Kako napisati najkraću povijest svijeta? Poslije Krista, ili poslije nas. "Mi" smo još donedavno zamjenjivali Gospodinova sina u idiomu "prije" ili "poslije naše ere". No, to je vrlo jednostavno.
Takvu povijest nije ni potrebno pisati, već ju je dovoljno sabrati i složiti iz knjižnih, pa čak i manuskriptnih posveta. Uzmimo primjer posvete iz rukopisa sinkroniziran na hrvatski "Ispovijedi" svetoga Augustina, primjer otprije tiskanja knjiga.
Augustinova je posveta među prvima, ako ne prva, začela rod ili "žanr" posveta. Iako je sama po sebi - antiposveta. U prvom poglavlju prve knjige "Ispovijedi" Augustin, naime, izražava kontradikciju skrivenu u samoj naravi svake knjižne ili umjetničke posvete. On želi svoje djelo posvetiti Gospodinu, no smjesta izriče apsurdnost čovjekove pozicije u tom slučaju.
U stilu antičkih autora, počev od samoga Homera, Augustin je želio zatražiti pomoć bogova (Boga) pri pisanju. Istovremeno, htio je tim istim Drapisanjem izraziti zahvalnost Bogu, zato što mu je pomogao stvoriti djelo.
"Dopusti mi, Gospodine, da saznam i razumijem treba li čovjek prvo zatražiti tvoju pomoć ili se zahvaliti (na njoj; pohvaliti je), i mora li te najprije poznavati prije no može zaiskati da mu budeš od pomoći". To jest posredna posveta Gospodinu, u prkos svim razlozima koje Augustin (354 - 430) izvodi protiv njene vjerodostojnosti.
Kolikogod to zvučalo neobično, kanterberijski biskup, i "otac skolastike", "posvetio" je rukopis svojih molitvi i meditacija jednoj toskanskoj grofici, a znanstvenik koji se posvađao s Crkvom, time što se priklonio Kopernikovu heliocentričnom sustavu, "posvetio" je vlastito djelo baš - Papi. U prvom slučaju radi se o svetom Anselmu (1033. - 1109.), u drugom o Galileju Galileiju (1564. - 1642.). Obje su posvete nekako "neprave".
Prva iz XI. stoljeća predstavlja, zapravo, pismo grofici Matildi Toskanskoj, u kome piše: "Anselmo, nevrijedni biskup Crkve u Canterburyju, šalje pozdrave velečasnoj grofici Matildi". Nasuprot Anselmu, Galilei je od posvete jednoga svoga djela (Il Saggiatore; Mudrac ili Ispitivač, 1623.) napravio pravi krimić. Naime, tek su kasniji njegovi radovi (Dijalog o dva glavna sustava svijeta,1632.; Rasprave i matematički dokazi u svezi dviju novih znanosti, 1638.) povukli za jezik časnu Inkviziciju, odnosno natjerali Crkvu da ga prisili na odricanje autorstva "Dijaloga".
Galileijev kopernikanski stav, odnosno pristajanje uz heliocentričnost, ne potječe od spomenutih godina. Ono se može pratiti od 4. 8. 1597. i pisma koje je Galilei toga dana napisao Kepleru. Zato i jest čudnovata, ulizivačka posveta na početku "Ispitivača" upućena nikom drugom do "Njegovoj svetoj preuzvišenosti Papi Urbanu Osmom". Ne potpisuje je sam Galilei, već svi članovi Akademije Lincei, kojoj je pripadao. On je samo napisao da objavljuje to djelo u obliku pisma preuzvišenom don Virginiju Cesariniju, kolegi u članstvu Akademije.
Zanimljivo je da i klasična knjiga o udvorničkom ophođenju odnosno vladanju na dvoru, dakle "Dvoranin" (1523.) Baldesara Castiglionea, također, ima pred sobom dvije posvete koje, ipak, potječu od jedne ruke, one svoga autora. "Pravu", veliku posvetu Castiglione je uputio "prečasnom i mnogo poštovanom gospodinu don Miguelu de Silvi, biskupu viseuskom", u jednoj portugalskoj pokrajini. Drugu, malenu posvetu zapisao je više kao epigraf na početku samoga djela.
