PIŠE BORIS VLAŠIĆ

KOMENTAR Nije skup najam, nego to što nema rezultata

Dragan Matic / CROPIX

Vlada je limitirala iznos cijene najma za pravne osobe na proračunu. Računa na nove pregovore oko ugovora. Ili će shvatiti da raskid ugovora ima cijenu koju ne može platiti

Uh, najgore je pogledati u vlastite troškove. Obični ljudi skuže da previše telefoniraju, zaigraju se u šopingu, odu na ljetovanje za koje nemaju novca, a slome kada shvate da žive u prevelikom stanu i voze preskupi auto. Automobila se nekako i riješe, ali pate zbog stana jer im postane preskup nakon što izgube posao, skinu im plaću ili im se život promijeni jer su ugovorajući kredit s kamatom u francima u stvari mislili štedjeti. I onda se pojavi Boris Lalovac, ministar financija. Sada namjerava spasiti djelić budžeta, uvesti neki red i skromnost u stil agencija i zavoda koje hrani iz budžeta.

Zato je divno živjeti na proračunu, bez obzira na krizu, jer jednostavno, institucije moraju postojati pa će se država pobrinuti da im namakne pare. Ali, ispadne gadno kada država, u namjeri da realizira neku ideju o uštedi, odluči provjeriti vlastite troškove. Kao što je to nedavno napravila Vlada dubinski analizirajući rashode državnog proračuna. Bilo bi puno pristojnije da je to propustila kada ionako neće ništa napraviti uoči izbora.

Ovako je ustanovila da agencije, zavodi, fondovi i druge pravne osobe s javnim ovlastima, a imamo ih 187, raznih, sasvim ludih naziva i možebitno sličnog sadržaja, troši pristojan novac, 100 milijuna kuna godišnje, samo na poslovne prostore. Lalovac je najavio da je za državu preskup svaki četvorni metar poslovnog prostora koji u najmu državu košta više od 11 eura. Odličan, pošten stav u skladu s uvjetima poslovanja u zemlji u kojoj biznis teško egzistira. Uzme li se u obzir da skoro pola tih fondova i agencija uopće ne plaća najam poslovnih prostora, to znači da 100 institucija potroši godišnje 92 milijuna kuna samo na najam poslovnog prostora.

Primjerice, Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija, dakle institucija koja se hvali i ističe kako joj je cilj omogućiti transparentno upravljanje, praćenje i provođenje energetske strategije Hrvatske, te na sustavan način pratiti i biti podrška u vođenju institucija države i državnih tvrtki, posebice njenih troškova, plaća najskuplji najam prostora, 19,59 eura. Već je godinama to iznos koji je najmanje trideset posto veći od prosječnih cijena poslovnih prostora, a sada se i za one koji pune taj proračun ispostavilo da se, kvragu, netko zaigrao s ugovorom. Slično kao i u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, HAKOM-u, HANDA-i i još nekima. HANDA je, kao što svi znaju, agencija za obavezne zalihe nafte i naftne derivate. Oni, njih sedam koliko ih tamo radi, plaćaju 17,79 eura po četvornom metru, 20 centi više od Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo. Zato svaki zaposleni i vrijedi 33 tisuće kuna bruto. Na popisu onih koji se nisu previše gnjavili pregovarajući oko cijene, tu je još Lučka uprava Zadar, Agencija za sigurnost željezničkog prometa, CARNet, ASOO, HANFA i još nekoliko njih. Vjerojatno im pri ugovaranju nikada nije palo na pamet da bi netko mogao administrativno propisati cijenu najma prostora koju smiju plaćati.

Vladina namjera pogodit će ministra Grčića. Bila bi to možda i zgodna scena da ga, negdje usred ljeta, vidimo kako izlazi iz svog ureda noseći kutije kako bi se preselili u jeftinije prostore. Grčić, naime, za prostor svog ministarstva prve dvije godine najma plaća 12,37 eura s PDV-om, ali će zato posljednje dvije, od pet godina na koliko je potpisao ugovor, plaćati dva eura više. Ministar Zmajlović je, pak, u idealno oprostivoj situaciji jer je iznos njegova ugovora nešto ispod željenih 11 eura, tako da ostaje u Zagrebtoweru.

