Bivši ministar policije Marijan Mlinarić, inače liječnik po struci, smatra kako je homoseksualizam izlječiv uz dvije godine psihoterapije, zbog čega je naišao na žestoko kritiziranje gay aktivista koji su se s njim sukobili ovih dana u jednoj televizijskoj emisiji.
Do rasprave o tome je li homoseksualno opredijeljenje bolest ili prirodno stanje, došlo je kad je Marijan Mlinarić spomenuo istraživanje liječnika psihijatra iz Sjedinjenih Američkih Država Roberta L. Spitzera.
- Ne radi se tu o izliječenju homoseksualaca, kako su to neki shvatili. Istraživanje o kojem sam pričao u emisiji nije novo. Riječ je o poznatom primjeru koji sam izvadio iz literature. Naime, američki liječnik Robert L. Spitzer godinama se zalagao da se homoseksualnost skine s liste psihijatrijskih bolesti.
Nakon što je to učinjeno, dr. Robertu Spitzeru se javio velik broj ljudi koji su uspjeli prijeći s homoseksualnosti na heteroseksualnost. Ne želim ovdje koristiti termin 'izliječili' jer on nije točan, ističe Marijan Mlinarić, ali i dodaje kako je, u svakom slučaju, kod tih ljudi došlo je do promjena u njihovu stanju.
Američki znanstvenik je, naime, u svom znanstvenom istraživanju objavljenom u svibnju 2001. godine ustvrdio kako neki homoseksualci ipak mogu promijeniti svoju seksualnu orijentaciju i postati heteroseksulani.
- On u početku nije vjerovao u takvu mogućnost, a onda je odlučio napraviti istraživanje. Sakupio je oko 200 ljudi koji su mu se ranije javili i koji su na psihoterapiji bili oko dvije godine. Rezultati te psihoterapije pokazali su da je od tih dvjesto ljudi, njih 67 posto imalo uspješan prelazak s homoseksualnosti na heteroseksualnost, dok ostatak u tome nije uspio. Kad je doktor Spitzer nakon toga, rezultate svog istraživanja objavio na tiskovnoj konferenciji, počele su prijetnje smrću njemu i njegovoj obitelji, ispričao nam je Marijan Mlinarić.
U čemu se sastojalo Spitzerovo istraživanje? Prema podacima, taj profesor psihijatrije sa Sveučilišta Columbia napravio je kratke telefonske intervjue sa dvije stotine ljudi među kojima su bila 143 muškaraca, te 57 žena. Svi oni tvrdili su kako su uspjeli promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, iako se nisu izjasnili oko razloga koji su ih motivirali na promjenu.
Prilikom istraživanja ispitanici su odgovorili na oko šezdesetak pitanja o svom seksualnom ponašanju prije i poslije promjene. Pitanja koja su im postavljana, među ostalim, odnosila su se i na njihove seksualne fantazije, masturbaciju, korištenje pornografije, emocije i slično. Gotovo svi ispitanici su izjavili kako su im je za promjenu seksualne orijentacije bila potrebna pomoć, pa je najveći dio njih imao pomoć liječnika psihijatra, dok je dio koristio grupe za podršku, te se služio raznom stručnom literaturom.
Nakon istraživanja američki psihijatar Robert Spitzer je zaključio kako je čak 66 posto ispitanih uspjelo postići ono što on stručno naziva 'dobrim heteroseksualnim ponašanjem'.
Drugim riječima, to znači da je njih 66 posto uspjelo ostvariti kvalitetnu, trajniju ljubavnu heteroseksualnu vezu, te da su tom svojom vezom emocionalno zadovoljni. Čak su na ljestvici od jedan do deset to zadovoljstvo ocijenili brojkom sedam. Osim toga, naglasili su i kako imaju zadovoljavajući seksualni odnos sa svojim partnerima, a zadovoljstvo time na ljestvici od jedan do deset također su ocijenili brojkom sedam.
