Kenijski pokolji i prirodni zakoni

Najnoviji pokolji u Keniji, koja se dugo doimala kao najciviliziranija bivša britanska kolonija, a prije toga užasni genocidi u Ruandi i u Burundiju, višekratno opetovani pokolji u Kongu, a možda i unutrašnji ratovi u Angoli i Mozambiku, na neki način pokazuju kako je na krhkim nogama vatikanska shema po kojoj nema morala ondje gdje nema vjere, ponajprije kršćanske, ponajviše katoličke.



Upravo je ekvatorijalni pojas Afrike najkršćanskiji dio Crnog kontinenta, gdje se islam ukrcao tek rubno, gdje su generacije i generacije poučavane Desetorim zapovijedima, gdje ateista nema ni u naznakama, gdje je dakle prirodni zakon - o kojemu govore i Benedikt XVI i Aleksej II - malo čime stigao biti narušen, jer mnoge od napasti potrošačkog društva nisu ni privirile u te krajeve.

Ubijaju se ipak i ondje ljudi, svrstavajući se ne uz Krista ili protiv njega, nego uz ostale koji govore istim jezikom, protiv onih koji govore drukčijim, po istome onome instinktu koji natjera drozdove iz jedne četvrti, te ptice nebeske, da kljunovima zatuku drozda iz druge četvrti, iz neprijateljskog jata, jer cvrkuće mrskim akcentom. Kako se u prirodnom zakonu, dakle, valoriziraju pokliči: "Ubij Srbina!" ili "Ubij tovara!", o kojima meditiraju navijači iz Zadra?.

I u najkršćanskijem dijelu Afrike ne manjkaju krvavi etnički sukobi, Dekalogu i prirodnom zakonu uz nos.

Otac Michael Kamau Ithondeka, koji je još prije nekoliko godina briljirao u Rimu na Papinskome biblijskom institutu, zatučen je kamenjem i mačetama, jer je imao tu nesreću da pripada narodu Kikuju, a to je bilo nepodnošljivo onima iz naroda koji se zove Kalendžin. Da sve bude neshvatljivije nama u Hrvatskoj, ni jedni ni drugi nisu pravoslavni. Baš kao što to nisu bili ni Hitler ni Mussolini, pa ni Horthy.

Engleski kolonijalisti su Britansku Istočnu Afriku (dakle i buduću Keniju) podijelili po pokrajinama koje su, manje-više, slijedile etničke granice - ne vodeći naravno računa o tome da su na tom području etničke seobe još trajale. I političke stranke nastale poslije drugoga svjetskog rata okupljale su se uglavnom po etničkom ključu. Jomo Kenyatta, prvi predsjednik Kenije, a još više njegov nasljednik Daniel arap Moi, promovirali su jednostranački centralizam. Majimbo (madžimbo), decentralizacija za koju su se zauzimali oporbenjaci (po vragu, baš iz manjinskih naroda, npr. tata i sin Odinga), nije bila po volji ni protestantskim crkvama, ni Katoličkoj crkvi koja joj se opirala, kako piše ovih dana vatikanski Osservatore Romano, iz pera o. Giuseppea Caramazze. "Crkve su svrstale protiv te ideje jer se u njoj skriva užasno sjeme tribalizma", dakle plemenske podjele, objašnjava taj svećenik.

Pleme je u rječniku bijelaca zastrašujući pojam: skupina divljaka koja vrišti i hoće pojesti civilizatore. Morao bi biti dovoljan spomen na genocid američkih Indijanaca, proveden u znaku križa, pa da se mi iz kršćanske civilizacije počnemo pokajnički busati u prsa i zaboraviti pojam plemena na sve vijeke vjekova. Utoliko prije ako znamo da su za zapadnjake 4 milijuna Škota nacija, 4-5 milijuna Hrvata u najbolju ruku etnik (ili, eto, "mlada nacija"), a 5,5 milijuna Kikuja su "pleme", dvije stube niže na rangovnoj ljestvici te političko-vjerske demografije koja narode razvrstava po mjeri atlantističkih predrasuda.



Ne moramo se vraćati u prošlost, gdje se među katolicima nalaze i hrvatožderi i srbožderi. Danas bi bilo poučno doznati kako je po istim univerzalnim Desetorim zapovijedima i po istome prirodnom zakonu nekim katoličkim svećenicima bogougodna nacionalna i državna samostalnost Hrvatske, ali im je "užasna" pomisao na samostalnost afričkih naroda ili pak onih 25-30 milijuna Kurda?

Inoslav Bešker