Mustafa Nadarević (63) nedavno je imao u zagrebačkom HNK premijeru "Hasanaginice", koju je sačinio i režirao po drami Milana Ogrizovića, i u kojoj glumi naslovnu ulogu. Posljednjih godina režira, kako sam kaže, otprilike svake dvije godine. Ugledniji je i, dakako, poznatiji kao glumac. Ukratko, Nadarević je iznadprosječan hrvatski umjetnik, s kojim je užitak razgovarati. Kazališnu je karijeru, diplomiravši na zagrebačkoj Akademiji, započeo u Zagrebačkom kazalištu mladih, a od 1969. član je Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Gostovao je u HNK "Ivan pl. Zajc" u Rijeci, u splitskom HNK i na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Ostvario je više značajnih kazališnih uloga, Bodgana u "Hvarkinji", Pometa u "Dundu Maroju", Miletića u "Ostavci", Leonea u "Gospodi Glembajevima", Cyrana u "Cyranou de Bergeracu", Figara u "Figaro se ženi i Figaro se rastaje", M. P. Murphyja u "Letu iznad kukavičjeg gnijezda", koju i režira. Osobito je bogata njegova filmografija, koju donosimo u okviru, a ostvario je i uspješnu televizijsku karijeru. Osvojio je sve važnije bivše jugoslavenske i hrvatske kazališne i filmske nagrade.
•
Za "Hasanaginicu" ste dobili dosta negativnih kritika. Koliko vas kritika pogađa?
- Pa zar bi glumac mogao biti u pozitivi? Jasno nam je svima da živimo u negativi. Posve je sigurno da je kritika potrebna. Ona čovjeka počesto uputi na ono što mu nije bilo ni na kraj pameti. Dosta negativnih kritika je točno, a dosta ih je nepreciznih, nepristojnih, nemuštih - jednostavno rečeno - ofrlje napisanih. Zadovoljan sam i s negativnom kritikom, koja nastoji štititi taj prostor u kojem se glumci pojavljuju i koja štiti svoj poziv i dignitet. Slažem se sa svim kritikama koje su o meni izišle, jedino sam protiv toga da se piše iz neznanja, pogrešno, da se prepisuju podaci iz kazališnih knjižica a da se glumci usput ocijene s jednim ili dva pridjeva. Koliko se dugo bavim teatrom, siguran sam da je cijeli niz glumaca napravio briljantne uloge o kojima bi se mogli napisati eseji, ali ne pročitah ih previše.
• Kako biste vi pisali da ste kritičar?
- Kad bih bio kritičar, ulazio bih u taj posao uvijek s dobrom namjerom. Puno je teže napisati dobru kritiku nego lošu. Ako bih što ocijenio negativnim, tu bih ocjenu argumentirao, dao neko svoje viđenje, rješenje, pa zašto ne i usporedio s predstavama iz nekih prijašnjih gledanja, s tim da je to bilo u vrijeme kad sam se bavio poslom kritičara. A zašto ne pošteno napisati: meni se ne sviđa, ali je publika pozdravila kraj predstave ovacijama. Tu bih se sigurno zapitao, nije li nešto u redu sa mnom ili s publikom. Ne znam zašto ne bih došao na drugu predstavu, i ako je reakcija publike ista, napisao nešto o fenomenu te naivne i publike još nezadojene modernim promišljanjima kazališta.
• Što je osnovna ideja vaše režije "Hasanaginice"?
- Zanimala me je, prije svega, ljubav. Jasnije, nemogućnost ljubavi zbog tisuću razloga. Učinilo mi se da mi nedostaje onaj neki stari teatar. I eto, izgleda da mi se baš učinilo. Postoji i osobno pitanje koje me muči i o kojem sam htio nešto reći posegnuvši za Ogrizovićevom "Hasanaginicom". Nije da baš doslovno istražujem svoje korijene, no ako sam ja nekovrsni Hasanagin nasljednik, da vidimo, što sam u sebi uspio izgraditi kao dobro, a što je u meni ostalo od ludila muške tiranije i neobrazovanosti. Na žalost, imali smo malo vremena, ali napravili smo predstavu koju publika ipak želi gledati. A da nema publike, ne bih bio potreban na ovome svijetu kao glumac.
