PALMYRA - Dok smo se vozili cestom od Damaska prema Palmyri, pustinja se prostirala gdje god bismo se okrenuli. Što smo se više udaljavali od glavnoga grada Sirije, temperatura je bila viša, zelenila oko ceste manje, a rupe na cesti bile su sve češće. Prašina se sve više dizala oko nas pa je automobil bio sve prljaviji.
Nakon sat i pol vožnje, na jednom smo drvenom znaku uz cestu ugledali natpis Bagdad Café 66. Nekoliko desetaka metara iza znaka, zapadno od ceste, bilo je nekoliko šatora te jedna kućica ispred koje je stajao beduin. Dočekao nas je sa smiješkom mašući te nas pozvao na čaj, nezaobilaznu obavezu gosta kada dolazi beduinu. Taj čaj u pustinji jedino je čime se čovjek može okrijepiti dok se vozi prema sjeveru Sirije.
Redwan Sharfaldin s dvojicom svoje braće, Farasom i Youssefom, prije 13 je godina otvorio to odmorište, koje je nazvao Bagdad Café, a u njemu je do danas primio više od 100.000 gostiju. Reporteri Jutarnjeg prošli su tjedan dobili priliku da s njima usred pustinje sjednu uz čaj te upoznaju njihov način razmišljanja.
- Svaki je gost moj prijatelj, a s toliko mnogo prijatelja, jako sam bogata osoba - rekao nam je na početku razgovora Redwan i pokazivao nam unutrašnjost kuće ispunjene brojnim suvenirima.
Među njima su sjajne slike koje je sam naslikao, beduinska odjeća te nezaobilazni tepisi i nakit. Za pultom u prvoj prostoriji naišli smo na brojne fosilne predmete koje je Redwan pronašao dok je lutao uokolo sa svojim ovcama.
Na samom smo ulazu u zgradu naišli na hrvatsku zastavicu, zastavicu s grbom Zagreba i drvorez bana Jelačića.
- To su mi ostavili hrvatski vojnici koji su ovuda prolazili te stali, kao i mnogi drugi. Osim njih, ovamo na čaj vrlo često dolaze i iz Ine. Volim Hrvate, vrlo su dragi ljudi, otvoreni i nasmiješeni - rekao je Redwan i tek tada doznao da smo i mi iz Hrvatske.
U međuvremenu je došao i čaj i onda smo, sjedeći na drvenim klupicama obloženima tepihom, počeli razgovarati o njegovu “izumu”.
- Zapravo je sve počelo sasvim slučajno. Rođen sam iza brda, nekoliko desetaka kilometara dalje. Otamo smo se doselili prije mnogo godina te podigli ovaj šator koji vidite iza. Kako smo bili rijetki beduini na ovoj cesti, vrlo su nam često dolazili prolaznici te molili za vodu ili čaj. Najčešće su to bili turisti iz Damaska koje bismo ponudili čajem i malo porazgovarali s njima. Vrlo su mi često govorili da bih mogao otvoriti neko odmorište ovdje, što sam na kraju i napravio - prisjeća se Redwan, koji je tada odmorištu odlučio dati i ime.
- S obzirom na to da je ovo stara cesta koja iz Damaska preko Palmyre vodi do Bagdada, odlučio sam ga nazvati Bagdad Caféom. U međuvremenu su mi neki posjetitelji rekli da postoji i film takvog imena, što se, Božjom voljom, poklopilo s imenom odmorišta i donijelo mi mnogo sreće - dodaje Redwan koji taj poznati film nikada nije uspio pogledati.
- Donosili su mi neki stalni gosti CD s filmom, no ipak ga nisam uspio pogledati u cijelosti. Uspio sam vidjeti neke dijelove i svidjeli su mi se jako, pogotovo muzika - objašnjava Redwan koji tvrdi da razlog otvaranja i vođenja Bagdad Caféa nikada nije bio novac, nego želja za druženjem s drugim ljudima.
