatka Zuzu. Maturantu mjesne dvojezične gimnazije velika je želja studirati u Zagrebu ili obližnjem, sveučilišnom Temišvaru. No, kaže, vjerojatnije je da će kao i njegovi roditelji preživljavati radeći teške fizičke poslove u inozemstvu.

U zgradi Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj organiziraju se blagdanski balovi i susreti, a nedavno je tamo u konzularni posjet došao i predstavnik hrvatskog veleposlanstva. Organiziraju se i kroz Demokratski savez Hrvata, čiji je predsjednik Milja Almažan.

POSJET KONZULA

U Karaš-Severinu njegov je život zasad bezbrižan i protječe u igranju biljara i nogometa s hrvatskim prijateljima. No, kazuje nam profesor Hacegan, većina mladih ne iskoristi hrvatske državne stipendije i ne ode studirati u Zagreb, ali niti u Temišvar. A bez obrazovanja, njihova je budućnost, grubo rečeno, beznadna.



- Da ovdje mogu zaraditi barem 500 eura, nikad ne bih išao u inozemstvo! Ali ne mogu, nemam gdje - priča nam Petar Filku, bivši učitelj hrvatskog jezika koji sada kruh svagdašnji zarađuje na poslovima čišćenja u Austriji. Rumunjski Hrvati uvjereni su da će lokalne tvornice i tvrtke otpustiti najprije njih, prije domicilnog stanovništva, iako imaju i svog zastupnika u rumunjskom parlamentu, kao nacionalna manjina. Neki, nezadovoljni sadašnjim stanjem, tvrde da im je bilo bolje čak i u vrijeme zloglasnog Nicolaea Ceausescua, rumunjskog komunističkog diktatora.



- Tada smo bili malena skupina koja mu nije predstavljala opasnost. Za razliku od Mađara kojih u Rumunjskoj ima dva milijuna, na nama je Ceausescu često volio pokazivati kako daje prava i dobar život nacionalnim manjinama. Znao je da za njegov režim nismo opasni - prisjeća se vremena kada su karaševski Hrvati imali posao i bolje životne uvjete vlč. Petar Dobra, dodajući da su ovdašnji Hrvati uvijek u kulturi prednjačili pred Rumunjima. A uvijek su, veli, imali i slobodu kretanja, za razliku od Rumunja.



Od Europske Unije stoga ne očekuju ništa osim pojednostavljenog procesa dobivanja radnih dozvola za inozemstvo. Bolji život i prednosti velike europske obitelji možda će, kažu, osjetiti tek za dvadesetak godina kada Rumunjska standardom dosegne ostale zemlje članice EU. Ali zasad, uz prosječnu rumunjsku plaću od 240 eura, cijene namirnica veoma slične onima u Hrvatskoj i ignorantski stav rumunjskih, ali i hrvatskih vlasti prema njihovom preživljavanju, u svoja se sela vraćaju samo da bi predahnuli, a već slijedećeg tjedna rasuli se tisuće kilometara po cijelom svijetu.



Pridošlice su među rumunjskim Hrvatima iznimno rijetke. Stoga ih je silno razveselio dolazak časnih sestara Gracije i Anite iz reda Službenica milosrđa. Osim što organiziraju razne molitvene događaje, okupljaju mlade, šire hrvatski jezik i kulturu, sestre Anita i Gracija previjaju rane, mjere šećer, tlak i daju injekcije. Možemo li pomoći na bilo koji način, pomoći ćemo - kažu.



Sestra Anita u Ravnik je među karaš-severinske Hrvate došla iz rodnog Splita koji joj i danas nedostaje.



- Uvijek me pitaju sviđa li mi se ovdje, a ja odgovaram da su najveća vrlina ovog kraja ljudi. Iznimno su nas dobro prihvatili - govori nam sestra Antia, dok 19-godišnja Ravničanka Ljuba kaže da sestre mora "čuvati kao oko u glavi". Bez njih, kaže, ne zna kako bi joj izgledao život. Prigrlila ih je kada je imala 13 godina i otada su nerazdvojne prijateljice.

Časne sestre iz Hrvatske

Tomislav Kukec