Kulturne institucije ne ulaze u EU, EU dolazi njima

Ministar kulture Božo Biškupić nedavno je novinare "kulturnog resora" odveo na zasluženi godišnji izlet u prirodu. Sudeći po televizijskom izvještaju HTV-a, bila je to izvanredna prilika da se, u maniri mladih katoličkih hodočasnika, novinari koji "prate kulturu" već u autobusu informiraju o dosezima i planovima ove i sljedećih godina u hrvatskoj kulturi: ministar i njegovi suradnici spremno su izmjenjivali mikrofon, dok su neki savjesni putnici bilježili, a drugi tek turistički gledali kroz prozor na putu u nacionalni park Risnjak. Kulturno-informativni resor Hrvatske se tako autobusom lagano dovezao u rousseauovski raj, a nacionalni park prirode dobro je poslužio kao metafora Biškupićeve kulturne strategije. Jednostavna je to metafora, a retorički učinak vrlo slab: ako već dulje vrijeme znamo da je zaštita spomeničke baštine najvažniji moment suvremene nacionalne kulturne strategije, pridodajmo joj sada i ekologiju kao vrijedan i osjetljiv dio korpusa Ministarstva. Taj, naime, do sada nije bio medijski kurentna roba. Televizijska slika nije dala naznačiti je li dan bio sunčan, ali otužnost prizora u kojemu glasnogovornica Ministarstva kulture cupkajućim okupljenim novinarima u prirodi, kao vrtićkoj djeci poručuje da će "sada dati izjave, molim…"  daje pravo misliti dalje, o toj poznatoj slici (hiper)realizma tranzicijske kulture. 



SDP-ova ostavština



Naime, izlet autobusom u Risnjak nije tek neuspjela metafora kulture kao (proeuropski probuđene) brige za ekologiju i najšire shvaćen kulturni okoliš. Kao tek jedan u nizu sličnih kulturnjačkih "sastanaka", to je stanje stvari u resornom shvaćanju kulture - kulture diktiranja u novinarsko pero, kulture bez konflikta i analitike, kulture svečarskih povoda i obljetnica, ukratko kulture izleta na kojemu se osluškuju novi momenti nečije navodne strategije, novi suhoparni podaci zbog kojih su stranice kulture, uostalom, uglavnom najdosadniji dijelovi novina.



Kako ćemo, ako to znamo, definirati kulturu prije žuđenog ulaska u EU 2008. godine? Kad donju granicu suvremene povijesti domaće kulture iz pristojnosti prema sebi samima postavimo kao 2000. godinu, a desetljeće prije toga označimo kao pretpovijesno doba "čuda hrvatske naive", dobijamo zanimljiv, paradoksalan i unikatno hrvatski mini-portret nacionalne kulture na kraju 2005. godine. S jedne je strane riječ o kulturi u SDP-ovskoj sferi plemenite fikcionalizacije "održivih utopija" u teorijski pisanim strategijama, a s druge o izuzetno žilavom, ahistorijskom i navodno astranačkom principu obljetničarsko-spomeničke pragmatike na svježem zraku i tragu nedefiniranog kulturnog turizma. Obje kulturne koncepcije spaja, međutim, isti oportunizam u rješavanju strukturnih problema kulturnog pogona, identična politička mudrost u "čekanju bolje prilike". Iako je SDP-ov angažman u realitetu kulturne politike ispario, a HDZ-ov suvereno grabi prema strategiji "starijeg i ljepšeg", posljedice četverogodišnjeg SDP-ovog mandata (teorijske i praktične) danas su, nasreću ili nesreću, vidljive. Osim dokumenta Strategije razvoja kulture, početak gradnje kapitalnih objekata poput Muzeja suvremene umjetnosti, ostavio je dubok trag na političkoj karti i zalog HDZ-u da politikom kontinuiteta dovrši zidine MSU-a. Jedino tako reprezentativna hrvatska kultura, kao jedini oblik kulture poznat široj domaćoj javnosti, može nastaviti pouzdanu karijeru političkog marketinga. S milim licem perspektivnog činovnika, poetikom devetnaeststoljetne učiteljice iz provincije i naravi socijalističkog kulaka, kakva budućnost očekuje hrvatsku kulturu 2008. godine, ako se ostvare dobre prognoze u članstvo EU?



Budući da se povijest domaće kulture bilježi i čita isključivo kao povijest institucija u kulturi, jasno je da će ulazak u EU, kao najava promjene kontinuiteta te povijesti, biti najzanimljiviji dio čitavog procesa integracije hrvatskog zakonodavstva u kulturi s onim u EU. Medijska javnost još uvijek malo zna o živoj i žanrovski različitoj izvanistitucionalnoj sceni kulture koja nema nikakvih problema s integracijom u EU, jer u njoj, kao kulturni proizvod, postoji gotovo deset godina. Paradoks domaće izvaninstitucionalne scene je u tegobnosti njezine integracije u postojeću institucionalnu scenu u domaćoj sredini: u toj se, naime, činjenici skriva zec najvećeg problema domaćih institucija. Kako je moguće da neki, makar prosječni kulturni proizvod u formi izložbe ili plesno-kazališne predstave, lakše nađe publiku u svim dijelovima Europe, nego u nekom hrvatskom gradskom kazalištu? Sasvim logično, jer se sva gradska kazališta i muzeji u europskom kulturnom prostoru odavno rukovode tržišnim principima: jedino su kriteriji u domaćoj sredini mnogo, mnogo rigorozniji. Toliko su rigorozni da poništavaju načela tržišnosti, a to čine jedino onda kad procijene da im se više isplati ponašati po "pomodnoj" kapitalističkoj logici na uštrb življene kulture bahatog postsocijalizma, gdje se ucjenama o "dignitetu struke" povremeno diže i spušta građanski tlak u žilama. Sve domaće institucije u kulturi, a iz njihovog se popisa nepravedno izuzima HTV, pate od istog poznatog sindroma uvrijeđene kraljevske obitelji koja s gnušanjem odbija prihvatiti da se promijenio društveni poredak.



