ZAGREB - Oh, she’s so full of shit! - viknula je Sharon Osbourne kad je vidjela Madonnu kako usred bijela dana na rasnom konju jaše po ulici, promovirati novi album na nekoj njujorškoj radiopostaji. - Prvo je malo katolkinja, pa malo židovka, pa bi malo bila djevica pa kurva... Nek’ se odluči već jednom i poštedi nas sve.
Ni nakon gotovo 30 godina pokušaja javnost ne uspijeva Madonnu staviti u kontekst pa nitko ne može biti pošteđen. Mantra o “fenomenu pop-kraljice koja se svaki put iznova uspješno reinventira” vječno će nas progoniti. Nikad se nismo dogovorili da li je volimo ili nas samo intrigira, cijenimo li je ili nam samo uspješno privlači pažnju, možemo li prihvatiti njezino uvjerenje da je umjetnica ili samo hoćemo da nas zabavlja.
Iako desetljećima dominira pop-industrijom, Madonna svaki put mora ponovno dokazivati da je relevantna. U 50. godini života, na novoj svjetskoj turneji, prekjučer je na istrošenim koljenima pred 70 tisuća ljudi u Budvi bila performerica koja je napravila ono što nikome nije uspjelo.
Oborila je sve rekorde uspješnosti, pretekla Elvisa i Beatlese na top-ljestvicama, promijenila definiciju pop-industrije, prodala više od 200 milijuna ploča za 400 milijuna dolara. Zašto je to uspjelo baš njoj, pjevačici bez posebnoga glazbenog talenta, ne mogu otkriti uobičajene mistifikacije. Madonnin fenomen puno bolje razotkrivaju suhe činjenice o njezinu putu.
Njezino umjetničko ime nikad nije bio pokušaj da provocira tradicionalne katoličke vrijednosti. Nazvala se Madonna jer joj se tako zvala mama i sama je nosila to ime. Madonna Maria Louise Ciccone rodila se u kolovozu 1958. u Pontiacu, predgrađu Detroita. Mama joj je bila domaćica, a tata automehaničar.
Nisu bili siromašni, ali su živjeli od prvog do prvog. Madonna je imala petero braće i sestara. Isticanje i borba za pažnju bili su joj normalni, kao i ostaloj djeci Cicconeovih. Ipak, samo je ona svoj život odgurala puno dalje od očekivanja. Razlog je, priznala je jednom Larryju Kingu, što je nju, čini se, najviše obilježila mamina smrt. Madonna Ciccone umrla je od raka kad je maloj Madonni bilo pet godina, u vrijeme kad medicina još nije znala kako olakšati bol terminalnim bolesnicima.
Kao mala djevojčica, Madonna je posljednjih godinu dana mamine bolesti osjećala samo strah i bespomoćnost. Dok su njezina braća i sestre s vremenom preboljeli šok i nastavili živjeti sjećajući se ljepših obiteljskih uspomena, kod Madonne je taj proces trajao mnogo dulje. Ona tvrdi da je njezin nevjerojatni drive poticala mamina smrt.
“Hodaš okolo s golemom rupom u sebi, s osjećajem praznine i čežnje... i mislim da je u mnogo slučajeva to jedan od razloga što postaneš prenabrijan”, rekla je u jednom intervjuu. Prenabrijana je svakako bila, u svemu. U svom je pubertetskom buntu odbacila sve, čak i svoju zarana usađenu religioznost i vrijednosti koje su joj usadili katoličkim odgojem. Odbacila je vlastitog oca, jer se godinu dana nakon mamine smrti oženio. Kad su se preselili u Rochester u Michiganu, u srednjoj školi već je bila sama i bez uporišta, predana samo svojoj nejasnoj ambiciji.
Redala je petice, uspjela upasti među cheerleadersice i tamo vježbala i trudila se puno više nego druge djevojke. Nije se opterećivala time da bude najbolja, želja da neprekidno radi ono što voli potpuno ju je odvraćala od potrebe da se uspoređuje s drugima, rekla je trenerica njezine ekipe Karen Craven. Naporan rad izvukao je na površinu njezin talent pokreta i donio joj stipendiju za studij suvremenog plesa na Sveučilištu u Michiganu.
Madonnin mentor odmah je vidio da pred sobom ima potencijalno izvrsnu plesačicu. Dobro ju je usmjeravao i odradio nebrojene prekovremene sate da je izbrusi. Ali brinulo ga je i frustriralo što je primijetio da je ona, tek na pragu pravog učenja, već bila puna velikih ambicija, htjela je odmah uskočiti u New York, u najžešću konkurenciju, bez jasnog plana i dovoljno znanja. Ono malo vremena koliko ju je uspijevao držati na koledžu kako bi barem diplomirala, ona mu je bježala za svojim instinktima.
Madonna nije izrasla u PR laboratoriju neke velike diskografske kuće, nego već onda, sredinom 70-ih, na podijima michiganskih klubova, plešući svaku noć od deset navečer do pet ujutro. Imala je samo jednu prijateljicu i jednog prijatelja koji su je mogli pratiti. Oboje su mnogo godina kasnije pričali kako bi toliko fanatično plesali da se drugi dan ne bi sjećali ničega iz kluba. Jednom su se vratili u neki disko, jer im se prethodnu noć jako svidio nastup DJ-a. Kad su ušli, Madonni je prišla jedna djevojka i skoro je izbila svađa. Noć prije Madonna je plešući laktom tako jako udarila prijateljicu te djevojke da se ova srušila u nesvijest. Madonna nije ništa primijetila.
Bilo je samo pitanje, i to kratkog vremena, kad će se 1978. ukrcati na onaj njujorški taksi i reći: “Vozite me u središte svega”. Prvo vrijeme u New Yorku živjela je s još nekoliko plesača i umjetnika u oronulom stanu na Times Squareu.
