Na velikoj depresiji iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća američka je filmska industrija zaradila milijune. To je jedan od onih događaja u američkoj povijesti koji uvijek ispočetka inspirira filmaše i koji je duboko usađen u svijest prosječnog Amerikanca, baš preko tih filmskih scena velike gladi, milijuna beskućnika i tisuća propalih bogataša koji su izlaz pronašli u samoubojstvu.
Stoga je potpuno jasno da je i sadašnja kriza Wall Streeta mnogo više od gole ekonomske i političke činjenice. Za Ameriku je to flashback mračne prošlosti, doba u kojem su mnogi izgubili sve što imaju i od kojega se još dugo nisu oporavili.
Većina Amerikanaca je zato sada i te kako zainteresirana da se što prije pronađe izlaz iz ovog novog kraha Wall Streeta, kraha koji se dokotrljao tiho sa tržišta nekretnina i odjednom srušio vrijednosti životnih ulaganja, bez obzira u kojem su sektoru. Naime, zaboravlja se da ne gube samo bogataši, gube i obični ljudi, ako nikako drugačije, onda kroz pad vrijednosti udjela u mirovinskim i drugim fondovima koji bi im trebali osigurati egzistenciju kad prestanu raditi.
Je li sadašnja kriza američkog tržišta slična onoj iz tridesetih godina? Hoće li i sadašnja kriza donijeti slične posljedice? Hoće li promijeniti ekonomsku sliku svijeta i odnose moći? Hoće li izazvati dramatične političke događaje?
Pitanje života i smrti
Premda se u medijima razvijaju crni scenariji, a plan za spas tržišta prezentira se kao pitanje života i smrti svijeta kakav poznajemo, ekonomisti upozoravaju: krize u stvari nema! Ne postoji! Barem ne prema ekonomskim pokazateljima, jer se recesija nekog gospodarstva proglašava kad barem dva kvartala zaredom bilježi negativni gospodarski rast.
A gospodarstvo SAD-a bilo je blizu negativnih stopa rasta u prvoj polovici godine, ali nije bilo u minusu, dok je inflacija u kolovozu na godišnjoj razini iznosila 6,5 posto. Dakle, u realnom sektoru tvrtke i dalje proizvode, Amerika izvozi svoje robe, i to dosta uspješno jer je dolar slab.
Kriza je, međutim, u financijskim institucijama, ali i ona bi mogla povući svijet u provaliju ili ga barem bitno promijeniti. Jer, iako su realni pokazatelji još dobri, stanje u financijskim institucijama i na burzi neodoljivo podsjeća na tridesete godine.
Velika depresija od 1929. do 1933. godine bila je najviše obilježena stopom nezaposlenosti, koja je dosegnula gotovo 25 posto. No, tada je posao bio pitanje života i smrti. Većina ljudi nije imala vlastite imovine, živjeli su u unajmljenim stanovima i jedini izvor prihoda bila je plaća.
Labava monterna politika
Prema slavnom američkom ekonomistu Johnu Kennethu Galbraithu, za veliku depresiju kriva je ambicija Winstona Churchilla! On je nakon prvog svjetskog rata želio vratiti tečaj funte na razinu otprije rata i učiniti cijenu britanskih proizvoda konkurentnom drugima, u čemu su ga velike zemlje iz pobjedničkog tabora sila Antante podržale kako bi dokazale da rat nije promijenio odnose moći u svijetu.
Tako je američki FED provodio labavu monetarnu politiku, no ona nije dovela do inflacije i rasta cijena u SAD-u nego je proizvela špekulativni balon na tržištu vrijednosnica.
Kad se balon počeo ispuhivati, povukao je u propast mnogo poslovnih banaka. U ekonomiju je dolazilo sve manje novca, što je izazvalo pad potražnje za proizvodima i uslugama, i u Americi i u svijetu. Pala je prodaja, a nakon gomilanja zaliha i proizvodnja, pa su počela masovna otpuštanja.
