Do Jakuševca se dođe slučajno. Ili s jako dobrim razlogom. Nedaleko od Jakuševca, među desecima tisuća ljudi živi i Čiks. Kod Čiksa je lijepo. Živi u jednoj od onih zgodnih privatnih kuća iza Konzuma, ima malu okućnicu i susjede s rodbinom iz Slavonije pa usred ljeta svi spontano peku čvarke, zadovoljno jedu i vesele se.
Kada je vruće, za onih ljetnih, sunčanih dana kada je pritisak u zraku, povučemo se u unutrašnjost kuća i zatvaramo sva vrata. Ne može se drukčije jer kod Čiksa smrducka. U stvari smrdi, ali po tome se poznaju prijatelji. Po nakani da se druže i njeguju prijateljstvo čak iako kod nekih smrdi. Čiks nije kriv za to.
Kriv je netko drugi, ali se ne zna tko ni gdje radi, no pretpostavlja se da je u poglavarstvu grada. Tamo su odgovorni za to što kod Čiksa smrdi. Ili ih oni moraju znati.
Ponekad, Čiks zanesena pogleda kaže da bi htio živjeti negdje sasvim sam, bez susjeda i bez tragova života drugih ljudi. U modernom se društvu tragovi života vide po količini otpada koji ljudi svakodnevno proizvode. Zeleni kamioni to onda odnesu na brdo smeća udaljeno nekoliko kilometara od Čiksove kuće.
Večernje pospremanje
- Najgore je predvečer i po noći kada razgrću smeće, preslažu ga i tada najviše smrdi - tvrdi Josip. On je iz Mičevca, preko granice, u Zagrebačkoj županiji, sasvim izvan Zagreba iako je Mičevec bliže Jakuševcu nego Čiks.
Prilaz Mičevcu vodi pored deponija, uz most na čijem je zidu netko ironičan sprejem napisao da je strogo zabranjeno bacati smeće nizvodno od mosta.
Njima u Mičevcu je lijepo, imaju vatrogasni dom, veliki dućan mješovitom robom, dječji vrtić Bambi, knjižnicu i zagrebačko smeće u najbližem susjedstvu.
Da su imalo promoćurni, pred Sudom za ljudska prava tužili bi grad zbog smrada, no tamo žive dragi i miroljubivi ljudi.
Ponekad se namršte kada osjete smrad truleži u zraku, no s vremenom su se navikli, a u konačnici znaju da je to dobar znak. Smrad tumače prevrtanjem smeća i uznapredovalim procesom raspadanja i fermentacije na Jakuševcu pa im je to dobro jer znaju da se prevrtanjem oslobodio plin u smeću dovezenom prošli tjedan. Ustvari, cijeli se život brinu o Zagrebu, mole se u svojoj crkvi za njega i nadaju se da će grad nadomak njihove županije preživjeti svoje smeće.
Molitva onoj gore
Trenutačno su svi koji žive na dohvatu jakuševačkog smrada malo paranoični. Muči ih priča prema kojoj otpadne vode direktno cure u podzemne vode i, sigurno, odlaze ravno u Vrbane. Osim toga, na Jakuševcu pucaju cijevi, a deponij u kojem bi se voda trebala nalaziti četiri je puta manji od potrebnog pa pri svakoj kiši izravno curi u Savu. Cijevi koje bi trebale služiti izvlačenju plina zaštopane su i popucale. Niškoristi cijevi.
Zbog svega bi situacija, a i Jakuševac, mogli otići dovraga. Doslovno. I onda dobijemo krasan vatromet na kraju grada. Ili se neće dogoditi ništa jer se dobri ljudi Mičevca uporno mole onoj gore. Objašnjavaju joj da pravda po kojoj sve što je krivo mora doći do svoga kraja, ma kako on izgledao, ovaj put može izostati. Jednostavno zbog toga što ljudi koji stanuju pokraj Jakuševca nisu krivi.
Oni su se tamo naselili u želji da mirno žive pa makar i u kvartu gdje nema kazališta, gdje postoji samo jedna tržnica, gdje se prijatelji moraju najaviti prije svakog dolaska kako ne bi uzalud putovali, gdje klinci nemaju dovoljno igrališta, a školske dvorane moraju biti otvorene do ponoći kako bi svi koji žele unijeti makar malo sporta u svoj život imali i tu iluziju.
To su ljudi koji su rado padali u dužničko ropstvo kako bi za nekih 1600 eura mogli kupiti kvadratni metar stana koji će otplaćivati dvadeset godina, a sada bi im se moglo dogoditi da im se na prozor stana na sedmom katu zalijepi vrećica sa smećem, ravno s deponija.
U istoj bi zgodi susjedu na šestom katu, pak, mogla doletjeti kapa čuvara koji je zadužen da pazi na deponij. Možda i njegov privatni mobitel kojim bi trebao nazvati vatrogasce. Zato što su odgovorni za deponij zaključili da u slučaju požara, čuvar kreće na vatru s crvenim vatrogasnim aparatom, a nakon toga, ne uspije li svladati požar, zove vatrogasce. I poglavarstvo grada.