Njen je primatelj Alfonso Ariosto, autorov prisan prijatelj i rođak mnogo slavnijeg Ludovica Ariosta. Ariosto ga je nagovorio da napiše "Dvoranina", a u njemu samome Castiglione je vidio ideal svojih spisa na tu temu.
Svakome je zaštitnik bio Božji dar, zato što je prvenstveno štitio djelo svoga štićenika. Spomenuti biskup, ili Papa, prije bi zaštitili od progona bilo koje upitno djelo od Alfonsa Ariosta. Zato su praktične interese podržavali i prijatelji pisaca. Svakodnevni su interesi uzimali sve više maha i zrcalili se u posvetama kako nefikcionalnih, tako i fikcionalnih knjiga. Baš interesima objasnio je Josip Tabak i Cervantesovu posvetu pred prvim dijelom "Don Quijotea", na početku XVII. stoljeća.
Cervantes je svoje remek-djelo posvetio vojvodi od Bejara Banaresa, koji se isticao "kao velikaš koji je istinski voljan zakriljivati lijepe umjetnosti". Biranim riječima nikad kraja, no sve su one - čista laž iz čistoga interesa. "Bijaše, istina, i posveta koje su išle za tim da se namaknu novci za tiskanje knjige", dodao je Tabak.
Pritom, valja znati da pisac nije mogao samo tako nekom velmoži posvetiti knjigu, već je morao dobiti njegovu privolu. A praznoglavi vojvoda od Bejara, kako tvrdi isti prevoditelj, odbio je Cervantesa. Pisac ga je zamolio da sasluša barem poglavlje-dva njegove knjige. Vojvoda je poslušao, i tek zatim pristao da mu genij napiše posvetu.
U manjim sredinama, kao što je hrvatska, i to hrvatska-kajkavska, znalo se dogoditi da velikaš ili crkveni poglavar bude pokrovitelj čak i onome piscu s kojim se nije slagao. Obojica su, tada, pretpostavili značaj knjige svojim razmiricama. To se dogodilo s "Postillom" (1586.) Antuna Vramca, koju je autor posvetio "najpoštovanijem u Kristu ocu i gospodinu, gospodinu Petru Herešincu, biskupu svete Zagrebačke crkve i savjetniku svetoga carskog i kraljevskog veličanstva itd."
Naime, Vramec je kao svećenik bio protiv celibata pa je otvoreno živio sa ženom. Njegovim zakonitim nasljednikom bio je proglašen - sin Mihajlo. A to se nije sviđalo biskupu Herešincu, iako je znao da je još 1561. u 36 muških samostana u Austriji živjelo 135 žena i 223 djece.
Poseban zaokret u povijesti posveta, zaokret prema tzv. običnom, malom čovjeku, za razliku od pobrojane povorke na čelu s Papom, groficama, vojvodama, biskupima, svećenicima, pa čak i akademicima, napravio je Jean Jacques Rousseau. Ovaj pisac nije uveo u posvetu "Rasprave o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima" ovu ili onu ženu, ili muža, već cijeli jedan grad sa svim njegovim stanovnicima. Preciznije, posvetio je knjigu "Republici Ženevi", odnosno "presvijetloj, prečasnoj i visokoj gospodi" građanima koje je predstavljalo Opće vijeće toga mjesta.
Nato se naljutilo Malo vijeće iste republike od 25 članova, koje je imalo stvarnu vlast u Ženevi. "Posumnjalo je u tu posvetu i osvetilo se (piscu) poslije objavljivanja Emilea", napomenuo je Dalibor Foretić. Drugim riječima, Rousseau je demokratizirao posvetu prije vremena (1754.) i za to je platio kaznu. U svojoj je posveti idealizirao Republiku i građane Ženeve, pišući "da od svih naroda posjeduju najveće prednosti i na najbolji način sprečavaju zloupotrebe (vlasti)".
Najveći broj posveta od romantizma nadalje odnosio se na privatna lica, na prijatelje muževe, i na žene ljubavnice, supruge ili platonske ljubavi. Pri čemu je bilo čak i onih koji su se posvetom nadali u ispunjenje ljubavnog sna - čina. Ovakva se navika zadržala i u XX. stoljeću, s time što su nacizam i staljinizam, sa svojim lokalnim varijantama, smislili posvetu kao demonstraciju političkog manifesta ili volje. S druge strane, neki su prijatelji posvetama pojedinih knjiga, ili pripovijetki, uspostavili višestruke veze (David, Kiš, Kovač). I ostavili su ih da traju u povijesti.