Spitzerovo 'dobro heteroseksualno ponašanje', prema podacima, obuhvaća i to da su ispitanici izjavili kako seksualne odnose s partnerima imaju barem nekoliko puta mjesečno, te da tijekom odnosa sa svojim partnerom suprotnog spola vrlo rijetko misle na osobe istog spola.
Američki psihijatar u svom je istraživanju naveo i podatak kako godinu dana prije provođenja terapije nijedna žena nije zadovoljavala kriterije onoga što on naziva'dobrim heteroseksualnim ponašanjem', dok su te kriterije uspjela zadovoljiti tek tri muškarca. Usporedbe radi, Spitzer navodi kako je od svih ispitanih, nakon terapije te kriterije uspjelo zadovoljiti 66 posto muškaraca, te 44 posto žena.
Objašnjavajući zašto psihoterapija na neke homoseksualce utječe da oni uspijevaju promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, a na neke ne, dr. Marijan Mlinarić je istaknuo kako postoje dvije vrste homoseksualaca:
- Postoji oni koji prohvaćaju svoje stanje takvo kakvo je, uživaju u njemu, nađu sebi partnera i tako žive cijeli život, a postoje i oni drugi koji se ne mogu pomiriti s takvim stanjem stvari i sa svojom seksualnom orijentacijom. Upravo takvi, koji su zbog toga nezadovoljni, često potraže pomoć liječnika.
U takvim slučajevima, nakon kvalitetne terapije, oni obično imaju i uspješan prelazak na heteroseksualnost. Poslije osnuju i obitelj, imaju djecu, te nastave s nekim drugačijim životom. Na upit da li osobno smatra da je homoseksualnost bolest ili ne, dr. Mlinarić kaže: - Apsolutno ne. Smatram to manjkom spolnog identiteta.
Rozita Vuković
Do rasprave o tome je li homoseksualno opredijeljenje bolest ili prirodno stanje, došlo je kad je Marijan Mlinarić spomenuo istraživanje liječnika psihijatra iz Sjedinjenih Američkih Država Roberta L. Spitzera.
- Ne radi se tu o izliječenju homoseksualaca, kako su to neki shvatili. Istraživanje o kojem sam pričao u emisiji nije novo. Riječ je o poznatom primjeru koji sam izvadio iz literature. Naime, američki liječnik Robert L. Spitzer godinama se zalagao da se homoseksualnost skine s liste psihijatrijskih bolesti.
Nakon što je to učinjeno, dr. Robertu Spitzeru se javio velik broj ljudi koji su uspjeli prijeći s homoseksualnosti na heteroseksualnost. Ne želim ovdje koristiti termin 'izliječili' jer on nije točan, ističe Marijan Mlinarić, ali i dodaje kako je, u svakom slučaju, kod tih ljudi došlo je do promjena u njihovu stanju.
Američki znanstvenik je, naime, u svom znanstvenom istraživanju objavljenom u svibnju 2001. godine ustvrdio kako neki homoseksualci ipak mogu promijeniti svoju seksualnu orijentaciju i postati heteroseksulani.
- On u početku nije vjerovao u takvu mogućnost, a onda je odlučio napraviti istraživanje. Sakupio je oko 200 ljudi koji su mu se ranije javili i koji su na psihoterapiji bili oko dvije godine. Rezultati te psihoterapije pokazali su da je od tih dvjesto ljudi, njih 67 posto imalo uspješan prelazak s homoseksualnosti na heteroseksualnost, dok ostatak u tome nije uspio. Kad je doktor Spitzer nakon toga, rezultate svog istraživanja objavio na tiskovnoj konferenciji, počele su prijetnje smrću njemu i njegovoj obitelji, ispričao nam je Marijan Mlinarić.
