ZAGREB - Iz Hrvatske je otišao 80-ih, prošao uspone i padove na poslovnom putu od Njemačke preko Rusije do Južnoafričke Republike, a tek se 2006. vratio u Hrvatsku.
Investiranje u marine
Mogu biti važan partner jer su najjači potencijal te industrije
Ne kao čovjek koji je napustio dobro uhodani biznis, zaradio bogatstvo pa sada kod kuće želi živjeti umirovljeničke dane. Svoj novac već je investirao u nekretnine po Istri i Cresu, a odnedavno slovi za najpoželjnijeg investitora u “crnu rupu” hrvatskoga gospodarstva, brodogradnju.
Riječ je o dr. Danku Končaru koji je u nekoliko mjeseci postao jedna od najintrigantNijih figura u poslovnim krugovima. Sam kaže kako je zatečen i zbunjen takvim medijskim interesom i da takvo što do sada u karijeri nije doživio.
- Bio sam prisiljen naučiti plivati u svijetu biznisa, no, priznajem, u Hrvatskoj se tek snalazim, mnogo me stvari zbunjuje, a moj prvi investicijski pokušaj u kupnju ili gradnju marine na Lošinju prilično je neslavno završio. Išao sam najprije na Lošinj iz pomalo sentimentalnih razloga. Moja je supruga nekad ondje ljetovala. Krenuo sam uvjeren u veliki potencijal naše zemlje kad je riječ o nautičkom turizmu. Neću odustati od investiranja u marine. Ljudi iz lošinjskih tvrtki kojima je turizam osnovna djelatnost rekli su mi da su prostorni planovi velike barijere. Ne mogu reći da su me odbili, to nije istina, ali nekako nisam mogao pristati da im ustupim novac i onda čekam da riješe sve te probleme oko investicije od 30 milijuna eura. Razišli smo se prijateljski, rekao sam im da znam i sam čuvati svoj novac - ispričao je Končar, opušten i pun digresija.
Dok govori, ostavlja dojam čovjeka koji zna što bi trebalo mijenjati da se pokrene kvalitetniji investicijski ciklus u Hrvatskoj. Zvuči iskreno kad kaže da je u priču oko brodogradnje ušao sasvim slučajno.
Priča o brodogradnji
- Nakon neuspjeha s Lošinjem i jedne prilično problematične investicije u uništeni turistički lokalitet na Cresu, otišao sam u Istru. Privukao me projekt Brijuni rivijera. Javio sam se na natječaj, ali ne kao jedini ponuđač. Znao sam tko su drugi. Jednom od njih, Uljanik plovidbi, ponudio sam da nastupimo kao partneri, a ne konkurencija. S njima sam otvorio i priču o brodarstvu. To je zapravo usko vezano uz moj osnovni biznis jer imam jako dobar ugovor s Kinom o prodaji kroma iz mojih južnoafričkih rudnika. Za transport mi treba osam brodova, kupio sam samo jedan. Preko ljudi iz Plovidbe došao sam i do čelnih ljudi Uljanika. Oni su me “navukli” na brodogradnju, o kojoj, priznajem, i dalje malo znam, čak i nakon što sam otišao već daleko u dogovorima.
Prvo sam razmišljao o Brodotrogiru, svidjeli su mi se njihovi planovi razvoja. Onda su me uljanikovci uvjerili u potencijal 3. maja. Zatim smo došli i do Brodosplita s kojim bismo zaokružili brodograđevni konzorcij - objasnio je.
Kad govori o brodogradnji, što mu je najdraža tema, i sam postavlja mnogo pitanja. O menadžerima, radnicima, sindikatima, vertikali odlučivanja, ugovaranju brodova... Čudi se koliko je mnogo točaka do odobrenja ugovora.
- Potpuno sam svjestan da brodogradnja nije industrija na kojoj mogu zaraditi, ali to me ne zabrinjava. Zaradit ću na nečemu drugom. Iako u hodu otkrivam gomilu problema u svakom od škverova, ne mislim odustati. Zašto? Logično pitanje. Uvjeren sam, da parafraziram Churchilla, da uz puno krvi, suza i znoja hrvatska brodogradnja ima perspektivu. Ima logike spašavati tu industriju jer je ona ipak prepoznatljiva na svjetskom tržištu. Ako moj projekt prođe, morat ćemo vidjeti kako uz brodogradnju osmisliti i druge aktivnosti, tržišno isplative djelatnosti, kako bismo u vremenima pada potražnje za brodovima imali drugi izvor prihoda - najavio je Končar. Otkad se uključio u privatizaciju brodogradnje, Končar govori sve što žele čuti Vlada, uprave i brodograđevni sindikati. Ove posljednje pridobio je obećanjem da će sačuvati brodograđevnu proizvodnju, a radnike pozvati da mu budu partneri u vlasništvu. Obećao im je 25 posto plus jednu dionicu, i to odmah, a to bi im ostalo i nakon dokapitalizacije.