- Da smo to tada napravili zbog novca, sada bismo bili jako bogati. No nismo, živimo skromnim životom i mislimo da je jedino bogatstvo druženje s ljudima - nadovezuje se Faras, Redwanov brat, na naš razgovor.
Da je to zaista tako, pokazuje i to što je čaj besplatan, a suvenire koje prodaje skromno naplaćuje. Upravo ti suveniri i zarada posvađali su njega i četvrtog brata.
- Htio je da dijelimo dobit pola-pola i da povisim cijene u suvenirnici. Nisam htio, rekao sam mu da je cijena poštena i da si ne želim dopustiti povisivanje cijene. Tada mi je zaprijetio time da će otvoriti drugi Bagdad Café, što je i napravio - kaže Redwan koji je zbog toga prije četiri godine imenu dodao broj 66.
- To vam je kao onaj kafić Route 66 - šali se Youssef, najmlađi brat.
No nijedan od njih trojice ne ljuti se zbog toga što je brat otvorio novo odmorište istog imena, kao ni zbog toga što su u blizini u međuvremenu sagrađena još dva Bagdad Caféa. No cijena i gostoprimstvo, kaže nam naš vodič, u njima nisu isti kao u Bagdad Caféu 66.
- Neka oni grade, oni to rade zbog novca, a mi zbog sebe i svojeg duha - kažu braća Sharfaldin.
Sva trojica jako dobro govore engleski, koji su počeli učiti baš prije 13 godina.
- Uopće nismo znali jezik dok smo otvarali odmorište, nego smo ga postupno počeli učiti. I danas ga učimo, od svakoga gosta. Ako samo jednu riječ naučimo, napravili smo puno za sebe - kaže Redwan koji stalno proširuje svoj objekt.
Kaže nam da je kućicu tri puta proširivao, i to sam s braćom, a sigurno će uskoro opet nešto nadograditi i ponuditi nove usluge u pustinji. Zasad za noćenje nudi tri sobe s dva kreveta, no ta je usluga ipak samo za probrane. Naime, tek nakon što prosudi da je gost koji želi spavati kod njega dobra osoba, Redwan ga prihvaća.
- Nedavno mi je jedan Nijemac nudio čak 200 dolara da provede jednu noć u mojoj sobi. No bio je s nekom lokalnom djevojkom, s kojom je očito imao svakakve namjere, pa sam ga odbio. On to može raditi, ali ne kod mene, jer ja sam ipak moralna osoba i imam svojeg Boga koji me gleda - objašnjava beduin dok pokazuje svoje ovce.
Od njih zapravo i živi, no s obzirom na to da ih je sve skuplje čuvati, mora ih sve češće prodavati. Osim čaja i prenoćišta, kod obitelji Sharfaldin može se i prigristi - beduinska hrana.
Odmorište je udaljeno sat i pol vožnje od Damaska i usred prašnjave pustinje nudi okrepljenje putnicima
- Ne nudimo mi ništa posebno, samo laganiju hranu poput jogurta, keksa i sličnog. To je zapravo beduinski fast food - ponovno se Youssef našalio s nama.
Uz brojne naljepnice iz cijelog svijeta te razne novčanice, na terasi je i stolić s etuijem, u kojem su mnoge posjetnice, svojevrsna knjiga gostiju. Ta je ideja, objašnjava nam Faras, hrvatskog podrijetla.
- Pogledajte koliko je ovdje Ininih posjetnica, slobodno pogledajte i čija je prva - smijući se rekao je Faras i darovao nam dvije razglednice sa slikom njihova odmorišta.
Kaže da su proširili svoje bogatstvo upoznavši nas dvojicu te da imaju dva nova prijatelja kojima moraju dati nešto za uspomenu.
Dok smo odlazili iz odmorišta, s ceste su skrenula dva autobusa turista koji su također željeli vidjeti naše nove prijatelje beduine. Jer kada jednom popijete kavu ili čaj u Bagdad Caféu, dobili ste trojicu novih prijatelja i proširili svoje bogatstvo - ako razmišljate kao beduin.