Baš kao što je Galilei sakrio svoje bogohulno mišljenje tobožnjim citatom iz Platona, tako je Horace Walpole objavio svoj i uopće prvi gotički roman "Otrantski dvorac" (1764.) kao prijevod s talijanskog. Roman je sadržavao posvetu, i to u obliku soneta, upućenu Lady Mary Coke rođenoj Campbell, koja je bila peta kći drugog vojvode od Argylla. Udala se za budućeg vikonta Cokea s dvadeset godina. Walpole joj je napisao najmanje 27 pisama koje njegovi znalci opisuju kao iskaze tihe, "prijateljske" patnje. Posveta svjedoči kako ni brak, ni godine nisu naškodile Walpoleovoj sklonosti ovoj dami; ona je prilog vječnoj, zagrobnoj ljubavi.
Iste je vrste Puškinova posveta anonimnoj ženi ispred "Poltave" (1828.-29.). Pjesnik Nju smatra "svim blagom i svim svetim što jest - jedinom ljubavi duše moje". Ovakve su, i slične, posvete pridonosile kultu tzv. romantične ljubavi, koja se ponekad nazivala platonskom, iako je najčešće bila "seksualno konzumirana". Ne, neću time reći da je lord Byron imao nešto s djevojčicom kojoj je posvetio "Childe Harolda". Pjesnik joj je napisao pet strofa, sa po devet stihova u vezanoj rimi. A ona je bila Lady Charlotte Harley, druga kći Edwarda, drugog vojvode od Oxforda.
Ujesen 1812., kada joj je Byron napisao svoju pjesmu-posvetu, nije bila navršila 11 godina. Što se posveta tiče, esejisti i znanstvenici priča su za sebe. Kao da koriste prostor posvete za dodatne radove i osobne kolegijalne pažnje. Na primjer, Julien Offray de La Mettrie posvetio je djelo "Čovjek stroj" (1747.) švicarskom anatomu i profesoru medicine Albrechtu von Halleru (1708. - 1777.).
La Mettrie se jednako ponizno obratio Halleru, kao što se sveti Augustin obratio Gospodinu, odnosno promiskuitetni Vramec svome biskupu: "Ovo nije nikakva Posveta; vi ste daleko iznad svih pohvala koje bih vam mogao izreći", zapisao je. Ovakvu kolegijalnu posvetu eksplicirao je Alfred N. Whitehead na početku knjige "Znanost i suvremeni svijet": "Mojim kolegama, bivšim i sadašnjim, čije prijateljstvo nadahnjuje". Edward W. Said posvećivao je knjige svojim kolegama i učiteljima, no memoare ("Nepripadanje") posvetio je svojoj supruzi i onkologu koji ga je liječio. Slično je radila Susan Sontag; "Stilove radikalne volje" (1971.) posvetila je Josephu Chaikinu. Knjigu pak svojih eseja i prepjeva (Lanjski snijezi, 1979.) Željka Čorak je posvetila zagonetnom "Svilcu".
Čini mi se da su hrvatski pisci manje skloni posvetama od stranih. Kultna zbrika pripovijetki "Ruke" Ranka Marinkovića nije posvećena nikome. Ali, jedna od priča u njoj posvećena je Ivanu Goranu Kovačiću. Baš kao i jedna, ili više, pjesama Dragutina Tadijanovića, koji je svoje "Sabrane pjesme" posvetio preminuloj supruzi Jeli, kojoj je prije toga posvećivao pojedine pjesničke cikluse i pjesme.
Interesantno je da je Josip Sever kultni "Diktator" (1969.), također, posvetio "ljutovidu i anni mariji". A Ivo Banac je svoje čudesne zapise s putovanja po Turskoj (Acta turcarum 2006.) obilježio klasičnom posvetom: "Dragoj teti Mariji u znak zahvalnosti".
Baudelaire je posvetio male pjesme u prozi (Spleen Pariza, 1869.) "mom dragom prijatelju" Arseneu Houssayeu, koji je bio književnik i menadžer u Comedie Francais. A Flaubert je "Iskušenja svetoga Antuna" posvetio mrtvom prijatelju Alfredu Le Poittevinu, s kojim je putovao po Orijentu i često se s njim dopisivao. Kao da je u Francuskoj dug prema književnom i ljudskom prijateljstvu bio izraženiji nego drugdje. Malo je tu osobnog interesa, a puno časova druženja ili pak literarnih pouka.