Dionice radnicima
Dok većina vlasnika u Hrvatskoj ne želi radnike ni blizu pozicije sudionika u strateškom odlučivanju, Končar im to velikodušno nudi.
- Ja sam taj model primijenio u svojoj južnoafričkoj tvrtki Samancorn Chrom. Paket dionica ustupio sam radnicima, što se pokazalo jakim motivirajućim faktorom. Siguran sam da radnici hrvatskih brodogradilišta mogu biti moj važni partner. Oni su najjači potencijal te industrije, to zaista iskreno mislim. Končar priželjkuje konkurenciju u privatizaciji brodogradilišta. Naime, glasno razmišlja, možda među njima pronađe partnera za gradnju poslovno stabilnijeg konzorcija. Brodogradilištima je, kaže, spreman odmah pomoći, čak i ako im ne bude vlasnik. Nema čarobni štapić, nije naivac, ali vjeruje da ta industrija ima snažan potencijal, samo ga treba znati usmjeriti i pametno voditi.
Imam 67 godina i sa suprugom Jelenom, inače doktoricom psihologije, njezinom kćeri Simonom i svojom kćeri Lenom živim u Londonu.
S nama je i moja majka koja im 94 godine, koju iznimno volim i poštujem. Imam i jednoga predivnog unuka. Moj sin, dr. Nenad Končar, živi u Zagrebu i ima privatnu tvrtku sa 13 zaposlenih. Nažalost, najviše vremena provodim u avionu na relaciji Francuska, Južnoafrička Republika, Kina, Finska, a sve češće sam i u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj imamo tvrtku Kermas koja je zainteresirana za ulaganja u turizam i nautiku
- Zagrebački sam đak i student. Završio sam gimnaziju, diplomirao smjer slaba struja i doktorirao na području informatike na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Radio sam u karlovačkoj Jugoturbini, današnjem Adriadizelu. Na nagovor Karla Radolovića iz Uljanika nedavno sam kupio 20-postotni vlasnički udio u Adriadizelu od Karlovačke banke. Nakon Adriadizela počeo sam raditi za jednu korejsku tvrtku s kojom sam otišao u Europu. U posao s Ferokromom ušao sam u Rusiji, i to sasvim slučajno, na ponudu jednog prijatelja, koji mi je rekao da je kupio tvrtku, a meni je ponudio da njihovu robu prodajem na tržištu. Tu sam i zaradio početni kapital kojim sam sagradio svoju holding kompaniju. Moja privatna tvrtka Kermas Limeted djeluje kao Holding Company, a poslovna djelatnost obavlja se u kompanijama-kćerima, i to Samancor Chrome sa sjedištem u Južnoafričkoj Republici, Samchrome sa sjedištem u Malti i EWW Gmbh sa sjedištem u Njemačkoj. Kao internacionalna investicijska kompanija sama upravlja svojom imovinom, koja uključuje rudarstvo, proizvodnju te plasman i distribuciju rude. U 2005. godini Kermas je na temelju natječaja kupio i postao vlasnikom Samancor Chromea od BHP-Billiton (najveće svjetske rudarske kompanije) i Anglo-Amerikena. Samancor Chrome drugi je najveći proizvođač ferokroma u svijetu (20 posto) i posjeduje najveća nalazišta kromove rude u svijetu (40 posto) i izravno zapošljava 6500 radnika. Osnovali smo i vlastitu RCS Trading Corporation čija je glavna djelatnost pomorski promet. Zasad ima u vlasništvu teretni brod kupljen 2008. godine koji se koristi za otpremu vlastite robe Samancor Chroma. U Hrvatskoj imamo tvrtku Kermas ulaganja, s kojom želimo ulagati u nautiku i turizma. Osnovni je motiv ulazak Hrvatske u EU jer smatram da Hrvatska ima velike šanse napredovati u ekonomskom razvoju u integraciji s Europom.
