Rujan je, zadnji mjesec ljeta 1991. godine. Na slavonskim i posavskim ravnicama pokraj Županje traktori suzdržano bruje pripremajući tlo za proljetnu sjetvu. Glasove zaigrane djece najednom je zamijenio muk nakon dugog oglašavanja sirene - počeo je rat. Žene i majke ispraćaju svoje muževe i sinove koji su s teškim puškama u rukama krenuli na bojišta spremni na njima ostaviti svoje živote. U kući Poljakovih to je jutro trebalo biti sasvim obično, no 14-godišnji Tomislav nije se odazvao na dozivanje majke. Uplašena, otvorila je vrata njegove sobe i ugledala prazan krevet. Ni susjedi, ni prijatelji, ni policija - nitko nije znao gdje je Tomislav.
Tri mjeseca poslije, Tomislav se napokon javio roditeljima. Postao je član Hrvatskih oružanih snaga, najmlađi hrvatski vojnik. U ratu je proveo pet godina, bio je teško ranjen i opet se vratio na bojište. No, nakon 15 godina, nekoć najmlađi vojnik sada je najmlađi liječeni od PTSP-a. Tomislav Poljak sada ima 29 godina i već se desetak godina liječi od PTSP-a. U bolnicu Vrapče smješten je od rujna prošle godine. No, ni teške noćne more, krvava sjećanja na poginule prijatelje i spoznaja da će cijeli život spavati s jednim okom otvorenim u strahu od bombardiranja i pucnjave nisu toliko strašne kao osjećaj koji ga proganja - osjećaj da ga je izdala vlastita domovina za čiju se samostalnost borio. Poljak već mjesecima pokušava dobiti status branitelja i ostvariti pravo na vojnu mirovinu, no za njegove probleme nitko nema sluha.
S Tomislavom smo razgovarali u njegovoj sobi na prvom katu bolnice u Vrapču, gdje provodi dane u teškoj bolesti. - Jednostavno sam odlučio pobjeći od kuće i pridružiti se vojsci. Upravo je bio počeo rat i ja sam htio biti dio toga, boriti se. Prvo sam otišao u Komletince gdje sam se prijavio u HOS. Bio sam dragovoljac i najmlađi među dečkima, no nikome to nije smetalo. Dapače, primili su me kao mlađeg brata i pazili na mene kamo sam god išao - priča nam Poljak. - Nikome kod kuće nisam rekao kamo idem, samo sam pobjegao. Znam da su me mlađi brat i roditelji tražili posvuda, no javio sam im se tek kada sam bio spreman, nakon tri mjeseca - objasnio nam je Poljak.
Tomislav je bio pripadnika pješaštva, vojnik strijelac, najčešće na prvim linijama. Dok su se njegovi vršnjaci između nogometne utakmice i ručka igrali rata, za Poljaka je rat bio surova stvarnost i jedina "igra" koju je u djetinjstvu naučio. - Gledao sam ljude kako umiru pokraj mene, vidio sam krv, slušao pucnjavu i eksplozije bombi... Svačega sam se nagledao i sad mi se to vraća u noćnim morama koje su nepodnošljive - priča Poljak na krevetu svoje sobe, s tužnim pogledom u prazno.
Tomislav je prošao mnoga bojišta, od Dervente, oraškog i tzv. južnog bojišta, zone B. U lipnju 1992. godine bio je ranjen. - Bilo je to dosta davno, ne sjećam se baš najbolje svih detalja. Bio sam pogođen u leđa i potom sam tjedan dana ležao u teškom stanju u bolnici Sv. Franje Asiškog - priča Poljak te dodaje da je ubrzo ozdravio i na umu mu je bio jedino povratak u borbu. Nakon HOS-a, Poljak se pridružio snagama HV-a u studenome 1992. godine, gdje je proveo ostatak rata. Sudjelovao je u Bljesku i Oluji.
Kada je rat završio, a većina Hrvatske bila reintegrirana, preživjeli su se branitelji vratili kućama, no rane onih koji su najviše krvarili još nisu zacijeljele. Tomislav Poljak tada je imao 19 godina i pokušavao je početi normalan život. Upisao je večernju tehničku školu koju je ubrzo uspješno završio. Potom se zaposlio kao zaštitar u tvrtki Sokol Šafranić gdje je radio godinu i sedam mjeseci. No, njegov je život tada krenuo silaznom putanjom i Tomislav je ubrzo počeo osjećati prve simptome PTSP-a.
