Kad svakog studenog Hrvatska nanovo komemorira vukovarske žrtve, čovjek ponekad ima dojam da ne postoji ništa nepoznato ili novo što bi se moglo napisati ili reći o najtragičnijem poglavlju hrvatskog rata za nezavisnost.
Da ipak nije tako, međutim, pokazuje dokumentarni film "Vukovar - posljednji rez" koji su u produkciji beogradske kuće B 92 zajedno napravili srpski redatelj Janko Baljak i hrvatski novinar, Osječanin Drago Hedl. "Vukovar - posljednji rez" nije samo dosad najiscrpniji i najtemeljitiji prikaz povijesti vukovarske tragedije. To je i film koji će povjesničarima i analitičarima zbivanja 1991. donijeti cijeli niz novih svjedočenja i spoznaja.
Hedl i Baljak dokumentarnu su fresku o bici na Dunavu sagradili nakon 15 mjeseci ustrajnog intervjuiranja sudionika, ali i prekapanja po arhivskim snimcima od kojih se većina može vidjeti prvi put. Rezultat je film koji će i srpskoj i hrvatskoj publici razotkriti aspekte vukovarske strahote koji su bili manje poznati.
Nama u Hrvatskoj postoje barem tri segmenta filma koji su nam zanimljivi, jer nikad nisu bili ispričani. Prvi od njih je priča o međunacionalnim tenzijama nakon krvoprolića u Borovu Selu, kad vukovarski Srbi počinju nestajati, a Merčep sa svojom grupom postupno postaje gospodar grada.
Drugi aspekt jesu svjedočenja ljudi koji su s protivničke strane sudjelovali u bici. Baljak je pronašao trojicu svjedoka - u rasponu od na silu mobiliziranog rockera do dragovoljca - koji su ispričali kako je s one druge strane izgledala opsada grada.
Treći i možda najstravičniji aspekt koji je u Baljkovu filmu nov jesu prizori snimljeni neposredno nakon pada grada koji prikazuju reakciju srpskih civila. Osobito su šokantni arhivski snimci koji prikazuju lokalne Srbe kako prokazuju vojnicima "ekstremne" sugrađane, i slave s njima.
Baljkov i Hedlov film nema ni retka komentara, nema naratora. Sastoji se ponajprije od svjedočenja očevidaca, desetaka njih, od kojih svaki slaže jednu česticu stravičnog puzzlea. Hedl i Baljak s obje su strane birali sugovornike i riječi u kojima prevladava refleksija, žal, ali nikad mržnja ili osveta. Ta karakteristika toliko je dominantna da ne može biti slučajna.
Baljkova i Hedlova namjera očito je bila da naprave film koji može poslužiti kao temelj minimalnog konsenzusa koji bi trebalo sagraditi s obje strane Dunava. Prema našem mišljenju, to su uspjeli, i to je doista najviše što se od jednog filma može očekivati.
Jurica Pavičić
Da ipak nije tako, međutim, pokazuje dokumentarni film "Vukovar - posljednji rez" koji su u produkciji beogradske kuće B 92 zajedno napravili srpski redatelj Janko Baljak i hrvatski novinar, Osječanin Drago Hedl. "Vukovar - posljednji rez" nije samo dosad najiscrpniji i najtemeljitiji prikaz povijesti vukovarske tragedije. To je i film koji će povjesničarima i analitičarima zbivanja 1991. donijeti cijeli niz novih svjedočenja i spoznaja.
Hedl i Baljak dokumentarnu su fresku o bici na Dunavu sagradili nakon 15 mjeseci ustrajnog intervjuiranja sudionika, ali i prekapanja po arhivskim snimcima od kojih se većina može vidjeti prvi put. Rezultat je film koji će i srpskoj i hrvatskoj publici razotkriti aspekte vukovarske strahote koji su bili manje poznati.
Nama u Hrvatskoj postoje barem tri segmenta filma koji su nam zanimljivi, jer nikad nisu bili ispričani. Prvi od njih je priča o međunacionalnim tenzijama nakon krvoprolića u Borovu Selu, kad vukovarski Srbi počinju nestajati, a Merčep sa svojom grupom postupno postaje gospodar grada.
Drugi aspekt jesu svjedočenja ljudi koji su s protivničke strane sudjelovali u bici. Baljak je pronašao trojicu svjedoka - u rasponu od na silu mobiliziranog rockera do dragovoljca - koji su ispričali kako je s one druge strane izgledala opsada grada.
Treći i možda najstravičniji aspekt koji je u Baljkovu filmu nov jesu prizori snimljeni neposredno nakon pada grada koji prikazuju reakciju srpskih civila. Osobito su šokantni arhivski snimci koji prikazuju lokalne Srbe kako prokazuju vojnicima "ekstremne" sugrađane, i slave s njima.
Baljkov i Hedlov film nema ni retka komentara, nema naratora. Sastoji se ponajprije od svjedočenja očevidaca, desetaka njih, od kojih svaki slaže jednu česticu stravičnog puzzlea. Hedl i Baljak s obje su strane birali sugovornike i riječi u kojima prevladava refleksija, žal, ali nikad mržnja ili osveta. Ta karakteristika toliko je dominantna da ne može biti slučajna.
Baljkova i Hedlova namjera očito je bila da naprave film koji može poslužiti kao temelj minimalnog konsenzusa koji bi trebalo sagraditi s obje strane Dunava. Prema našem mišljenju, to su uspjeli, i to je doista najviše što se od jednog filma može očekivati.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....