Povremeno je radila manje poslove kao model i dobivala sitne angažmane u raznim plesnim trupama, ali se nije imala ni za što uhvatiti. To je trajalo nekoliko godina, a Madonni je bilo sve jasnije da će na taj način vjerojatno ostarjeti životareći.
Njujorški DJ-evi, plesački klubovi i umjetnička tulumarska scena dobro su je znali i voljeli su je. Imala je u sebi nešto manično, iskreno i bezazleno.
Bila im je kao muškobanjasta djevojčica, zvali su je Tomboy i blagonaklono se zabavljali dok je satima razlagala svoje megalomanske planove i izvodila briljantne ad hoc nastupe po partyjima.
Počeli su je uvjeravati da ima izvrstan glas i stalno je tjerali da pjeva. Nikad joj nije palo napamet da bi mogla postati pjevačica, ali zagrijala se i za to, naravno fanatično, jer je mislila da ju može odvesti negdje dalje od osrednje plesačke karijere.
Nagovorila je jednog poznatog njujorškog DJ-a da joj snimi demo s dance pjesmom “Everybody”. Pjesma je nekako došla do Seymoura Steina, direktora londonske kuće Sire Records. Stein je tada bio u bolnici, radio je iz kreveta.
- Streslo me što je pjevala svim srcem. Ležao sam, imao sam vremena napretek i stalno sam iznova puštao ‘Everybody’. Što sam je više slušao, više mi se sviđala. Morao sam je pridobiti da potpiše za nas.
Prije nego što je Madonna došla na sastanak u bolnicu, Stein je zatražio frizera i brijača, odjenuo novu pidžamu i ogrtač, da ostavi što bolji dojam u nezgodnim okolnostima. Nije mogao dopustiti da mu izmakne.
- Baš ju je bilo briga za to, bila je luđa od mene, htjela je priliku da se dokaže - ispričao je. “Everybody” je odmah postao veliki klupski hit, a Madonna glazbenica. Godine 1983. objavila je prvi album “Madonna”. Slabo se prodavao sve dok nisu skinuli hit “Holiday” koji ju je doveo na televiziju, u talent show “American Bandstand”. Nitko nikad nije vidio nekog sličnog toj pjevačici visokog, nevjerojatnog glasa i neopisivog stila, koja je plesala užasno, razvaljeno i fantastično u isti mah.
Bila je nepodnošljiva i izjavljivala stvari poput: “Osvojit ću svijet”, ali publika je se nije mogla
zasititi. Tinejdžeri su je odmah zavoljeli. Na ulici su se počeli nositi raščupani blajhani pramenovi i vrpce u kosi, pankerska šminka, gumene narukvice i suknje od tila s poderanim mrežastim čarapama. U godinu dana Madonna je imala platinastu nakladu i hitove “Lucky Star” i “Borderline”, a unajmila je i menadžera Michaela Jacksona. Onda se, netom prije izlaska drugog albuma “Like a Virgin”, dogodio velik preokret.
Na dodjeli MTV-jevih nagrada Madonna je izišla na stage u bijeloj vjenčanici i s ubojitim nastupom. Njezina autoerotična izvedba “Like a Virgin” u nevinoj vjenčanici bila je prvi Madonnin programatski nastup, njezin proglas.
Do tada nitko na sceni nije otpjevao pjesmu koja detaljno opisuje razdjevičenje. Kako je to sročio producent albuma Nile Rodgers: - Bio je to savršen spoj teatralnosti i neke vrste psihološkog rata.
Taj drugi album, s hitovima “Material Girl”, “Angel” i “Dress You Up”, postao je platinast u samo mjesec dana. Madonnin nastup na MTV-ju zauvijek je isprepleo njihova dva fenomena. MTV je glazbu spojio s medijem videospota, a nitko nije bolje od Madonne znao iskoristiti vizualni medij. Madonna je publici nudila glazbu, ali je prvenstveno slikama posredovala poruke.
Ono što smo gledali uvijek je bilo daleko kompleksnije, pametnije i važnije od onoga što smo slušali. Komunikacija je bila jednosmjerna. Madonna je imala formulu za dugoročan opstanak na vrhu i talent i instinkte velike marketinške zvijerke.
No, opet nije imala dovoljno koncentracije da se posveti samo glazbi. Ciljala je na Hollywood. I to je upalilo iz prve. Kritičari su je zasuli pohvalama za ulogu u filmu “Očajnički tražeći Susan”. Već sljedeći projekt “Shangai Express” bio je potpuni debakl, a ostali su bili relativno beznačajni, osim “Evite” koja je najavila Madonninu srednju dob.
Njezine početne uspjehe upotpunila je veza s obožavanim holivudskim baby boomerom Seanom Pennom. Bila je to strastvena, iskrena ljubav i odnos koji je razotkrio Madonnu. Sean Penn nekako je oduvijek bio dio scene, gluma je bila njegov poziv i cijeli je sustav slave smatrao suvišnom gnjavažom, htio je zaštititi njihovu privatnost.
Madonna je imala drugačije mišljenje, namjerno je tražila i njegovala pažnju medija i tek kad je bila kraj Seana publici je postajalo jasno da pred njima nije obična pop-zvijezda. Imala je razrađen plan o tome koje će slike o sebi posredovati, tako da sve ostane pod njezinom kontrolom. Za to joj je trebala nepodijeljena pažnja javnosti.
Njihovo raskošno vjenčanje na Madonnin 27. rođendan izazvalo je strašno nadmetanje tabloida, ali je, unatoč helikopterima punim fotoreportera koji su kružili nad Malibuom, bilo posljednji događaj u kojemu je Madonnin privatni život ostao izvan njezina poslovnog i umjetničkog projekta.
