Loša vijest po filmski fond pri Ministarstvu kulture: čak pet prvoplasiranih filmova u prošlotjednoj anketi Jutarnjeg lista o najboljim ostvarenjima hrvatske kinematografije od uspostavljanja državne samostalnosti realizirano je bez ikakve ili pak s vrlo skromnom potporom tog fonda. Najzapaženija su djela nastajala mimo sustava, što je zapravo dokaz vitalnosti domaće filmske scene. Puko čitanje scenarija - na kojem se zasniva funkcioniranje filmskog fonda - očito nije dostatan jamac za kvalitetu filmova, jer projekti koje se odbijalo ispali su neusporedivo bolji od onih koje je Ministarstvo kulture obilno potpomagalo.
Među tri prvoplasirana filma - "Oprosti za kung fu" Ognjena Sviličića, "Ta divna splitska noć" Arsena Antona Ostojića i "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." - tako je mala razlika u bodovima da bi oni zasigurno izmijenili mjesta da je bilo više sudionika u anketi: stoga ih je najlogičnije bilo smatrati ravnopravnim pobjednicima.
Rezultatima ankete najzadovoljniji može biti 36-godišnji Ognjen Sviličić. Rođeni Splićanin, koji danas živi u Zagrebu, ima dva filma među deset prvoplasiranih (uz "Oprosti za kung fu" tu je i "Armin"), koscenarist je trećeplasiranog Radićeva filma, a mnogi su izdvajali i "Put lubenica" Branka Schmidta, na kojem je Sviličić također sudjelovao u pisanju scenarija.
Samo dvije nagrade
Projekt "Oprosti za kung fu" - komedija o djevojci koja se iz Njemačke vraća kući u Zagoru i obavještava roditelje da je trudna, ali da više nije u vezi s ocem djeteta - najprije je odbijen na fondu Ministarstva kulture, no spasila ga je Hrvatska televizija, "dobra vila" hrvatskog filma u proteklom razdoblju.
Film je realiziran na 16mm vrpci, kako je običaj kada su u pitanju televizijski filmovi, a poslije je Ministarstvo platilo prebacivanje na 35mm vrpcu, želeći povećati broj sudionika pulskog festivala.
Sviličićev je film dobio dvije nagrade u Puli - za najbolju glavnu i sporednu žensku ulogu (Darija Lorenci i Vera Zima) - a mogao je i više, da 2004. godine žiri nije forsirao melodramsku epopeju Antuna Vrdoljaka "Duga mračna noć".
Fond je itekako zakinuo "Oprosti za kung fu" u pohodu na svjetske festivale: prestižne smotre u načelu zaziru od televizijskih filmova, budući da prebacivanje na 35-icu najčešće rezultira slabijom sliku.
Ipak, to nije spriječilo film da pobijedi na varšavskom filmskom festivalu (predsjednik žirija bio je ugledni britanski redatelj Alan Parker), dok je projekcija u regionalnom programu Sarajevo film festivala okrunjena desetominutnim skandiranjem publike u dvorani. Sviličić je za pobjedu čuo tek od znanaca, budući da se prošlog tjedna nalazio na filmskom festivalu u Berlinu: tamo je pratio suprugu Vanju Juranić, koja je na Berlinale Talent Campusu predstavila svoj kratki film "Na trgu". "Oprosti za kung fu" prikazan je 2005. u Forumu mladog filma, pratećem programu Berlinalea, u koji je prošle godine uvršten i "Armin". Sviličić bi mogao na Berlinale i dogodine, ukoliko na vrijeme završi svoj novi film čiji je radni naslov "Raj na zemlji", priču o bračnom paru stranaca, za koji se, nakon slučajne nesreće, rutinsko turističko putovanje pretvara u nešto puno ozbiljnije. Snimanje bi trebalo početi u jesen. S poznatim slovenskim redateljem Damjanom Kozoleom("Porno film", "Rezervni dijelovi", "Rad oslobađa") napisao je scenarij "Slovenka", od kojeg puno očekuje, a u pripremi je i "Stipe u gostima", serija u 15 epizoda za Hrvatsku televiziju: Sviličić je scenarist, a sam će i režirati dvije epizode.