- Prvo sam počeo osjećati nesanicu koja se s vremenom pogoršala. Kada bih napokon i zaspao, progonile su me teške noćne more. Sanjao sam krvave ratne scene. Ponovno sam proživljavao rat u snovima. A to se događa i danas - priča nam Poljak iza kojeg je i nekoliko pokušaja suicida. Tomislav se pokušao još nekoliko puta zaposliti, no nije uspio jer nitko nije htio zaposliti oboljeloga od PTSP-a. Stanje mu se pogoršavalo i Tomislav je tijekom proteklih deset godina liječenja od stresa bio hospitaliziran 20 puta. Sve ga je to vrijeme financirao otac.
-Nisam iz siromašne obitelji, no imam i mlađeg brata i obitelj o kojoj otac sam brine - kaže Poljak koji je prije desetak dana otpušten iz bolnice Vrapče, a nakon samo nekoliko dana ponovno se vratio na odjel. - Bilo mi je bolje i pokušao sam početi normalan život kod kuće u Županji, ali nije išlo. Imao sam nesanicu, noćne more su mi se vraćale i morao sam se vratiti ovdje. Sva sreća što su me profesorica Folnegović i doktor Gordan Makarić mogli odmah primiti natrag i na tome sam im iz sveg srca zahvalan - kaže Poljak.
Problem koji ga najviše muči i usporava njegov oporavak, kao i oporavak branitelja koji zajedno s njim leže u Vrapču, odnosi se na definiranje braniteljskog statusa. Naime, Poljak već mjesecima šalje molbe kako bi mu Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti priznalo status mirnodopskog vojnog invalida, no oni tvrde da to nije u njihovoj nadležnosti jer Poljak nije u jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
"Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Poljak se obratio samo jednom, i to 25. svibnja 2006. godine, sa žalbom na prvostupanjsko rješenje kojim mu nije priznato pravo na status mirnodopskog vojnog invalida, a koja mu je u nastavnom postupku 3. lipnja 2006. godine odbijena zbog neispunjavanja zakonom propisanih uvjeta za stjecanje navedenog statusa", piše u priopćenju iz Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Da bi dobio status branitelja, Poljak mora poštovati proceduru koju je on, kao i mnogi njegovi kolege, nekoliko puta ponovio. No, jedan od problema nastaje kada zatraži svjedoke.
- Većina je mojih suboraca poginula tijekom rata ili su se ubili nakon rata. Oni koji su se ubili nakon rata, učinili su to jer ih je vlastita država za koju su se borili izdala i nije im dala status koji su zaslužili, mirovine, niti bilo kakvu drugu pomoć. Bili su prepušteni sami sebi - kaže Poljak koji je, od ukupno pet godina koliko je dobrovoljno proveo u ratu, samo jednu godinu bio punoljetan. Zbog nedovoljnog broja godina Poljak se nije mogao registrirati kao vojnik tijekom rata. Kako smo saznali od Marijane Klanac iz Ministarstva obrane, Poljak nije evidentiran kao sudionik Domovinskog rata.
- Odredbama članka 109. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje Ministarstvo obrane, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju ili nakon provedenog upravnog postupka, ako osoba nije upisana u službenoj evidenciji te o tome izdaje potvrdu - stoji u službenom dopisu iz Ministarstva obrane koje u nastavku donosi uputu Tomislavu Poljaku da se sa zahtjevom za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, kojem će priložiti dokumentaciju u dokaz traženju, izravno obrati nadležnom uredu za obranu u Županji.
No, naš je najmlađi ratnik već podnio zamolbe na koje nije bilo pozitivnog odgovora. I dok Poljak i njegovi kolege iz rata čekaju zasluženu pomoć, ponovno proživljavaju sve užase koje su prošli tijekom godina provedenih na bojištima. Pucnjave i eksplozije ponovno ih bude iz sna usred noći, oznojene i praznih, uplašenih pogleda na krevetu drugog C odjela psihijatrijske klinike Vrapče.
Nebojša Grbačić
Tri mjeseca poslije, Tomislav se napokon javio roditeljima. Postao je član Hrvatskih oružanih snaga, najmlađi hrvatski vojnik. U ratu je proveo pet godina, bio je teško ranjen i opet se vratio na bojište. No, nakon 15 godina, nekoć najmlađi vojnik sada je najmlađi liječeni od PTSP-a. Tomislav Poljak sada ima 29 godina i već se desetak godina liječi od PTSP-a. U bolnicu Vrapče smješten je od rujna prošle godine. No, ni teške noćne more, krvava sjećanja na poginule prijatelje i spoznaja da će cijeli život spavati s jednim okom otvorenim u strahu od bombardiranja i pucnjave nisu toliko strašne kao osjećaj koji ga proganja - osjećaj da ga je izdala vlastita domovina za čiju se samostalnost borio. Poljak već mjesecima pokušava dobiti status branitelja i ostvariti pravo na vojnu mirovinu, no za njegove probleme nitko nema sluha.