Sve kasnije bilo je pomno uklopljeno u njega. Publika više nikad nije imala osjećaj da Madonna nešto krije. Zvijezde koje se zaklanjaju rukama pred medijskom pažnjom više nisu bile in, Madonna je razotkrila činjenicu da paparazzi i zvijezde hrane jedni druge i to je postao aksiom. Nikad više neće izmisliti ništa autentično poput “Like a Virgin”, već će promatrati svijet, uzimati po jednu njegovu opsesiju, pretvoriti je u niz sugestivnih slika, s uvijek nešto humora, te je napustiti kad se istroši.
- Nikad ne zagovaram neki način života - objasnila je - samo ga opisujem.
Namjerno će ostati živjeti u slici koju stvara o sebi i uvjeravati ljude da ništa nije skriveno, ali je sve višeznačno.
Neće uvijek moći dovoljno kontrolirati stvar, posebno kad svijet premreže optički kabeli i avionski letovi. Javnost koju je provocirala munjevito se pretvorila u masu zasebnih identiteta, stavova i refleksa, sve su se vrijednosti počele preispitivati istovremeno pa su milijuni pojedinaca zapravo postali male Madonne.
Nju je to nekoliko puta nokautiralo. Prva kontroverza koju je namjerno izazvala, još u djevičanskom dobu prije MySpacea i dekonstruiranih obitelji, bio je hit “Papa Don’t Preach” o tinejdžerskoj trudnoći i pobačaju.
Nakon razvoda od Seana Penna napravila je skandal spotom za pjesmu “Like a Prayer” s crnim Isusom, punim gorućih križeva i seksualnih aluzija. Publika je poludjela za pjesmom i spotom, ali marketinškoj industriji nije bilo zabavno. Pepsi je odmah izbacio pjesmu iz svoje kampanje. Spot “Like a Prayer” prvi je u nizu kratkih filmova koji su ubuduće pratili njezine hitove i dovodili poznate režisere i fotografe u projekt. I za spotove i za glazbu inspiraciju i motive uvijek je crpila iz klupske kulture, umjetničkog podzemlja i avangardnih trendova.
Seks i satira bili su joj glavno oružje. Turneja “Blonde Ambition”, u suradnji s modnim kreatorom Jeanom Paulom Gaultierom, i album “I’m Breathless” s pjesmama iz hit filma “Dick Tracy” s Warrenom Beattyjem bili su prvo veliko Madonnino usisavanje.
Slavne suradnike i partnere birala je prema njihovoj ikonografskoj vrijednosti, kao katalizatore za ono što je u svakoj fazi htjela nametnuti kao temu. Naredalo ih se mnogo, od Davida La Chapellea do Britney Spears.
U kratkoj fazi “Blonde Ambition” Gaultier je dizajnirao Madonnu kao satensku SM dominu, a ona je odradila njegove modne revije i dio kampanje.
Načela je seksualnost, veliku temu u svojoj karijeri. Smjelost koreografija i spotova bili su poruka, Gaultierovi halteri i konusni grudnjaci bili su duhoviti tvist, a Warren Beatty kao ostarjeli “dečko-ikona” bio je demonstracija stava.
Snimljen je i dokumentarac “U krevetu s Madonnom” za koji je od režisera tražila da ga napravi izravno i sirovo kao reality show. Film je umjesto razmažene, dekadentne dive pokazao mišićavu, kompliciranu ženu koja naporno radi, nesmiljenu šeficu velike umjetničke trupe.
Umjesto seksa, publika je dobila Madonnine stavove o seksualnosti i slavi. Oprostila se od imidža emocijama rastrgane mlade žene i počela se prikazivati kao neumoljivi stroj za samoizražavanje, s parolom “express yourself don’t impress yourself”.
Ta je faza kulminirala spotom “Vogue”, posvećenom filmskim divama i manekenkama, moći koju im je davala vještina nametanja svog identiteta preko imidža. Ono što je slijedilo bilo je još važnije, ali ju je umalo srušilo. Spot za pjesmu “Justify My Love” vrhunac je cjelokupnog Madonnina projekta.
U središtu filma bila je rasna žena, u naponu snage, zrele seksualnosti, sve bliža 40-ima, u svim vrstama seksualnih igara s prekrasnim mladim modelima. Spot je bio toliko seksualno eksplicitan da ga MTV nije htio emitirati.
MTV se više nije bavio pomicanjem granica kao kad je počinjao skupa s Madonnom. Bio je već previše masovan i prevažan za industriju. Madonna je također procijenila da više ne može pomicati granice, ali ih je, za razliku od MTV-ja, morala preskakati da ostane u prednosti. Javno je odbila cenzurirati spot, znajući da će ga, ako MTV neće, emitirati deseci drugih glazbenih kanala.
Revolucionarni MTV bio je mrtav, Madonna se činila besmrtnom i dva su se fenomena razdvojila. Kao kad se diktator razotkriva narodu, na kraju spota njezin je glas govorio: “Poor is the man, whose pleasures depend, on the permission of another”. Činilo se da je Madonna izmakla svačijem dometu, a uvela je i novu metodu - zero tolerance.
Bila je spremna obezvrijediti, ismijati, iskoristiti bilo što, od vjere do politike, da privuče pažnju publike, a kada bi je dobila, gurala im je poruku ravno u grlo, nesmiljeno i s puno ironije. To je bilo previše, ali nije to na vrijeme primijetila i uslijedili su album “Erotica” i
monografija “Seks” u kojoj su slavni fotografi uprizorili Madonnine seksualne fantazije.
Slike su šokirale i njezine najgorljivije fanove, baš kao i Madonnin zlatni zub, lateks i bičevi, lezbijska veza s plesačicom iz trupe, egzibicionistička veza s košarkašem Dennisom Rodmanom i trgovanje utjecajem. Madonnine provokacije počele su vrijeđati publiku.
