U ulici u kojoj stanujem - uostalom, kao i u svakoj našoj ulici - postoji sportska kladionica. Smještena je u neuglednom poslovnom lokalu od dvadesetak kvadrata, na mjestu gdje je nekad bila zadružna vinarija, potom i mesnica. Negdje u jeku tranzicije vinarija je ugašena, potom i mesnica, a utjehu u jelu i utjehu u piću odmijenili su jači opijati. U to vrijeme, kad su posvuda po Hrvatskoj kladionice nicale poput gljiva, iznikla je i ta u mojoj ulici. U međuvremenu, uokolo su se pozatvarale male trgovine, obiteljski obrti, frizeraji i pekare. Mali i veliki zanati prošli su svoj kaštig i golgotu, ali kladionica ne. Stoji i dan danas tamo, a kad prođem pokraj nje, krajem oka vidim zidove prekrivene gusto ispisanim listićima. Isto tako, vidim neke mrke, loše odjevene tipove u tamnim jaketama od skaja kako ruku zguranih u džepove proučavaju te listiće kao da su filolozi koji dekriptiraju drevni svitak. Prolazio sam tako svaki dan kraj kladionice a da na nju i njene "stanovnike" nikad nisam obraćao pažnju. Ubuduće hoću. Jer, nakon Đurđevca na kladionicu i njene korisnike više ne gledam isto.
Tjedan dana nakon stravičnog masakra u đurđevačkoj poslovnici Fine, činjenice vezane za to jezivo umorstvo rasvijetlile su se u svoj svojoj razoružavajućoj, tupoj banalnosti. Nekoliko dana Hrvatska je ustreptalo iščekivala da podravska policija pronađe dvostrukog ubojicu i pljačkaša Fine, vjerujući da on mora biti jedan od mladih i bezočnih karijernih kriminalaca koji posljednjih godina siju smrt velegradskim asfaltom. Pokazalo se (mislim - nažalost) da je istina mnogo banalnija. Počinitelj masakra u Fini nije bio neki od ošišanih profija vojne prošlosti i debelog dosjea, nego obični lokalni tip, 33-godišnji anonimni skladištar i k tomu rođak jednog od ubijenih. Čovjek čiji je dotadašnji život izgledao kao oličenje bezbojne, provincijske normalnosti uzeo je tog jutra Zastavu 7,65, ušao u poslovnicu Fine, ubio bez opomene dvoje ljudi i išetao sa sadržajem dnevnog trezora. Potom je sakrio novce i oružje, otišao mirno na posao, ispričao se zbog kašnjenja. Neprovjereno se tvrdi da je sutradan uredno pohodio nedjeljnu misu. I da, još nešto je učinio 33-godišnji kalinovački skladištar: otišao je u poslovnicu PSK i uplatio 1500 kuna na dva teniska para.
Jesu li prešli granicu
Da, o tome je riječ. Kao što, poštovani čitatelji, vjerojatno već znate, 33-godišnji Dražen Dorčec bio je kockar. Pripadao je vojsci od pola milijuna Hrvata koji predanom redovitošću pohode malene žute, crvene ili modre lokale na dnu moje ili svačije druge ulice. I on je poput mojih "susjeda" jutro počinjao religijskim proučavanjem listića na panou kladionice, i on je vjerovao da je tek rekreativac koji ubija vrijeme vrteći teletekst i studirajući finski hokej. Moram priznati da sada na licima ljudi u kladionici tražim dramu
Skladištar iz Kalinovca se, međutim, malo zaigrao, a u tom "zaigravanju" upetljao se u pet kredita, pokušao založiti kuću i završio kod kamatara. Njegove dugove dvojica su mještana platili - krvlju. Do tada, na mrke tipove u jaketama od skaja gledao sam kao na luzere koji ne shvaćaju da bi tih par kuna i par slobodnih sati bilo bolje potrošiti na partiju basketa ili film posuđen u videoteci. Moram priznati da sada pažljivije gledam njihova lica i na njima tražim dramu. Pokušavam s njih iščitati jesu li prešli granicu gdje kontrole više nema, je li im supružnica shvatila otkud ti budžetski minusi, je li im stan pod hipotekom, spadaju li u one koji vjeruju da su "samo" rekreativci ili spadaju u onu goru vrstu koja misli da su promućurni, hladnokrvni profiji. Što je najvažnije, nakon Đurđevce tražit ću na njihovim licima još nešto. Nastojat ću iz njih iščitati bi li i oni bili u stanju ući u moju kuću, kvartovsku trgovinu ili banku i bi li bili u stanju ispaliti 7,65 u prsa meni ili službenici za pultom.