Da mora iseliti, a to bi se moglo dogoditi Grčiću bude li Vlada inzistirala na vlastitoj odluci, raskid ugovora ima svoju cijenu. Zmajlović, odnosno Lalovac, iz proračuna bi morao platiti za raskid ugovora 1,5 milijuna kuna raskine li se unutar tri godine, a ako do raskida dođe u posljednje dvije godine, onda plaća naknadu od 900 tisuća kuna. O tome koliko će morati platiti Grčić, točnije koliki je iznos njegovaa raskida ugovora, još ne znamo. No, realno je da će biti riječ o suviše velikom iznosu a da bi se isplatilo raskidati ugovor. Što pak dovodi do toga da će brojni ugovori ostati važeći iako su nam preskupi. To su ona mala slova, koja nikada ne želimo čitati i koja se najlakše preskaču kada se plaća tuđim novcem. No, najbolje u svemu je što ni ideja o ograničavanju cijene ne znači previše, a kamoli pravu uštedu. Naime, neki poslovni prostori u svojoj su konačnici jeftiniji iako se za njih daje više novca.

Na konačnu cijenu može utjecati energetski razred, veličina prostora namijenjenog zaposleniku pa bi, u nekoj idealnoj situaciji, sve to trebalo odrediti u kakvom prostoru treba ostati pojedina pravna osoba.

Da li spomenuti službena vozila? Činjenicu da su dvije agencije koje imaju status neprofitnih institucija nabavile vozila od 450 i 520 tisuća kuna. Jedan centar je platio službeni automobil preko 300 tisuća kuna. Tri lučke uprave, tri nacionalna parka i dva muzeja, dva fonda i jedan institut uljepšali su si parking vozilima prosječne vrijednosti od 200 do 230 tisuća kuna. I nisu to sakrili, uredno su prijavili državi. Jedna lučka uprava kupila si je automobil vrijedan više od 279 tisuća kuna, nacionalni park se usrećio automobilom od 316 tisuća kuna, a park prirode sada krasi automobil vrijedan 388 tisuća kuna. Najbolje je u svemu da podaci kojima država raspolaže govore da je prosječna kilometraža takvim automobilima oko 20 tisuća kilometara godišnje, a sigurno ih ne napravi portir. To su brojke koje nam govore kako smo zaposlili krive ljude, kako smo dopustili da plaćamo one koji nemaju nikakvu namjeru čak ni raditi ono za što su plaćeni, nego biti zaposleni kako bi samo sebi omogućili lagodnost. Na to godišnje potrošimo 27 milijuna kuna.

Ali, time se ne bavimo. Nema vremena, a to je ozbiljan posao. Izbori su suviše blizu za sklapanje novih ugovora i selidbe. Jer kada bi se svime pozabavili, shvatili bi da taj novac za najam i održavanje prostora odlazi, recimo, i na neki Staroslavenski institut sa 23 zaposlenih. Što 23 ljudi radi u Staroslavenskom institutu a da koristi Hrvatima u 21. stoljeću, to može objasniti samo ekipa, njih 27, koliko ih je zaposleno u Institutu za filozofiju, pri čemu svaki zaposleni vrijedi više od 18 tisuća kuna bruto.

Vukovaru smo ponudili četiri osobe u Fondu za obnovu i razvoj grada Vukovara, a Staroslavenskom institutu 23 zaposlena. Jasno je da nam treba Institut za folkloristiku sa svih 46 zaposlenih o kojima nemamo pojma, jasno je da imamo Agenciju za regulaciju tržišta željezničkih usluga jer smo mi ipak zemlja koja promet vlakovima razvija uvođenjem autobusnih linija, super je da zapošljavamo 40 ljudi u Institutu za međunarodne odnose, a na ulicama Zagreba se prebijaju Dalmatinci samo zato što su Dalmatinci, imamo 503 osobe u Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, a bave se samo plaćanjem! To je samo dio od preko 21 tisuće ljudi zaposlenih u raznim institucijama na što sve trošimo a da ne znamo bitne odgovore - ispunjavaju li ciljeve, tko ih je postavio, zašto i što bi oni u konačnici trebali postići? A sigurno će nam trebati još mnogo vremena da doznamo ijedan od odgovora na to. Zato su neke uštede iluzije, jer to nisu oni potezi koje treba povući. Ne donose rezultate, treba ih otpisati. Svi će biti sretni.

Izdvajamo