S Tomislavom smo razgovarali u njegovoj sobi na prvom katu bolnice u Vrapču, gdje provodi dane u teškoj bolesti. - Jednostavno sam odlučio pobjeći od kuće i pridružiti se vojsci. Upravo je bio počeo rat i ja sam htio biti dio toga, boriti se. Prvo sam otišao u Komletince gdje sam se prijavio u HOS. Bio sam dragovoljac i najmlađi među dečkima, no nikome to nije smetalo. Dapače, primili su me kao mlađeg brata i pazili na mene kamo sam god išao - priča nam Poljak. - Nikome kod kuće nisam rekao kamo idem, samo sam pobjegao. Znam da su me mlađi brat i roditelji tražili posvuda, no javio sam im se tek kada sam bio spreman, nakon tri mjeseca - objasnio nam je Poljak.
Tomislav je bio pripadnika pješaštva, vojnik strijelac, najčešće na prvim linijama. Dok su se njegovi vršnjaci između nogometne utakmice i ručka igrali rata, za Poljaka je rat bio surova stvarnost i jedina "igra" koju je u djetinjstvu naučio. - Gledao sam ljude kako umiru pokraj mene, vidio sam krv, slušao pucnjavu i eksplozije bombi... Svačega sam se nagledao i sad mi se to vraća u noćnim morama koje su nepodnošljive - priča Poljak na krevetu svoje sobe, s tužnim pogledom u prazno.
Tomislav je prošao mnoga bojišta, od Dervente, oraškog i tzv. južnog bojišta, zone B. U lipnju 1992. godine bio je ranjen. - Bilo je to dosta davno, ne sjećam se baš najbolje svih detalja. Bio sam pogođen u leđa i potom sam tjedan dana ležao u teškom stanju u bolnici Sv. Franje Asiškog - priča Poljak te dodaje da je ubrzo ozdravio i na umu mu je bio jedino povratak u borbu. Nakon HOS-a, Poljak se pridružio snagama HV-a u studenome 1992. godine, gdje je proveo ostatak rata. Sudjelovao je u Bljesku i Oluji.
Kada je rat završio, a većina Hrvatske bila reintegrirana, preživjeli su se branitelji vratili kućama, no rane onih koji su najviše krvarili još nisu zacijeljele. Tomislav Poljak tada je imao 19 godina i pokušavao je početi normalan život. Upisao je večernju tehničku školu koju je ubrzo uspješno završio. Potom se zaposlio kao zaštitar u tvrtki Sokol Šafranić gdje je radio godinu i sedam mjeseci. No, njegov je život tada krenuo silaznom putanjom i Tomislav je ubrzo počeo osjećati prve simptome PTSP-a.
- Prvo sam počeo osjećati nesanicu koja se s vremenom pogoršala. Kada bih napokon i zaspao, progonile su me teške noćne more. Sanjao sam krvave ratne scene. Ponovno sam proživljavao rat u snovima. A to se događa i danas - priča nam Poljak iza kojeg je i nekoliko pokušaja suicida. Tomislav se pokušao još nekoliko puta zaposliti, no nije uspio jer nitko nije htio zaposliti oboljeloga od PTSP-a. Stanje mu se pogoršavalo i Tomislav je tijekom proteklih deset godina liječenja od stresa bio hospitaliziran 20 puta. Sve ga je to vrijeme financirao otac.
-Nisam iz siromašne obitelji, no imam i mlađeg brata i obitelj o kojoj otac sam brine - kaže Poljak koji je prije desetak dana otpušten iz bolnice Vrapče, a nakon samo nekoliko dana ponovno se vratio na odjel. - Bilo mi je bolje i pokušao sam početi normalan život kod kuće u Županji, ali nije išlo. Imao sam nesanicu, noćne more su mi se vraćale i morao sam se vratiti ovdje. Sva sreća što su me profesorica Folnegović i doktor Gordan Makarić mogli odmah primiti natrag i na tome sam im iz sveg srca zahvalan - kaže Poljak.