O filmskom fondu dobro mišljenje ne bi trebao imati ni Arsen Anton Ostojić.
Devedesetih godina uzaludno je pokušavao snimiti priču o tri Hrvata u New Yorku, začinjenu mnoštvom autobiografskih detalja, jer je u tom razdoblju i sam studirao u Americi.
Odbijen scenarij
Kada se vratio u Hrvatsku, na fondu su mu odbili scenarij o lokalnom tajkunu koji ne bira sredstva kako da progura svoj nogometni klub u natjecanje višeg razreda.
Projekt nije prošao, jer je Dražen Žarkovićveć snimio film slične tematike, "Ajmo, Žuti".
Scenarij za "Tu divnu splitsku noć" ocijenjen je kao odličan, ali je te 2003. godine Ministarstvo ostalo bez novca, jer se prethodnih sezona neracionalno ulagalo u film, pa se Ostojić morao zadovoljiti tek dijelom sredstava koje projekti inače dobivaju. Alka film Joze Patljaka ušao je u film bez obzira na skroman budžet (producirao je i četvrtoplasirane "Fine mrtve djevojke" Dalibora Matanića, koji također nije prošao na fondu), pomogla je i Hrvatska televizija, te je tako film ipak realiziran na 35-ici: impresivna fotografija Mirka Pivčevićamogla je zablistati jedino na takvoj tehničkoj podlozi. Film je imao premijeru u Puli 2004. i dobio nagradu za kameru i montažu.
Proglašen je neformalnim pobjednikom festivala, a ta je godina očito najuspješnija u novijoj povijesti hrvatskog filma, budući da su se ne samo "Duga mračna noć" i Matanićev "100 minuta Slave" našli na listama sudionika ankete, nego i "Družba Isusova"
Silvija Petranovićate "Slučajna suputnica"
Srećka Jurdane.
Ostojićevo nezadovoljstvo
"Ta divna splitska noć" poslije je sudjelovala na 23 međunarodna festivala, dobila je dvije nagrade na Sarajevo film festivalu, a Ostojić je nominiran u kategoriji otkrića godine za Europsku filmsku nagradu.
Četrdesetdvogodišnji Ostojić, koji je dugo vremena bio pomoćnik režije na domaćim i stranim produkcijama, organizirao je i natječaj za najbolji scenarij udruge Ars Septima, koji djeluje u sklopu međunarodnog scenarističkog natječaja Hartely-Merrill. Ovogodišnji pobjedu i nagradu od 10 tisuća kuna odnio je
Filip Peruzovićsa scenarijem "Ono što je bitno". Potonji će se uskoro ogledati i u međunarodnoj konkurenciji, a rezultati će biti objavljeni na festivalu u Cannesu. U svijetu se domaćim laureatima ponekad ponudi više nego u nas: naime, Ostojić je pomalo nezadovoljan činjenicom da je prošlogodišnjeg pobjednika
Hrvoja Sadarića(scenarij "F20") kontaktirao jedan jedini hrvatski redatelj.
Na ovogodišnjem pulskom festivalu (najvjerojatnije premijerno) bit će prikazan novi Ostojićev film "Ničiji sin", snimljen po komadu
Mate Matišića. Film nema istu strukturu kao i dramski predložak, a Ostojić je zadovoljan prvim reakcijama i ne plaši se iznimno žestoke konkurencije u Puli -
Vinko Brešan također ima film po Matišiću ("Žena bez tijela"), a kao favoriti slove i "Iza stakla"
Zrinka Ogreste te Matanićev "Kino Lika".
U Puli će biti prikazane i "Tri priče o nesanici", novi film Tomislava Radića, koji - poput Ostojićeve "Divne splitske noći" - svjedoči o iznimnoj sklonosti hrvatske kinematografije prema mozaičkim dramskim formama. Tjeskobni omnibus u kojem se pojedine priče prepleću dokaz je da se Radić definitivno vratio autorskom filmu, koji je poprilično zapustio devedesetih (politizirana drama "Luka" uopće nije karakteristična za njegov opus, kao ni komedija "Holding").