Što je učinila američka vlada? Vodeći se tadašnjim ekonomskim teorijama, povećala je poreze da bi uravnotežila proračun i tako dodatno smanjila potražnju. No, bilo je to samo dolijevanje ulja na vatru.
Kad su ostali bez posla, Amerikanci više nisu mogli otplaćivati hipoteke za svoje kuće, baš kao ni danas. Tek nakon tri godine od početka krize Kongres je odlučio otkupiti individualne hipotekarne kredite i očistiti bilance banaka.
Zašto je tada američka vlada reagirala katastrofalno? Naprosto, zbog vladajuće ekonomske ideologije laissez faira, vjerovanja da će tržište samo regulirati sve probleme.
Pouke iz velike depresije uzdigle su na pijedestal ekonomsku školu Johna Maynarda Keynesa koja čvrsto vjeruje u nužnost intervencije države u ekonomiji. Ta je ideologija dobro funkcionirala do sedamdesetih, dok se nije urušila u novoj, drugoj velikoj ekonomskoj krizi dvadesetog stoljeća.
Naftni šok
Počela je s naftnim šokom u sedamdesetima. Cijene nafte su 1974. i 1979. strmoglavo narasle i zauvijek promijenile tijek razvoja čitavog svijeta. Bio je to šok sličan prošlogodišnjemu, samo što je tadašnje ekonomiste zatekao potpuno nespremnima.
Tada su, naime, vjerovali da je moguće imati ili nisku inflaciju ili nisku nezaposlenost, no naftni šok je donio istodobno i rast inflacije i rast nezaposlenosti. I novi fenomen - stagflaciju.
Što se dogodilo? Kad su porasle cijene goriva, sindikati su tražili veće plaće, a veće su plaće podigle ostale cijene, pa su sindikati opet tražili veće plaće i tako u nedogled. Štoviše, u zahtjeve je uračunano i očekivanje inflacije koju je proizvodila država svojim intervencijama. Keynesijanci su potpuno izgubili kredibilitet u očima sindikata.
Očekivanje inflacije očitovalo se tih godina i u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje su ljudi počeli cijene preračunavati u njemačke marke.
Kriza je u Americi zaustavljena početkom osamdesetih godina, kad je FED namjerno kreirao recesiju kako bi s visokom nezaposlenošću i visokim kamatnim stopama prisilio sindikate na umjerenije zahtjeve i manji rast plaća. To je stabiliziralo cijene.
Velika depresija
Tako stabilizacija ulazi u ekonomsku teoriju i političku praksu širom svijeta. I Jugoslavija je tada imala stabilizacijske programe, a tradiciju je slijedila i samostalna Hrvatska.
Naftni šokovi iz sedamdesetih godina znatno su usporili stope gospodarskog rasta. U Americi je prosječni rast produktivnosti od 1950. do 1973. iznosio 2,5 posto godišnje, a nakon šoka oko jedan posto. U Hrvatskoj je osamdesetih prosječna stopa rasta bila nula posto. Privid da su ljudi sve bogatiji održavan je preusmjeravanjem proračunskog novca iz investicija u potrošnju.
Današnja svjetska kriza, koja se zakotrljala iz Amerike, podsjeća na veliku depresiju po ispuhavanju balona na burzi i propadanju banaka. Podsjeća i na sedamdesete po naftnom šoku, koji je stvorio velike inflatorne pritiske u mnogim zemljama.
No, službeno, recesije u Americi još nema. S njom se muči Europa, jer zahvaća Veliku Britaniju, Irsku, Španjolsku, Dansku, Njemačku... Sanacija banaka postala je uobičajena riječ na Starom kontinentu. Hrvatske banke, najvećim dijelom u vlasništvu europskih, šalju javnosti umirujuće signale, baš kao i hrvatski dužnosnici, u strahu od panike koja bi se mogla proširiti. Za sada je pomela samo burzu, a najbolja su ilustracija redovi proteklih dana za prodaju dionica Ine, uz klasičan odgovor: bolje da prodam, vidite kakva je kriza na tržištu, dionice svugdje padaju, pa ih neću ja sada zadržati.
