Jedan hrvatski poljoprivrednik - nazovimo ga Slavko - bavi se uzgojem organske hrane. Razvio je proizvodnju i obrađuje impozantnih 70 hektara, od čega je većina u vlasništvu države. Slavko je zemlju dobio u dugogodišnji zakup, i to po relativno povoljnoj cijeni, no uslijed nerazjašnjenih okolnosti počinje kasniti s uplatama zakupnine. Uskoro od općine u kojoj se nalazi - a ona je formalni najmodavac - dobiva rješenje kako mu se zemlja oduzima zbog neplaćanja zakupnine. Slavko se žali nadležnoj državnoj agenciji i otamo, s potpisom stanovitog pravnog referenta - nazovimo ga Janko - ishodi novo očitovanje po kojem mu je zemlja nepropisno oduzeta. Cijeli slučaj stavljen je ad acta i Slavko nastavlja s poslom, dok se koju godinu i jednu promjenu lokalne vlasti kasnije ne raspisuje novi natječaj za dodjelu državne zemlje. Za Slavkovu zemlju sad se zainteresirao drugi poljoprivrednik - nazovimo ga Mirko. U krajnje netransparentnim okolnostima ista ona agencija koja je koju godinu prije izdala službeno očitovanje da je Slavku nepropisno oduzeta zemlja, odnosno da je njegov ugovor valjan, sad zaključuje kako je ugovor s njima ipak prekinut te žurno sklapa ugovor s Mirkom. Obavijest da je ostao bez tridesetak hektara zemlje Slavko dobiva telefonom usred noći, igrom slučaja baš nekoliko sati prije isteka roka prijave poljoprivrednih površina za dobivanje poticaja. Na Slavkov upit iz državne agencije odgovaraju kako je ranije kontradiktorno rješenje izdano pogreškom (!?) referenta Janka te je stoga nevažeće. Slična priča, samo s pravim imenima i prezimenima, odigravala se prije nekoliko dana u Slavoniji, a rezultirala je mini noćnom seljačkom bunom, kad je nekoliko poljoprivrednika bijesnih zbog oduzimanja zemlje usred noći pokušalo izvršiti napad na regionalnu podružnicu državne agencije koja se time bavi. Dakako, seljačko nezadovoljstvo i prosvjedne akcije, pa i radikalne, nisu ništa čudno, ni u Hrvatskoj ni u inozemstvu.
Tužna priča o Mirku, Slavku, Janku i državnoj zemlji značajna je utoliko što su u njoj sadržani svi bitni elementi nakaradnog sustava upravljanja javnom imovinom i resursima u zemlji. Naime, u cijeloj priči evidentno je da je netko - upravljajući i gospodareći tom imovinom - počinio kriminal. Ili Slavko koji nije uredno plaćao najam i Janko koji mu je iz lako zamislivih razloga izdao rješenje kojim mu je omogućio da tu zemlju zadrži ili, pak, Mirko i neki novi referent koji su sad u sličnoj takvoj simbiozi zemlju oduzeli Slavku. A možda je priča i jednostavnija pa su se malverzacijama bavili svi, i Slavko koji nije plaćao i Janko koji je to pokrivao i Mirko koji je sada zbog boljih političkih veza stekao naklonost nove garniture na vlasti pa dobio zemlju. Dakako, nije tu suštinski problem u naša tri junaka, već u sustavu u kojem žive i rade, a koji takve operacije potiče, dapače čini ih dominantnim obrascem ponašanja. Nigdje to nije tako očito kao u poljoprivredi, gdje je većina osnovnog resursa - zemljišta - i dalje u javnom vlasništvu.
A kako je to gospodarska djelatnost u kojoj je volumen osnovni faktor konkurentnosti, poprilično je jasno kolika je moć u rukama raznih političkih dužnosnika i niskoplaćenih referenata koji odlučuju tko će i pod kojim uvjetima moći koristiti taj zajednički resurs. Postići u takvim okolnostima čiste račune težak je zadatak, ali i besmislen. Zato što čiste račune ustvari nitko ne želi. Kada bi želio, onda bi u jednoj od ovakvih priča netko završio ili u zatvoru ili bez posla ili s bilo kakvom sankcijom. No, sankcija nema. Slavko i dalje obrađuje državnu zemlju, doduše nešto manje površine, Mirko ima više, a referent Janko i dalje ima posao. Priča će se ponoviti već za koju godinu, kad će se opet promiješati političke karte pa će Slavko doći na štih, a Mirko postati žrtva. U takvoj državi - gdje lopov lopovu viče da je lopov - općeg napretka nema, jer se zajednički resursi koriste za partikularne interese. Kako završi takva jedna država, vidi se ovih dana u Grčkoj, koja je najzaduženija, ali i proporcionalno najimućnija europska država - što se vrijednosti imovine u vlasništvu države tiče.
Ti naizgled kontradiktorni podaci zapravo su plod slične paradigme koju gledamo ovih dana na hrvatskim njivama, a inače u svim segmentima društva gdje se imovina svih redistribuira ili daje u korištenje putem diskrecijske odluke političkih i inih dužnosnika. Taj benderovski model - imovina naša, profit moj - suštinski je jedina točka oko koje vlada nacionalni konsenzus i prešutni dogovor. Stvar je to bazične matematike. U tranzicijskoj zemlji koja ima tek nešto više od 4 milijuna stanovnika te i dalje poprilično vrijednu “javnu imovinu” svatko ima pravo vjerovati da će prije ili kasnije i on doći na red da dobije svoj dio kolača.
Neki nikad ne dođu, no nadaju se… Spirala društvenog propadanja tako ide dalje: Slavko, pa Mirko, pa opet Slavko i tako do sloma. A referent Janko? Da bi sve bilo legalno, netko mora izdavati rješenja…