Iako stimuliran od strane fonda Ministarstva, film baš nije imao laku pretprodukciju: Radić ga je uzaludno pokušavao snimiti u Francuskoj, budući da je njegov prvotni izbor za jednu od glavnih uloga bio Dragan Despot, koji dobro govori taj jezik: na žalost, razgovori s agentima poznatijih francuskih glumica završavali bi bezuspješno, čim bi se doznalo kako je skroman budžet filma.
Dječak postaje djevojčica
Na festivalu u Valenciji Radiću se otvorila mogućnost da radi s poznatom španjolskom glumicom
Rosanom Pastor(igrala u filmu "Zemlja i sloboda" Kena Loacha), pa je Despot zamijenjen
Darijem Markovićem, zagrebačkim filmskim kritičarem koji danas živi u Španjolskoj, a koji je glumio epizodu u "Holdingu". Iščekivanja za "Tri priče o nesanici" su poprilična, pa i taj film uvrštavaju među potencijalne favorite Pule. Šezdesetsedmogodišnji Radić najstariji je među redateljima koji su se probili među deset najbolje plasiranih filmova u anketi Jutarnjeg lista. Njegov prvijenac "Živa istina" (1972.) nastao je za devet dana snimanja, ali tijekom devet mjeseci: naime, kameru Televizije Zagreb mogao je imati samo jedan dan u mjesecu, budući da projekt nitko nije odobrio.
Na pulskom festivalu žiri kojim je predsjedavao
Stipe Šuvaruopće ga nije uvrstio u konkurenciju, što je rezultiralo skandalom nakon panegirika filmske kritike bivše Jugoslavije: žiri je reterirao i dodijelio nagradu za najbolju žensku ulogu
Božidarki Freit, što je bio presedan, budući da se filmovi iz "informativne sekcije" nikad nisu natjecali za nagrade. Radić je 70-ih i 80-ih režirao još samo jedan film ("Timon" iz 1973.), a zatim su zaredali neuspjesi: komisije tadašnjeg fonda glatko su odbijale njegove projekte (među kojima su bili "Mahnitanje u dvoje" po Eugeneu Ionescu te rana verzija priče o pustolovu Jovi Čarugi), jer su ih smatrale suviše nekonvencionalnim.
U drugoj polovici 90-ih Radić je bio urednik dramske redakcije Hrvatske televizije (malu aferu izazvalo je nikad potvrđenu govorkanje da je scenarij za seriju "Naša kućica, naša slobodica" napisala pod pseudonimom njegova supruga Maja Freundlich) te se mogao pohvaliti činjenicom da su za njegova mandata debitirali Sviličić ("Da mi je biti morski pas") i Matanić ("Blagajnica hoće ići na more").
Također, Snježana Tribusonmožda nikad ne bi snimila "Tri muškarca Melite Žganjer" da nije bilo njegove potpore.
Scenarij za film "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." (datum u naslovu označava stvarni početak snimanja filma) nije dočekan s osobitim entuzijazmom od tadašnjeg povjerenika za film Zrinka Ogreste. A zašto i bi, kada je Radić imao spreman koncept filma još 1974. U središtu zbivanja tada je bio dječak koji je na poklon dobio malu 8mm kameru, što se kasnije promijenilo. U 21. stoljeću u igru je ušla videokamera, a dječak je postao djevojčica.
Zahvaljujući Sviličićevu angažmanu, film je dobio zaoštreniju dramsku strukturu, no sve to još nije bilo dovoljno da se uvjeri Ogrestu u filmski potencijal priče. Snimalo se zahvaljujući potpori Hrvatske televizije, a kada su svi bili zadovoljni rezultatom, Ministarstvo se oglasilo naknadnom financijskom "injekcijom".