Ekonomisti se ne slažu
Na prodaju su ih potaknule dramatične vijesti koje redovito u zadnje vrijeme stižu s domaće burze, na kojoj se cijena većini dionica uporno kreće prema dolje, a burzovni indeks stalno postiže nove crne rekorde vrijednosti.
I ovaj je tjedan svijet proživio u napetom iščekivanju poteza američkog Kongresa, koji je već jednom megalomanskom planu spašavanja Wall Streeta od 700 milijardi dolara rekao ne, unatoč silnom trudu predsjednika Busha da disciplinira zastupnike svoje stranke.
Je li taj plan najbolje rješenje, tek će se vidjeti, no mnogi se američki ekonomisti s njim ne slažu ili ga smatraju nepotpunim. Ali je on trenutno jedino što se nudi. Europa mu se veseli.
Predlaže da država otkupi 2,3 milijuna kuća kako bi podigla cijenu nekretnina i indirektno spasila sve vlasnike vrijednosnica s pokrićem u nekretninama
Predlaže da se banke prisile na dokapitalizaciju jer smatra da socijalizacija loših potraživanja neće biti dovoljna
Podržava Paulsonov plan i smatra da bi porezni obveznici u konačnici mogli i zaraditi ako intervencija bude označila početak kraja krize
Smatra da se depresija ne može zaustaviti Paulsonovim planom te vjeruje da bi nezaposlenost u SAD-u mogla narasti i do dvoznamenkastih brojki
Paulsonov plan je korak u dobrom smjeru, ali nedovoljan. Treba natjerati financijske institucije na pretvaranje dugova u ulog kako bi se dokapitalizirale
Branka Stipić
Stoga je potpuno jasno da je i sadašnja kriza Wall Streeta mnogo više od gole ekonomske i političke činjenice. Za Ameriku je to flashback mračne prošlosti, doba u kojem su mnogi izgubili sve što imaju i od kojega se još dugo nisu oporavili.
Većina Amerikanaca je zato sada i te kako zainteresirana da se što prije pronađe izlaz iz ovog novog kraha Wall Streeta, kraha koji se dokotrljao tiho sa tržišta nekretnina i odjednom srušio vrijednosti životnih ulaganja, bez obzira u kojem su sektoru. Naime, zaboravlja se da ne gube samo bogataši, gube i obični ljudi, ako nikako drugačije, onda kroz pad vrijednosti udjela u mirovinskim i drugim fondovima koji bi im trebali osigurati egzistenciju kad prestanu raditi.
Je li sadašnja kriza američkog tržišta slična onoj iz tridesetih godina? Hoće li i sadašnja kriza donijeti slične posljedice? Hoće li promijeniti ekonomsku sliku svijeta i odnose moći? Hoće li izazvati dramatične političke događaje?
Pitanje života i smrti
Premda se u medijima razvijaju crni scenariji, a plan za spas tržišta prezentira se kao pitanje života i smrti svijeta kakav poznajemo, ekonomisti upozoravaju: krize u stvari nema! Ne postoji! Barem ne prema ekonomskim pokazateljima, jer se recesija nekog gospodarstva proglašava kad barem dva kvartala zaredom bilježi negativni gospodarski rast.
A gospodarstvo SAD-a bilo je blizu negativnih stopa rasta u prvoj polovici godine, ali nije bilo u minusu, dok je inflacija u kolovozu na godišnjoj razini iznosila 6,5 posto. Dakle, u realnom sektoru tvrtke i dalje proizvode, Amerika izvozi svoje robe, i to dosta uspješno jer je dolar slab.