Postajala je irelevantna. Svakoga tjedna neke bi novine objavile kako besplatno uzima odjeću od mladih dizajnera ili ideje od mladih glazbenika, uz obećanje da će im se sve vratiti jer ih ona reklamira. Danas je nitko ne optužuje kad svoje albume samo uređuje i praktički gostuje na njima dok pjesme prave talentirani mladi glazbenici.
Devedesetih se to smatralo eksploatacijom. Hit “Take a Bow” s idućeg albuma “Bedtime Stories” 1994. bio je Madonnin najveći uspjeh, devet tjedana na vrhu top-ljestvica, ali joj je prijetilo pretvaranje u bizarnu pojavu za usku publiku na globaliziranoj sceni. Morala se nekako vratiti u centar a da ne upadne u sredinu.
Prilika joj se ukazala 1997. ekranizacijom mjuzikla “Evita”, ulogom za koju je lobirala godinama i za nju dobila Zlatni globus. Njezina karijera bila je spašena, ali je to bio kraj kontroverzne Madonne. Usisala je i Evitu Peron, mrtvu ženu argentinskog diktatora iz 50-ih godina i promociju filma iskoristila da se predstavi kao suzdržana, osviještena zvijezda koja ne zazire od politike i kao borac za ljudska prava.
Više nije imala namjeru ponoviti grešku i jednim se skokom prebacila u iduće stoljeće koje će kod Madonne obilježiti dvije stvari: svečana, koreografirana potraga za apsolutnim u svijetu koji sve relativizira i glazbeni rezovi. Album “Ray of Light” 1998. najveća je promjena koju je Madonna ikad napravila. Dobio je tri Grammyja.
Otpjevala ga je kao produhovljena mama djevojčice Lourdes, za čije je začeće angažirala svoga trenera Carlosa Leona, i jogi na tonskoj podlozi popa i tehna. Iste je godine na intimnoj večeri kod svojih prijatelja Stinga i Trudy Styler upoznala britanskog režisera Guya Ritchieja. Do tada je odbacila svoj brojni osebujne entourage, njezina privatna druženja svela su se na nekoliko slavnih prijatelja, Stinga i Trudie, Gwyneth Paltrow i Stellu McCartney.
Svoju vezu s 10 godina mlađim Guyom predstavila je kao duboku, sporu evoluciju koja je prirodno završila rođenjem drugog djeteta, dječaka Rocca i nizom običnih idiličnih obiteljskih scena. Po novinama su izlazile fotografije žene na pragu srednje dobi, pomalo zapuštene, zaokupljene roditeljskim obvezama, Madonne koja je otkrila židovski misticizam i okrenula
se humanitarnom radu. U tom je razdoblju, 2000., izdala album “Music”, na kojemu je izbjegla bilo kakvu veliku temu. Izgledala je kao netko iz šarenih nedotjeranih masa koje su plavile aerodrome i stadionske koncerte, glazba je bila apstraktni miks svih aktualnih elektronskih stilova.
Taj joj je album bio najneuspješniji od svih, ali je turneja “Drown World” bila najveći ljetni događaj za koji su se karte plaćale i do 20 tisuća kuna. Dvije godine kasnije dobila je ulogu na londonskom West Endu u predstavi “Up For Grabs”, koju je odigrala solidno, i izdala prvu od svojih pet knjiga za djecu. Nitko se nije mogao naviknuti na to Madonnino izdanje, a spektakl koji je izazivala s kabalom izazivao je podsmijeh. Nisu joj više vjerovali, čak ni u najboljim namjerama, kao kad je prolazila kompliciranu i mučnu proceduru usvajanja djeteta u Malaviju.
Morala je pronaći novu temu i vratiti staru Madonnu. Uvjeti su bili dobri, svijet je imao nove opsesije - vječnu mladost i strah. Prošle su četiri godine od rušenja njujorških Blizanaca, bjesnio je rat u Iraku, modna industrija vratila je vlast nad ulicom i sve su novine raspravljale o anoreksiji, bulimiji i plastičnim operacijama. Album “Confessions on a Dance Floor” 2005. donio je Madonnu kakva je prekjučer izašla na pozornicu. Nabildanu i savršenu u tijesnom korzetu, bezvremenu, živu strunu koja spaja svaki današnji trenutak s njezinim korijenima.
Koncerti na turneji bili su promocija mladih plesača, pjesme su počivale na disko zvuku 70-ih, pjesma “Hung Up” sa sempliranim ABBA-inim hitom “Gimme, Gimme, Gimme” oborila je sve njezine dotadašnje rekorde na ljestvicama.
Koncerti na turneji za “Confessions on the Dance Floor” potvrdili su ono što počelo naslućivati, da se ipak neće povući. Madonna ih je osmislila kao promociju i školu mladih talenata i politički pamflet protiv Bushove politike i Katoličke crkve. Novi bedž na njezinoj majici i privilegirani gost na koncertima bio je Michael Moore. Probila je i novu granicu, 2007. napustila je svoju diskografsku kuću Warner i napravila joint-venture s koncertnim promotorom Live Nation.
U najveći ugovor u povijesti diskografije težak 120 milijuna dolara unijela je prava na sve, od glazbe do suvenira sa svojim imenom i likom. Rafalno je uslijedio novi album “Hard Candy”, hit “4Minutes” sa Justinom Timberlakeom i aktualna turneja “Sticky&Sweet”. Nakon 30 godina, za Madonnu više nema istraživanja mainstreama ni ruba. Ostala je sama svoja tema, u središtu pulsirajućeg, nerazumljivog svijeta. Zašto, publika i dalje ne zna. Možda zna slavni britanski pisac Martin Amis koji kaže: “Madonna je samodovoljan postmoderni fenomen. Ona je remek-djelo kontrolirane iluzije”.
