Muhamed: Samo je Josip ljepši od njega

Nije istina da je za muslimane bogohulan svaki likovni prikaz njihova proroka Muhammeda A. S., kao što se ovih dana moglo čuti, pa i iz nekih mjerodavnih muslimanskih izvora, kao dodatno objašnjenje gnjeva zbog danskih karikatura u kojima je i taj Prorok izvrgnut poruzi.



Te karikature možda nekome i jesu satirička kritika terorizma, ali potpisani novinar ih vidi ponajprije kao vizualni govor mržnje - dakle ne kao izraz slobode mišljenja, nego kao instrument zatiranja slobode i razlika, jer upravo to jest svaki govor mržnje.

Drevni prikazi proroka



One su ipak bile i dobar povod da se ponovo ponešto rekne o likovnom prikazu ne samo Muhammeda nego i ljudskog lika u muslimanskoj kulturi, koja ni u tome - kao ni u mnogo čemu inome - nije jedinstvena ni jednoobrazna. Čak i ako se zanemari duboka podjela na sunite i šijite - valja znati da ni šijitski svijet, a ni sunitski, nemaju centralizirane teološke nazore, kakvi vladaju na Zapadu. U islamu svaki sunitski imam pa naviše sve do kalifa (koga nema evo već osam desetljeća) može izreći svoju fetvu, vjersku prosudbu, koja jedva da je obavezna i za one vjernike koji priznaju njegov autoritet, a isto vrijedi i među šijitima od mule pa naviše sve do imama (koga nema evo još od Alije, ako zanemarimo one koji su Homejnija zvali imamom). U islamu postoji zapravo samo jedna dogma: o Božjoj jedinstvenosti i transcendenciji.



Uostalom, dovoljno je u dobru internetsku tražilicu upisati riječi "Mohammad" i "Buraq", pa vidjeti snimke nekoliko drevnih slika koje prikazuju Muhammedovo jahanje na Buraku (konju koji je imao glavu prelijepe žene) u noći Miradža, kada je, kako je sam pisao, dobio poziv od Boga da bude prorok i kada mu je objavljen prvi dio Kur'ana. To je poznata muslimanska predaja o Muhammedovoj bilokaciji, budući da je i njegova supruga svjedočila da je svu tu noć Muhammed spavao uz nju u istom krevetu. Naravno, tko ne vjeruje može reći da je Muhammed sve to samo sanjao. Ali, kao što je poznato, takve opaske nisu relevantne za vjeru: sanjao ili bio na Nebu, taj Muhammedov let na Buraku proizveo je konkretne povijesne posljedice, među njima prvi džihad, te kulturu koja je odale proizašla.

Slika s omiljenom mačkom



Iz XVI. stoljeća datiraju i minijatura sultana Muhammeda Nur Buharaja koja prikazuje proroka Muhammeda na Buraku, ili slika kako melek Džibril (arhanđeo Gabrijel) vodi Muhammeda na hidžri iz Mekke u Medinu. U istom stoljeću je na kibli u Medini naslikan Muhammedov portret, iz XVII. stoljeća datira minijatura koja prikazuje Muhammeda s njegovom omiljenom mačkom, u XIX. stoljeću je Kamaledin Behzad naslikao minijaturu na kojoj Muhammed promatra ružu izniklu iz kapi znoja što mu je curnula s lica; šijitskoj tradiciji pripada u istom stoljeću slika na kojoj Muhammed gleda kako Omajadi u Kerbali ubijaju njegova unuka Husseina; također u XIX. stoljeću je Kamal al-Mulk naslikao uistinu ikonički prikaz Muhammeda A. S. kako u jednoj ruci drži Kur'an a drugom ukazuje na jedinstvenost Boga. Većina tih i sličnih slika izložene su i danas u muzejima diljem muslimanskog svijeta: u carigradskome Seraju Topkapiju, u Buhari, u Samarkandu, u Harun-valatu (pokraj Ispahana).



Istina je da je Muhammedovo lice na tim slikama obično prekriveno bijelim (katkad pak zelenim) velom - ali ima slika gdje je figurativan prikaz njegova lika realističan, čak u maniri hiperrealizma. Već na Miradžnami u Topkapiju je Muhammed prikazan posve otkrivena bradata lica dok jaši na ramenima meleka Džibrila. Islam, naime, Muhammeda idealizira pa ga prikazuje kao veoma lijepa muškarca, u skladu s lokalnim kanonima ljepote, priznajući da je samo jedan bio ljepši, zapravo najljepši muškarac ikad rođen: Jusup (za kršćane Josip).



U samom Kur'anu nema izričite zabrane prikazivanja ljudskog lika - podsjeća Taheri. Tradicija koja izbjegava prikaz lika, i umjesto toga dekorira kaligrafijom i šarama ("arabeskama") zapravo je, tvrdi on, posljedica dodira islama s kršćanstvom. Kad je Islam, u prvoj generaciji poslije Muhammeda, prodro na ono što je nama Levant, naletio je na tadašnji ikonoklazam, pokret uništavanja ikona, kao radikalnu interpretaciju zapovijedi Božje (Izl. 20,4; Deut 5,8) da se ne čini nikakav idol, nikakav lik ni onoga što je na Nebu, ni onoga što je na Zemlji, ni onoga što je u vodama i u podzemlju.