Kriza je, međutim, u financijskim institucijama, ali i ona bi mogla povući svijet u provaliju ili ga barem bitno promijeniti. Jer, iako su realni pokazatelji još dobri, stanje u financijskim institucijama i na burzi neodoljivo podsjeća na tridesete godine.
Velika depresija od 1929. do 1933. godine bila je najviše obilježena stopom nezaposlenosti, koja je dosegnula gotovo 25 posto. No, tada je posao bio pitanje života i smrti. Većina ljudi nije imala vlastite imovine, živjeli su u unajmljenim stanovima i jedini izvor prihoda bila je plaća.
Labava monterna politika
Prema slavnom američkom ekonomistu Johnu Kennethu Galbraithu, za veliku depresiju kriva je ambicija Winstona Churchilla! On je nakon prvog svjetskog rata želio vratiti tečaj funte na razinu otprije rata i učiniti cijenu britanskih proizvoda konkurentnom drugima, u čemu su ga velike zemlje iz pobjedničkog tabora sila Antante podržale kako bi dokazale da rat nije promijenio odnose moći u svijetu.
Tako je američki FED provodio labavu monetarnu politiku, no ona nije dovela do inflacije i rasta cijena u SAD-u nego je proizvela špekulativni balon na tržištu vrijednosnica.
Kad se balon počeo ispuhivati, povukao je u propast mnogo poslovnih banaka. U ekonomiju je dolazilo sve manje novca, što je izazvalo pad potražnje za proizvodima i uslugama, i u Americi i u svijetu. Pala je prodaja, a nakon gomilanja zaliha i proizvodnja, pa su počela masovna otpuštanja.
Što je učinila američka vlada? Vodeći se tadašnjim ekonomskim teorijama, povećala je poreze da bi uravnotežila proračun i tako dodatno smanjila potražnju. No, bilo je to samo dolijevanje ulja na vatru.
Kad su ostali bez posla, Amerikanci više nisu mogli otplaćivati hipoteke za svoje kuće, baš kao ni danas. Tek nakon tri godine od početka krize Kongres je odlučio otkupiti individualne hipotekarne kredite i očistiti bilance banaka.
Zašto je tada američka vlada reagirala katastrofalno? Naprosto, zbog vladajuće ekonomske ideologije laissez faira, vjerovanja da će tržište samo regulirati sve probleme.
Pouke iz velike depresije uzdigle su na pijedestal ekonomsku školu Johna Maynarda Keynesa koja čvrsto vjeruje u nužnost intervencije države u ekonomiji. Ta je ideologija dobro funkcionirala do sedamdesetih, dok se nije urušila u novoj, drugoj velikoj ekonomskoj krizi dvadesetog stoljeća.
Naftni šok
Počela je s naftnim šokom u sedamdesetima. Cijene nafte su 1974. i 1979. strmoglavo narasle i zauvijek promijenile tijek razvoja čitavog svijeta. Bio je to šok sličan prošlogodišnjemu, samo što je tadašnje ekonomiste zatekao potpuno nespremnima.
Tada su, naime, vjerovali da je moguće imati ili nisku inflaciju ili nisku nezaposlenost, no naftni šok je donio istodobno i rast inflacije i rast nezaposlenosti. I novi fenomen - stagflaciju.
Što se dogodilo? Kad su porasle cijene goriva, sindikati su tražili veće plaće, a veće su plaće podigle ostale cijene, pa su sindikati opet tražili veće plaće i tako u nedogled. Štoviše, u zahtjeve je uračunano i očekivanje inflacije koju je proizvodila država svojim intervencijama. Keynesijanci su potpuno izgubili kredibilitet u očima sindikata.
Očekivanje inflacije očitovalo se tih godina i u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje su ljudi počeli cijene preračunavati u njemačke marke.
Kriza je u Americi zaustavljena početkom osamdesetih godina, kad je FED namjerno kreirao recesiju kako bi s visokom nezaposlenošću i visokim kamatnim stopama prisilio sindikate na umjerenije zahtjeve i manji rast plaća. To je stabiliziralo cijene.