Sanja Simić
Ni nakon gotovo 30 godina pokušaja javnost ne uspijeva Madonnu staviti u kontekst pa nitko ne može biti pošteđen. Mantra o “fenomenu pop-kraljice koja se svaki put iznova uspješno reinventira” vječno će nas progoniti. Nikad se nismo dogovorili da li je volimo ili nas samo intrigira, cijenimo li je ili nam samo uspješno privlači pažnju, možemo li prihvatiti njezino uvjerenje da je umjetnica ili samo hoćemo da nas zabavlja.
Iako desetljećima dominira pop-industrijom, Madonna svaki put mora ponovno dokazivati da je relevantna. U 50. godini života, na novoj svjetskoj turneji, prekjučer je na istrošenim koljenima pred 70 tisuća ljudi u Budvi bila performerica koja je napravila ono što nikome nije uspjelo.
Oborila je sve rekorde uspješnosti, pretekla Elvisa i Beatlese na top-ljestvicama, promijenila definiciju pop-industrije, prodala više od 200 milijuna ploča za 400 milijuna dolara. Zašto je to uspjelo baš njoj, pjevačici bez posebnoga glazbenog talenta, ne mogu otkriti uobičajene mistifikacije. Madonnin fenomen puno bolje razotkrivaju suhe činjenice o njezinu putu.
Njezino umjetničko ime nikad nije bio pokušaj da provocira tradicionalne katoličke vrijednosti. Nazvala se Madonna jer joj se tako zvala mama i sama je nosila to ime. Madonna Maria Louise Ciccone rodila se u kolovozu 1958. u Pontiacu, predgrađu Detroita. Mama joj je bila domaćica, a tata automehaničar.
Nisu bili siromašni, ali su živjeli od prvog do prvog. Madonna je imala petero braće i sestara. Isticanje i borba za pažnju bili su joj normalni, kao i ostaloj djeci Cicconeovih. Ipak, samo je ona svoj život odgurala puno dalje od očekivanja. Razlog je, priznala je jednom Larryju Kingu, što je nju, čini se, najviše obilježila mamina smrt. Madonna Ciccone umrla je od raka kad je maloj Madonni bilo pet godina, u vrijeme kad medicina još nije znala kako olakšati bol terminalnim bolesnicima.
Kao mala djevojčica, Madonna je posljednjih godinu dana mamine bolesti osjećala samo strah i bespomoćnost. Dok su njezina braća i sestre s vremenom preboljeli šok i nastavili živjeti sjećajući se ljepših obiteljskih uspomena, kod Madonne je taj proces trajao mnogo dulje. Ona tvrdi da je njezin nevjerojatni drive poticala mamina smrt.
“Hodaš okolo s golemom rupom u sebi, s osjećajem praznine i čežnje... i mislim da je u mnogo slučajeva to jedan od razloga što postaneš prenabrijan”, rekla je u jednom intervjuu. Prenabrijana je svakako bila, u svemu. U svom je pubertetskom buntu odbacila sve, čak i svoju zarana usađenu religioznost i vrijednosti koje su joj usadili katoličkim odgojem. Odbacila je vlastitog oca, jer se godinu dana nakon mamine smrti oženio. Kad su se preselili u Rochester u Michiganu, u srednjoj školi već je bila sama i bez uporišta, predana samo svojoj nejasnoj ambiciji.
Redala je petice, uspjela upasti među cheerleadersice i tamo vježbala i trudila se puno više nego druge djevojke. Nije se opterećivala time da bude najbolja, želja da neprekidno radi ono što voli potpuno ju je odvraćala od potrebe da se uspoređuje s drugima, rekla je trenerica njezine ekipe Karen Craven. Naporan rad izvukao je na površinu njezin talent pokreta i donio joj stipendiju za studij suvremenog plesa na Sveučilištu u Michiganu.
Madonnin mentor odmah je vidio da pred sobom ima potencijalno izvrsnu plesačicu. Dobro ju je usmjeravao i odradio nebrojene prekovremene sate da je izbrusi. Ali brinulo ga je i frustriralo što je primijetio da je ona, tek na pragu pravog učenja, već bila puna velikih ambicija, htjela je odmah uskočiti u New York, u najžešću konkurenciju, bez jasnog plana i dovoljno znanja. Ono malo vremena koliko ju je uspijevao držati na koledžu kako bi barem diplomirala, ona mu je bježala za svojim instinktima.
Madonna nije izrasla u PR laboratoriju neke velike diskografske kuće, nego već onda, sredinom 70-ih, na podijima michiganskih klubova, plešući svaku noć od deset navečer do pet ujutro. Imala je samo jednu prijateljicu i jednog prijatelja koji su je mogli pratiti. Oboje su mnogo godina kasnije pričali kako bi toliko fanatično plesali da se drugi dan ne bi sjećali ničega iz kluba. Jednom su se vratili u neki disko, jer im se prethodnu noć jako svidio nastup DJ-a. Kad su ušli, Madonni je prišla jedna djevojka i skoro je izbila svađa. Noć prije Madonna je plešući laktom tako jako udarila prijateljicu te djevojke da se ova srušila u nesvijest. Madonna nije ništa primijetila.
Bilo je samo pitanje, i to kratkog vremena, kad će se 1978. ukrcati na onaj njujorški taksi i reći: “Vozite me u središte svega”. Prvo vrijeme u New Yorku živjela je s još nekoliko plesača i umjetnika u oronulom stanu na Times Squareu.