Tako razumijem i nekoliko posveta Alberta Camusa svom alžirskom učitelju, potom prijatelju i kolegi piscu Jeanu Grenieru. Sartre je "Mučninu" posvetio gospođi skrivenoj pod nadimkom "Castor". Ova vrst posvete, doista, zvuči nekako najprirodnije, kao persiflaža jedne reklame za juhu: od knjige knjizi. Govori o onom bratstvu koje je predvidio T. S. Eliot: da će se ubuduće pisati knjige prema prošlim knjigama, i da će nastajati iz njih. Takve posvete baš i govore o bratstvu među knjigama, i među piscima. O jednoj zajednici koja ima pravo na svoju intimu, baš kao i ceh gumbara ili šnajdera.
Među prethodne spada i posveta Alvara Mutisa (Posljednje putovanje starog teretnjaka, 1988.) nobelovcu Gabrielu Garciji Marquezu: "Ovu pripovijest posvećujem G. G. M.: odavna sam mu je želio ispričati, ali me u tome omeo žrvanj života". Mutis tretira posvetu kao mjesto čežnje za izgubljenim vremenom, za izgubljenim druženjem. S druge strane, on opisuje jedan kontinentalni, južnoamerički krug oko posveta, koji bi me odveo u njihovo dalje cjepkanje. A to nije potrebno.
Dovoljno je reći da su se i Marquez i Vargas Llosa angažirali svojim spisateljskim ugledom da povuku čitaoce na Mutisa, na njegovu čudesnu varijaciju "mrtvačkog, prokletog broda" s kojim treba zaploviti. Istovremeno, Marquez je roman "Ljubav u doba kolere" posvetio onome što i Mutis drži važnijim od svakog, pa i literarnog prijateljstva, ljubavi. "Za Mercedes, naravno", zabilježio je nobelovac i završio krug. Krug koji je i sam sveti Augustin, naposljetku, započeo s ljubavi, tjelesnom ljubavi. Poslije svega, posveta ostaje najkraći oblik magičnog realizma s točnom adresom.
Željko Ivanjek
Takvu povijest nije ni potrebno pisati, već ju je dovoljno sabrati i složiti iz knjižnih, pa čak i manuskriptnih posveta. Uzmimo primjer posvete iz rukopisa sinkroniziran na hrvatski "Ispovijedi" svetoga Augustina, primjer otprije tiskanja knjiga.
Augustinova je posveta među prvima, ako ne prva, začela rod ili "žanr" posveta. Iako je sama po sebi - antiposveta. U prvom poglavlju prve knjige "Ispovijedi" Augustin, naime, izražava kontradikciju skrivenu u samoj naravi svake knjižne ili umjetničke posvete. On želi svoje djelo posvetiti Gospodinu, no smjesta izriče apsurdnost čovjekove pozicije u tom slučaju.
U stilu antičkih autora, počev od samoga Homera, Augustin je želio zatražiti pomoć bogova (Boga) pri pisanju. Istovremeno, htio je tim istim Drapisanjem izraziti zahvalnost Bogu, zato što mu je pomogao stvoriti djelo.
"Dopusti mi, Gospodine, da saznam i razumijem treba li čovjek prvo zatražiti tvoju pomoć ili se zahvaliti (na njoj; pohvaliti je), i mora li te najprije poznavati prije no može zaiskati da mu budeš od pomoći". To jest posredna posveta Gospodinu, u prkos svim razlozima koje Augustin (354 - 430) izvodi protiv njene vjerodostojnosti.
Kolikogod to zvučalo neobično, kanterberijski biskup, i "otac skolastike", "posvetio" je rukopis svojih molitvi i meditacija jednoj toskanskoj grofici, a znanstvenik koji se posvađao s Crkvom, time što se priklonio Kopernikovu heliocentričnom sustavu, "posvetio" je vlastito djelo baš - Papi. U prvom slučaju radi se o svetom Anselmu (1033. - 1109.), u drugom o Galileju Galileiju (1564. - 1642.). Obje su posvete nekako "neprave".