Nevenka Horvat
Investiranje u marine
Mogu biti važan partner jer su najjači potencijal te industrije
|
O radnicima
|
Ne kao čovjek koji je napustio dobro uhodani biznis, zaradio bogatstvo pa sada kod kuće želi živjeti umirovljeničke dane. Svoj novac već je investirao u nekretnine po Istri i Cresu, a odnedavno slovi za najpoželjnijeg investitora u “crnu rupu” hrvatskoga gospodarstva, brodogradnju.
Riječ je o dr. Danku Končaru koji je u nekoliko mjeseci postao jedna od najintrigantNijih figura u poslovnim krugovima. Sam kaže kako je zatečen i zbunjen takvim medijskim interesom i da takvo što do sada u karijeri nije doživio.
- Bio sam prisiljen naučiti plivati u svijetu biznisa, no, priznajem, u Hrvatskoj se tek snalazim, mnogo me stvari zbunjuje, a moj prvi investicijski pokušaj u kupnju ili gradnju marine na Lošinju prilično je neslavno završio. Išao sam najprije na Lošinj iz pomalo sentimentalnih razloga. Moja je supruga nekad ondje ljetovala. Krenuo sam uvjeren u veliki potencijal naše zemlje kad je riječ o nautičkom turizmu. Neću odustati od investiranja u marine. Ljudi iz lošinjskih tvrtki kojima je turizam osnovna djelatnost rekli su mi da su prostorni planovi velike barijere. Ne mogu reći da su me odbili, to nije istina, ali nekako nisam mogao pristati da im ustupim novac i onda čekam da riješe sve te probleme oko investicije od 30 milijuna eura. Razišli smo se prijateljski, rekao sam im da znam i sam čuvati svoj novac - ispričao je Končar, opušten i pun digresija.
Dok govori, ostavlja dojam čovjeka koji zna što bi trebalo mijenjati da se pokrene kvalitetniji investicijski ciklus u Hrvatskoj. Zvuči iskreno kad kaže da je u priču oko brodogradnje ušao sasvim slučajno.
Priča o brodogradnji
- Nakon neuspjeha s Lošinjem i jedne prilično problematične investicije u uništeni turistički lokalitet na Cresu, otišao sam u Istru. Privukao me projekt Brijuni rivijera. Javio sam se na natječaj, ali ne kao jedini ponuđač. Znao sam tko su drugi. Jednom od njih, Uljanik plovidbi, ponudio sam da nastupimo kao partneri, a ne konkurencija. S njima sam otvorio i priču o brodarstvu. To je zapravo usko vezano uz moj osnovni biznis jer imam jako dobar ugovor s Kinom o prodaji kroma iz mojih južnoafričkih rudnika. Za transport mi treba osam brodova, kupio sam samo jedan. Preko ljudi iz Plovidbe došao sam i do čelnih ljudi Uljanika. Oni su me “navukli” na brodogradnju, o kojoj, priznajem, i dalje malo znam, čak i nakon što sam otišao već daleko u dogovorima.
Prvo sam razmišljao o Brodotrogiru, svidjeli su mi se njihovi planovi razvoja. Onda su me uljanikovci uvjerili u potencijal 3. maja. Zatim smo došli i do Brodosplita s kojim bismo zaokružili brodograđevni konzorcij - objasnio je.
Kad govori o brodogradnji, što mu je najdraža tema, i sam postavlja mnogo pitanja. O menadžerima, radnicima, sindikatima, vertikali odlučivanja, ugovaranju brodova... Čudi se koliko je mnogo točaka do odobrenja ugovora.
- Potpuno sam svjestan da brodogradnja nije industrija na kojoj mogu zaraditi, ali to me ne zabrinjava. Zaradit ću na nečemu drugom. Iako u hodu otkrivam gomilu problema u svakom od škverova, ne mislim odustati. Zašto? Logično pitanje. Uvjeren sam, da parafraziram Churchilla, da uz puno krvi, suza i znoja hrvatska brodogradnja ima perspektivu. Ima logike spašavati tu industriju jer je ona ipak prepoznatljiva na svjetskom tržištu. Ako moj projekt prođe, morat ćemo vidjeti kako uz brodogradnju osmisliti i druge aktivnosti, tržišno isplative djelatnosti, kako bismo u vremenima pada potražnje za brodovima imali drugi izvor prihoda - najavio je Končar. Otkad se uključio u privatizaciju brodogradnje, Končar govori sve što žele čuti Vlada, uprave i brodograđevni sindikati. Ove posljednje pridobio je obećanjem da će sačuvati brodograđevnu proizvodnju, a radnike pozvati da mu budu partneri u vlasništvu. Obećao im je 25 posto plus jednu dionicu, i to odmah, a to bi im ostalo i nakon dokapitalizacije.