Povremeno je radila manje poslove kao model i dobivala sitne angažmane u raznim plesnim trupama, ali se nije imala ni za što uhvatiti. To je trajalo nekoliko godina, a Madonni je bilo sve jasnije da će na taj način vjerojatno ostarjeti životareći.
Njujorški DJ-evi, plesački klubovi i umjetnička tulumarska scena dobro su je znali i voljeli su je. Imala je u sebi nešto manično, iskreno i bezazleno.
Bila im je kao muškobanjasta djevojčica, zvali su je Tomboy i blagonaklono se zabavljali dok je satima razlagala svoje megalomanske planove i izvodila briljantne ad hoc nastupe po partyjima.
Počeli su je uvjeravati da ima izvrstan glas i stalno je tjerali da pjeva. Nikad joj nije palo napamet da bi mogla postati pjevačica, ali zagrijala se i za to, naravno fanatično, jer je mislila da ju može odvesti negdje dalje od osrednje plesačke karijere.
Nagovorila je jednog poznatog njujorškog DJ-a da joj snimi demo s dance pjesmom “Everybody”. Pjesma je nekako došla do Seymoura Steina, direktora londonske kuće Sire Records. Stein je tada bio u bolnici, radio je iz kreveta.
- Streslo me što je pjevala svim srcem. Ležao sam, imao sam vremena napretek i stalno sam iznova puštao ‘Everybody’. Što sam je više slušao, više mi se sviđala. Morao sam je pridobiti da potpiše za nas.
Prije nego što je Madonna došla na sastanak u bolnicu, Stein je zatražio frizera i brijača, odjenuo novu pidžamu i ogrtač, da ostavi što bolji dojam u nezgodnim okolnostima. Nije mogao dopustiti da mu izmakne.
- Baš ju je bilo briga za to, bila je luđa od mene, htjela je priliku da se dokaže - ispričao je. “Everybody” je odmah postao veliki klupski hit, a Madonna glazbenica. Godine 1983. objavila je prvi album “Madonna”. Slabo se prodavao sve dok nisu skinuli hit “Holiday” koji ju je doveo na televiziju, u talent show “American Bandstand”. Nitko nikad nije vidio nekog sličnog toj pjevačici visokog, nevjerojatnog glasa i neopisivog stila, koja je plesala užasno, razvaljeno i fantastično u isti mah.
Bila je nepodnošljiva i izjavljivala stvari poput: “Osvojit ću svijet”, ali publika je se nije mogla
zasititi. Tinejdžeri su je odmah zavoljeli. Na ulici su se počeli nositi raščupani blajhani pramenovi i vrpce u kosi, pankerska šminka, gumene narukvice i suknje od tila s poderanim mrežastim čarapama. U godinu dana Madonna je imala platinastu nakladu i hitove “Lucky Star” i “Borderline”, a unajmila je i menadžera Michaela Jacksona. Onda se, netom prije izlaska drugog albuma “Like a Virgin”, dogodio velik preokret.
Na dodjeli MTV-jevih nagrada Madonna je izišla na stage u bijeloj vjenčanici i s ubojitim nastupom. Njezina autoerotična izvedba “Like a Virgin” u nevinoj vjenčanici bila je prvi Madonnin programatski nastup, njezin proglas.
Do tada nitko na sceni nije otpjevao pjesmu koja detaljno opisuje razdjevičenje. Kako je to sročio producent albuma Nile Rodgers: - Bio je to savršen spoj teatralnosti i neke vrste psihološkog rata.
Taj drugi album, s hitovima “Material Girl”, “Angel” i “Dress You Up”, postao je platinast u samo mjesec dana. Madonnin nastup na MTV-ju zauvijek je isprepleo njihova dva fenomena. MTV je glazbu spojio s medijem videospota, a nitko nije bolje od Madonne znao iskoristiti vizualni medij. Madonna je publici nudila glazbu, ali je prvenstveno slikama posredovala poruke.
Ono što smo gledali uvijek je bilo daleko kompleksnije, pametnije i važnije od onoga što smo slušali. Komunikacija je bila jednosmjerna. Madonna je imala formulu za dugoročan opstanak na vrhu i talent i instinkte velike marketinške zvijerke.
No, opet nije imala dovoljno koncentracije da se posveti samo glazbi. Ciljala je na Hollywood. I to je upalilo iz prve. Kritičari su je zasuli pohvalama za ulogu u filmu “Očajnički tražeći Susan”. Već sljedeći projekt “Shangai Express” bio je potpuni debakl, a ostali su bili relativno beznačajni, osim “Evite” koja je najavila Madonninu srednju dob.
Njezine početne uspjehe upotpunila je veza s obožavanim holivudskim baby boomerom Seanom Pennom. Bila je to strastvena, iskrena ljubav i odnos koji je razotkrio Madonnu. Sean Penn nekako je oduvijek bio dio scene, gluma je bila njegov poziv i cijeli je sustav slave smatrao suvišnom gnjavažom, htio je zaštititi njihovu privatnost.
Madonna je imala drugačije mišljenje, namjerno je tražila i njegovala pažnju medija i tek kad je bila kraj Seana publici je postajalo jasno da pred njima nije obična pop-zvijezda. Imala je razrađen plan o tome koje će slike o sebi posredovati, tako da sve ostane pod njezinom kontrolom. Za to joj je trebala nepodijeljena pažnja javnosti.
Njihovo raskošno vjenčanje na Madonnin 27. rođendan izazvalo je strašno nadmetanje tabloida, ali je, unatoč helikopterima punim fotoreportera koji su kružili nad Malibuom, bilo posljednji događaj u kojemu je Madonnin privatni život ostao izvan njezina poslovnog i umjetničkog projekta.