• Govoreći sportskim rječnikom, predstava je uspjela jer se jasno čita da su svi glumci "unutra"...
- Govoreći sportskim rječnikom, mi smo "Hasanaginicu" radili kao momčad. Svi igrači točno, baš kad trebaju, dodaju loptu da bismo eventualno zabili gol. Jer zabiti gol svaku večer nije lako. Nije svaka utakmica ista. Nekad nam osjećaji naviru kao bujica, a nekad smo potpuno prazni, kao presušen potok. Momčadi uvijek ne funkcionira. No, na utakmici nećete zamjeriti igraču koji je pogriješio, a onda brzo trči da tu pogrešku ispravi. Zamjerit ćete onome koji pogrešno doda, a onda ostane na mjestu i sliježe ramenima. Nikad nisam napravio monodramu, iako nemam ama baš ništa protiv takvog izražaja, ali ipak preferiram momčad. Znam da sam takvim razmišljanjem propustio zaraditi podosta novca.
• Da, monodrame su najisplativije gaže.
- Pa ni duodrame nisu nešto što me zanima. Postoji, primjerice, i Begovićev komad "Bez trećega". Svaka čast, ali mene zanimaju predstave s najmanje tri-četiri i više igrača. Jer tek kad imate momčad, možete tražiti zajedništvo, raditi.
• Kad smo već kod sporta, kako održavate kondiciju? Već ste dobro zagazili u sedmo desetljeće, a na pozornici skačete poput mladića?
|
Za mene je normalno, ako nisam baš u nekoj žurbi, da slijepca povedem njegovim putem iako ne idemo istim pravcima. Ne pada mi na pamet da u tramvaju sjedim gledajući starijeg čovjeka ili ženu (što ne znači da su stariji od mene) a da im se ne dignem, pa čak i djetetu koje žuri da se odmori, iako je umor još daleko pred njim.
Nikada se u životu nisam ni sa kim pozdravio, pa ni s malim djetetom, a da se nisam ustao. Tko zna, možda je i odgoj ponekad dobar za kondiciju. Normalno mi je kad režiram da iz gledališta otrčim na scenu dati neku uputu kolegi ili kolegici.
• Zašto danas nema mladih redatelja?
- Nema na Akademiji više pravih autoriteta: Gavelle, Stupice, Habuneka, Spaića, Radojevića, Carića, valjda im ne trebaju Boško Violić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Paolo Magelli. Problem je u tome što se na studij režije upisuju maturanti a ne, kao nekad, diplomanti, a u najgorem slučaju apsolventi nekih društvenih nauka. Možda u tom grmu leži zec.
Marin Držić, 'Dundo Maroje', Dubrovačke ljetne igre, 1974.
W. Shakespeare, 'Hamlet', Dubrovačke ljetne igre, 1994.
Mirza Idrizović, 'Miris Dunja', igrani film, 1982.
|
Čedo Prica, 'Ostavka', HNK Zagreb, 1986.
|
• Praktički cijele generacije studenata glume pojele su sapunice. Sumnjam da su za to krivi isključivo producenti, kriva je i Akademija koja uzima na školovanje takve mlade ljude koji su spremni već u startu upropastiti svoj eventualni glumački potencijal.
- U sapunicama igraju i naturščici i oni koji nisu uspjeli upisati Akademiju, ali problem koji spominjete doista postoji. Pet-šest dana, koliko traje prijemni ispit, premalo je da bi se profesori upoznali s kandidatima, da vide koliko je tko elastičan, koliko i kako tko može usvojiti zadatke koje dobije od profesora. Gledao sam neke prijemne ispite i učinilo mi se da studente primaju po tome jesu li im simpatični ili nisu. U zadnje vrijeme, pak, čujem da ih primaju i po nekim vezama. U ispitnim komisijama ne bi smjeli biti ljudi koji ti kažu: "Joj, gnjavaža, sad ima prijemni ispit". Taj "prijemni ispit" je najvažnija stvar na svijetu. Oni tad biraju ljude koji će cijeli svoj život biti ti "klauni".