Uvredljivi prikazi



Napokon, Mehmet II el Fatih (Osvajač), koji je ušao u već odavno ikonodulski Carigrad i učinio ga Istanbulom, naručio je svoj portret od renesansnog slikara Gentilea Bellinija (i te kakvog kaurina, ako ćemo o tome). A taj je padišah već bio i kalif, vrhovni vjerskim poglavar (sunitskog) islama, kao i svi njegovi nasljednici do Abd-ul-Medžida II. Da i ne govorimo da su fotografija, film, pa televizija posve pregazili tezu o neprikazivanju lika. Muhammed A. S. likovno je prikazivan i na Zapadu, u kršćanskom kontekstu, koji put pohvalno, koji put uvredljivo. Taheri podsjeća da jedan od kipova u Vrhovnom sudu Sjedinjenih Država Amerike prikazuje i Muhammeda, među kipovima drugih velikih povijesnih zakonodavaca.



Talijanski demokršćanski političar Francesco Cossiga, nekadašnji predsjednik Republike, nekadašnji (1991.-2000.) počasni veleposlanik Republike Hrvatske, katolički malteški vitez, uputio je prije nekoliko godina pismo bolognskom nadbiskupu kardinalu Biffiju, u kojem ga je molio da iz Stolne bazilike svetog Petronija makne onaj dio slike Giovannija iz Modene koja prikazuje Muhammeda bačenoga u pakao. Cossiga je naglasio da to predlaže zato što su, uslijed ekspanzije islama u Evropu, potrebni novi državnopravni i međuvjerski odnosi s islamom, pa bi to bio "čin milosrđa, tolerancije i opreza", a "ne zbog straha od terorističkih napada na Svetog Petronija s opasnošću od nevinih žrtava" u Bologni.



Uistinu, salafitski ekstremisti su prijetili rušenjem bolognske Katedrale i sličnim aktima, ali ništa konkretno nisu napravili. Barem zasad.

Dalmacija, mjesto dodira dviju vjera i kultura

U Splitu, kao što smo nedavno pisali, Muhammed je prikazan u sasvim drugom kontekstu, kao poštovalac Isusa i Marije. U Svetoj Mariji na Poljudu, crkvi uz koju je dravan samostanski kompleks (sada "pritisnut" masom Gradskog stadiona, Nikola Bralić je 1518. naslikao prijenosnu oltarnu palu (koju je 1727. kopirao Michele Luposignoli), gdje su uz Bogorodicu mnogi sveci koji su je hvalili (John Duns Scott, Toma Aquinski itd.), a među njima i Muhammed A.S., koji u ruci drži svitak s latinskim prijevodom navoda iz Kur'ana: Nullus et ex Adam quem non tenuit Satan, praeter Mariam et filium eius (Nema nijednoga Adamova potomka, koji nije bio pod vlašću Sotone, osim Marije i njezina Sina). Po mjesnoj predaji, Turci su zato poštedjeli Poljudski samostan od pljačke.



Živeći u dodiru s muslimanima (sjedište Kliškog sandžaka Bosanskog ejaleta bilo je na Klisu, nekoliko kilometara od Poljuda) dalmatinski franjevci su znali ponešto više, a smatrali su važnim istaknuti i da je Muhammed poštivao Mariju (koja je za muslimane Mejrema) i Isusa (koji je za muslimane najveći Božji prorok osim Muhammeda, Isa Pejgamber), naglašavajući dakle ono što spaja te dvije abramitske vjere. Usput, Kur'an je na latinski preveo Herman Dalmatin, još jedan našijenac. Dalmacija je, naprosto, bila prirodno dodirno mjesto dviju vjera i dviju kultura, pa nije čudno da je najglasovitija bošnjačka balada, Asanaginica, sačuvana u rukopisu u biblioteci koju je Giulio Bajamonti naslijedio posredno od Marka Marulića i Jerolima Kavanjina, pa je u svijet krenula iz Splita, a ne iz nekoga muslimanskog središta.



Giovanni da Modena je fresku u Bologni naslikao prije nekoliko stoljeća, držeći se zapravo onoga što je Dante Alighieri izložio u Paklu svoje Božanske komedije. Dante je u Pakao smjestio sve koje je smatrao krivima, uključujući i nekoliko papa, i svoga najdražeg prijatelja, pa nije propustio ni muslimanskog Proroka. Naravno da je i to bio danak njegovu vremenu i njegovu svjetonazoru (zbog kojega je bio prognan iz Firenze te je i umro u izgnanstvu u Veroni).



S druge strane, svjetonazor u Dalmaciji bio je nešto drukčiji, ili barem bitno nijansiraniji, kako to svjedoče primjeri od Hermana do Bralića.



Hoćeš-nećeš, možda bi trebalo pomalo žaliti za tim "mračnim stoljećima", kada je bilo više prostora za kontekstualizirane nijanse, nego u sadašnjemu globalnom selu, gdje i kolektivna histerija, osobito ako je inducirana, može jezditi brzinom svjetlosti po satelitskim i internetskim vezama, ne mareći (u ovom slučaju) ni za Kur'an, ni za tradiciju, nego prvenstveno za politički instant učinak.