KOMENTAR JUTARNJEG

Meci u Njemcovljeva leđa pogodili su Rusiju u srce

AFP PHOTO/ SERGEI SUPINSKY / AFP PHOTO/ SERGEI SUPINSKY

Svi upiru prstom u Kremlj kao nalogodavca ubojstva (možda to i nije tako), ali atmosfera mržnje, potrage za izdajnicima i petokolonašima, koju Kremlj projicira, kumovala je likvidaciji Njemcova

Ubojstvo oporbenog ruskog političara Borisa Njemcova u podnožju kremaljskih zidina zlokoban je znak. To je psihološka granica, kako piše list Vedomosti, koju kad Rusija prođe više ništa neće biti isto kao prije. Rusija se još ne može oporaviti od mučkog atentata. Društvo je u stanju šoka u kojem zdvojno postavlja pitanja - kamo to idemo? Kamo srlja Rusija? Jesmo li na rubu ponora? Nije valjda Rusija cijeli ovaj postsovjetski put prošla uzalud? Ovo političko ubojstvo, bez obzira na nalogodavce i počinitelje, čini se najdramatičnijim u povijesti (ne samo) suvremene Rusije i jedno je od onih koje izaziva gotovo sudbonosnu zebnju i mučninu želuca. Nakon ubojstva Sergeja Kirova, jednog od najbližih Staljinovih suradnika, daleke 1934. godine, Rusija nije imala toliko dvojbi i strahova. Podmukli meci u leđa Borisa Njemcova pogodili su Rusiju u srce. Njemcov je sada simbol Rusije na raskrižju. Na raskrižju gdje postoji nekoliko skretanja, od kojih je većina pogrešna, a samo jedno je ispravno. Nada je da će ovo ubojstvo prenuti Rusiju.

Mnogi kažu da bi ovo mogao biti događaj od kojeg će se brojati novo povijesno vrijeme Rusije. Zadnjih mjeseci Putinova Rusija ima velikih problema. Kriza u Ukrajini izazvala je novi hladni rat sa Zapadom, zemlja je ponovno u izolaciji kakvu pamtimo od olovnih vremena, za koja se mislilo da su odavno nestala u bespućima zaboravljivosti, a u Rusiji traje iscrpljujući “građanski hladni rat”, kako to naziva politolog Igor Bunjin. To je sukob “patriota - konzervativaca” i “domoljubnih režimlija”, nazovimo ih tako, s ruskim liberalima i europejcima kojima se odriče “ruskost”.

Svi upiru prstom u Kremlj kao nalogodavca ubojstva (možda to i nije tako), ali atmosfera mržnje, lova na vještice, potrage za izdajnicima i petokolonašima, koju Kremlj projicira u zadnje vrijeme, kumovala je Njemcovoj likvidaciji. Situacija je ozbiljna i izaziva zabrinutost.

- Trebamo li se čuditi ako su nekoliko dana prije ubojstva ljudi po Moskvi hodali s plakatima “Dotucimo petokolonaše”? Trebamo li se zapitati što će biti sutra!? Stanimo svi skupa. I vlast. I oporba. I nacionalisti. I liberali. I konzervativci. Zaustavimo se makar na minutu i promislimo kojim smjerom ide Rusija!? Kamo je to vodimo?

Nadam se da će ova tragedija omogućiti da to napravimo!, rekao je u očaju Anatolij Čubajs, ruski liberalni političar blizak Kremlju. I upravo je to bit. U Rusiji je već dugo, pogotovo od ukrajinske krize, otvorena sezona lova na izdajnike, na sve koji nisu uz vlast i Putina te preispituju politiku prema Ukrajini, unutarnje odnose i one sa Zapadom. Primjetan je sve veći strah vlasti od moskovskog Majdana jer sve prorežimske akcije protječu pod egidom “antimajdan” i “ne ruskom Majdanu”! Sumnjivi su svi koji zbog problema izazvanih sankcijama upiru prstom prema Putinu a ne Obami. Sumnju izazivaju oni koje Zapad ne stavlja na “crni popis sankcija”, a ime na tom popisu je iskaz “najvećeg domoljublja koje se može zamisliti”. Pravi Rusi su smo oni koji podržavaju aneksiju Krima i borbu proruskih pobunjenika na istoku Ukrajine, a svi oni koji na bilo koji način preispituju ulogu i poziciju Kremlja su jalnuški diletanti, žuti i crveni vragovi, petokolonaši, naprosto plaćenici, špijuni, antirusi. Dakle, u toj atmosferi prilične mržnje počinjeno je ovo ubojstvo koje će, nadajmo se, ipak otrijezniti i opustiti atmosferu koja trenutačno vlada i vratiti Rusiju tamo gdje pripada - europskom civilizacijskom krugu.

No, neki detalji iz Rusije neugodno nas podsjećaju i na atmosferu koja sada vlada u Hrvatskoj. Doduše mi još ne ubijamo, tek na fašnicima demokratske Hrvatske palimo lutke mrskih neistomišljenika, “izdajnika” i Jugoslavena. Sjetimo se da su i u nas počela prebrojavanja petokolonaša, da se govori o istim neprijateljima kao i 90-ih (a Srba i SAO Krajine nema), o onima koji su na vlasti a nikada nisu željeli neovisnu Hrvatsku.

O kanaderu svete vode kojom treba zaliti postjosipovićevski Pantovčak, o antifašističkom skupu za koji se kaže da je “cirkus u središtu grada”, da postrojene neoustaše srdačno dočekuju pod šatorom, da se ruka na nacistički pozdrav diže u Zadru, gradu koji je bio dio Mussolinijeve Italije i koji su partizani vratili u hrvatsko okrilje (možda je to žao onima koji dižu ruku). Oni koji najviše pozivaju na jedinstvo čitavo vrijeme dijele Hrvatsku i prozivaju jer je to “zajedništvo” samo onakvo kavim su ga oni zamislili.

Već smo imali jedno “jedinstvo”, pače uz bratstvo, pa znamo kako je to završilo. Je li i u nas počela sezona lova? Naučimo i mi nešto iz ove tragične ruske likvidacije da se ne prenemo tek kada u tami odjeknu hici u nečija leđa.

Izdvajamo