Moguće je ne znati povijesno značenje blagdana Pashe podrijetlom iz 13. stoljeća prije Krista blagovanjem žrtvenog jaganjca. Isus taj prastari obred na svojoj Posljednjoj večeri uoči Muke zamjenjuje blagovanjem kruha i vina. Ne mora se svatko ni sjetiti da je gotovo dva tisućljeća prije toga jedan svećenik nepoznatoga podrijetla, Merkisedek, u tom istom gradu Šalemu, koji će se poslije prozvati Jeruzalem, blagoslovio Abrahama prinosom kruha i vina (Post 14,18). Taj Merkisedek nije Abrahamova roda, ne baštini njegovu jedinstvenu objavu, slavi Boga Svevišnjega (El Elion). Abraham to priznaje i prihvaća.
Znači li da je bilo ozbiljnog jednoboštva i prije Abrahama, da su Bogu dragi i oni koji ga pod raznim imenima časte u raznim kulturama i religijama? Je li to navještaj da Isus, ustanovivši novi obred prinosom kruha i vina, računa i s tim religijskim baštinama cijeloga čovječanstva, ne samo staroga Izraela? Psalam 110 unaprijed govori o Kristu kao "svećeniku po redu Merkisedekovu" - što znači da najveći svećenik neće potjecati od židovskog svećeničkog plemena, potomaka Aronovih. Tu je navještaj novoga svećenstva iz svih naroda. Poslije će Poslanica Hebrejima istaknuti da je Isus svećenik sličan Merkisedeku (Heb 5,10). Ali Ivan u današnjem ulomku svoga evanđelja (Iv 13, 1-15) kao da pretpostavlja da to već svi vjernici znaju, a da je važnije istaknuti kako je Isus pranjem nogu na Posljednjoj večeri izrazio poziv i poruku same euharistije.
Sve bi bilo uzalud ako vjernici ne bi shvatili da se moraju međusobno pomagati - kao što je u ono doba bilo gostima prati noge koje su redovito bile bose, blatne i možda izranjene. Koga boli rana na tuđoj nozi, taj zna i pravi smisao Isusova žrtvovanja za ljude, taj vrši euharistiju iako o njoj ne bi znao govoriti. Tako u jednostavnim znakovima kruha i vina i pozivu da se jedni za druge žrtvujemo, da se jedni pred drugima ne uzvisujemo nego klanjamo kao kod pranja nogu, prepoznajemo srž Isusova čovjekoljublja, smisao euharistije.
Živko Kustić
Znači li da je bilo ozbiljnog jednoboštva i prije Abrahama, da su Bogu dragi i oni koji ga pod raznim imenima časte u raznim kulturama i religijama? Je li to navještaj da Isus, ustanovivši novi obred prinosom kruha i vina, računa i s tim religijskim baštinama cijeloga čovječanstva, ne samo staroga Izraela? Psalam 110 unaprijed govori o Kristu kao "svećeniku po redu Merkisedekovu" - što znači da najveći svećenik neće potjecati od židovskog svećeničkog plemena, potomaka Aronovih. Tu je navještaj novoga svećenstva iz svih naroda. Poslije će Poslanica Hebrejima istaknuti da je Isus svećenik sličan Merkisedeku (Heb 5,10). Ali Ivan u današnjem ulomku svoga evanđelja (Iv 13, 1-15) kao da pretpostavlja da to već svi vjernici znaju, a da je važnije istaknuti kako je Isus pranjem nogu na Posljednjoj večeri izrazio poziv i poruku same euharistije.
Sve bi bilo uzalud ako vjernici ne bi shvatili da se moraju međusobno pomagati - kao što je u ono doba bilo gostima prati noge koje su redovito bile bose, blatne i možda izranjene. Koga boli rana na tuđoj nozi, taj zna i pravi smisao Isusova žrtvovanja za ljude, taj vrši euharistiju iako o njoj ne bi znao govoriti. Tako u jednostavnim znakovima kruha i vina i pozivu da se jedni za druge žrtvujemo, da se jedni pred drugima ne uzvisujemo nego klanjamo kao kod pranja nogu, prepoznajemo srž Isusova čovjekoljublja, smisao euharistije.
Živko Kustić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....