Zahvalnost Hrvatske Svetoj Stolici za njezino aktivno lobiranje i prednjačenje u međunarodnom priznanju Hrvatske prije 15 godina, poziv papi Benediktu XVI da posjeti Hrvatsku, podrška i poticaj Vatikana Hrvatskoj da uđe u Evropsku uniju, te konstatacija da se četiri ugovora između Svete Stolice i Hrvatske provode dobro, ali da bi povrat crkvenog imutka morao teći brže - ti su akcenti dominirali prekjučerašnjim susretom hrvatskog premijera Ive Sanadera s poglavarom Katoličke crkve papom Benediktom XVI, po riječima hrvatskog sugovornika.
Razgovor između rimskog Pape i hrvatskog premijera mora da je bio mitraljeski brz ako su u nj stali svi ti sadržaji koje je Sanader prekjučer prenio hrvatskim novinarima u Rimu koji su pratili posjet (bilo nas je 14 - što zaista nije malo). Na žalost, susret Benedikta XVI sa Sanaderom nismo mogli izravno pratiti: Ured za novinstvo Svete Stolice odbio je zahtjev potpisanog dopisnika, a i drugih, "budući da je posrijedi striktno privatan razgovor", a ne službeni posjet - glasilo je formalno objašnjenje. Doduše, u dnevnom Biltenu Svete Stolice navedeno je da je Papa primio hrvatskog premijera u audijenciju, čime je susret ipak dobio na dignitetu.
Po podacima iz druge ruke može se zaključiti kako nije posve primjerena tvrdnja da je susret trajao samo dvije minute. Snimak koji je distribuirao CTV, Vatikanski televizijski centar, traje gotovo dvostruko dulje: 3 minute i 27 sekundi od trenutka kada je Papa prekoračio prag hodnika u kojemu su, razmaknute jedna od druge, čekale skupine s kojima se poglavar Katoličke crkve imao posebno pozdraviti, kao i svake srijede, pa dok se nije oprostio od hrvatske grupe. Dio tog vremena otišao je na predstavljanje članova izaslanstva, pa na uručivanje darova, dio na zajednički snimak Pape s braniteljima, invalidima, siročadi i dužnosnicima - ali i dvije minute su sasvim dovoljne da se izgovori kartica teksta, oko 300 riječi.
Taman koliko je stalo u prethodne pasuse ovog komentara.
Za dvojicu iskusnih govornika koji komuniciraju njemački, bez prevoditelja, možda i više nego dovoljno.
Uostalom, pape na audijencijama uglavnom slušaju, a kažu ono što žele, držeći se uglavnom općih, načelnih naznaka, te prepuštajući međunarodnopolitičku operacionalizaciju svojih gledišta (nerijetko veoma precizno dogovorenu i pripremljenu) kardinalu državnom tajniku koji, kao svojevrstan "predsjednik crkvene vlade", ulazi u političke, pa i ekonomske detalje.
Naravno da se sve to moglo obaviti mnogo sadržajnije i preciznije dobrom razmjenom pisama, čak telefonskim razgovorom - a ako je baš trebalo uzajamno čitati fizionomije i govor tijela, ima toliko krasnih programa za videokonferencije, a neki su praktički besplatni na Internetu (barem u zemljama gdje broadband nije bezočno skup kao u Hrvatskoj).
Zašto li je onda Sanaderu trebao taj odlazak u Vatikan?
Ponajprije zbog simboličkog naboja koji - u ovom svijetu globaliziranih vizualnih komunikacija - nudi takav susret i zbog kojega u "fotosafari na Papu" hrle milijuni i milijuni osoba, ponajprije političari. Uvjereni da im snimak znači više od tisuća riječi.
Sanader je iskoristio hodočašće hrvatskih branitelja o 15-godišnjici priznanja Hrvatske sa strane Svete Stolice, ne samo da se ubaci u prvi plan, nego i da u izbornoj godini naglasi kako ni priznanja ni samostalnosti ne bi bilo bez branitelja
Naravno, političari se pritom trse da njihov posjet Papi bude protokolarno raskošniji. Najviše vole službeni državni posjet, kada se sviraju himne i kada gost obavlja smotru postrojenih pitoresknih švicarskih gardista. Dobro im dolazi i audijencija u Papinoj privatnoj biblioteci, kakvu je jučer imao malteški premijer Lawrence Gonzi, jedan u nizu onih kojima su posvećeni utorci i četvrtci u Apostolskoj palači. I skupine koje pravodobno podnesu molbu, i naiđu na dobrohotan odaziv Vatikana, mogu računati da će susresti Papu u ponekoj od raskošnih dvorana apostolske palače (u Clementinskoj ili nekoj drugoj sali već su se znale naći i grupe hrvatskih hodočasnika).