Pritom dobro treba razmisliti tko nam je potreban u teatru. Ako postoje dva jednako talentirana kandidata i jedan je lijep, a drugi ružan, valja vidjeti da su recimo naši teatri puni ljepotana a da nedostaje, nazovimo ih tako, karakternih glumaca. Zagrebačka akademija ne razmišlja kroz te tvornice koje se zovu teatri, ne razmišlja koji radnici su im potrebni. U većini slučajeva profesori s Akademije ne surađuju s teatarskim upravama i obrnuto.
Proizvodi se tako "Pere Perić" i "Mare Marić", deset komada svake godine. Kod primanja kandidata često se čuje "to je dijete od ovoga ili od one". Slažem se da je gluma zanat koji se može kao i svi ostali prenositi s koljena na koljeno, ali se ne slažem s tim da ti, govoreći jezikom "Hasanaginice", dijete kuje tave koje će se brzo prošupljiti.
• Koji su još problemi zagrebačke Akademije?
- Problem je, čast iznimkama, profesorski kadar. Zaluđen teatrom, kakav jesam, taj bih posao nazvao svetim. Čini mi se da profesori na Akademiji često za ispite rade predstave koje nisu stigli ili ne mogu napraviti u teatrima. A zapravo bi trebalo s tim mladim ljudima raditi monologe, činove, odlomke, scene, da bi se u njima razvili postojeći talenti i otkrili neki drugi ni nama ni njima poznati. Na stranu što svaki profesor radi ono što mu se radi, a ne ide se nekim zadatim redom. Tako se dogodi da neki studen i ne pomiriši Čehova, Shakespearea, Pirandella, Moličrea, a da ne spominjem Grke.
• I vi ste dvije godine predavali glumu, zašto ste odustali?
- Profesorska satnica od dva i po sata nije dovoljna za rad ako imaš sedam ili deset studenata u klasi. Radio sam, kao manijak, po sedam-osam sati s dvoje-troje ljudi, u manjim grupama. Htio sam im prenijeti i užitak i muku glume. Davao sam im zadatke koji ne vode tome kakav će biti ispit, nego kako će đak napredovati. Radeći taj posao nisam se, dakako, mogao baviti ničim drugim. Te mlade ljude ja moram i počastiti, moram se s njima družiti, tako da sam praktično bio polugladan. Sa svima sam bio na "ti" da bi se približio toj osjetljivoj biljci koja se zove glumac.
• Jeste li u međuvremenu sazreli?
- Prva predstava u kojoj sam se osjetio kao glumac bila je još na Akademiji, "Hvarkinja". I onda sam pomislio da sam sazrio i da sam talentiran. Poslije, kao diplomirani glumac, prestao sam raditi i talent se izgubio, nestao vjetrom odnesen. Tek u tridesetim godinama shvatio sam da je talent rad. Otad sam postajao sve talentiraniji i talentiraniji jer sam sve više kopao i radio ko magare. Vjerujte, pametna životinja.
Sazrijevanje u glumi je kao kad se bere plod, to je vrijeme otkidanja od zemlje. Plod se ubire, odvaja od korijena. No glumac, čini se, ni kad se "ubere", nije zreo. Nešto pametniji, razboritiji, s nešto više iskustva, to dolazi s godinama. No, glumac nikad nije zreo. Jer baviti se ovim poslom samo po sebi znači biti nezreo, šašav, zaigran, za sebe slobodno mogu reći i infantilan. Glumac, dakle, nikad ne zrije, osim onoliko koliko svaki čovjek zrije stareći. Što će reći glumac sazrijeva i naravno umire sa zadnjom generacijom koja ga je gledala.
• Kako ocjenjujete hrvatski teatar danas?
- Ne možemo se pohvaliti nekim velikim predstavama, mnogo je minusa i rupa. Prođe dosta godina dok vidim predstavu koja me iskreno ponijela. Dogodi se jednom godišnje, ali znamo da jedna lasta ne čini proljeće. Često sam navijački raspoložen, zbog pisca, redatelja ili glumaca, ali, iskreno govoreći, predstave su uglavnom ispunjene rupama. Nisam tako blesav a da nisam svjestan da sam i ja u dvostrukom stvaranju tih rupa.