Lica žudnje
Moja ulica - uostalom, kao i svaka naša ulica - ima i dilere. Sjede na štekatu ispred jedne birtije ili se klatare oko parkiranih motora, besposleno čavrljaju na zimskom suncu i usluže onoga tko im priđe i zatraži ono što prodaju. Protiv dilera droge postoji široko rasprostranjena i dobro utemeljena javna omraza. Oni truju našu djecu, kažu ljudi. Navode ih na ovisnost, a onda tu ovisnost eksploatiraju dok ih ne izmuzu. Droga je smrt obitelji, veli se, ona financijski uništava jedinku i njenu okolinu. Zbog droge su očajni ovisnici pripravni na sve. Obijaju aute. Pljačkaju staricama torbicu. Ulaze naoružani u banke, pljačkaju, pucaju i ubijaju ljude. Zbog svih tih razloga, teške su droge zabranjene, a prema njima postoji opći zid prijezira. U mojoj ulici, međutim, postoji lokal koji također izvlači novce ljudima koji se upecaju na ovisnost. Taj lokal također ima potencijal da urušava obitelji, slama kućanstva, ljude dovodi na prag bijede i preko praga psihičke bolesti. Kako vidimo, taj lokal također može danas ili sutra postati razlogom da neko otme boršu starici, opljačka ljekarnu ili ubije čovjeka. Ali, za razliku od dilera koji svoju rabotu obavljaju po okolnim portunima kriomice, ovaj je lokal krasno osvijetljen, ima jasno istaknutu firmu, a lanac kojem pripada reklamira se na poluvremenu važnijih utakmica. Na mjestu gdje se danas nalazi kladionica o kojoj pričam, nalazila se prvo mesnica koja je susjedstvu prodavala mulam, bravetinu i bržole, a potom i pučka vinarija koje je lokalnim bevandurima "dilala" zadružno vino na dece. U ta doba, susjedi su rogoborili jer su im se ulicom motali pijanci. Sad se nitko ne buni, jer kladionica je svijetla, tiha i upeglana, a nitko previše ne razmišlja da im je tranzicija u četvrt ubacila "bug" ne manje razoran od dilera sto metara dalje. Nekad su ljudi na tom mjestu kupovali proteine. Potom su kupovali alkohol, jer još od Cesarića znamo da utjehe nema u vodi. Ali, piće i dop više ne igraju, sad klinci imaju drugu zanimaciju da potroše dvadeset kuna, sad smo na jačoj drogi: puca nas instant sreća s bijelog listića. Zaboravite vrijeme kad se govorilo da je u radu spas. Milijunaš, Big Brother, lanci sreće, financijski inženjering - sve su to pojavna lica iste žudnje za srećom preko noći u društvu u kojem je kolabirala civilizacija rada. Znači li to da bi kladionice trebalo zabraniti? Ne nužno. Ali, bih li zvučao kao užasan ekstremist ako predložim da se sportsko klađenje tretira barem onako kao nikotinska ovisnost: da se kladionicama zabrani reklamiranje, a da firme i listići kladionica imaju isti natpis upozorenja s masnim crnim obrubom kao što imaju kutije duhana? Ili su milijuni koje kladionice uplaćuju državi dovoljan razlog da se o privatnim porocima javno šuti?
Jurica Pavičić
Tjedan dana nakon stravičnog masakra u đurđevačkoj poslovnici Fine, činjenice vezane za to jezivo umorstvo rasvijetlile su se u svoj svojoj razoružavajućoj, tupoj banalnosti. Nekoliko dana Hrvatska je ustreptalo iščekivala da podravska policija pronađe dvostrukog ubojicu i pljačkaša Fine, vjerujući da on mora biti jedan od mladih i bezočnih karijernih kriminalaca koji posljednjih godina siju smrt velegradskim asfaltom. Pokazalo se (mislim - nažalost) da je istina mnogo banalnija. Počinitelj masakra u Fini nije bio neki od ošišanih profija vojne prošlosti i debelog dosjea, nego obični lokalni tip, 33-godišnji anonimni skladištar i k tomu rođak jednog od ubijenih. Čovjek čiji je dotadašnji život izgledao kao oličenje bezbojne, provincijske normalnosti uzeo je tog jutra Zastavu 7,65, ušao u poslovnicu Fine, ubio bez opomene dvoje ljudi i išetao sa sadržajem dnevnog trezora. Potom je sakrio novce i oružje, otišao mirno na posao, ispričao se zbog kašnjenja. Neprovjereno se tvrdi da je sutradan uredno pohodio nedjeljnu misu. I da, još nešto je učinio 33-godišnji kalinovački skladištar: otišao je u poslovnicu PSK i uplatio 1500 kuna na dva teniska para.