Sklonost mladima
Iako se favoritom smatrala komedija Dejana Šorka"Dva igrača s klupe", "Iva" je u Puli 2005. godine pobrala najvažnije nagrade, a vrlo je solidno prošla i u kinima.
Redateljeva dob pokazala se kao problem kada su se za film zainteresirali selektori Sarajevo film festivala: unatoč tome što im se "Iva" svidjela, radije su uvrstili u program filmove mlađih autora, Sviličića i Petranovića. Radića to, međutim, ne treba suviše nervirati: opet je filmski aktivan, a "Iva" je proglašena jednim od tri najbolja ostvarenja novijeg razdoblja hrvatske kinematografije. Netko bi se zadovoljio i s puno manje!
Nenad Polimac
Među tri prvoplasirana filma - "Oprosti za kung fu" Ognjena Sviličića, "Ta divna splitska noć" Arsena Antona Ostojića i "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." - tako je mala razlika u bodovima da bi oni zasigurno izmijenili mjesta da je bilo više sudionika u anketi: stoga ih je najlogičnije bilo smatrati ravnopravnim pobjednicima.
Rezultatima ankete najzadovoljniji može biti 36-godišnji Ognjen Sviličić. Rođeni Splićanin, koji danas živi u Zagrebu, ima dva filma među deset prvoplasiranih (uz "Oprosti za kung fu" tu je i "Armin"), koscenarist je trećeplasiranog Radićeva filma, a mnogi su izdvajali i "Put lubenica" Branka Schmidta, na kojem je Sviličić također sudjelovao u pisanju scenarija.
Samo dvije nagrade
| Rezultatima ankete najzadovoljniji može biti 36-godišnji Ognjen Sviličić. Rođeni Splićanin, koji danas živi u Zagrebu, ima dva filma među deset prvoplasiranih |
Film je realiziran na 16mm vrpci, kako je običaj kada su u pitanju televizijski filmovi, a poslije je Ministarstvo platilo prebacivanje na 35mm vrpcu, želeći povećati broj sudionika pulskog festivala.
Sviličićev je film dobio dvije nagrade u Puli - za najbolju glavnu i sporednu žensku ulogu (Darija Lorenci i Vera Zima) - a mogao je i više, da 2004. godine žiri nije forsirao melodramsku epopeju Antuna Vrdoljaka "Duga mračna noć".
Fond je itekako zakinuo "Oprosti za kung fu" u pohodu na svjetske festivale: prestižne smotre u načelu zaziru od televizijskih filmova, budući da prebacivanje na 35-icu najčešće rezultira slabijom sliku.
Ipak, to nije spriječilo film da pobijedi na varšavskom filmskom festivalu (predsjednik žirija bio je ugledni britanski redatelj Alan Parker), dok je projekcija u regionalnom programu Sarajevo film festivala okrunjena desetominutnim skandiranjem publike u dvorani. Sviličić je za pobjedu čuo tek od znanaca, budući da se prošlog tjedna nalazio na filmskom festivalu u Berlinu: tamo je pratio suprugu Vanju Juranić, koja je na Berlinale Talent Campusu predstavila svoj kratki film "Na trgu". "Oprosti za kung fu" prikazan je 2005. u Forumu mladog filma, pratećem programu Berlinalea, u koji je prošle godine uvršten i "Armin". Sviličić bi mogao na Berlinale i dogodine, ukoliko na vrijeme završi svoj novi film čiji je radni naslov "Raj na zemlji", priču o bračnom paru stranaca, za koji se, nakon slučajne nesreće, rutinsko turističko putovanje pretvara u nešto puno ozbiljnije. Snimanje bi trebalo početi u jesen. S poznatim slovenskim redateljem Damjanom Kozoleom("Porno film", "Rezervni dijelovi", "Rad oslobađa") napisao je scenarij "Slovenka", od kojeg puno očekuje, a u pripremi je i "Stipe u gostima", serija u 15 epizoda za Hrvatsku televiziju: Sviličić je scenarist, a sam će i režirati dvije epizode.
| "Ta divna splitska noć" poslije je sudjelovala na 23 međunarodna festivala, dobila je dvije nagrade na Sarajevo film festivalu, a Ostojić je nominiran u kategoriji otkrića godine za Europsku filmsku nagradu. |
Devedesetih godina uzaludno je pokušavao snimiti priču o tri Hrvata u New Yorku, začinjenu mnoštvom autobiografskih detalja, jer je u tom razdoblju i sam studirao u Americi.