Dionice radnicima
Dok većina vlasnika u Hrvatskoj ne želi radnike ni blizu pozicije sudionika u strateškom odlučivanju, Končar im to velikodušno nudi.
- Ja sam taj model primijenio u svojoj južnoafričkoj tvrtki Samancorn Chrom. Paket dionica ustupio sam radnicima, što se pokazalo jakim motivirajućim faktorom. Siguran sam da radnici hrvatskih brodogradilišta mogu biti moj važni partner. Oni su najjači potencijal te industrije, to zaista iskreno mislim. Končar priželjkuje konkurenciju u privatizaciji brodogradilišta. Naime, glasno razmišlja, možda među njima pronađe partnera za gradnju poslovno stabilnijeg konzorcija. Brodogradilištima je, kaže, spreman odmah pomoći, čak i ako im ne bude vlasnik. Nema čarobni štapić, nije naivac, ali vjeruje da ta industrija ima snažan potencijal, samo ga treba znati usmjeriti i pametno voditi.
Imam 67 godina i sa suprugom Jelenom, inače doktoricom psihologije, njezinom kćeri Simonom i svojom kćeri Lenom živim u Londonu.
S nama je i moja majka koja im 94 godine, koju iznimno volim i poštujem. Imam i jednoga predivnog unuka. Moj sin, dr. Nenad Končar, živi u Zagrebu i ima privatnu tvrtku sa 13 zaposlenih. Nažalost, najviše vremena provodim u avionu na relaciji Francuska, Južnoafrička Republika, Kina, Finska, a sve češće sam i u Hrvatskoj.
|
Najveći dio života provedem u zraku
|
U Hrvatskoj imamo tvrtku Kermas koja je zainteresirana za ulaganja u turizam i nautiku
- Zagrebački sam đak i student. Završio sam gimnaziju, diplomirao smjer slaba struja i doktorirao na području informatike na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Radio sam u karlovačkoj Jugoturbini, današnjem Adriadizelu. Na nagovor Karla Radolovića iz Uljanika nedavno sam kupio 20-postotni vlasnički udio u Adriadizelu od Karlovačke banke. Nakon Adriadizela počeo sam raditi za jednu korejsku tvrtku s kojom sam otišao u Europu. U posao s Ferokromom ušao sam u Rusiji, i to sasvim slučajno, na ponudu jednog prijatelja, koji mi je rekao da je kupio tvrtku, a meni je ponudio da njihovu robu prodajem na tržištu. Tu sam i zaradio početni kapital kojim sam sagradio svoju holding kompaniju. Moja privatna tvrtka Kermas Limeted djeluje kao Holding Company, a poslovna djelatnost obavlja se u kompanijama-kćerima, i to Samancor Chrome sa sjedištem u Južnoafričkoj Republici, Samchrome sa sjedištem u Malti i EWW Gmbh sa sjedištem u Njemačkoj. Kao internacionalna investicijska kompanija sama upravlja svojom imovinom, koja uključuje rudarstvo, proizvodnju te plasman i distribuciju rude. U 2005. godini Kermas je na temelju natječaja kupio i postao vlasnikom Samancor Chromea od BHP-Billiton (najveće svjetske rudarske kompanije) i Anglo-Amerikena. Samancor Chrome drugi je najveći proizvođač ferokroma u svijetu (20 posto) i posjeduje najveća nalazišta kromove rude u svijetu (40 posto) i izravno zapošljava 6500 radnika. Osnovali smo i vlastitu RCS Trading Corporation čija je glavna djelatnost pomorski promet. Zasad ima u vlasništvu teretni brod kupljen 2008. godine koji se koristi za otpremu vlastite robe Samancor Chroma. U Hrvatskoj imamo tvrtku Kermas ulaganja, s kojom želimo ulagati u nautiku i turizma. Osnovni je motiv ulazak Hrvatske u EU jer smatram da Hrvatska ima velike šanse napredovati u ekonomskom razvoju u integraciji s Europom.
Samo jedna moja tvrtka zapošljava 6500 radnika |
Nevenka Horvat
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....