Sve kasnije bilo je pomno uklopljeno u njega. Publika više nikad nije imala osjećaj da Madonna nešto krije. Zvijezde koje se zaklanjaju rukama pred medijskom pažnjom više nisu bile in, Madonna je razotkrila činjenicu da paparazzi i zvijezde hrane jedni druge i to je postao aksiom. Nikad više neće izmisliti ništa autentično poput “Like a Virgin”, već će promatrati svijet, uzimati po jednu njegovu opsesiju, pretvoriti je u niz sugestivnih slika, s uvijek nešto humora, te je napustiti kad se istroši.
- Nikad ne zagovaram neki način života - objasnila je - samo ga opisujem.
Namjerno će ostati živjeti u slici koju stvara o sebi i uvjeravati ljude da ništa nije skriveno, ali je sve višeznačno.
Neće uvijek moći dovoljno kontrolirati stvar, posebno kad svijet premreže optički kabeli i avionski letovi. Javnost koju je provocirala munjevito se pretvorila u masu zasebnih identiteta, stavova i refleksa, sve su se vrijednosti počele preispitivati istovremeno pa su milijuni pojedinaca zapravo postali male Madonne.
Nju je to nekoliko puta nokautiralo. Prva kontroverza koju je namjerno izazvala, još u djevičanskom dobu prije MySpacea i dekonstruiranih obitelji, bio je hit “Papa Don’t Preach” o tinejdžerskoj trudnoći i pobačaju.
Nakon razvoda od Seana Penna napravila je skandal spotom za pjesmu “Like a Prayer” s crnim Isusom, punim gorućih križeva i seksualnih aluzija. Publika je poludjela za pjesmom i spotom, ali marketinškoj industriji nije bilo zabavno. Pepsi je odmah izbacio pjesmu iz svoje kampanje. Spot “Like a Prayer” prvi je u nizu kratkih filmova koji su ubuduće pratili njezine hitove i dovodili poznate režisere i fotografe u projekt. I za spotove i za glazbu inspiraciju i motive uvijek je crpila iz klupske kulture, umjetničkog podzemlja i avangardnih trendova.
Seks i satira bili su joj glavno oružje. Turneja “Blonde Ambition”, u suradnji s modnim kreatorom Jeanom Paulom Gaultierom, i album “I’m Breathless” s pjesmama iz hit filma “Dick Tracy” s Warrenom Beattyjem bili su prvo veliko Madonnino usisavanje.
Slavne suradnike i partnere birala je prema njihovoj ikonografskoj vrijednosti, kao katalizatore za ono što je u svakoj fazi htjela nametnuti kao temu. Naredalo ih se mnogo, od Davida La Chapellea do Britney Spears.
U kratkoj fazi “Blonde Ambition” Gaultier je dizajnirao Madonnu kao satensku SM dominu, a ona je odradila njegove modne revije i dio kampanje.
Načela je seksualnost, veliku temu u svojoj karijeri. Smjelost koreografija i spotova bili su poruka, Gaultierovi halteri i konusni grudnjaci bili su duhoviti tvist, a Warren Beatty kao ostarjeli “dečko-ikona” bio je demonstracija stava.
Snimljen je i dokumentarac “U krevetu s Madonnom” za koji je od režisera tražila da ga napravi izravno i sirovo kao reality show. Film je umjesto razmažene, dekadentne dive pokazao mišićavu, kompliciranu ženu koja naporno radi, nesmiljenu šeficu velike umjetničke trupe.
Umjesto seksa, publika je dobila Madonnine stavove o seksualnosti i slavi. Oprostila se od imidža emocijama rastrgane mlade žene i počela se prikazivati kao neumoljivi stroj za samoizražavanje, s parolom “express yourself don’t impress yourself”.
Ta je faza kulminirala spotom “Vogue”, posvećenom filmskim divama i manekenkama, moći koju im je davala vještina nametanja svog identiteta preko imidža. Ono što je slijedilo bilo je još važnije, ali ju je umalo srušilo. Spot za pjesmu “Justify My Love” vrhunac je cjelokupnog Madonnina projekta.
U središtu filma bila je rasna žena, u naponu snage, zrele seksualnosti, sve bliža 40-ima, u svim vrstama seksualnih igara s prekrasnim mladim modelima. Spot je bio toliko seksualno eksplicitan da ga MTV nije htio emitirati.
MTV se više nije bavio pomicanjem granica kao kad je počinjao skupa s Madonnom. Bio je već previše masovan i prevažan za industriju. Madonna je također procijenila da više ne može pomicati granice, ali ih je, za razliku od MTV-ja, morala preskakati da ostane u prednosti. Javno je odbila cenzurirati spot, znajući da će ga, ako MTV neće, emitirati deseci drugih glazbenih kanala.
Revolucionarni MTV bio je mrtav, Madonna se činila besmrtnom i dva su se fenomena razdvojila. Kao kad se diktator razotkriva narodu, na kraju spota njezin je glas govorio: “Poor is the man, whose pleasures depend, on the permission of another”. Činilo se da je Madonna izmakla svačijem dometu, a uvela je i novu metodu - zero tolerance.
Bila je spremna obezvrijediti, ismijati, iskoristiti bilo što, od vjere do politike, da privuče pažnju publike, a kada bi je dobila, gurala im je poruku ravno u grlo, nesmiljeno i s puno ironije. To je bilo previše, ali nije to na vrijeme primijetila i uslijedili su album “Erotica” i
monografija “Seks” u kojoj su slavni fotografi uprizorili Madonnine seksualne fantazije.
Slike su šokirale i njezine najgorljivije fanove, baš kao i Madonnin zlatni zub, lateks i bičevi, lezbijska veza s plesačicom iz trupe, egzibicionistička veza s košarkašem Dennisom Rodmanom i trgovanje utjecajem. Madonnine provokacije počele su vrijeđati publiku.