Odbijen scenarij
Kada se vratio u Hrvatsku, na fondu su mu odbili scenarij o lokalnom tajkunu koji ne bira sredstva kako da progura svoj nogometni klub u natjecanje višeg razreda.
Projekt nije prošao, jer je Dražen Žarkovićveć snimio film slične tematike, "Ajmo, Žuti".
Scenarij za "Tu divnu splitsku noć" ocijenjen je kao odličan, ali je te 2003. godine Ministarstvo ostalo bez novca, jer se prethodnih sezona neracionalno ulagalo u film, pa se Ostojić morao zadovoljiti tek dijelom sredstava koje projekti inače dobivaju. Alka film Joze Patljaka ušao je u film bez obzira na skroman budžet (producirao je i četvrtoplasirane "Fine mrtve djevojke" Dalibora Matanića, koji također nije prošao na fondu), pomogla je i Hrvatska televizija, te je tako film ipak realiziran na 35-ici: impresivna fotografija Mirka Pivčevićamogla je zablistati jedino na takvoj tehničkoj podlozi. Film je imao premijeru u Puli 2004. i dobio nagradu za kameru i montažu.
Proglašen je neformalnim pobjednikom festivala, a ta je godina očito najuspješnija u novijoj povijesti hrvatskog filma, budući da su se ne samo "Duga mračna noć" i Matanićev "100 minuta Slave" našli na listama sudionika ankete, nego i "Družba Isusova"
Silvija Petranovićate "Slučajna suputnica"
Srećka Jurdane.
Ostojićevo nezadovoljstvo
"Ta divna splitska noć" poslije je sudjelovala na 23 međunarodna festivala, dobila je dvije nagrade na Sarajevo film festivalu, a Ostojić je nominiran u kategoriji otkrića godine za Europsku filmsku nagradu.
Četrdesetdvogodišnji Ostojić, koji je dugo vremena bio pomoćnik režije na domaćim i stranim produkcijama, organizirao je i natječaj za najbolji scenarij udruge Ars Septima, koji djeluje u sklopu međunarodnog scenarističkog natječaja Hartely-Merrill. Ovogodišnji pobjedu i nagradu od 10 tisuća kuna odnio je
Filip Peruzovićsa scenarijem "Ono što je bitno". Potonji će se uskoro ogledati i u međunarodnoj konkurenciji, a rezultati će biti objavljeni na festivalu u Cannesu. U svijetu se domaćim laureatima ponekad ponudi više nego u nas: naime, Ostojić je pomalo nezadovoljan činjenicom da je prošlogodišnjeg pobjednika
Hrvoja Sadarića(scenarij "F20") kontaktirao jedan jedini hrvatski redatelj.
| Radićev prvijenac "Živa istina" (1972.) nastao je za devet dana snimanja, ali tijekom devet mjeseci: naime, kameru Televizije Zagreb mogao je imati samo jedan dan u mjesecu, budući da projekt nitko nije odobrio. |
U Puli će biti prikazane i "Tri priče o nesanici", novi film Tomislava Radića, koji - poput Ostojićeve "Divne splitske noći" - svjedoči o iznimnoj sklonosti hrvatske kinematografije prema mozaičkim dramskim formama. Tjeskobni omnibus u kojem se pojedine priče prepleću dokaz je da se Radić definitivno vratio autorskom filmu, koji je poprilično zapustio devedesetih (politizirana drama "Luka" uopće nije karakteristična za njegov opus, kao ni komedija "Holding").