Jesu li prešli granicu
Da, o tome je riječ. Kao što, poštovani čitatelji, vjerojatno već znate, 33-godišnji Dražen Dorčec bio je kockar. Pripadao je vojsci od pola milijuna Hrvata koji predanom redovitošću pohode malene žute, crvene ili modre lokale na dnu moje ili svačije druge ulice. I on je poput mojih "susjeda" jutro počinjao religijskim proučavanjem listića na panou kladionice, i on je vjerovao da je tek rekreativac koji ubija vrijeme vrteći teletekst i studirajući finski hokej. Moram priznati da sada na licima ljudi u kladionici tražim dramu
|
Lica žudnje
Moja ulica - uostalom, kao i svaka naša ulica - ima i dilere. Sjede na štekatu ispred jedne birtije ili se klatare oko parkiranih motora, besposleno čavrljaju na zimskom suncu i usluže onoga tko im priđe i zatraži ono što prodaju. Protiv dilera droge postoji široko rasprostranjena i dobro utemeljena javna omraza. Oni truju našu djecu, kažu ljudi. Navode ih na ovisnost, a onda tu ovisnost eksploatiraju dok ih ne izmuzu. Droga je smrt obitelji, veli se, ona financijski uništava jedinku i njenu okolinu. Zbog droge su očajni ovisnici pripravni na sve. Obijaju aute. Pljačkaju staricama torbicu. Ulaze naoružani u banke, pljačkaju, pucaju i ubijaju ljude. Zbog svih tih razloga, teške su droge zabranjene, a prema njima postoji opći zid prijezira. U mojoj ulici, međutim, postoji lokal koji također izvlači novce ljudima koji se upecaju na ovisnost. Taj lokal također ima potencijal da urušava obitelji, slama kućanstva, ljude dovodi na prag bijede i preko praga psihičke bolesti. Kako vidimo, taj lokal također može danas ili sutra postati razlogom da neko otme boršu starici, opljačka ljekarnu ili ubije čovjeka. Ali, za razliku od dilera koji svoju rabotu obavljaju po okolnim portunima kriomice, ovaj je lokal krasno osvijetljen, ima jasno istaknutu firmu, a lanac kojem pripada reklamira se na poluvremenu važnijih utakmica. Na mjestu gdje se danas nalazi kladionica o kojoj pričam, nalazila se prvo mesnica koja je susjedstvu prodavala mulam, bravetinu i bržole, a potom i pučka vinarija koje je lokalnim bevandurima "dilala" zadružno vino na dece. U ta doba, susjedi su rogoborili jer su im se ulicom motali pijanci. Sad se nitko ne buni, jer kladionica je svijetla, tiha i upeglana, a nitko previše ne razmišlja da im je tranzicija u četvrt ubacila "bug" ne manje razoran od dilera sto metara dalje. Nekad su ljudi na tom mjestu kupovali proteine. Potom su kupovali alkohol, jer još od Cesarića znamo da utjehe nema u vodi. Ali, piće i dop više ne igraju, sad klinci imaju drugu zanimaciju da potroše dvadeset kuna, sad smo na jačoj drogi: puca nas instant sreća s bijelog listića. Zaboravite vrijeme kad se govorilo da je u radu spas. Milijunaš, Big Brother, lanci sreće, financijski inženjering - sve su to pojavna lica iste žudnje za srećom preko noći u društvu u kojem je kolabirala civilizacija rada. Znači li to da bi kladionice trebalo zabraniti? Ne nužno. Ali, bih li zvučao kao užasan ekstremist ako predložim da se sportsko klađenje tretira barem onako kao nikotinska ovisnost: da se kladionicama zabrani reklamiranje, a da firme i listići kladionica imaju isti natpis upozorenja s masnim crnim obrubom kao što imaju kutije duhana? Ili su milijuni koje kladionice uplaćuju državi dovoljan razlog da se o privatnim porocima javno šuti?
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....