Velika depresija
Tako stabilizacija ulazi u ekonomsku teoriju i političku praksu širom svijeta. I Jugoslavija je tada imala stabilizacijske programe, a tradiciju je slijedila i samostalna Hrvatska.
Naftni šokovi iz sedamdesetih godina znatno su usporili stope gospodarskog rasta. U Americi je prosječni rast produktivnosti od 1950. do 1973. iznosio 2,5 posto godišnje, a nakon šoka oko jedan posto. U Hrvatskoj je osamdesetih prosječna stopa rasta bila nula posto. Privid da su ljudi sve bogatiji održavan je preusmjeravanjem proračunskog novca iz investicija u potrošnju.
Današnja svjetska kriza, koja se zakotrljala iz Amerike, podsjeća na veliku depresiju po ispuhavanju balona na burzi i propadanju banaka. Podsjeća i na sedamdesete po naftnom šoku, koji je stvorio velike inflatorne pritiske u mnogim zemljama.
No, službeno, recesije u Americi još nema. S njom se muči Europa, jer zahvaća Veliku Britaniju, Irsku, Španjolsku, Dansku, Njemačku... Sanacija banaka postala je uobičajena riječ na Starom kontinentu. Hrvatske banke, najvećim dijelom u vlasništvu europskih, šalju javnosti umirujuće signale, baš kao i hrvatski dužnosnici, u strahu od panike koja bi se mogla proširiti. Za sada je pomela samo burzu, a najbolja su ilustracija redovi proteklih dana za prodaju dionica Ine, uz klasičan odgovor: bolje da prodam, vidite kakva je kriza na tržištu, dionice svugdje padaju, pa ih neću ja sada zadržati.
Ekonomisti se ne slažu
Na prodaju su ih potaknule dramatične vijesti koje redovito u zadnje vrijeme stižu s domaće burze, na kojoj se cijena većini dionica uporno kreće prema dolje, a burzovni indeks stalno postiže nove crne rekorde vrijednosti.
I ovaj je tjedan svijet proživio u napetom iščekivanju poteza američkog Kongresa, koji je već jednom megalomanskom planu spašavanja Wall Streeta od 700 milijardi dolara rekao ne, unatoč silnom trudu predsjednika Busha da disciplinira zastupnike svoje stranke.
Je li taj plan najbolje rješenje, tek će se vidjeti, no mnogi se američki ekonomisti s njim ne slažu ili ga smatraju nepotpunim. Ali je on trenutno jedino što se nudi. Europa mu se veseli.
Predlaže da država otkupi 2,3 milijuna kuća kako bi podigla cijenu nekretnina i indirektno spasila sve vlasnike vrijednosnica s pokrićem u nekretninama
Predlaže da se banke prisile na dokapitalizaciju jer smatra da socijalizacija loših potraživanja neće biti dovoljna
Podržava Paulsonov plan i smatra da bi porezni obveznici u konačnici mogli i zaraditi ako intervencija bude označila početak kraja krize
Smatra da se depresija ne može zaustaviti Paulsonovim planom te vjeruje da bi nezaposlenost u SAD-u mogla narasti i do dvoznamenkastih brojki
Paulsonov plan je korak u dobrom smjeru, ali nedovoljan. Treba natjerati financijske institucije na pretvaranje dugova u ulog kako bi se dokapitalizirale
|
Edward Leamer, profesor ekonomije i statistike na UCLA-i
|
 |
|
Jeffrey Frankel, profesor na Harvard Kennedy School i ekonomski savjetnik predsjednika Clintona
|
 |
|
Charles Wyplosz, profesor međunarodne ekonomije na institutu u Ženevi
|
 |
|
Barry Eichengreen profesor na odsjeku ekonomije na sveučiliŠtu Berkeley
|
 |
|
Willem Buiter, profesor političke ekonomije na London School of Economics
|
 |
Branka Stipić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....