Njima javi da pogledaju u nebo. I mahnu mu.
Boris Vlašić
Kada je vruće, za onih ljetnih, sunčanih dana kada je pritisak u zraku, povučemo se u unutrašnjost kuća i zatvaramo sva vrata. Ne može se drukčije jer kod Čiksa smrducka. U stvari smrdi, ali po tome se poznaju prijatelji. Po nakani da se druže i njeguju prijateljstvo čak iako kod nekih smrdi. Čiks nije kriv za to.
Kriv je netko drugi, ali se ne zna tko ni gdje radi, no pretpostavlja se da je u poglavarstvu grada. Tamo su odgovorni za to što kod Čiksa smrdi. Ili ih oni moraju znati.
Ponekad, Čiks zanesena pogleda kaže da bi htio živjeti negdje sasvim sam, bez susjeda i bez tragova života drugih ljudi. U modernom se društvu tragovi života vide po količini otpada koji ljudi svakodnevno proizvode. Zeleni kamioni to onda odnesu na brdo smeća udaljeno nekoliko kilometara od Čiksove kuće.
Večernje pospremanje
- Najgore je predvečer i po noći kada razgrću smeće, preslažu ga i tada najviše smrdi - tvrdi Josip. On je iz Mičevca, preko granice, u Zagrebačkoj županiji, sasvim izvan Zagreba iako je Mičevec bliže Jakuševcu nego Čiks.
Prilaz Mičevcu vodi pored deponija, uz most na čijem je zidu netko ironičan sprejem napisao da je strogo zabranjeno bacati smeće nizvodno od mosta.
Njima u Mičevcu je lijepo, imaju vatrogasni dom, veliki dućan mješovitom robom, dječji vrtić Bambi, knjižnicu i zagrebačko smeće u najbližem susjedstvu.
Da su imalo promoćurni, pred Sudom za ljudska prava tužili bi grad zbog smrada, no tamo žive dragi i miroljubivi ljudi.
Ponekad se namršte kada osjete smrad truleži u zraku, no s vremenom su se navikli, a u konačnici znaju da je to dobar znak. Smrad tumače prevrtanjem smeća i uznapredovalim procesom raspadanja i fermentacije na Jakuševcu pa im je to dobro jer znaju da se prevrtanjem oslobodio plin u smeću dovezenom prošli tjedan. Ustvari, cijeli se život brinu o Zagrebu, mole se u svojoj crkvi za njega i nadaju se da će grad nadomak njihove županije preživjeti svoje smeće.
Molitva onoj gore
Trenutačno su svi koji žive na dohvatu jakuševačkog smrada malo paranoični. Muči ih priča prema kojoj otpadne vode direktno cure u podzemne vode i, sigurno, odlaze ravno u Vrbane. Osim toga, na Jakuševcu pucaju cijevi, a deponij u kojem bi se voda trebala nalaziti četiri je puta manji od potrebnog pa pri svakoj kiši izravno curi u Savu. Cijevi koje bi trebale služiti izvlačenju plina zaštopane su i popucale. Niškoristi cijevi.
Zbog svega bi situacija, a i Jakuševac, mogli otići dovraga. Doslovno. I onda dobijemo krasan vatromet na kraju grada. Ili se neće dogoditi ništa jer se dobri ljudi Mičevca uporno mole onoj gore. Objašnjavaju joj da pravda po kojoj sve što je krivo mora doći do svoga kraja, ma kako on izgledao, ovaj put može izostati. Jednostavno zbog toga što ljudi koji stanuju pokraj Jakuševca nisu krivi.
Oni su se tamo naselili u želji da mirno žive pa makar i u kvartu gdje nema kazališta, gdje postoji samo jedna tržnica, gdje se prijatelji moraju najaviti prije svakog dolaska kako ne bi uzalud putovali, gdje klinci nemaju dovoljno igrališta, a školske dvorane moraju biti otvorene do ponoći kako bi svi koji žele unijeti makar malo sporta u svoj život imali i tu iluziju.
To su ljudi koji su rado padali u dužničko ropstvo kako bi za nekih 1600 eura mogli kupiti kvadratni metar stana koji će otplaćivati dvadeset godina, a sada bi im se moglo dogoditi da im se na prozor stana na sedmom katu zalijepi vrećica sa smećem, ravno s deponija.
U istoj bi zgodi susjedu na šestom katu, pak, mogla doletjeti kapa čuvara koji je zadužen da pazi na deponij. Možda i njegov privatni mobitel kojim bi trebao nazvati vatrogasce. Zato što su odgovorni za deponij zaključili da u slučaju požara, čuvar kreće na vatru s crvenim vatrogasnim aparatom, a nakon toga, ne uspije li svladati požar, zove vatrogasce. I poglavarstvo grada.
Njima javi da pogledaju u nebo. I mahnu mu.
Boris Vlašić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....