Matvejević - One koje sam zvao talibanima još uvijek jednako zovem

Tko se još sjeća knjige "Otvorena pisma - moralne vježbe"! Mladi je čitatelji nisu imali prilike vidjeti u knjižarama, možda ni prelistati u knjižnicama. Objavljena je prije dvadeset godina u posebnim okolnostima. Izdali su je arhitekt Slobodan Mašić i autor u vlastitoj nakladi - kao samizdat, kako se tada govorilo. Uoči nove godine 1986, doputovao sam kasnim i sporim vlakom iz Beograda u Zagreb. Vukao sam u prepunu kovčegu pedesetak primjeraka, od oko pet stotina koliko je brojilo prvo izdanje. Prijatelji su nam pomogli da nađemo jednu beogradsku tiskaru koja je radila za Savez slijepih kako bismo izbjegli kontrolu. U posljednji čas ispod naslova "Otvorena pisma" dopisao sam podnaslov "Moralne vježbe". Pribojavali smo se da bi knjiga mogla biti zabranjena.



Srećom, to se ipak nije dogodilo. Međutim, nadležna Komisija pri Ministarstvu kulture SR Hrvatske svrstala je knjigu u kategoriju "šund i pornografija" pa joj je tako nametnut najviši porez i onemogućena normalna prodaja. (...)



U pretisku za koji pišem ovaj proslov ništa nije promijenjeno. Među korice nisu bila uvrštena sva pisma koja sam pisao prije izdanja. Ona koja su napisana kasnije ušla su u francusku i talijansku verziju, dva puta veću od ove (Fayard 1993, Garzanti 1992, Baldini-Castoldi 2005). Nije bilo objavljeno - knjiga bi inače bila sigurno zabranjena - pismo iz 1974. godine, u kojem sam, naivno, predlagao drugu Titu da se "povuče sa svih funkcija" i ne prihvati odluku o "doživotnom predsjedništvu, nespojivu sa socijalističkim tradicijama". (...) U ovu zbirku nije moglo ući ni pismo koje je kasnije upućeno Miloševiću, u kojem se nalazi i upozorenje: "Danas vam još može spasiti obraz ostavka. Sutra to neće biti dovoljno: preostat će još možda jedino samoubojstvo". (...)

Voltaireova pomoć



Danas više nema nekih od onih za koje sam pisao ova pisma ni svih onih kojima sam ih slao. Oni koji su još živi većinom su ostarjeli, oboljeli, umorili se. Kad se čovjek upusti u ovakvu pustolovinu, ne može unaprijed znati što će onaj za kojeg se zauzimao postati kasnije, kakav će biti, kako će se ponijeti. Branio sam prije svega pravo na slobodnu riječ, bez obzira na to koliko sam se slagao - i jesam li uopće - s onim koji ju je izrekao. Prizivao sam u pomoć Voltairea kojem sam nekoć, u dvadeset i prvoj godini života, u Sarajevu, posvetio prvi od svojih eseja.



U postojećim prilikama nije bilo uvijek lako pisati i slati takva pisma. Razišao sam se s Partijom i napustio je. Ostao sam na ljevici. (...)



Pratila me policija, ali me nije progonila. Iznenadio sam se vidjevši nedavno dio svoga dosjea. Zaštitila me, prema svemu sudeći, dužnost potpredsjednika koju sam obavljao u međunarodnom PEN-u, suradnja u vrlo utjecajnom pariškom dnevniku "Le Monde", možda i Legija časti koju mi je dao francuski predsjednik, vjerojatno i "Razgovori s Krležom", Titovim prijateljem. Službe koje su pratile neposlušne ili nervozne intelektualce bile su u sve to dovoljno upućene, vjerojatno su shvatile te predočile sebi i svojim pretpostavljenima kakve bi bile reakcije ako bi me strpale u zatvor. Bilo im je ipak stalo, koliko-toliko, i do "međunarodnoga ugleda zemlje". Znale su da nisam ni nacionalist, ni informbiroovac (dvije političke kategorije koje su najviše progonjene), da ne želim rušiti ni Jugoslaviju ni socijalizam. Taj položaj, koji sam izborio sâm, bez ičije pomoći, pružao mi je donekle zaštitu: mogućnost da, unatoč svemu, zagovaram i branim stanovite slobode. (...)



Neki od onih za koje sam se zauzimao u ovim "Otvorenim pismima" nisu bili, onda kad sam to činio, onakvi kakvi će se pokazati kad nastupe promijene koje je donijelo rušenje Jugoslavije i rat u njoj. Vojislav Šešelj je bio, kad smo tražili da ga se oslobodi, profesor sociologije (bivši hvalitelj druga Tita), koji je raskrinkao plagijat jednoga političkog radnika. U to doba nitko ga nije mogao zamisliti kao budućega četničkog "vojvodu", mrzitelja Hrvata i Muslimana. Momo Kapor je pak bio najomiljeniji srpski pisac u Hrvatskoj (omiljeniji nego većina hrvatskih pisaca). Imao je u Zagrebu vrsna nakladnika i širok krug čitatelja. Ostao sam zapanjen kad sam vidio kako pristaje uz Karadžića, naziva ga "srpskim Robinom Hoodom", drži mu mikrofon pred ustima. (...)