Problem je i to što se u nas ne rade projekti, nego žive stajaća kazalište. Kad bi se glumci uzimali za svaki projekt posebno, i bili za to pristojno plaćeni, više bi se umjetnosti događalo. Ne kažem da sada starije glumice i glumce treba baciti na ulicu, treba nas pustiti da prirodno odumremo, a mladima ostaviti čist prostor. Najgore je za umjetnika kad živi činovnički, za plaću, bez ikakva rizika. To proizvodi mrtvački teatar. Nekoliko godina može postojati neki ansambl, dok mu se jezgra prirodno ne raspadne
• Mogu li se u tim našim stajaćim kazalištima uopće napraviti dobre podjele za velike predstave?
- Od glumaca iz svih zagrebačkih teatara mogao bi se sastaviti jedan pravi, onako europski značajan ansambl. Dosta nas ima koji smo se tu samo uhljebili, uključujući, naravno, i mene. Idealno mjesto za nerad je upravo Hrvatsko narodno kazalište jer ondje ima malo termina za igru, budući da su na istoj pozornici i Balet i Opera.
• Koji je ansambl najbolji u Zagrebu?
- Neću govoriti o kazalištima za djecu, ali za mene je najbolja energija u Zagrebačkom kazalištu mladih, iako ni oni nemaju dovoljno potrebnih glumaca u ansamblu, dobra je škvadra i u Komediji, u Gavelli je previše "prvaka" i "velikih glumaca", kao što nas ima previše i u HNK, Kerempuh ima najmanji ansambl, a Teatar &td žele što prije poduzetnici zbrisati s kulturne karte Hrvatske.
1968. Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata
1982. Kiklop
1982. Miris dunja
1982. Zločin u školi
1984. Mala pljačka vlaka
1984. U raljama života
1984. Zadarski memento
1985. Horvatov izbor
1985. Ljubavna pisma s predumišljajem
1985. Večernja zvona
1987. Već viđeno
1987. Zločinci
1988. Klopka
1988. Zaboravljeni
1989. Glembajevi
1989. Kuduz
1989. Povratak Katarine Kožul
1989. Gluvi barut
1991. Praznik u Sarajevu
1993. Kontesa Dora
1994. Vukovar se vraća kući
1995. Isprani
1996. Savršeni krug
1999. Četverored
2000. Je li jasno, prijatelju?
2001. Ničija zemlja
2003. Gori vatra
2004. Kod amidže Idriza
|
Sve filmske uloge Mustafe Nadarevića
|
•Koje biste mlade ili mlađe glumce izdvojili kao iznimno talentirane? Evo, recimo, od mlađih je tu Živko Anočić a od starijih, Krešimir Mikić...
- Dok je bio student druge godine rekao sam za Mikića da će biti sjajan glumac. Živko Anočić bio mi je otkriće. Postoji još cijeli niz mladih glumaca koji vrlo brzo mogu ponijeti repertoar i koji žive za teatar a ne od teatra: Bojan Navojec, Borko Perić, zatim trojica Luka, Dragić, Juričić, Petrušić, Ivan Horvat, šteta što Leon Lučev ne igra u kazalištu…. Među glumicama Olga Pakalović, Darija Lorenci, Zrinka Cvitešić, Darija Knez, Ana Begić, Leona Paraminski, Mare Škaričić…Molim zaboravljene kolege da uvaže moju demenciju.
Mikiću sam dok je bio student prognozirao sjajnu karijeru
|
- Ne postoji nitko tko bi mogao dati odgovor na pitanje što je to gluma. Kad bi to bilo moguće, onda bi se već našao udžbenik. Deset najboljih svjetskih glumaca sjeli bi i napisali što je to gluma, netko bi našao zajednički nazivnik, ljudi bi pročitali i opet ne bi znali glumiti. Gluma je od čovjeka do čovjeka. Svakog dana čovjek uči, iz svake predstave. Ako si pametan i znaš da ništa ne znaš, možeš pomalo napredovati. Kad ste spomenuli sapunice, one glumca smrve. Treba puno raditi da bi se i jedna rečenica iznijela točno, u teatru primjerice, a u sapunici u beskraj izgovarate nakaradne, prazne rečenice. Od sapunica profitiraju, na kraju, jedino producenti a gledaju ih, meni se tako čini, djeca i stariji očajnici koji svjesno troše vrijeme da bi se što prije dotaknuli smrti.
Glumci ne mogu profitirati od sapunica
•Što ste govorili studentima, što je to gluma?
|
Razgovarao Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....