U čemu se sastojalo Spitzerovo istraživanje? Prema podacima, taj profesor psihijatrije sa Sveučilišta Columbia napravio je kratke telefonske intervjue sa dvije stotine ljudi među kojima su bila 143 muškaraca, te 57 žena. Svi oni tvrdili su kako su uspjeli promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, iako se nisu izjasnili oko razloga koji su ih motivirali na promjenu.
Prilikom istraživanja ispitanici su odgovorili na oko šezdesetak pitanja o svom seksualnom ponašanju prije i poslije promjene. Pitanja koja su im postavljana, među ostalim, odnosila su se i na njihove seksualne fantazije, masturbaciju, korištenje pornografije, emocije i slično. Gotovo svi ispitanici su izjavili kako su im je za promjenu seksualne orijentacije bila potrebna pomoć, pa je najveći dio njih imao pomoć liječnika psihijatra, dok je dio koristio grupe za podršku, te se služio raznom stručnom literaturom.
Nakon istraživanja američki psihijatar Robert Spitzer je zaključio kako je čak 66 posto ispitanih uspjelo postići ono što on stručno naziva 'dobrim heteroseksualnim ponašanjem'.
Drugim riječima, to znači da je njih 66 posto uspjelo ostvariti kvalitetnu, trajniju ljubavnu heteroseksualnu vezu, te da su tom svojom vezom emocionalno zadovoljni. Čak su na ljestvici od jedan do deset to zadovoljstvo ocijenili brojkom sedam. Osim toga, naglasili su i kako imaju zadovoljavajući seksualni odnos sa svojim partnerima, a zadovoljstvo time na ljestvici od jedan do deset također su ocijenili brojkom sedam.
Spitzerovo 'dobro heteroseksualno ponašanje', prema podacima, obuhvaća i to da su ispitanici izjavili kako seksualne odnose s partnerima imaju barem nekoliko puta mjesečno, te da tijekom odnosa sa svojim partnerom suprotnog spola vrlo rijetko misle na osobe istog spola.
Američki psihijatar u svom je istraživanju naveo i podatak kako godinu dana prije provođenja terapije nijedna žena nije zadovoljavala kriterije onoga što on naziva'dobrim heteroseksualnim ponašanjem', dok su te kriterije uspjela zadovoljiti tek tri muškarca. Usporedbe radi, Spitzer navodi kako je od svih ispitanih, nakon terapije te kriterije uspjelo zadovoljiti 66 posto muškaraca, te 44 posto žena.
Objašnjavajući zašto psihoterapija na neke homoseksualce utječe da oni uspijevaju promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, a na neke ne, dr. Marijan Mlinarić je istaknuo kako postoje dvije vrste homoseksualaca:
- Postoji oni koji prohvaćaju svoje stanje takvo kakvo je, uživaju u njemu, nađu sebi partnera i tako žive cijeli život, a postoje i oni drugi koji se ne mogu pomiriti s takvim stanjem stvari i sa svojom seksualnom orijentacijom. Upravo takvi, koji su zbog toga nezadovoljni, često potraže pomoć liječnika.
U takvim slučajevima, nakon kvalitetne terapije, oni obično imaju i uspješan prelazak na heteroseksualnost. Poslije osnuju i obitelj, imaju djecu, te nastave s nekim drugačijim životom. Na upit da li osobno smatra da je homoseksualnost bolest ili ne, dr. Mlinarić kaže: - Apsolutno ne. Smatram to manjkom spolnog identiteta.
|
Mlinarić, inače liječnik po struci, razljutio je predstavnike gay udruga kada je naveo istraživanje američkog znanstvenika Roberta L. Spitzera, prema kojem je 200 homoseksualnih osoba, nakon dvije godine psihoterapije, uspjelo promijeniti svoju spolnu orijentaciju. Spizter je do tog istraživanja bio poznat kao jedan od liječnika koji su u Sjedinjenim Državama lobirali za to da se homoseksualnost skine s popisa psihijatrijskih bolesti.
|
Rozita Vuković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....