Dvadeset godina prošlo je od završetka vojno-redarstvene operacije Oluja kojom je, praktički, završen Domovinski rat. Spletom okolnosti, možda baš i ne slučajnih, tek koji dan prije tog velikog jubileja Ustavni sud donio je odluku kojom je onemogućeno bilo kakvo kažnjavanje ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala. Puna dva desetljeća nakon što je obranjena država, tako je obranjen i poredak koji je tijekom njezina stvaranja nastao. Što to onda točno slavimo današnjim vojnim mimohodom u Zagrebu i sutrašnjim slavljem u Kninu? Slavimo li sve one žrtve i herojske napore hrvatskih građana uložene u stvaranje samostalne Hrvatske? Ili pak slavimo društvene odnose na kojima se ona temelji? Nakon presude Ustavnog suda u slučaju Sanader, ta dva procesa - uspostava teritorijalne cjelovitosti države i uspostava osnovne arhitekture moći novih elita te države - postala su trajno neodvojivi jedan od drugoga. Notorna je činjenica da je kroz ratno profiterstvo i privatizacijski kriminal odrađen znatan dio primarne akumulacije kapitala u tranzicijskoj Hrvatskoj. Iz te novostvorene financijske moći generirana je i nova društvena hijerarhija, a zadnja, makar i teoretska, mogućnost za novu podjelu tranzicijskih statusnih karata bio je ustavni institut nezastarijevanja privatizacijskog i ratnog kriminala.
Njegovim ukidanjem, zamaskiranim u sofistički pravni govor tobožnje zaštite prava pojedinca - u ovom slučaju bivšeg hrvatskog premijera - presuda Ustavnog suda omogućila je trajnu zaštitu cjelokupnog jednog establišmenta. Suštinski, tek sada je dovršen proces stvaranja države. Simbolički, način na koji je taj proces dovršen najbolji je pokazatelj odlika samog poretka koji je zaštićen.
Naime, ne ulazeći u pravni meritum ideje da Ustavni sud ocjenjuje adekvatnost samog Ustava, odnosno daje tumačenje namjera ustavotvorca - Hrvatskog sabora - neosporna je činjenica da su sami ustavni suci - uz neke časne iznimke - svojedobno bili aktivni sudionici sustava u kojemu se privatizacijski kriminal i ratno profiterstvo događalo, odnosno sustava koji taj kriminal nije uspio sankcionirati.
Ustavni sudac Miroslav Šeparović, primjerice, bio je ministar pravosuđa od 1995. do 1997. godine, a kasnije - valja to naglasiti - odvjetnik i branitelj Vladimira Zagorca. Snježana Bagić u istom je periodu bila prvo tajnica Ministarstva pravosuđa, a onda i zamjenica ministra. Između svojih brojnih javnih funkcija, ustavni sudac Antun Palarić bio je i tajnik Ministarstva poljoprivrede u razdoblju privatizacije više velikih državnih poljoprivrednih kombinata. Duška Šarin, pak, svojedobno je bila na čelu sektora za pravne, kadrovske i opće poslove zagrebačkog poduzeća Sloga, u čijoj su pretvorbi i privatizaciji otkrivene nepravilnosti o kojima postoji i izvještaj Državne revizije.
Dakako, ove činjenice nipošto ne znače da su ustavni suci sudjelovali u bilo kakvim nelegalnim aktivnostima, ali jasno ilustriraju činjenicu da su i oni sami bili dio procesa stvaranja establišmenta koji je ugrožavala odredba o nezastarijevanju. Jer, da nisu bili dio tog sustava, bi li danas bili na Ustavnom sudu? Svatko od ljudi koji danas sjede u tom sudu tamo je došao dogovorom dviju velikih hrvatskih stranaka - istih onih koji su svojedobno konsenzusom odlučili da ratno profiterstvo i privatizacijski kriminal neće zastarijevati. Sada kad je ta njihova odluka srušena, na snazi je opet konsenzus. Konsenzus šutnje. Bivši HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez svojedobno je izazvao javno zgražanje izjavom da je Sabor kokošinjac. No, kako drukčije nazvati instituciju koja bez ikakve reakcije promatra derogaciju vlastitih odluka? Hrvatske parlamentarne stranke u vrlo kratkom roku demonstrirale su svoje domoljublje postizanjem jedinstvenog stava o arbitražnom procesu sa Slovenijom. Zašto nema inicijative da se preciznijom definicijom ustavne odredbe o nezastarijevanju osigura da se ona primjenjuje i na ona djela koja su već otišla u zastaru? Gdje su i što rade braniteljske udruge?
Radi smanjenja dijela materijalnih prava samo jednog dijela njihove populacije, bili su spremni mjesecima prosvjedovati u šatoru, pa i sukobljavati se s policijom. Nakon što je donesena abolicija svih koji su se bogatili dok su oni ginuli, još nema šatora ispred Ustavnog suda. Što o svemu misli Crkva? Kardinal Bozanić svojedobno je govorio o grijehu struktura, no sada, kad je taj grijeh konačno otišao u zastaru, s oltara - muk.
Živi zid, tobožnja antiestablišment stranka čiji je čelnik veći dio svoje kampanje proveo obećavajući “povrat ukradenog” u svojoj reakciji na odluku Ustavnog suda u slučaju Sanader zatražio je ostavku suca Turudića - dakle, ne onih koji su abolirali kriminal, nego onoga koji ga je osudio. Sindikati su bili spremni organizirati referendumske inicijative da bi spriječili monetizaciju autocesta ili novi zakon o radu.
Referendum o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala? Zasad takvih najava nema.
Monstrum koji živi u utrobi hrvatske države još od njezina rođenja živjet će i dalje, prije svega zato što nikome, ustvari, niti ne odgovara da ga se odstrani. Danas, u jeku proslave velike ratne pobjede, još jače zvoni poruka generala Gotovine: “Rat je završio, okrenimo se budućnosti”. Nakon odluke Ustavnog suda, drugog izbora niti nemamo.