Prva iz XI. stoljeća predstavlja, zapravo, pismo grofici Matildi Toskanskoj, u kome piše: "Anselmo, nevrijedni biskup Crkve u Canterburyju, šalje pozdrave velečasnoj grofici Matildi". Nasuprot Anselmu, Galilei je od posvete jednoga svoga djela (Il Saggiatore; Mudrac ili Ispitivač, 1623.) napravio pravi krimić. Naime, tek su kasniji njegovi radovi (Dijalog o dva glavna sustava svijeta,1632.; Rasprave i matematički dokazi u svezi dviju novih znanosti, 1638.) povukli za jezik časnu Inkviziciju, odnosno natjerali Crkvu da ga prisili na odricanje autorstva "Dijaloga".
Galileijev kopernikanski stav, odnosno pristajanje uz heliocentričnost, ne potječe od spomenutih godina. Ono se može pratiti od 4. 8. 1597. i pisma koje je Galilei toga dana napisao Kepleru. Zato i jest čudnovata, ulizivačka posveta na početku "Ispitivača" upućena nikom drugom do "Njegovoj svetoj preuzvišenosti Papi Urbanu Osmom". Ne potpisuje je sam Galilei, već svi članovi Akademije Lincei, kojoj je pripadao. On je samo napisao da objavljuje to djelo u obliku pisma preuzvišenom don Virginiju Cesariniju, kolegi u članstvu Akademije.
Zanimljivo je da i klasična knjiga o udvorničkom ophođenju odnosno vladanju na dvoru, dakle "Dvoranin" (1523.) Baldesara Castiglionea, također, ima pred sobom dvije posvete koje, ipak, potječu od jedne ruke, one svoga autora. "Pravu", veliku posvetu Castiglione je uputio "prečasnom i mnogo poštovanom gospodinu don Miguelu de Silvi, biskupu viseuskom", u jednoj portugalskoj pokrajini. Drugu, malenu posvetu zapisao je više kao epigraf na početku samoga djela.
Njen je primatelj Alfonso Ariosto, autorov prisan prijatelj i rođak mnogo slavnijeg Ludovica Ariosta. Ariosto ga je nagovorio da napiše "Dvoranina", a u njemu samome Castiglione je vidio ideal svojih spisa na tu temu.
Svakome je zaštitnik bio Božji dar, zato što je prvenstveno štitio djelo svoga štićenika. Spomenuti biskup, ili Papa, prije bi zaštitili od progona bilo koje upitno djelo od Alfonsa Ariosta. Zato su praktične interese podržavali i prijatelji pisaca. Svakodnevni su interesi uzimali sve više maha i zrcalili se u posvetama kako nefikcionalnih, tako i fikcionalnih knjiga. Baš interesima objasnio je Josip Tabak i Cervantesovu posvetu pred prvim dijelom "Don Quijotea", na početku XVII. stoljeća.
Cervantes je svoje remek-djelo posvetio vojvodi od Bejara Banaresa, koji se isticao "kao velikaš koji je istinski voljan zakriljivati lijepe umjetnosti". Biranim riječima nikad kraja, no sve su one - čista laž iz čistoga interesa. "Bijaše, istina, i posveta koje su išle za tim da se namaknu novci za tiskanje knjige", dodao je Tabak.
Pritom, valja znati da pisac nije mogao samo tako nekom velmoži posvetiti knjigu, već je morao dobiti njegovu privolu. A praznoglavi vojvoda od Bejara, kako tvrdi isti prevoditelj, odbio je Cervantesa. Pisac ga je zamolio da sasluša barem poglavlje-dva njegove knjige. Vojvoda je poslušao, i tek zatim pristao da mu genij napiše posvetu.
U manjim sredinama, kao što je hrvatska, i to hrvatska-kajkavska, znalo se dogoditi da velikaš ili crkveni poglavar bude pokrovitelj čak i onome piscu s kojim se nije slagao. Obojica su, tada, pretpostavili značaj knjige svojim razmiricama. To se dogodilo s "Postillom" (1586.) Antuna Vramca, koju je autor posvetio "najpoštovanijem u Kristu ocu i gospodinu, gospodinu Petru Herešincu, biskupu svete Zagrebačke crkve i savjetniku svetoga carskog i kraljevskog veličanstva itd."