Promijeniti se stubokom znači pristati na kameleonstvo, konformizam, obmanu. I Franji Tuđmanu sam bio svjedokom obrane. Sud nije prihvatio moje svjedočenje proglasivši ga pristranim, sklonim optuženome (nadam se da je o tome ostao zapisnik negdje u sudskoj arhivi. Drago bi mi bilo da se objavi, makar i u nekom nacionalističkom glasilu). Kad sam dobio u ruke liječničko uvjerenje prema kojem je "Franjo Tuđman doživio u zatvoru četiri srčana udara", obavijestio sam o tome međunarodne organizacije i napisao molbu domaćemu sudu za pomilovanje. Uskoro je bio pušten, zahvaljujući najvjerojatnije intervenciji Miroslava Krleže, koji se potom s Tuđmanom teško zavadio oko podjele Bosne i do kraja života prekinuo sve veze s njim. (Iznenadio sam se kasnije kad sam vidio da netko, usprkos "četirima srčanim udarima" može trčati i igrati tenis.)

Skandal u Strugi



Nakon što je bio ponovno ugrožen, Tuđman je primljen, na moj prijedlog, u PEN da se tako zaštiti od ponovljenog zatvaranja; priložio nam je, prema uobičajenoj proceduri, bibliografiju objavljenih radova, uključujući i neke od onih koje je pisao dok je bio visoki oficir i "kadrovik"u JNA.



Bio sam poprilično zatečen kad sam pročitao kako se nekoć obrušavao na "rimokatoličku crkvu u službi Vatikana", na "crkvenu oligarhiju, naročito katoličku (sic!), sa svojom klerikalnom organizacijom" (to je bilo, otprilike, u vrijeme dok je još trajala hajka na Stepinca, možda i prilog toj hajci). Mnogo sam se više začudio kad sam ga vidio kako se, postavši predsjednikom Hrvatske, odjednom prerušio u dobrog katolika, okajavajući svoje grešne izjave o Crkvi ("naročito katoličkoj"), kleru, Vatikanu.



Branio sam hrvatske "proljećare" s kojima u mnogočemu nisam bio suglasan: Marka Veselicu, Miroslava Vaupotića (bio sam svjedok njegove obrane na sudu), Zlatka Tomičića (sačuvao sam pismo zahvalnosti koje mi je poslao iz zatvora), Vlatka Pavletića (kojem sam recenzirao uzničke rukopise i preporučio ih za objavljivanje). Za Branimira Donata, na kojeg se mrko gledalo nakon što je bio zatvoren u studentskim danima, napisao sam dvije-tri recenzije, jednu čak za beogradskog izdavača. I za druge sam pisao pisma, od kojih svi nisu bili zatvoreni ni spomenuti u "Otvorenim pismima": Dubravka Horvatića, Antu Kovačevića (kojega smo uspjeli izvući iz zatvora i naći mu privremeno zaposlenje), Ivana Tolja (kojem sam pomogao da objavi dvije-tri zbirke pjesama, nađe posao i bude primljen u DKH), Ivana Aralicu (njega sam branio javno u TV emisiji negdje 1986. ili 1987. godine, kad je bio najviše napadan), pa Hrvoja Šošića za kojeg sam više puta tražio zaposlenje, Esada Ćimića istjeranog s posla u Sarajevu, Vladimira Šeksa koji mi se zahvalio epistolom u kojoj piše da je moj "socijalizam ne samo s ljudskim licem nego i s dušom", arhitekta Josipa Šilića, moga Mostarca, Antu Glibotu, Nevena Šimca, fra Šitu Ćorića i ne znam više koga sve. Za neke od njih nije bilo bezopasno intervenirati, imali su posebne veze s emigracijom za koje nisam znao - ali je znala Udba. (...)



Na Struškim večerima poezije napravio sam skandal: priopćio sam u otvorenom pismu javnosti (objavljenom u beogradskoj "Politici", zatim u Sloveniji i drugdje) kako je slovenskom kršćanskom pjesniku Edvardu Kocbeku zabranjeno čitati svoje stihove na mostu nad Crnim Drimom. Kocbek mi je postao prijateljem, posjećivali smo se i dopisivali do kraja njegovoga života. I za Janeza Janšu, današnjega slovenskog premijera, koji je bio pritvoren s "grupom četvorice", napisao sam i objavio dvije-tri peticije. Predlagao sam drukčiji odnos prema Kosovarima u pismu koje sam uspio tiskati u tadašnjoj beogradskoj "Politici", kudikamo liberalnijoj od današnje, svojedobno najboljim jugoslavenskim novinama. Javno sam se protivio osudi Alije Izetbegovića na trinaest godina zatvora za malu vjersku deklaraciju. Organizirao sam objavljivanje njegove knjige "Islam između istoka i zapada" (napisao recenziju za nju koja je, ako se dobro sjećam, poslužila i kao predgovor). (...)