Iako stimuliran od strane fonda Ministarstva, film baš nije imao laku pretprodukciju: Radić ga je uzaludno pokušavao snimiti u Francuskoj, budući da je njegov prvotni izbor za jednu od glavnih uloga bio Dragan Despot, koji dobro govori taj jezik: na žalost, razgovori s agentima poznatijih francuskih glumica završavali bi bezuspješno, čim bi se doznalo kako je skroman budžet filma.
Dječak postaje djevojčica
Na festivalu u Valenciji Radiću se otvorila mogućnost da radi s poznatom španjolskom glumicom
Rosanom Pastor(igrala u filmu "Zemlja i sloboda" Kena Loacha), pa je Despot zamijenjen
Darijem Markovićem, zagrebačkim filmskim kritičarem koji danas živi u Španjolskoj, a koji je glumio epizodu u "Holdingu". Iščekivanja za "Tri priče o nesanici" su poprilična, pa i taj film uvrštavaju među potencijalne favorite Pule. Šezdesetsedmogodišnji Radić najstariji je među redateljima koji su se probili među deset najbolje plasiranih filmova u anketi Jutarnjeg lista. Njegov prvijenac "Živa istina" (1972.) nastao je za devet dana snimanja, ali tijekom devet mjeseci: naime, kameru Televizije Zagreb mogao je imati samo jedan dan u mjesecu, budući da projekt nitko nije odobrio.
Na pulskom festivalu žiri kojim je predsjedavao
Stipe Šuvaruopće ga nije uvrstio u konkurenciju, što je rezultiralo skandalom nakon panegirika filmske kritike bivše Jugoslavije: žiri je reterirao i dodijelio nagradu za najbolju žensku ulogu
Božidarki Freit, što je bio presedan, budući da se filmovi iz "informativne sekcije" nikad nisu natjecali za nagrade. Radić je 70-ih i 80-ih režirao još samo jedan film ("Timon" iz 1973.), a zatim su zaredali neuspjesi: komisije tadašnjeg fonda glatko su odbijale njegove projekte (među kojima su bili "Mahnitanje u dvoje" po Eugeneu Ionescu te rana verzija priče o pustolovu Jovi Čarugi), jer su ih smatrale suviše nekonvencionalnim.
| Ostojić je bio nominiran u kategoriji europskog otkrića godine |
Također, Snježana Tribusonmožda nikad ne bi snimila "Tri muškarca Melite Žganjer" da nije bilo njegove potpore.
Scenarij za film "Što je Iva snimila 21. listopada 2003." (datum u naslovu označava stvarni početak snimanja filma) nije dočekan s osobitim entuzijazmom od tadašnjeg povjerenika za film Zrinka Ogreste. A zašto i bi, kada je Radić imao spreman koncept filma još 1974. U središtu zbivanja tada je bio dječak koji je na poklon dobio malu 8mm kameru, što se kasnije promijenilo. U 21. stoljeću u igru je ušla videokamera, a dječak je postao djevojčica.
Zahvaljujući Sviličićevu angažmanu, film je dobio zaoštreniju dramsku strukturu, no sve to još nije bilo dovoljno da se uvjeri Ogrestu u filmski potencijal priče. Snimalo se zahvaljujući potpori Hrvatske televizije, a kada su svi bili zadovoljni rezultatom, Ministarstvo se oglasilo naknadnom financijskom "injekcijom".
Sklonost mladima
Iako se favoritom smatrala komedija Dejana Šorka"Dva igrača s klupe", "Iva" je u Puli 2005. godine pobrala najvažnije nagrade, a vrlo je solidno prošla i u kinima.
Redateljeva dob pokazala se kao problem kada su se za film zainteresirali selektori Sarajevo film festivala: unatoč tome što im se "Iva" svidjela, radije su uvrstili u program filmove mlađih autora, Sviličića i Petranovića. Radića to, međutim, ne treba suviše nervirati: opet je filmski aktivan, a "Iva" je proglašena jednim od tri najbolja ostvarenja novijeg razdoblja hrvatske kinematografije. Netko bi se zadovoljio i s puno manje!
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....