Postajala je irelevantna. Svakoga tjedna neke bi novine objavile kako besplatno uzima odjeću od mladih dizajnera ili ideje od mladih glazbenika, uz obećanje da će im se sve vratiti jer ih ona reklamira. Danas je nitko ne optužuje kad svoje albume samo uređuje i praktički gostuje na njima dok pjesme prave talentirani mladi glazbenici.
Devedesetih se to smatralo eksploatacijom. Hit “Take a Bow” s idućeg albuma “Bedtime Stories” 1994. bio je Madonnin najveći uspjeh, devet tjedana na vrhu top-ljestvica, ali joj je prijetilo pretvaranje u bizarnu pojavu za usku publiku na globaliziranoj sceni. Morala se nekako vratiti u centar a da ne upadne u sredinu.
Prilika joj se ukazala 1997. ekranizacijom mjuzikla “Evita”, ulogom za koju je lobirala godinama i za nju dobila Zlatni globus. Njezina karijera bila je spašena, ali je to bio kraj kontroverzne Madonne. Usisala je i Evitu Peron, mrtvu ženu argentinskog diktatora iz 50-ih godina i promociju filma iskoristila da se predstavi kao suzdržana, osviještena zvijezda koja ne zazire od politike i kao borac za ljudska prava.
Više nije imala namjeru ponoviti grešku i jednim se skokom prebacila u iduće stoljeće koje će kod Madonne obilježiti dvije stvari: svečana, koreografirana potraga za apsolutnim u svijetu koji sve relativizira i glazbeni rezovi. Album “Ray of Light” 1998. najveća je promjena koju je Madonna ikad napravila. Dobio je tri Grammyja.
Otpjevala ga je kao produhovljena mama djevojčice Lourdes, za čije je začeće angažirala svoga trenera Carlosa Leona, i jogi na tonskoj podlozi popa i tehna. Iste je godine na intimnoj večeri kod svojih prijatelja Stinga i Trudy Styler upoznala britanskog režisera Guya Ritchieja. Do tada je odbacila svoj brojni osebujne entourage, njezina privatna druženja svela su se na nekoliko slavnih prijatelja, Stinga i Trudie, Gwyneth Paltrow i Stellu McCartney.
Svoju vezu s 10 godina mlađim Guyom predstavila je kao duboku, sporu evoluciju koja je prirodno završila rođenjem drugog djeteta, dječaka Rocca i nizom običnih idiličnih obiteljskih scena. Po novinama su izlazile fotografije žene na pragu srednje dobi, pomalo zapuštene, zaokupljene roditeljskim obvezama, Madonne koja je otkrila židovski misticizam i okrenula
se humanitarnom radu. U tom je razdoblju, 2000., izdala album “Music”, na kojemu je izbjegla bilo kakvu veliku temu. Izgledala je kao netko iz šarenih nedotjeranih masa koje su plavile aerodrome i stadionske koncerte, glazba je bila apstraktni miks svih aktualnih elektronskih stilova.
Taj joj je album bio najneuspješniji od svih, ali je turneja “Drown World” bila najveći ljetni događaj za koji su se karte plaćale i do 20 tisuća kuna. Dvije godine kasnije dobila je ulogu na londonskom West Endu u predstavi “Up For Grabs”, koju je odigrala solidno, i izdala prvu od svojih pet knjiga za djecu. Nitko se nije mogao naviknuti na to Madonnino izdanje, a spektakl koji je izazivala s kabalom izazivao je podsmijeh. Nisu joj više vjerovali, čak ni u najboljim namjerama, kao kad je prolazila kompliciranu i mučnu proceduru usvajanja djeteta u Malaviju.
Morala je pronaći novu temu i vratiti staru Madonnu. Uvjeti su bili dobri, svijet je imao nove opsesije - vječnu mladost i strah. Prošle su četiri godine od rušenja njujorških Blizanaca, bjesnio je rat u Iraku, modna industrija vratila je vlast nad ulicom i sve su novine raspravljale o anoreksiji, bulimiji i plastičnim operacijama. Album “Confessions on a Dance Floor” 2005. donio je Madonnu kakva je prekjučer izašla na pozornicu. Nabildanu i savršenu u tijesnom korzetu, bezvremenu, živu strunu koja spaja svaki današnji trenutak s njezinim korijenima.
Koncerti na turneji bili su promocija mladih plesača, pjesme su počivale na disko zvuku 70-ih, pjesma “Hung Up” sa sempliranim ABBA-inim hitom “Gimme, Gimme, Gimme” oborila je sve njezine dotadašnje rekorde na ljestvicama.
Koncerti na turneji za “Confessions on the Dance Floor” potvrdili su ono što počelo naslućivati, da se ipak neće povući. Madonna ih je osmislila kao promociju i školu mladih talenata i politički pamflet protiv Bushove politike i Katoličke crkve. Novi bedž na njezinoj majici i privilegirani gost na koncertima bio je Michael Moore. Probila je i novu granicu, 2007. napustila je svoju diskografsku kuću Warner i napravila joint-venture s koncertnim promotorom Live Nation.
U najveći ugovor u povijesti diskografije težak 120 milijuna dolara unijela je prava na sve, od glazbe do suvenira sa svojim imenom i likom. Rafalno je uslijedio novi album “Hard Candy”, hit “4Minutes” sa Justinom Timberlakeom i aktualna turneja “Sticky&Sweet”. Nakon 30 godina, za Madonnu više nema istraživanja mainstreama ni ruba. Ostala je sama svoja tema, u središtu pulsirajućeg, nerazumljivog svijeta. Zašto, publika i dalje ne zna. Možda zna slavni britanski pisac Martin Amis koji kaže: “Madonna je samodovoljan postmoderni fenomen. Ona je remek-djelo kontrolirane iluzije”.
Sanja Simić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....