Iako hrvatski branitelji nisu ishodili takav tretman, Sanader je očito imao svojih dobrih razloga da se ubaci u opću audijenciju, odnosno da prihvati poziv ratnih veterana da im se pridruži, kako nam je rekao. Sadašnji hrvatski premijer pokazao se nedvojbeno sposobnijim od svih drugih hrvatskih političara u posljednjih petnaestak godina da pogodi pravu gestu u pravi čas i da komunicira s hrvatskim pučanstvom. Za razliku od, na primjer, prethodnog premijera Račana, kojemu je vazda bio netko kriv, najradije partner (od Budiše do Tomčića), i koji je dopustio da mu perjanicu jedinoga dugotrajno uspješnog poteza, autoceste, preotme agresivni Čačić.
Premijer Sanader, vičan efektnim i teatralnim gestama, iskoristio je hodočašće hrvatskih branitelja, invalida i ratne siročadi o 15-godišnjici priznanja Hrvatske sa strane Svete Stolice, ne samo da se ubaci u prvi plan, nego i da u ovoj izbornoj godini naglasi kako ni priznanja ni samostalnosti ne bi bilo bez branitelja. I da, naravno, evocirajući tadašnju podršku i silnu aktivnost Svete Stolice i njezine diplomacije oko međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske, sebe predstavi kao glavnog nastavljača te pobjedonosne linije suradnje Zagreba i Vatikana, a i kao glavnog zagovornika braniteljske populacije i svih koji dijele njezine osnovne vrijednosti.
Papa Benedikt XVI je, baš po onome što nam je prenio Sanader, naglasak stavio na svrhu i sadržaj tadašnjeg priznanja, pitajući kako napreduju pregovori o učlanjenju Hrvatske u Evropsku uniju.
Sveta Stolica je i tada i sada htjela Hrvatsku u Evropskoj uniji. Ivan Pavao II je suptilno ali jasno prigovorio predsjedniku Stjepanu Mesiću, zapitkujući ga zašto je Hrvatska propustila taj vlak koji Sloveniji nije promakao, a Benedikt XVI insistira na istom pitanju, naglašavajući da je Hrvatskoj mjesto u Evropskoj uniji.
To je jasna Papina poruka ne toliko Sanaderu, koliko hrvatskim vjernicima, među kojima raste evroskepticizam. Premijeru, koji je počeo razmatrati kako da izbjegne referendum bojeći se entievropjstva u Hrvatskoj, Papin interes dolazi kao naručen: da pobudi vjernike, a da primiri protivnike Evropske unije, na čelu s nekima od biskupa, kojima kao truba jerihonska nerijetko služi i oficiozni Komentar Glasa Koncila.
Inoslav Bešker
Razgovor između rimskog Pape i hrvatskog premijera mora da je bio mitraljeski brz ako su u nj stali svi ti sadržaji koje je Sanader prekjučer prenio hrvatskim novinarima u Rimu koji su pratili posjet (bilo nas je 14 - što zaista nije malo). Na žalost, susret Benedikta XVI sa Sanaderom nismo mogli izravno pratiti: Ured za novinstvo Svete Stolice odbio je zahtjev potpisanog dopisnika, a i drugih, "budući da je posrijedi striktno privatan razgovor", a ne službeni posjet - glasilo je formalno objašnjenje. Doduše, u dnevnom Biltenu Svete Stolice navedeno je da je Papa primio hrvatskog premijera u audijenciju, čime je susret ipak dobio na dignitetu.
Po podacima iz druge ruke može se zaključiti kako nije posve primjerena tvrdnja da je susret trajao samo dvije minute. Snimak koji je distribuirao CTV, Vatikanski televizijski centar, traje gotovo dvostruko dulje: 3 minute i 27 sekundi od trenutka kada je Papa prekoračio prag hodnika u kojemu su, razmaknute jedna od druge, čekale skupine s kojima se poglavar Katoličke crkve imao posebno pozdraviti, kao i svake srijede, pa dok se nije oprostio od hrvatske grupe. Dio tog vremena otišao je na predstavljanje članova izaslanstva, pa na uručivanje darova, dio na zajednički snimak Pape s braniteljima, invalidima, siročadi i dužnosnicima - ali i dvije minute su sasvim dovoljne da se izgovori kartica teksta, oko 300 riječi.