Naime, Vramec je kao svećenik bio protiv celibata pa je otvoreno živio sa ženom. Njegovim zakonitim nasljednikom bio je proglašen - sin Mihajlo. A to se nije sviđalo biskupu Herešincu, iako je znao da je još 1561. u 36 muških samostana u Austriji živjelo 135 žena i 223 djece.
Poseban zaokret u povijesti posveta, zaokret prema tzv. običnom, malom čovjeku, za razliku od pobrojane povorke na čelu s Papom, groficama, vojvodama, biskupima, svećenicima, pa čak i akademicima, napravio je Jean Jacques Rousseau. Ovaj pisac nije uveo u posvetu "Rasprave o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima" ovu ili onu ženu, ili muža, već cijeli jedan grad sa svim njegovim stanovnicima. Preciznije, posvetio je knjigu "Republici Ženevi", odnosno "presvijetloj, prečasnoj i visokoj gospodi" građanima koje je predstavljalo Opće vijeće toga mjesta.
Nato se naljutilo Malo vijeće iste republike od 25 članova, koje je imalo stvarnu vlast u Ženevi. "Posumnjalo je u tu posvetu i osvetilo se (piscu) poslije objavljivanja Emilea", napomenuo je Dalibor Foretić. Drugim riječima, Rousseau je demokratizirao posvetu prije vremena (1754.) i za to je platio kaznu. U svojoj je posveti idealizirao Republiku i građane Ženeve, pišući "da od svih naroda posjeduju najveće prednosti i na najbolji način sprečavaju zloupotrebe (vlasti)".
Najveći broj posveta od romantizma nadalje odnosio se na privatna lica, na prijatelje muževe, i na žene ljubavnice, supruge ili platonske ljubavi. Pri čemu je bilo čak i onih koji su se posvetom nadali u ispunjenje ljubavnog sna - čina. Ovakva se navika zadržala i u XX. stoljeću, s time što su nacizam i staljinizam, sa svojim lokalnim varijantama, smislili posvetu kao demonstraciju političkog manifesta ili volje. S druge strane, neki su prijatelji posvetama pojedinih knjiga, ili pripovijetki, uspostavili višestruke veze (David, Kiš, Kovač). I ostavili su ih da traju u povijesti.
Baš kao što je Galilei sakrio svoje bogohulno mišljenje tobožnjim citatom iz Platona, tako je Horace Walpole objavio svoj i uopće prvi gotički roman "Otrantski dvorac" (1764.) kao prijevod s talijanskog. Roman je sadržavao posvetu, i to u obliku soneta, upućenu Lady Mary Coke rođenoj Campbell, koja je bila peta kći drugog vojvode od Argylla. Udala se za budućeg vikonta Cokea s dvadeset godina. Walpole joj je napisao najmanje 27 pisama koje njegovi znalci opisuju kao iskaze tihe, "prijateljske" patnje. Posveta svjedoči kako ni brak, ni godine nisu naškodile Walpoleovoj sklonosti ovoj dami; ona je prilog vječnoj, zagrobnoj ljubavi.
Iste je vrste Puškinova posveta anonimnoj ženi ispred "Poltave" (1828.-29.). Pjesnik Nju smatra "svim blagom i svim svetim što jest - jedinom ljubavi duše moje". Ovakve su, i slične, posvete pridonosile kultu tzv. romantične ljubavi, koja se ponekad nazivala platonskom, iako je najčešće bila "seksualno konzumirana". Ne, neću time reći da je lord Byron imao nešto s djevojčicom kojoj je posvetio "Childe Harolda". Pjesnik joj je napisao pet strofa, sa po devet stihova u vezanoj rimi. A ona je bila Lady Charlotte Harley, druga kći Edwarda, drugog vojvode od Oxforda.
Ujesen 1812., kada joj je Byron napisao svoju pjesmu-posvetu, nije bila navršila 11 godina. Što se posveta tiče, esejisti i znanstvenici priča su za sebe. Kao da koriste prostor posvete za dodatne radove i osobne kolegijalne pažnje. Na primjer, Julien Offray de La Mettrie posvetio je djelo "Čovjek stroj" (1747.) švicarskom anatomu i profesoru medicine Albrechtu von Halleru (1708. - 1777.).