Problem koji ga najviše muči i usporava njegov oporavak, kao i oporavak branitelja koji zajedno s njim leže u Vrapču, odnosi se na definiranje braniteljskog statusa. Naime, Poljak već mjesecima šalje molbe kako bi mu Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti priznalo status mirnodopskog vojnog invalida, no oni tvrde da to nije u njihovoj nadležnosti jer Poljak nije u jedinstvenom registru hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
"Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Poljak se obratio samo jednom, i to 25. svibnja 2006. godine, sa žalbom na prvostupanjsko rješenje kojim mu nije priznato pravo na status mirnodopskog vojnog invalida, a koja mu je u nastavnom postupku 3. lipnja 2006. godine odbijena zbog neispunjavanja zakonom propisanih uvjeta za stjecanje navedenog statusa", piše u priopćenju iz Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Da bi dobio status branitelja, Poljak mora poštovati proceduru koju je on, kao i mnogi njegovi kolege, nekoliko puta ponovio. No, jedan od problema nastaje kada zatraži svjedoke.
- Većina je mojih suboraca poginula tijekom rata ili su se ubili nakon rata. Oni koji su se ubili nakon rata, učinili su to jer ih je vlastita država za koju su se borili izdala i nije im dala status koji su zaslužili, mirovine, niti bilo kakvu drugu pomoć. Bili su prepušteni sami sebi - kaže Poljak koji je, od ukupno pet godina koliko je dobrovoljno proveo u ratu, samo jednu godinu bio punoljetan. Zbog nedovoljnog broja godina Poljak se nije mogao registrirati kao vojnik tijekom rata. Kako smo saznali od Marijane Klanac iz Ministarstva obrane, Poljak nije evidentiran kao sudionik Domovinskog rata.
- Odredbama članka 109. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje Ministarstvo obrane, odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju ili nakon provedenog upravnog postupka, ako osoba nije upisana u službenoj evidenciji te o tome izdaje potvrdu - stoji u službenom dopisu iz Ministarstva obrane koje u nastavku donosi uputu Tomislavu Poljaku da se sa zahtjevom za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, kojem će priložiti dokumentaciju u dokaz traženju, izravno obrati nadležnom uredu za obranu u Županji.
No, naš je najmlađi ratnik već podnio zamolbe na koje nije bilo pozitivnog odgovora. I dok Poljak i njegovi kolege iz rata čekaju zasluženu pomoć, ponovno proživljavaju sve užase koje su prošli tijekom godina provedenih na bojištima. Pucnjave i eksplozije ponovno ih bude iz sna usred noći, oznojene i praznih, uplašenih pogleda na krevetu drugog C odjela psihijatrijske klinike Vrapče.
Tomislav Kolak, tajnik Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-aTomislav Poljak jedan je od naših članova kojih ima gotovo 30 000 tisuća. Dobro smo upoznati s njegovim problemom, no na žalost on je samo jedan od naših ratnih kolega koji ne mogu dobiti niti status branitelja, niti mirovinu niti ikakvu drugu pomoć. Ljudi godinama pokušavaju dobiti status branitelja, ali naša je svakodnevnica da nas uporno odbijaju. Ljudi koji su bili na ratištima, ljudi koji su ranjavani i sad boluju od PTSP-a ne mogu dobiti status branitelja. Kad nađu dva svjedoka koji će potpisati da su bili na ratišu, onda nemaju izjavu zapovjednika ili se dogodi obrnuto. Mnogi su zapovjednici upisivali svoje majke i žene kao branitelje, a ljude koji su stvarno bili branitelji nitko ne upisuje. Postoji popis branitelja koji se nakon rata mijenjao i prilagođavao onima koji su od toga imali korist. Ima ljudi koji su sedam godina na raznim listama, ali im nitko ne pomaže. Situacija je jednostavno rečeno - užasna - kazao je Kolak |
Luka Mađerić iz Vladinog Ureda za ljudska pravaBranitelji nam se često obraćaju za pomoć, no ako su ih već odbila resorna ministarstva mi jednostavno ne možemo napraviti ništa više osim proslijediti apele Ministarstvima. Konkretno s maloljetnim braniteljima je problem taj što je njih relativno malo, od 500 stotina do tisuću, no samo ih je 300-njak aktivno i voljno angažirati se u potrazi za vlastitim pravima. Nažalost, kako su bili maloljetni u ratu, nije se moglo upisati ih u registar branitelja i sad nastaju problemi oko mirovina i statusa invaliditeta jer nemaju riješen status branitelja. Sužen im je opseg prava i teško će se za njih izboriti. - objasnio je Mađerić. |
Nebojša Grbačić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....