Omjer ulaganja



Socijalizam uber alles, makar njegov distorzirani oblik, bastardni hrvatski kapitalizam s birokratiziranim navikama socijalističkih giganata: u to nade polažu domaće kulturne institucije, dobro znajući da ne postoji nešto tako bizarno poput "pravila kulture u tranziciji". Nema parametara po kojima bi se neka postsocijalistička institucija "integrirala" u zakonodavstvo EU, niti postoji zakonodavstvo koje bi propisalo pravila ponašanja i poslovanja inititucije koja svojevoljno ne želi upotrijebiti mehanizme transformacije iz državne u tržišnu kulturnu instituciju. Tranzicijske zemlje koje su prošle granicu EU nemaju mnogo sličnosti s domaćom situacijom, ali su, svejedno, poučeni boljim primjerima, političkom voljom rješavale probleme s vlastitim institucijama u neokapitalizmu. Nije EU naredila ili legislativom "uredila" da određena tranzicijska država osnuje, primjerice, Institut za film ili da promijeni fatalni odnos proračunskih sredstava u korist programa, a ne hladnog pogona ili plaća zaposlenika. U svjetlu tog znanja gotovo tragikomično zvuči tvrdnja hrvatskih stručnjaka, pregovarača prilikom "screeninga" ili analitičkog pregleda usklađenosti domaćeg zakonodavstva s europskim koji su nakon privih razgovora s činovincima EU izjavili da "očekuju da će poglavlje kulture i obrazovanja biti jedno od lakših".



Poznato je da će EU u "analitičkom usklađivanju" s hrvatskim modelom kulture koristiti načelo supsidijarnosti, temeljno kršćansko načelo demokracije, ujedno najvažnije načelo organizacije zapadnoeuropskih država koje govori o tome da probleme treba rješavati "tamo gdje ih je najjednostavnije moguće riješiti", dakle na lokalnoj razini gdje lokalne i regionalne vlasti moraju imati visok stupanj autonomije. Također je poznato da je načela kulture nemoguće propisivati, ali jest načela njezine kapitalističke proizvodnje. Tako se već sada dobro zna da će ulazak u EU hrvatskoj kulturi donijeti povratak PDV-a na knjigu (što nakladništvo može dokrajčiti samo ako ono do tada ne riješi vlastite duboke infrastrukturne i organizacijske probleme), regulaciju autorskih audiovizulanih prava: pristupni fondovi EU domaćim su institucijama već neko vrijeme na raspolaganju, ali ne i vrlo komplicirana procedura njihovog korištenja, u koju uglavnom blijedo gledaju članovi domaćih hramova kulture. EU ima tek jedan jedini i (namjerno) neprecizni zahtjev prema državno pomaganim institucijama u kulturi - četverogodišnje planove rada. Za razliku, međutim, od sveučilišnog bolonjskog procesa koji je u karakteristični postsocijalistički akademski nered uveo stroge norme po kojima se točno zna što će, kad će i gdje će predavati svaki član akademske zajednice; kulturne intitucije po definiciji svoga posla ne moraju - niti mogu - znati tko će, kada i koliko puta na nacionalnoj pozornici igrati neko djelo. EU, dakle, ima isključivo savjetodavnu ulogu u prilagodbi hrvatskih državnih institucija boljim primjerima iz susjedstva. Ta su bolja iskustva, uostalom, hrvatskim institucijama na raspolaganju već najmanje desetljeće, pa ipak nikome nije palo na pamet da napravi ključnu i pravednu stvar: uredi omjer programskog i materijalnog ulaganja u institucije u omjeru 50:50.



Endemski osjećaj



Tako bi se pokrenula lavina transformacije proračunskog novca u kulturi, mnogi bi možda sigurnu penziju stavili na kocku, mnoge bi se plaće smanjile, ali bi se pokrenula kulturna proizvodnja. Domaće institucije to vrlo dobro znaju. Kao i političke elite, koje deset godina nisu imale hrabrosti zarezati u crvljivo meso kazališne legislative, a odmah se povinuju zahtjevu za "dignitetom dramskog kazališta" koje je, primjerice, baš neki dan odlučilo preuzeti staro ništavno kino Europa (nekad se zvalo Balkan), kako bi namirilo nepravdu.



Kulturnim institucijama je, zapravo, gotovo svejedno hoće li se integracija s EU dogoditi 2008., sutra ili za deset godina. Razlika je u specifičnom osjećaju tih endemskih pojava u kapitalističkoj tranziciji koji se manifestira lakopoteznom logikom obrata: doći će, naime, EU u domaće institucije, a ne obratno! Neće se, ukratko, ništa promijeniti samim činom ulaska EU u konfiguraciji državnih institucija, ukoliko one tako same ne odluče. Nacionalna kulturna strategija ulaganja u kapitalne objekte, spomeničku baštinu i ekološku svijest građanina simbolički je kulturni kapital koji ne jamči živost i život kulture. Zna se da to jamče veliki strukturni zahvati u svim kulturnim institucijama, ponaprije oni koji se tiču financiranja i transparentnosti tog posla. Institucije će se mudro držati liberalnog načela supsidijarnosti, sve do svoga neminovnog kolapsa, koji može tupo tinjati i mučiti daleko duže od 2008. godine koja je pred "kulturnim" vratima.

Branimira Lazarin