La Mettrie se jednako ponizno obratio Halleru, kao što se sveti Augustin obratio Gospodinu, odnosno promiskuitetni Vramec svome biskupu: "Ovo nije nikakva Posveta; vi ste daleko iznad svih pohvala koje bih vam mogao izreći", zapisao je. Ovakvu kolegijalnu posvetu eksplicirao je Alfred N. Whitehead na početku knjige "Znanost i suvremeni svijet": "Mojim kolegama, bivšim i sadašnjim, čije prijateljstvo nadahnjuje". Edward W. Said posvećivao je knjige svojim kolegama i učiteljima, no memoare ("Nepripadanje") posvetio je svojoj supruzi i onkologu koji ga je liječio. Slično je radila Susan Sontag; "Stilove radikalne volje" (1971.) posvetila je Josephu Chaikinu. Knjigu pak svojih eseja i prepjeva (Lanjski snijezi, 1979.) Željka Čorak je posvetila zagonetnom "Svilcu".
Čini mi se da su hrvatski pisci manje skloni posvetama od stranih. Kultna zbrika pripovijetki "Ruke" Ranka Marinkovića nije posvećena nikome. Ali, jedna od priča u njoj posvećena je Ivanu Goranu Kovačiću. Baš kao i jedna, ili više, pjesama Dragutina Tadijanovića, koji je svoje "Sabrane pjesme" posvetio preminuloj supruzi Jeli, kojoj je prije toga posvećivao pojedine pjesničke cikluse i pjesme.
Interesantno je da je Josip Sever kultni "Diktator" (1969.), također, posvetio "ljutovidu i anni mariji". A Ivo Banac je svoje čudesne zapise s putovanja po Turskoj (Acta turcarum 2006.) obilježio klasičnom posvetom: "Dragoj teti Mariji u znak zahvalnosti".
Baudelaire je posvetio male pjesme u prozi (Spleen Pariza, 1869.) "mom dragom prijatelju" Arseneu Houssayeu, koji je bio književnik i menadžer u Comedie Francais. A Flaubert je "Iskušenja svetoga Antuna" posvetio mrtvom prijatelju Alfredu Le Poittevinu, s kojim je putovao po Orijentu i često se s njim dopisivao. Kao da je u Francuskoj dug prema književnom i ljudskom prijateljstvu bio izraženiji nego drugdje. Malo je tu osobnog interesa, a puno časova druženja ili pak literarnih pouka.
Tako razumijem i nekoliko posveta Alberta Camusa svom alžirskom učitelju, potom prijatelju i kolegi piscu Jeanu Grenieru. Sartre je "Mučninu" posvetio gospođi skrivenoj pod nadimkom "Castor". Ova vrst posvete, doista, zvuči nekako najprirodnije, kao persiflaža jedne reklame za juhu: od knjige knjizi. Govori o onom bratstvu koje je predvidio T. S. Eliot: da će se ubuduće pisati knjige prema prošlim knjigama, i da će nastajati iz njih. Takve posvete baš i govore o bratstvu među knjigama, i među piscima. O jednoj zajednici koja ima pravo na svoju intimu, baš kao i ceh gumbara ili šnajdera.
Među prethodne spada i posveta Alvara Mutisa (Posljednje putovanje starog teretnjaka, 1988.) nobelovcu Gabrielu Garciji Marquezu: "Ovu pripovijest posvećujem G. G. M.: odavna sam mu je želio ispričati, ali me u tome omeo žrvanj života". Mutis tretira posvetu kao mjesto čežnje za izgubljenim vremenom, za izgubljenim druženjem. S druge strane, on opisuje jedan kontinentalni, južnoamerički krug oko posveta, koji bi me odveo u njihovo dalje cjepkanje. A to nije potrebno.
Dovoljno je reći da su se i Marquez i Vargas Llosa angažirali svojim spisateljskim ugledom da povuku čitaoce na Mutisa, na njegovu čudesnu varijaciju "mrtvačkog, prokletog broda" s kojim treba zaploviti. Istovremeno, Marquez je roman "Ljubav u doba kolere" posvetio onome što i Mutis drži važnijim od svakog, pa i literarnog prijateljstva, ljubavi. "Za Mercedes, naravno", zabilježio je nobelovac i završio krug. Krug koji je i sam sveti Augustin, naposljetku, započeo s ljubavi, tjelesnom ljubavi. Poslije svega, posveta ostaje najkraći oblik magičnog realizma s točnom adresom.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....