Taman koliko je stalo u prethodne pasuse ovog komentara.
Za dvojicu iskusnih govornika koji komuniciraju njemački, bez prevoditelja, možda i više nego dovoljno.
Uostalom, pape na audijencijama uglavnom slušaju, a kažu ono što žele, držeći se uglavnom općih, načelnih naznaka, te prepuštajući međunarodnopolitičku operacionalizaciju svojih gledišta (nerijetko veoma precizno dogovorenu i pripremljenu) kardinalu državnom tajniku koji, kao svojevrstan "predsjednik crkvene vlade", ulazi u političke, pa i ekonomske detalje.
Naravno da se sve to moglo obaviti mnogo sadržajnije i preciznije dobrom razmjenom pisama, čak telefonskim razgovorom - a ako je baš trebalo uzajamno čitati fizionomije i govor tijela, ima toliko krasnih programa za videokonferencije, a neki su praktički besplatni na Internetu (barem u zemljama gdje broadband nije bezočno skup kao u Hrvatskoj).
Zašto li je onda Sanaderu trebao taj odlazak u Vatikan?
Ponajprije zbog simboličkog naboja koji - u ovom svijetu globaliziranih vizualnih komunikacija - nudi takav susret i zbog kojega u "fotosafari na Papu" hrle milijuni i milijuni osoba, ponajprije političari. Uvjereni da im snimak znači više od tisuća riječi.
Sanader je iskoristio hodočašće hrvatskih branitelja o 15-godišnjici priznanja Hrvatske sa strane Svete Stolice, ne samo da se ubaci u prvi plan, nego i da u izbornoj godini naglasi kako ni priznanja ni samostalnosti ne bi bilo bez branitelja
|
Iako hrvatski branitelji nisu ishodili takav tretman, Sanader je očito imao svojih dobrih razloga da se ubaci u opću audijenciju, odnosno da prihvati poziv ratnih veterana da im se pridruži, kako nam je rekao. Sadašnji hrvatski premijer pokazao se nedvojbeno sposobnijim od svih drugih hrvatskih političara u posljednjih petnaestak godina da pogodi pravu gestu u pravi čas i da komunicira s hrvatskim pučanstvom. Za razliku od, na primjer, prethodnog premijera Račana, kojemu je vazda bio netko kriv, najradije partner (od Budiše do Tomčića), i koji je dopustio da mu perjanicu jedinoga dugotrajno uspješnog poteza, autoceste, preotme agresivni Čačić.
Premijer Sanader, vičan efektnim i teatralnim gestama, iskoristio je hodočašće hrvatskih branitelja, invalida i ratne siročadi o 15-godišnjici priznanja Hrvatske sa strane Svete Stolice, ne samo da se ubaci u prvi plan, nego i da u ovoj izbornoj godini naglasi kako ni priznanja ni samostalnosti ne bi bilo bez branitelja. I da, naravno, evocirajući tadašnju podršku i silnu aktivnost Svete Stolice i njezine diplomacije oko međunarodnog priznanja Slovenije i Hrvatske, sebe predstavi kao glavnog nastavljača te pobjedonosne linije suradnje Zagreba i Vatikana, a i kao glavnog zagovornika braniteljske populacije i svih koji dijele njezine osnovne vrijednosti.
Papa Benedikt XVI je, baš po onome što nam je prenio Sanader, naglasak stavio na svrhu i sadržaj tadašnjeg priznanja, pitajući kako napreduju pregovori o učlanjenju Hrvatske u Evropsku uniju.
Sveta Stolica je i tada i sada htjela Hrvatsku u Evropskoj uniji. Ivan Pavao II je suptilno ali jasno prigovorio predsjedniku Stjepanu Mesiću, zapitkujući ga zašto je Hrvatska propustila taj vlak koji Sloveniji nije promakao, a Benedikt XVI insistira na istom pitanju, naglašavajući da je Hrvatskoj mjesto u Evropskoj uniji.
To je jasna Papina poruka ne toliko Sanaderu, koliko hrvatskim vjernicima, među kojima raste evroskepticizam. Premijeru, koji je počeo razmatrati kako da izbjegne referendum bojeći se entievropjstva u Hrvatskoj, Papin interes dolazi kao naručen: da pobudi vjernike, a da primiri protivnike Evropske unije, na čelu s nekima od biskupa, kojima kao truba jerihonska nerijetko služi i oficiozni Komentar Glasa Koncila.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....