Odbacivanje kazne



Od dijela novca dobivena uz Nobelovu nagradu, koji je stavio na raspolaganje meni kao predsjedniku hrvatskoga PEN-a njemački pisac i lijevi kršćanin Heinrich Böll, pomogli smo obiteljima zatvorenih iz raznih sredina. (...)



Kad je izbio rat, nakon svega što se u takvu ratu dogodilo, neki su se moji odnosi osjetno promijenili. Pokojni Stipe Šuvar, s kojim sam oštro polemizirao dok je bio na vlasti (upravo on me svojedobno proglasio "disidentom" u beogradskom tjedniku NIN), postao mi je prijateljem i drugom. Uvidio sam koliko je u oporbi dosljedan, inteligentan, hrabar. Odazvao sam se njegovu pozivu da surađujem u "Hrvatskoj ljevici" koju su nacionalisti na vlasti prezirali a literati bojkotirali. Nalazili smo se prilikom svakoga dolaska u Zagreb. A sad, kad god se vratim kući, nedostaje mi Stipe više nego itko drugi. Posljednji put smo se sreli kod drugoga Stipe, Mesića. (...)



Malo se zna kako su tada, ne tako davno, tekle stvari. "Otvorena pisma" možda će pripomoći da mlađi naraštaj ipak sazna nešto više. Iz inozemstva nisam stizao ni želio odgovarati na sve što se pisalo o meni, napose o mome epistolarnom angažmanu. Neke su me krivotvorine ipak povrijedile. Na primjer, jedan akademik koji se bavi na svoj način i poviješću hrvatske književnosti, inače promicatelj lika i djela ustaškoga ministra i pisca Mile Budaka, ne vidi u mojim intervencijama gotovo ništa drugo doli podršku jugoslavenskoj vlasti. Zamislite: obavijestiti Helsinški odbor, Internacional Amnesty, Writers in prison ili neku drugu sličnu organizaciju i tražiti njezinu pomoć u slučajevima u kojima je ta vlast nekoga nepravedno optužila, osudila, zatvorila zbog "delikta mišljenja", to znači takvome akademiku samo braniti ili uljepšavati Jugoslaviju.



Još jedan književni historik, inače poznat po sablasnoj izmišljotini o književnicama i publicistkinjama kao "vješticama iz Rija", koje inače nikada Rija nisu vidjele, dočekao me s izrazito nekrofilskim pobudama: najprije sam kao "asistent" prepisivao "Mediteranski brevijar"od profesora Petra Skoka, premda sam postao asistentom četiri godine poslije Skokove smrti i nisam ga nikad u životu ni čuo ni vidio. (...)



Povrh svega toga novinar "Večernjega lista"(ili čak urednik, ne znam što je zapravo) izjavljuje nedavno na televiziji, pred golemim slušateljstvom: "Za krvavi raspad Jugoslavije ja daleko više okrivljujem Predraga Matvejevića nego Dobricu Ćosića". Ja sam, eto, pridonio čak i prolijevanju krvi. Prije dvije godine, prilikom obilježavanja rekonstrukcije mostarskoga Staroga mosta u Beogradu spomenuo sam u svom izlaganju, zajedno sa srušenim mostom, Srebrenicu i Sarajevo - "šešeljevci" su me dočekali, bacili na pod i vukli ne znam koliko metara do izlaza iz dvorane, sve dok ih moji prijatelji nisu zaustavili.



Na kraju krajeva, i sam četverogodišnji proces malo poznatoga pjesnika protiv mene, okončan presudom zagrebačkoga suda kojom mi je izrečena kazna od "pet mjeseci zatvora" i "kušnje od dvije godine", donesena je na temelju štiva "Naši talibani", zapravo jedne vrste otvorenog pisma. Nisam došao u "kušnju" da podnesem žalbu te tako legitimiram sličnu presudu. Ponovno odbacujem "uvjet" kazne i izjavljujem da sve one koje sam nazvao talibanima još jednako zovem - talibani.



Već navedeni novinar "Večernjaka" izjavio je tom prilikom kako sam sebi htio napraviti publicitet: ta nisam valjda ja protiv sebe podnio tužbu ni donio presudu! Možda su imali pravo oni koji su mi savjetovali da se svega ovog okanim. Popljuvali su me i pod onim i pod ovim rezimom. To je možda cijena za ono što sam pokušavao učiniti. I to govori o nama samima. S tim valja računati. Nisam šutio u vrijeme "hrvatske šutnje". U svijetu, u emigraciji, "između azila i egzila" ni u azilu ni u egzilu nego upravo "između" jednoga i drugoga - nastojao sam i dalje govoriti istinu. Želim ostati onakav kakav sam bio. I ne kanim se mijenjati.