Sanjin Španović
Nakon sat i pol vožnje, na jednom smo drvenom znaku uz cestu ugledali natpis Bagdad Café 66. Nekoliko desetaka metara iza znaka, zapadno od ceste, bilo je nekoliko šatora te jedna kućica ispred koje je stajao beduin. Dočekao nas je sa smiješkom mašući te nas pozvao na čaj, nezaobilaznu obavezu gosta kada dolazi beduinu. Taj čaj u pustinji jedino je čime se čovjek može okrijepiti dok se vozi prema sjeveru Sirije.
Redwan Sharfaldin s dvojicom svoje braće, Farasom i Youssefom, prije 13 je godina otvorio to odmorište, koje je nazvao Bagdad Café, a u njemu je do danas primio više od 100.000 gostiju. Reporteri Jutarnjeg prošli su tjedan dobili priliku da s njima usred pustinje sjednu uz čaj te upoznaju njihov način razmišljanja.
- Svaki je gost moj prijatelj, a s toliko mnogo prijatelja, jako sam bogata osoba - rekao nam je na početku razgovora Redwan i pokazivao nam unutrašnjost kuće ispunjene brojnim suvenirima.
Među njima su sjajne slike koje je sam naslikao, beduinska odjeća te nezaobilazni tepisi i nakit. Za pultom u prvoj prostoriji naišli smo na brojne fosilne predmete koje je Redwan pronašao dok je lutao uokolo sa svojim ovcama.
Na samom smo ulazu u zgradu naišli na hrvatsku zastavicu, zastavicu s grbom Zagreba i drvorez bana Jelačića.
- To su mi ostavili hrvatski vojnici koji su ovuda prolazili te stali, kao i mnogi drugi. Osim njih, ovamo na čaj vrlo često dolaze i iz Ine. Volim Hrvate, vrlo su dragi ljudi, otvoreni i nasmiješeni - rekao je Redwan i tek tada doznao da smo i mi iz Hrvatske.
U međuvremenu je došao i čaj i onda smo, sjedeći na drvenim klupicama obloženima tepihom, počeli razgovarati o njegovu “izumu”.
- Zapravo je sve počelo sasvim slučajno. Rođen sam iza brda, nekoliko desetaka kilometara dalje. Otamo smo se doselili prije mnogo godina te podigli ovaj šator koji vidite iza. Kako smo bili rijetki beduini na ovoj cesti, vrlo su nam često dolazili prolaznici te molili za vodu ili čaj. Najčešće su to bili turisti iz Damaska koje bismo ponudili čajem i malo porazgovarali s njima. Vrlo su mi često govorili da bih mogao otvoriti neko odmorište ovdje, što sam na kraju i napravio - prisjeća se Redwan, koji je tada odmorištu odlučio dati i ime.
- S obzirom na to da je ovo stara cesta koja iz Damaska preko Palmyre vodi do Bagdada, odlučio sam ga nazvati Bagdad Caféom. U međuvremenu su mi neki posjetitelji rekli da postoji i film takvog imena, što se, Božjom voljom, poklopilo s imenom odmorišta i donijelo mi mnogo sreće - dodaje Redwan koji taj poznati film nikada nije uspio pogledati.
- Donosili su mi neki stalni gosti CD s filmom, no ipak ga nisam uspio pogledati u cijelosti. Uspio sam vidjeti neke dijelove i svidjeli su mi se jako, pogotovo muzika - objašnjava Redwan koji tvrdi da razlog otvaranja i vođenja Bagdad Caféa nikada nije bio novac, nego želja za druženjem s drugim ljudima.
- Da smo to tada napravili zbog novca, sada bismo bili jako bogati. No nismo, živimo skromnim životom i mislimo da je jedino bogatstvo druženje s ljudima - nadovezuje se Faras, Redwanov brat, na naš razgovor.
Da je to zaista tako, pokazuje i to što je čaj besplatan, a suvenire koje prodaje skromno naplaćuje. Upravo ti suveniri i zarada posvađali su njega i četvrtog brata.
- Htio je da dijelimo dobit pola-pola i da povisim cijene u suvenirnici. Nisam htio, rekao sam mu da je cijena poštena i da si ne želim dopustiti povisivanje cijene. Tada mi je zaprijetio time da će otvoriti drugi Bagdad Café, što je i napravio - kaže Redwan koji je zbog toga prije četiri godine imenu dodao broj 66.
- To vam je kao onaj kafić Route 66 - šali se Youssef, najmlađi brat.
No nijedan od njih trojice ne ljuti se zbog toga što je brat otvorio novo odmorište istog imena, kao ni zbog toga što su u blizini u međuvremenu sagrađena još dva Bagdad Caféa. No cijena i gostoprimstvo, kaže nam naš vodič, u njima nisu isti kao u Bagdad Caféu 66.
- Neka oni grade, oni to rade zbog novca, a mi zbog sebe i svojeg duha - kažu braća Sharfaldin.
Sva trojica jako dobro govore engleski, koji su počeli učiti baš prije 13 godina.
|
1.
Glavni posao Redwana Sharfaldina je uzgoj ovaca, no on se sve manje isplati.
2. Faras Sharfaldin i gošća cafea koja je rado isprobala beduinsku odjeću.
3. Prije nekoliko godina jedan od braće odvojio se i napravio drugi Cafe Bagdad, no ostali mu to nisu zamjerili nego imenu dodali brojku 66, kažu, kao Route 66...
|
- Uopće nismo znali jezik dok smo otvarali odmorište, nego smo ga postupno počeli učiti. I danas ga učimo, od svakoga gosta. Ako samo jednu riječ naučimo, napravili smo puno za sebe - kaže Redwan koji stalno proširuje svoj objekt.
Kaže nam da je kućicu tri puta proširivao, i to sam s braćom, a sigurno će uskoro opet nešto nadograditi i ponuditi nove usluge u pustinji. Zasad za noćenje nudi tri sobe s dva kreveta, no ta je usluga ipak samo za probrane. Naime, tek nakon što prosudi da je gost koji želi spavati kod njega dobra osoba, Redwan ga prihvaća.
- Nedavno mi je jedan Nijemac nudio čak 200 dolara da provede jednu noć u mojoj sobi. No bio je s nekom lokalnom djevojkom, s kojom je očito imao svakakve namjere, pa sam ga odbio. On to može raditi, ali ne kod mene, jer ja sam ipak moralna osoba i imam svojeg Boga koji me gleda - objašnjava beduin dok pokazuje svoje ovce.
Od njih zapravo i živi, no s obzirom na to da ih je sve skuplje čuvati, mora ih sve češće prodavati. Osim čaja i prenoćišta, kod obitelji Sharfaldin može se i prigristi - beduinska hrana.
Odmorište je udaljeno sat i pol vožnje od Damaska i usred prašnjave pustinje nudi okrepljenje putnicima
- Ne nudimo mi ništa posebno, samo laganiju hranu poput jogurta, keksa i sličnog. To je zapravo beduinski fast food - ponovno se Youssef našalio s nama.
Uz brojne naljepnice iz cijelog svijeta te razne novčanice, na terasi je i stolić s etuijem, u kojem su mnoge posjetnice, svojevrsna knjiga gostiju. Ta je ideja, objašnjava nam Faras, hrvatskog podrijetla.
- Pogledajte koliko je ovdje Ininih posjetnica, slobodno pogledajte i čija je prva - smijući se rekao je Faras i darovao nam dvije razglednice sa slikom njihova odmorišta.
Kaže da su proširili svoje bogatstvo upoznavši nas dvojicu te da imaju dva nova prijatelja kojima moraju dati nešto za uspomenu.
Dok smo odlazili iz odmorišta, s ceste su skrenula dva autobusa turista koji su također željeli vidjeti naše nove prijatelje beduine. Jer kada jednom popijete kavu ili čaj u Bagdad Caféu, dobili ste trojicu novih prijatelja i proširili svoje bogatstvo - ako razmišljate kao beduin.
Sanjin Španović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....